JE LI DON GRUBIŠIĆEV MAGARAC DOISTA KREPAO ?

KLUB HRVATSKIH POVRATNIKA IZ ISELJENIŠTVA “KRASNA ZEMLJO”

Carrarina 7, 52 100 Pula, mob. 091/ 500 48 51; e-mail: ninoslav.mogorovic2@pu.t-com.hr

Ninoslav Mogorović

(Crkva tuče po magarcu koji je već krepao, po komunizmu,

umjesto po ljudima koji su odgovorni ..’ (Don Ivan Grubišić)

JE LI DON GRUBIŠIĆEV MAGARAC DOISTA KREPAO ?

Don Ivan Grubišić ima, na prvi pogled, pravo kada kaže da je komunizam krepani magarac no, nije u pravu kada želi sugerirati da se u vrhu HDZ-a i SDP-a, ali i u HNS-u, IDS-u…radi o nekim drugim ljudima, nekima koji su bili nitko i ništa u bivšem sustavu i koji nisu danas iznad stranački i in­teresno povezani na temelju i zahvaljujući zajedničkoj jugo - prošlosti.

Taj svećenik bi trebao, nadam se, ipak priznati totalitaristički i zločinački karakter jugo – režima. Kao sociolog bi pak trebao znati da u sustavima koji se temelje na jednoumlju i diktaturi ne postoji, među ostalim, ni, od zakonodavne i izvršne vlasti, nezavisno sudstvo, odnosno pravosuđe.

U Jugoslaviji se je izvršna vlast izravno miješala u pravosuđe i to od samog imenovanja sudaca pa do, od njih izricanih, presuda. Na sudovima nisu mo­gli biti zaposleni suci koji nisu uvažavali totalitaran karakter režima i njegove, tome podešene, zakone, a koji su zabranjivali slobodu medija, političkog organiziranja, slobodnog izražavanja mišljenja…dakle kršenja temeljnih ljudskih prava. Zakon je bio vrlo strog posebice prema onima koji su dovodili u pi­tanje teritorijalni integritet države, vodili antijugoslavensku i ‘antisocijalističku’ promidžbu, a za orga­niziranu aktivnost rušenja ‘samoupravne, socijalističke, nesvrstane, federativne republike Jugoslavije’ bila je predviđena i smrtna kazna!

E sada kada bi, u tom kontekstu, svećenik, sociolog, borac za ljudska prava i slobode…don Ivan Grubišić otvorio stranicu Vrhovnog suda Hrvatske i pogledao životopise svih sudaca, njih 42, morao bi primijetiti da NITI JEDAN nije postao sucem nakon 1990. već da su SVI DO JEDNOGA sucima postali u jugo-diktatorskom, boljševičko-fašističkom totalitarnom režimu!?

Jedan je čak rođen još daleke 1939. godine, nekolicina četrdesetih, a većina pedesetih godina prošlog stoljeća!? Je li kod ovih presudno jesu li oni formalno bili u partiji ili ne? Mislim da nije, štoviše uvjeren sam da nije!

Suci spadaju, općenito, u najmračnije likove totalitarističkih sustava ma kako mi te sustave formalno ili stvarno nazivali!

Zanimljivo kako u Hrvatskoj nije, još 1995. godine, nitko mogao suditi tko nije imao 10 godina sudačkog iskustva!? Za to se je pobrinuo V. Šeks sa ‘drugovima’ iako je 80-tih slovio kao ‘protivnik jednostranačkog režima’!? Kada je Račanova vlast utemeljila USKOK na njego­vom čelu nije mogao biti onaj koji nema barem 20 godina radnog iskustva u policiji!? Dakle tko nije bio i milicajac…!? U pravosuđu je samo napravljena ‘rokada’, ali struktura je u potpunosti ostala ista kakva je bila i prije 1990. godine!?

Tko su danas ‘najprominentniji’ i NAJUČINKOVITIJI odvjetnici? Oni koji su današnjim sucima bili kolege u tadašnjem jugo - pravosuđu! Što je radio u bivšem sustavu onaj snagator i nasilnik koji tuče ženu i (tuđu) djecu, a danas je milijunaš u eurima? Ili onaj njegov 150 kilograma težak kolega sa piskavim glasom?

