Razgovor s Ninoslavom Mogorovićem: O Istri i hrvatskoj politici

HaKaVe.org/Razgovor s Ninoslavom Mogorovićem: O Istri i hrvatskoj politici Srijeda, 13. listopada 2010.

Ninoslav Mogorović hrvatski je političar iz Pule. Bio je predsjednikom stranke Hrvatskog istinskog preporoda za Istarsku županiju. 2003. je bio 2. osoba na u 8. izbornoj jedinici na kandidacijskoj listi Hrvatskog bloka - pokreta za modernu Hrvatsku i stranke Hrvatskog istinskog preporoda. Na lokalnim izborima 2005. za izbor članova Gradskog Vijeća Grada Pule je bio nositeljem liste Hrvatske stranke prava. Predsjednik je udruge "Dr. Ante Ciliga". Razgovor s Ninoslavom Mogorovićem: O Istri i hrvatskoj politici Istra ima svojih posebnosti koje se u ostatku Hrvatske često ne razumiju najbolje. Kao bolji poznavatelj prilika u Istri možete li malo podrobnije reći po čemu se Istra najviše izdvaja od ostatka Hrvatske? Istra je najzapadniji dio hrvatskog etničkog prostora. Ona leži zapadnije od Slovenije i to na kopnu (Savudrija). Do dolaska Napoleona bila je teritorijalno podijeljena na austrijski i mletački dio, a od 1797. godine (nestanak Mletačke republike) pod Napoleonovom Francuskom, te od 1815. godine pa do 1918. njome je vladala Austrija. Istru karakterizira i činjenica da se u njoj govori čak pet od sveukupno šest dijalekata čakavskog narječja. Na tako malom teritoriju toliko dijalekata govori da su migracioni tijekovi ovamo doveli Hrvate iz različitih dijelova hrvatskog etničkog prostora. Za razliku od Slavonije i (dijela) Dalmacije u Istri se tzv. inicijalna faza nacionalne integracije ostvarila tek do 1860. godine. Dakle s određenim zakašnjenjem. To inicijalno razdoblje karakterizira svijest o hrvatskoj etničkoj pripadnosti no, ona je limitirana na hrvatsku tradiciju te jezik kojim su svakodnevno komunicirali između sebe, ali u to vrijeme je naravno svjesnost o pripadanju široj zajednici s kojom želi živjeti u jedinstvenoj državi bila tek u povojima. Nedostajale su naime, za to neophodne šire društvene strukture koje su postojale u drugim hrvatskim krajevima dok su u Istri hrvatsku etničku zajednicu činili seljaci (nešto malo sitnog građanstva postojalo je samo na istočnoj obali i otoku Krku). Zbog toga je ovdje vrlo važna uloga hrvatskog svećenstva. Oni su odigrali ključnu ulogu u izgradnji i promicanju nacionalne svijesti, a što obilježava to početno razdoblje nacionalne integracije u Istri. Do početka Prvog svjetskog rata u Istri djeluju ponajprije narodnjaci, a potom dominantnu ulogu preuzimaju pravaši. Ta središnja faza nacionalne integracije (od 1861. – 1907. godine) ima već šire društvene temelje – na političku scenu dolaze mladi intelektualci koji nisu svećenici, otvaraju se hrvatske škole (jedan od glavnih slogana istarskih narodnjaka je bio : « Prosvjetom do slobode!»), jača i ubrzava se društveno raslojavanje, nastaju i druge društvene skupine Hrvata Istre, politička borba sa talijanskom iredentom se rasplamsava i s vremenom ostvaruje uspjehe. Hrvati Istre ostvarili su u tom razdoblju glavne integracijske težnje – potpuno izgrađenu nacionalnu svijest i spremnost samostalnog (ili s Talijanima ravnopravnog) upravljanja Istrom. Iako su još zaostajali u gospodarskom i kulturno - prosvjetnom pogledu za Talijanima oni su nakon izbora 1907. godine znatno popravili svoj položaj – u vođenju