Kritičari i protivnici Franje Tuđmana mu stalno spočitavaju pretvorbu i privatizaciju kao najveći grijeh, svjesno ‘zaboravljajući’ da je pretvorba započeta još za vrijeme Ante Markovića i da je u sve­mu tome ključnu ulogu odigralo upravo pravosuđe, odnosno ti i takvi sudovi, a ne Franjo Tuđman koji je u to vrijeme bio primarno okupiran utemeljenjem, međunarodnim priznanjem i obranom (oslobađanjem) Hrvatske!

U sjeni, tada, neophodne politike pomirbe, drugovi su legalizirali pljačku svojih, gotovo do jednog, tzv. tehno – menadžerskih i integralno – jugoslavenskih kolega iz bivšeg režima!

Pomirbu su ‘kvalitetno’ izigrali, opljačkavši onaj iseljeni dio hrvatskog naroda, zatvorivši im vrata povratka i investiranja u Hrvatsku i tako uspjeli razbiti jedinstvo hrvatskog naroda oko temeljnih pitanja, a što je pokojni Predsjednik uspješno uspostavio! Zašto? Samo zato da bi održali i osigurali monopol u svim segmentima društva! A za to je, prije svega, nužna gospodarska moć! No, kako je ta neojugoslavenska struktura naučila jedino UPRAVLJATI i NADZIRATI ona se u vremenima teške i dugotrajne, do sada nikada viđene i proživljene, krize, koja je zapadnu uljudbu dovela do ivice propas­ti, naravno ne snalazi i lagano gubi svoju moć i položaj iz razloga što ne zna RAZVOJNO razmišljati.

Zbog toga su se drugovi uzbudili, zbog toga reagiraju ekstremno senzibilno i osjetljivo kada se samo spomene mogućnost povratka TUĐMANIZMA u HDZ, jer se boje gubitka monopola koji drže već punih 65 godina! A to vrijeme neminovno dolazi jer drugoga izlaza Hrvatska nema! Bez ponovnog stvaranja jedinstva cjelokupne hrvatske nacije, bez iskrenog, poštenog i čvrstog povezivanja dviju po­lovica hrvatske nacije, one iseljene s onom u matici zemlji, Hrvatska se ne može i neće moći kvalitetno suprotstaviti izazovima katastrofalne svjetske financijske i gospodarske krize, koja je tek pokucala na vrata.

To je zapravo pravi teren na koji se treba usmjeriti ozbiljna javna diskusija i uopće politika, a ne na teoretsko razglabanje o komunizmu i antikomunizmu, o partizanima i ustašama!

Katolička crkva treba pomoći da se HDZ otvori, demokratizira i iznova KROATIZIRA, jer za sve eksperimente sa malim strankama i glasovanjem za njih (pogotovo bez novaca i karizmatičnih osoba) bojim se da više nemamo vremena! ( male stranke i ugledni pojedinci trebaju između sebe oformiti koaliciju koja bi postizborno koalirala sa HDZ-om koji se je vratio politici dr. Franje Tuđmana i HSS-om, identično kako je Račan došao na vlast).

Katolička crkva se treba zauzeti za LUSTRACIJU barem u pravosuđu, posebice u ovom trenutku kada se otvara poglavlje 23. u pred pristupnim pregovorima s EU! Zar Hrvatska ne treba učiniti ono što rade Rumunjska i Makedonija npr.?

Ne smijemo dozvoliti da itko eksperimentira sa sutrašnjicom hrvatskog naroda i njegovom državom. Svejedno zovu li se oni Sanaderi, Pusićke, Grubišići, Goldsteini ili Pupovci, Šeksi i ostali koji su većinom samo transmisije nekih stranih interesa na crti politike koju su nekada vodili mađaroni, autonomaši, austrofili, ‘Jugoslaveni’…!

A upravo to sluganstvo i podređenost stranim interesima i jest zapravo, u slučaju Hrvatske, onaj Grubišićev stvarni MAGARAC KOJI, NA ŽALOST, JOŠ NIJE KREPAO!

Ninoslav Mogorović, predsjednik

Hip-Hop kultura, opasnost za Hrvatsku

Šime Tolić, Stuttgart,

Hip-Hop kultura, opasnost za Hrvatsku

Hip-Hop je kulturni pokret koji ima svoje korijene u afričko-američkim getima u New Yorku 1970-ih godina i od tada je se razvio u globalnu subkulturu urbane omladine. Zbog svog porijekla se Hip-Hop smatra kulturom ulice. Izvorni, sastavni dijelovi (tzv. četiri elementa) Hip-Hop kulture su Rap (Glazba rimovanja u tempu govora), DJ, B-Boying (Breakdance) i grafiti sprejanje.

U 1990 godinama su stihovi Rap glazbe većinom posvećeni životu američkih crnaca iz raznih geta diljem SAD-a od New Yorka (Eastcoast) do Los Angelesa (Westcoast).

Tematika Rap stihova je često o problemima sa kriminalom i drogom, neki se odriču istoga, drugi to podržavaju i veličaju kao dobro.

U svojoj glazbi Reperi rabe kontroverzne riječi, često i jedan protiv drugoga kao Motherfucker (ovu riječ je bolje ne prevoditi!), Bitch, (ne doslovno…) Dogg (Pas, u rap jargonu znači nešto kao prijatelj, kolega), Ganja (Mariuhana), Hustler (Netko tko kroz ilegalne aktivnosti zarađuje novac kao što su prodaja droge ili prostitucijom), Killa (Ubojica), Nigger (Uvredna riječ za crnca negroidne rase, u Hip-Hop jargonu znači prijatelj), O.G. (Original Gangster), Playa (Muška kurva).

Hip-Hop kritičari vide u današnjoj Hip-Hop sceni, veliko odstupanje od izvornog oblika: Originalni Hip-Hop, bavio je se socijalnom nepravdom u kojoj je crno stanovništvo živjelo u getima New Yorka. Međutim u današnjem Hip-Hopu se većinom veliča nasilje, oružje, psovke, agresivnost, droga, svodništvo, prostitucija a time promovira kriminal među maloljetnicima, umjesto poboljšanje socijalne situacije vlastite zajednice. Kritičari tvrde, da trenutni Hip-Hop umjetnici u glazbi, vide samo mogućnost da zarade novac i plasiranje u Chartsima, kao i da stvore "Gangster imidž" oko- sebe (Odjeća, izgled, iskazi).

Nadalje, kritičari napadaju promociju droge u Rap video-spotivima. Umjetnike se optužuje da nisu dobar uzor i primjer omladini, jer Hip-Hop kultura stvara nerealnu sliku života. U video-spotovima Rapera se vide vile, zgodne žene, kristal šampanjac (Boca košta oko 150 Dollara) i skupa auta, mladi ljudi su tom fatamorganom toliko zaluđeni da su spremni preko leševa ići za ta "Bogatstva" (Tome svjedoči ogromna kvota ubojstava u crnačkim kvartima u SAD-u).

Kroz Američko-Britanski Imperijalizam i US kanale kao MTV je Hip-Hop kultura stigla u Europu pa i u Hrvatsku. Bolesna Braća, Stoka i Nered su samo neka od imena u hrvatskoj Hip-Hop sceni.

Američka kultura droge, psovke, nasilja, i pornografije postaje sve jači dio zivota omladine u Europi, stoga su po uzoru na američke gradove smrti kao Harlem, Bronx ili Compton nastala geta i u europskim velegradovima Parisu, Londonu i Amsterdamu.

Samo je pitanje vremena kada ćemo kvartove droge i smrti imati i u Zagrebu, Splitu i Rijeci bude li nam Hip-Hop trend i dalje zahvatao naciju.

Šime Tolić, Stuttgart, Germany

Hip-Hop utjecaj u Nizozemskoj http://www.youtube.com/watch?v=IdbXdwPE_Qo

Hakave.org/ Mira Ivanišević/ Srijeda, 04. kolovoza 2010.