pokrajinskih poslova, osnovnom i srednjem školovanju, kulturno i gospodarski su ojačali. Politički su se Hrvati tada u Istri podijelili na pristaše svepravaške organizacije na čelu sa Milom Starčevićem koja je zastupala ideju ujedinjenja svih hrvatskih zemalja u samostalno državno tijelo unutar Monarhije i one Jugoslavenske nacionalističke omladine koja je nakon Prvog balkanskog rata u Istri ojačala i koja je zastupala politiku ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom. Talijanska okupacija nakon Prvog svjetskog rata osnažila je osjećaj kod mnogih Hrvata iz Istre da je Istra bez veće i jače slavenske države izgubljena za hrvatski narod i da samostalna hrvatska država ne može računati na taj dio hrvatskog etničkog prostora zbog pretenzija jakog talijanskog susjeda. Talijanski fašistički režim je u razdoblju do 1943. godine vodio politiku etno- i kulturocida nad Hrvatima Istre, zatvorene su sve hrvatske škole, kulturne institucije, vršila se politika prisilne talijanizacije, naseljavali su Talijane, a iseljavali Hrvate, prije svega hrvatsku inteligenciju, došlo je do velikog egzodusa Hrvata iz Istre. U takvim uvjetima ideja i težnja za integracijom hrvatske nacije u Istri je neminovno stagnirala. Jedino je seljaštvo, uz podršku svećenstva, pružalo otpor i to tako što je čuvalo svoju različitost ne odričući se svojih tradicija, običaja i jezika. Nakon Drugog svjetskog rata novi totalitaristički režim nije poticao masovni povratak istarskih Hrvata u zavičaj čak su i 'provjereni' domicilni kadrovi i prijeratni emigranti morali napuštati Istru , a ona se sustavno naseljavala kadrovima 'bratskih naroda i narodnosti'. Valja napomenuti da je Istra do početka 60-tih godina bila u ingerenciji saveznih tijela bivše države. Po nekim podacima doušnička mreža jugoslavenskih sigurnosnih službi je u Istri obuhvaćala više od 25.000 ljudi, ovdje je u ogromnom broju bila nazočna JNA sa sva tri roda vojske, mladi podoficiri i oficiri te vojske slani su (najviše Srbijanci i Srbi iz BiH) ovamo neoženjeni, s jasnim ciljem režima da tu utemelje obitelj ženeći domaće djevojke. Novi režim je forsirao jugoslavenstvo koje je u Istri spletom povijesnih okolnosti o kojima sam govorio naišlo na dosta plodno tlo. U takvim okolnostima Istra je dočekala samostalnu Hrvatsku početkom 90. godina! I naravno da se po tome 'izdvaja' od ostalih dijelova Hrvatske! Valja još napomenuti da je malo naroda u kontinuitetu bilo tako dugo podvrgnuto represijama totalitarističkih i antinarodnih režima kao što su to bili Hrvati Istre! Fašizam, nacizam i jugo – komunizam ovdje su provodili antihrvatsku politiku, politiku istrebljenja Hrvata punih 70 godina 20. stoljeća! Naravno da je to ostavilo duboke rane i teške posljedice za sobom, koje i danas osjećamo! Naravno da je to dovelo do dugotrajne stagnacije i dezintegracije hrvatske nacije u Istri! Jedna od posebnosti Istre, ali na političkom planu, je zasigurno IDS, stranka koja je do sada redovito dobivala izbore u Istarskoj županiji – ali i samo tu. Iako se stvara dojam da zbog unutarnjih slabosti i korupcije ta stranka polako gubi na svojoj političkoj moći ipak bi vrijedilo ukazati na razloge zbog čega je do sada IDS imao toliko uspjeha u Istri. IDS je dugo, temeljito i pomno pripreman projekt koji je zbog toga prvi puta na izbore izašao tek 1993. godine kada su ga do kraja preuzeli oni kojima hrvatska država s Istrom u njoj nije bila prioritet, već dapače neželjeno i nužno zlo. Činjenica da u programu IDS-a nećete pronaći niti jedan jedini element hrvatske državotvorne misli govori da glavni kreatori tog projekta ne mogu biti Hrvati! Kada kritički procjenjujete i analizirate vrijednosni sustav njihovog političkog programa onda ćete vidjeti da se po njemu hrvatska država nikada ne bi stvorila, a čim je stvorena treba se raditi na njezinom dokidanju i rastakanju. Oni se zauzimaju s jedne strane za anacionalni ustroj društva, a s druge strane žele 'legalizirati 'istrijanstvo' kao naciju, traže (i ostvarili su) demilitarizaciju (dekroatizaciju, nju naravno nisu i neće) Istre, autonomiju, federalizaciju, transgraničnu paradržavu, euroregiju... Sve ono što osporavaju i dokidaju Hrvatima to forsirano daju Talijanima, ali i Srbima, Bošnjacima, Romima, Albancima... kojima ne osporavaju pravo da budu nacija, odnosno nacionalna manjina već naprotiv kod njih se pospješuje nacionalni osjećaji, od njih se traži da budu drugo. Talijan naime nije Istrijan, a Hrvat ako to nije onda bi trebao postati! Istrijanstvo su forsirali talijanski fašisti kako bi najprije od Hrvata napravili nešto drugo, a onda ga lako talijanizirali. Biti Talijan znači prije svega prihvatiti talijansku kulturu! Zato kojekakvi 'znanstvenici' i publicisti forsiraju 'zajedničku' talijansko – istrijansku, mletačku kulturu kao najvažniju kohezivnu snagu 'građana' Istre. A moji preci koji su u Istru došli 1498. godine nikada nisu bili pod Mletcima. Trebalo bi se ih pitati kako im ne pada na pamet da se onda onaj dio Istre koji je bio pod Austrijom ne poveže kulturno s austrijskom srednjoeuropskom kulturom i da ovi onda budu nekakvi 'austro'-Istrani!? Vidite u Trstu imate nazočan snažan austrofilski osjećaj kod domicilnog pučanstva, a oni žele kod Hrvata u Istri, većinom do prije dva tri koljena seljaka, stvoriti povezanost ni s čim manjim nego sa Mletcima!? Naravno da se zna što stoji iza toga. Ideju autonomaštva, transgranične regije...podržavaju oni koji žele Italiju kad-tad vratiti na ovaj prostor, a logističku potporu im daje velikosrpska politika koja je svojim pipcima i te kako nazočne i raširene u Istri. IDS se početkom 90.tih uspio 'prodati' kao slijednik narodnjaštva u Istri – konačno smo svoji na svome i red je da Istrani zapovijedaju u svojoj kući! Nametnuo im se osjećaj da im Zagreb to želi osporiti, a što u okolnostima stvaranja države i rata nije bilo teško 'dokazati'! Tu su dobili podršku autentičnog istarskog puka i SVIH nacionalnih manjina kojih u Istri ima skoro 27%! Tako je IDS tada dobio podršku više od 70% birača, kod otprilike te ili malo veće izlaznosti na birališta, ako se dobro sjećam! Danas je IDS pao na manje od pola tadašnjeg biračkog tijela, većinom 'manjinaca'. Ta stranka je izgubila ogroman broj općina u kojima žive istarski Hrvati. Tu uglavnom dobivaju nezavisne liste. Izgubili su i jedan grad, Umag, a u drugima vladaju uglavnom u koalicijama baš kao i na razini Županije. Dakle trend je silazni i oni na slijedećim lokalnim izborima sigurno odlaze sa vlasti u Istri. Ovaj trend će biti pojačan sa teškom gospodarskom krizom koja pogađa sve slojeve društva ali najbolnije će ju osjetiti upravo Hrvati, koji usprkos dvotrećinskoj