Mira Ivanišević

Koliko nas košta i koliko će nas još koštati Josipovićeva i Vladina politika «dobrosusjedstva» i popuštanja? Predsjednik Josipović je 11. srpnja 10. dao intervju austrijskom listu „Der Standard". "Der Standard: Kod vašeg susreta sa srpskim predsjednikom Borisom Tadićem predložili ste da obje države odustanu od svojih tužbi, jedni protiv drugih, na Međunarodnom sudu Josipović: Mi smo ustanovili da se problemi mogu lakše riješiti dogovorom nego tužbom. Ako bi mogli ciljeve tužbi, naime istraživanje sudbine nestalih, imovinska stanja i odgovornost za zločine postići i na drugi način, zbog čega onda nepotrebno trošiti vrijeme i novac? Der Standard: Sud ne će ionako nikoga kazniti. Ali on može možda jasno reći koja je država za što kriva. Josipović: Ne. Odlučuje o tome što ga pitamo, a to je u ovom slučaju: „ Je li bio genocid ili ne"? Ali genocid je jedna veoma uska kategorija. Što se tiče Bosne, Sud je od mnogih tamo počinjenih zločina, samo masakr u Srebrenici priznao kao genocid." Premijerka Kosor je na te izjave dala odgovor: „O tom pitanju odlučuje Vlada. A mi za sada ne razmišljamo o povlačenju tužbe". Što će se dogoditi kada budu o tome razmišljali? Sve to je samo priprema građana na ono što će se eventualno nakon pritiska pojedinih država članica EU i dogoditi. Možda i tužba Srbije služi samo tom prepucavanju. A sve to je i na tragu haške optužnice protiv naših generala da je Oluja bila zločinački pothvat i da smo svi za sve jednako krivi, a pogotovo Hrvati koji su htjeli svoju državu. Svi prešućuju da se u našoj tužbi ne radi samo o genocidu već i o naknadi za ratne štete, koje prema navodima u Dnevniku HTV-a od 14.3.2010. iznose 32,5 milijardi €. Predsjednik Josipović se smatra svemogućim, jer vjeruje da će naplatiti te štete, bar djelomično, od Srbije koja nam ne vraća u posjed, prema ugovoru o sukcesiji, niti rezidencije u inozemstvu, jer navodno nema sredstava u svom proračunu za preseljenje svog diplomatskog osoblja. Ili predsjednik Josipović uopće nema namjeru postaviti pitanje ratnih šteta, jer smatra da moramo i na taj način doprinijeti „miru na Balkanu" i ulasku u EU? Predsjednik Josipović je veoma zahvalan predsjedniku Tadiću za vraćenu ikonu Bogorodice, kao simbolički čin povratka kulturnog dobra koje pripada Hrvatskoj. U jednom novinskom članku se navodi da je iz crkve u Dalju 1995. ikona poslana u Srbiju na restauraciju, a u drugom je navedeno da je bila pokradena. Da li je predsjednik Josipović upoznat koliko je crkvenog blaga i katoličkih crkava barbarski uništeno? Nisu se potrudili sve umjetnine niti pokrasti, već su ih trajno uništili. Nastala šteta samo u jednoj franjevačkoj provinciji iznosila je 12 milijuna eura. Smije li se uopće više o tome govoriti? Ili naši političari zbog pomirbe, novog bratstva i jedinstva o tome šute? Sramotno! Predsjednik Josipović, predstavnici mnogih stranaka i razni inozemni emisari pozivaju na povrat još 70 000 izbjeglica. U svim vladinim odlukama navedeni su „povratnici". Za iritiranje građana, a pogotovo onih koji nemaju riješeno stambeno pitanje su krive sve vlade i dosadašnji predsjednici i to zbog toga: - što se ne pridržavaju rokova prijave za povratom - što nisu definirali, u skladu s međunarodnim konvencijama, tko se smatra izbjeglicom, povratnikom, prognanikom ili ekonomskim imigrantom, pogotovo na područja izvan područja posebne državne skrbi. - što nije donijeta odluka Da svi imaju pravo na povrat svog vlasništva i da ga dobiju u posjed, ukoliko je bilo dodijeljeno, zbog ratnih nepogoda, drugima. Inozemne emisare se nije upoznalo s našim zakonom o prodaji društvenih stanova prema kojem su stanovi bili prodani zbog toga jer je Ustavom RH ukinuto društveno vlasništvo, a ne zbog toga jer su u njima stanovali stanari sa stanarskim pravom. Da se stanarska pitanja moraju rješavati prema našem zakonodavstvu, kako je i u Aneksu G Ugovora o sukcesiji i propisano. Komunističkim stanarskim pravom, načinom stambene izgradnje u komunizmu i načinom u tržišnom gospodarstvu, da stanarsko pravo nije bilo i pravo vlasništva jer bi se u tom slučaju svi stanari sa stanarskim pravom mogli uknjižiti automatizmom kao vlasnici i ne bi trebali stanove otkupljivati. (Možda problem leži u tome što naši političari ne znaju aktivno strane jezike pa su zbog toga u komunikaciji neaktivni). Inzistira li naš predsjednik da se obnove Hrvatima svi stambeni objekti npr.u BiH? Ili se zadovoljava s Dodikovim pozivom Hrvatima „dođite braćo, ne će vam se ništa dogoditi, obnovite kuće svojim novcem"? Jesu li svi predstavnici najviše vlasti, svjesni opasnosti od nepostojećih propisa i ne poštivanja postojećih zakona RH. U Večernjem listu od 19.07.2010. objavljen je članak „21 uvjet za EU". Između ostalog je navedena točka 18.: Zbrinjavati izbjeglice, bivše nositelje stanarskog prava. Izgleda da se ustalilo mišljenje, uz pomoć domaćih političara, da je Hrvatska agresor na sve republike bivše SFRJ. Građani RH-e plaćajte svojim siromaštvom, bez radnih mjesta i stambene sigurnosti za sva zlodjela koja ste napravili bratskim narodima! Može li se samo smiješkom, sviranjem klavira, pozdravljanjem turista, donošenjem ustavnih promjena i drugih važnih odluka bez referenduma, širenjem bratstva i jedinstva - ponovno na štetu Hrvata i ispričavanjem srpskim turistima, koji to i nisu, jer stanuju pretežito u obnovljenim kućama u kojima je ugrađena i moja kuna plaćenog poreza? Uz izlazak na izbore, s nadom da će se pojaviti nova politička elita kojoj će prije svega biti bitan boljitak svih građana Hrvatske, preostaje nam samo još psovka kao izraz nemoći, a koju ne mogu tu upotrijebiti. Mira Ivanišević