većini ne drže ključne gospodarske grane, pogotovo malo i srednje poduzetništvo, ali i u drugim segmentima društva su loše zastupljeni. Tako, kao samo jedan primjer, na području kulture svi dobro znaju tko su 'glavni i odgovorni' u Istri – na službenoj razini, onoj županijskoj Vladimir Torbica, dok Grlić i Mirković drže Motovunski festival, pulsku Arenu drži Shehu, Rade Šerbeđija 'kulturno' orgija na Brijunima, Sajam knjiga drži kćer Boška Obradovića, pulski filmski festival...neugodno mi je dalje i govoriti koliko je sramotna ta situacija. A mi imamo u Istri kapacitete na svim područjima kulture, prave stvaraoce, koji manje-više žive kao 'slobodni umjetnici' recimo Danijel Načinović, Bruno Krajcer, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Milohanić, Slavko Kalčić, Miodrag Kalčić, Hari Ivančić...i da ne nabrajam dalje jer je to isto tako neugodno. Onima koji će na ovo reagirati da 'brojim krvna zrnca' mogu samo kazati da se obrate onoj adresi koja je upravo na osnovu 'krvnih zrnaca' posložila ovu kadrovsku križaljku u kulturi. Tako vam je i u, manje-više, svim ostalim segmentima od gospodarstva do pravosuđa, odvjetničkih ureda... No, to će imati za posljedicu 'porast nacionalizma', kako to oni vole kazati. Za to se ne treba biti posebno mudar! Moja je procjena da u Istri tek predstoji razdoblje snažnog i dubokog hrvatskog domoljublja, jer je to tako u svim nacijama svijeta na njihovim rubnim, graničnim područjima, a što u Istri već pokazuju njezini ribari iz sjeverozapadnog dijela poluotoka! U Istri je npr. i daleko najjači euro-skepticizam u RH. I to prema svim relevantnim anketama provedenim u prošlom desetljeću. Istra je jedna od turistički najrazvijenijih hrvatskih županija, a u ukupnom turističkom prometu Hrvatske sudjeluje s oko 30% i ostvaruje oko 25% ukupnog broja turista i 32% ukupnog broja noćenja. Često se iz Istre čuju prigovori kako Istra puno daje, a malo dobiva iz Državnog proračuna. Najveća stavka koja iz Istre ide u državni proračun je ona Tvornice duhana Rovinj, koja je do jučer imala monopol u Hrvatskoj. Kada bi se ta tvornica preselila u Perušić, u Liku, onda bi Ličko-senjska županija davala najveća sredstva u proračun RH! To moj prijatelj Kajin uvijek vješto izbjegne naglasiti tako da ispadamo bogatiji nego što u stvarnosti jesmo. No, i ja sam za to da više novaca ostane onome koji ga stvara ali naravno ne gubeći pri tom iz vida da živimo u zajedničkoj državi i da je velik dio Hrvatske bio pogođen Domovinskim ratom što je ogroman uteg i hendikep onima koji su bili izravno razarani od velikosrpskog agresora i gdje još uvijek imamo milijune m2 nerazminiranih područja. Osim toga smatram da država naše teritorijalne veličine s ogromnim bogatstvom i nepreglednim površinama plodne zemlje, šuma, vode, mora, a brojem stanovnika jednog Milana ne treba tako veliki administrativni aparat, toliko ministarstava, županija, gradova i općina. Bez brige, oni ne 'plaču' zbog pomanjkanja sredstava za razvoj, već radi sebe odnosno tisuća zaposlenih u 40 - tak jedinica lokalne samouprave u Istri, raznoraznih agencija i županije gdje mnogi sjede za cijelo svoje radno vrijeme, umjesto u uredima, po kafićima ili restoranima. Jedan Berlin sa skoro tri milijuna stanovnika i površinom cijele Istre i pola Primorsko –goranske županije ima samo 11 općina. A