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

'Stotina za stotinu, nikako drukčije, bio je naslov jednog od dva moja slična članka prije osam i devet godina, u vrijeme nemušte Račanove Vlade i njenog pokvarenog ministra vanjskih poslova, dalmatinskog Vlaja Tonina Picule.

Moj prijedlog je bio vrlo jednostavan: kada se u Banja Luku, Derventu, Odžake, Gradačac, Modriču, itd. vrati stotinu Hrvata, onda neka se u Knin, Benkovac, Obrovac, Kistanje ili Korenicu vrati stotinu Srba. Tako godinu dana ili dvije, dok se povrati dio povjerenja. Potom da se vrati tisuću Hrvata u svoje krajeve u tzv. Republici Srpskoj i isto toliko Srba u svoje domove u Hrvatskoj.......itd. I da se o tome sklopi Sporazum, uz četiri garanta: Hrvatske, Srbije, USA i Rusije!

Ali ne! Srbenda Picula je imao svoju 'viziju' vanjske politike, kojoj se Račan nije vidljivo odupirao. A tu je bio i moćni koalicijski partner Rade Čačić, koji je Srbima povratnicima „obnovio“, odnosno znatno rekonstruirao njihove kuće, čak i one koje nisu bile ni taknute u našem Domovinskom ratu! I to čak 35.000 tako „obnovljenih“ kuća!!

A što su recipročno dobili Hrvati u tzv. Republici Srpskoj? Dobili su izgon, prijetnje i ubojstva. U tzv. Republiku Srpsku se vratilo tek oko deset posto Hrvata. I to na svoj vlastiti trošak i uz minimalnu pomoć Račanove, Sanaderova i ove Vlade Jadranke Kosor.

Međutim, urušava se Londonska „Devil's empire“ koja je uvijek bila na strani Srbije – jer ima Boga! A jedna od Božjih zapovjedi jest da onaj tko drugome jamu kopa, sam u nju upada!

To bi se vrlo skoro moglo dogoditi i našem predsjedniku YU-sipoviću!

Ante Rokov Jadrijević

Motovunski filmski festival je festival SRBADIJE !

Hakave.org/Hrvoje Hitrec: Jugoslavija rediviva/2.kolovoz 2010.

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Motovunski filmski festival je festival SRBADIJE !