identičan prostor kod nas sedam puta više za 90% manji broj stanovnika!? Takav hohštapleraj ne mogu podnijeti ni puno snažnija gospodarstva od našeg. Od proglašenja Republike Hrvatske bilo je nekoliko kapitalnih investicija u Istri, a zasigurno najvažnija je izgradnja Istarskog ipsilona. Ipak, izgradnja ove važne prometnice tekla je vrlo sporo, i dojma smo da su pojedini elementi ugovora s koncesionarom u najmanju ruku bili neobični, počevši primjerice od naplate cestarine za nezavršenu autocestu. Ugovor sa Bina Istrom je djelo Hrvoja Šarinića i naravno da su modaliteti ugovora tako sročeni kako bi 'vuk bio sit, a koza cijela'! On se materijalno sanirao, jer o nekom njegovom kapitalu koji je navodno donio sobom iz Francuske ne može se govoriti dok ne podastre potvrdu o plaćanju poreza u Francuskoj u razdoblju prije 1990. godine, a oni koji su ga tada poznavali govore da baš nije bio previše bogat, čak naprotiv. To mi plaćamo sporom i jeftinom izgradnjom do sada po život vrlo opasne 'polu auto – ceste' i tunela kroz Učku koji je već davno isplaćen. Čuo sam da je francuski gazda u 'svojti' sa Radom Šerbeđijom. No, sve u svemu to je tipična 'hrvatska priča' ! Mi Hrvati smo sposoban i bistar narod tako da čim nešto potpišemo na vlastitu štetu znajte da su si pojedinci i grupe 'omastili brk' jer kada bi se radilo o njihovoj privatnoj imovini nitko od njih takvo što ne bi potpisao! Uz Istru je vezan cijeli niz afera s prenamjenom zemljišta. S tim u svezi spominjala su se poznata imena iz političkog života. Međutim, kao da je sve ostalo na pričama, odnosno barem javnost ima dojam da ne postoji imalo ozbiljnija istraga. Kako komentirate trenutno stanje? Po mojem mišljenju rasplet sa Hypo bankom tek slijedi i to ne zato što bi naši to htjeli ili pak Austrijanci, već što su Nijemci u toj igri izgubili ogroman novac. Najveći dio političko-upravljačkog aparata, medijski moguli od Istre do Osijeka, hrvatski gospodarski subjekti izravno su umiješani u taj kriminal tako da ako bi stvar do kraja puknula malo tko bi iz vrha i srednjeg 'ešalona' hrvatske politike ostao na pozicijama na kojima danas sjedi. Realno je za očekivati pad nekolicine 'kapitalaca', a ostali će se 'profretati' kako bi Zagorci rekli! Hrvatska je bogata zemlja, s mnogim radišnim ljudima spremnima doprinijeti boljitku naše domovine. Međutim i danas je često lakše uspjeti u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Zbog čega je to tako? U Hrvatskoj je još uvijek na vlasti upravljačka ekipa iz bivše države. Ona je naučila jedino upravljati i nadzirati (ljude i prostor). Za potrebe razvoja nisu adekvatno educirani i zbog toga su danas objektivna smetnja gospodarskim, kulturnim i inim potrebama Hrvatske! U svojim su rukama akumulirali ogromnu moć odlučivanja i teško su smjenjivi jer je previše bilo 'barba Luka'! Mislim da je to generacijski problem, iako bi ova gospodarska i politička kriza mogla pospješiti brzinu promjena i u tom, odlučujuće važnom i temeljnom, segmentu za razvoj suvremene Hrvatske! Naravno da takvima nije u interesu pustiti uspješne Hrvate iz svijeta da svoj novac, iskustvo i znanje ulože profitabilno u RH jer time automatski oni postaju suvišni. Zato je na žalost još uvijek trend odlaska iz Hrvatske veći nego li poduzetničkog i svakog ostalog povratka. Uvjeren sam da bi u normalnim