A propos Motovun film festivala, ja sam davno upozoravao udbaški 'Glas Istre' da je to ustvari srpski filmski festival, stvoren u režiji Srbende Rajka Grlića, bivše istarske podžupanice Loredane Bogliun-Debeljuh i njenog atašea za „kulturu“ Vladimira Torbice, mog bivšeg profesorskog kolege iz srednje škole „Vladimira Gortana“ u Bujama.

A ovo nije vic, nego istinita anegdota iz te škole: kad sam se jednog dana – na velikom odmoru – oko 10.50 sati vraćao iz školskog snack-bara i kada sam u profesorskoj zbornici prolazio pokraj njegovog stola (a on okružen svojim obožavateljicama, koje baš i nisu obožavale našu novu hrvatsku Državu!!), rekao je glasno Vladimir Torbica: „e, bogme, neće nam u Istri odlučivati oni koji nisu rođeni u Istri !“.

U zbornici je nastao tajac!

Ja sam se trgnuo i vratio korak unazad, pogledao Torbicu i oštro mu odgovorio: „E, Bogme, neće nam u Istri odlučivati ni četnička kopilad rođena u Istri !!“.

Profesor povijesti (!!??) Vladimir Torbica više nije dolazio u školu, ali mu je ravnatelj – stari udbaš Ivan Škoro (koji je dotad imao već 30 godina udbaškog staža!) svejedno isplaćivao plaću sve do kraja školske godine, to jest do 31. kolovoza 1994.

A baš na taj dan – 31. kolovoza 1994.g. – ravnatelj Ivan Škoro je meni kao svom profesoru devet najstručnijih školskih predmeta iz područja elektronike i elektrotehnike – dao otkaz !

* * * * * *

Nota bene: A nakon mene, ravnatelj Ivan Škoro je ubrzo dao i otkaze našem profesorskom kolegi Ivanu Božićeviću, prognaniku i mučeniku iz Šida, a nakon njega i našoj kolegici, profesorici Ivanki Skenderović, izbjeglici iz Subotice!

Poslije su zaredali otkazi kao na tekućoj vrpci – ukupno 28 Škorinih otkaza. A onda je u prosincu 2004.g. došao na red i sam ravnatelj Ivan Škoro!

Članak o toj „aferi Škoro“ (koja je odmah zataškana s Gedžinog Pantovščaka!!), odnosno o notornom i opskurnom udbašu Ivanu Škori, ponudio sam bio 'Glasu Istre' prije skoro šest godina, ali ga oni – iz „razumljivih razloga“ – nisu objavili. E, pa doći će uskoro i to vrijeme!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Priopćenje za medije Franjevačkog svjetovnog reda o oživljavanju projekta "Družba Adria"

Dragovoljac.com/ HRVATSKO NACIONALNO BRATSTVO FRANJEVACKOGA SVJETOVNOG REDA

NACIONALNO VIJECE

Zagreb, 20. lipnja 2010.

Priopćenje za medije Franjevačkog svjetovnog reda

- o oživljavanju projekta "Družba Adria"

Zgrozeni najavom ponovnog ozivljavanja projekta "Druzba Adria" i potpuno neargumentiranim izjavama predsjednice Vlade Republike Hrvatske o navodnom rjesenju svih ekoloskih problema povezanih s ovim projektom, ovim putem zelimo izraziti svoju zabrinutost zbog aktualizacije stetnog projekta kojim bi se ruska nafta izvozila preko naftnog terminala u Omislju.

lako je od posljednjih ozbiljnijih pokusaja ostvarenja toga projekta proslo vise od pet godina, mi taj projekt nismo zaboravili, te ga i dalje smatramo neprihvatljivim.

Prije svega, jasno nam je da projekt "Druzba Adria" nije zadovoljio na procjeni Studije utjecaja na okolis , ali nam nije jasno zasto Vlada Republike Hrvatske nakon te procjene nije odustala od toga projekta.

Naime, utvrdjeno je da bi njegovo ostvarenje na mnoge nacine Hrvatsku izlozilo velikim rizicima koji bi ugrozili i okolis i gospodarske djelatnosti usko povezane s cistim okolisem kao i cjelokupni zivot na krskim podrucjima i na Jadranu.