zapadnim uvjetima funkcioniranja pravosuđa i poslovanja Hrvatska mogla postati mediteranskom Švicarskom. Na žalost status quo u tom pogledu podržavaju i neki međunarodni čimbenici, prije svega Englezi, kojima stabilna i uspješna Hrvatska nije u interesu! Poznajem najmanje desetak Hrvata iz inozemstva kojima bi bio zanemariv rizik uložiti nekoliko milijuna eura u pokretanje jednog dnevnika domoljubno – konzervativne orijentacije, a za koji jamčim da bi bio i komercijalno isplativ no, očito se ne usude, vjerojatno iz drugih a ne gospodarskih razloga. Sve vodeće hrvatske stranke su u svojevrsnoj krizi, HDZ, SDP, HNS, HSP, IDS... Ipak recimo koju više o HDZ-u. Čuli smo procjene da je tu stranku više nemoguće promijeniti, odnosno da je ta stranka već toliko prožeta pojedinačnim interesima da ju je nemoguće reformirati. Kako gledate na mogućnost preobrazbe HDZ-a? Mislim da će se HDZ morati preobraziti, a u stvaranje nekih novih stranaka se ne pouzdajem i to na temelju dosadašnjih iskustava, ali i teoretskih prosudbi. HDZ je naime previše velika stranka sa desecima tisuća ljudi koji su i egzistencijalno vezani za nju, ona vlada u stotinama gradova, županija, općina, tako da ići protiv HDZ-a može samo biti veliki trošak energije, a rezultat će biti takav, da će se uspjeti jedino njih skinuti s vlasti, a nekim drugima omogućiti dolazak na vlast. Svi mi ostali, iz domoljubne i suverenističke struje, tu ostajemo izvan igre i postajemo nečije 'dobre budale'! Dakle, mi imamo sa tim malim strančicama dovoljno snage da HDZ maknemo sa vlasti, ali (bez njega) nemamo snage doći na vlast! Zato držim da se sav potencijal Tuđmanovog HDZ-a treba okupiti i stvoriti Udrugu HDZ 'Dr. Franjo Tuđman' na čijem bih ja čelu rado vidio jednu jaku i respektabilnu skupinu od Miroslava Tuđmana, Davora Pavune, Drage Krpine, Hrvoja Hitreca, Ivana Aralice, Jose Škare, Branimira Lukšića, Josipa Jovića, Ante Rose, Davorina Domazeta - Loše, Davora Glasnovića, Marka Lukića, Bosiljka Mišetića, Milovana Šibla, Josipa Jurčevića, Davorina Rudolfa, Slavena Barišića, Miroslava Međimorca, Gorana Dodiga, Kuzmu Kovačića, Zdravka Tomca, Nedjeljka Mihanovića, Josipa Bratulića, Slobodana Langa, Igora Zidića, Đuru Vidmarovića, Stjepana Šešelja, Ivicu Marijačića, Nina Raspudića, Ivicu Relkovića... koja bi vršila pritisak na stranku HDZ da otvori vrata svome 'desnom krilu', a ako HDZ-ovo vodstvo u neko dogledno vrijeme to ne učini da u tom slučaju okupe sve nacionalno i domoljubno orijentirane snage i stvore pokret koji će sve ovo pomesti s političke scene. Jedino jedan jaki pokret (ili obnovljeni HDZ) može napraviti reda u Hrvatskoj. Uvjeren sam da je politički mudro i neophodno najprije ponuditi zajedništvo, pa i ovakvom HDZ-u, jer onaj koji postupa suprotno tome već u startu gubi. Naravno da se isto tako i pravaške stranke trebaju okupiti ako se već ne mogu ujediniti! Uz to je isto tako nužno stvoriti jednu neovisnu, snažnu i beskompromisnu braniteljsku organizaciju, a što je upravo u tijeku i u tome i sam sudjelujem! Nikako si ne mogu zamisliti da bi jedino Hrvatska mogla imati suprotan politički smjer od opće europskog trenda, gdje je desnica (nacionalna i kreativna, a ne anacionalna - i na trošenje orijentirana ljevica) u velikom usponu! Nadam se da u vrhu HDZ-a o tome vode računa i oni koji se ne zovu Šeks! M. M.