Pitamo se stoga tko se onda moze usuditi zagovarati ruske interese od kojih bi Hrvatska (iIi JANAF?) zaradila svega 20 do 100 milijuna dolara?

Pitamo se takodjer, sto se to u medjuvremenu dogodilo da je gospodja Kosor od velike protivnice projekta "Druzba Adria", tijekom predsjednicke kampanje 2004., postala njegovom velikom zagovornicom?

Bez obzira na argumente povecane strateske potrebe za energentima, zar se smanjila osjetljivost krskog podrucja na istjecanje nafte?

Zar balastne vode i bioloska raznolikost podmorja koje bi one neizbjezno ugrozile nisu vise problem?

Kako ce se smanjiti utjecaj toksicnih plinova, koji se oslobadaju tijekom ukrcaja nafte, na zdravlje stanovnika Omislja?

Ima Ii Hrvatska alternativu za cisto more i ljude koji u priobalju od njega zive?

Nedavni dogadjaji u Meksickom zaljevu morali bi nam biti dovoljno snazna opomena o besmislenosti trke za profitima koji su neusporedivi s eventualnom gospodarskom stetom.

Isto tako, moramo upitati tko ce preuzeti odgovomost za eventualno nasukavanje, ne trajekta Marko Polo, nego u ovom slucaju nekog jadranskog tankera Prestige iii Exxon Valdez?

Konacno, sve da je i navodno izmijenjeni projekt "Druzba Adria" bitno drukciji od onoga za koji je radena Studija utjecaja na okolis, u sto ne vjerujemo, smatramo da se za projekt mora izraditi nova Studija uticaja na okolis i o tome provesti siroka i transparentna javna rasprava, i to cemo i traziti.

U tom smislu, suluda je i nedopustiva namjera, o kojoj doznajemo iz medija, da projekt profunkcionira vec krajem ove godine.

U svakom slucaju , aktualnim obnasateljima vlasti u Hrvatskoj, kojima smo na izborima dali povjerenje, ali ne i odrijesene ruke da slobodno i bez ikakve odgovomosti zadovoljavaju svoje privatne interese, sluzeci se opcim dobrima, ne dozvoljavamo da u ime nas, hrvatskih gradana, prihvate i stave u funkciju projekt, koji su strucnjaci ocijenili stetnim i nepovoljnim za Hrvatsku i koji bi u slucaju realizacije imao dalekosezne opasne posljedice za zdravlje ljudi i za prirodna bogatstva.

br. Vid Mato Batorovic
nacionalni ministar

Comments (1)

	21-06-2010 11:03
	Mesićeva i Putinova paradržavna UDBO-DRUŽBA ADRIA Sada se zorno vidi da između Stipe Mesića i njegove bivše predsjedničke "suparnice" nema ama baš nikakve razlike! A ja sam na to upozoravao još 13. prosinca 2004., u svom publicističkom članku "Paradržavna UDBO-DRUŽBA ADRIA", koji je bio proskribiran čak i u Marijačićevom "Hrvatskom listu" (u Zadru)! Vrijeme liječi rane - koje razum ne može. To je valjda danas jasno i gosp. Ivici Marijačiću, inače izvrsnom novinaru iz one najbolje ekipe legendarnog Glavnog urednika naše „Slobodne Dalmacije“ Josipa Jovića, kojeg je s čela naše hrvatske "Slobodne Dalmacije" smijenio Ivica Račan, te ju je pretvorio u balkansko-Orjunašku "Slobodanku". Ali, "Svaka sila za vrimena"! Tako i Račanova. Tako i Sanaderova. Tako će proći i Jaca Vlaisavljević! Ali ona ne mora mnogo brinuti zbog toga. Dobro će je udomiti njen novi pajdaš dr. Ivo Yusipović – kao svoju, ali i našu, ambasadoricu u Beogradu ili u Moskvi. A to nećemo još dugo čekati! Najviše još 400 dana. Stoga, počnimo i njoj odbrojavanje.... Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. (Semper Paratus Croatiae/com) Report

anterokovjadrijevic

Zapadna Hercegovina ni danas ne zna za posmrtne ostatke skoro 20.000 svojih sinova!

Ilija Zovko,Hrsvijet/ Srijeda, 02 Lipanj 2010 12:30 Zapadna Hercegovina ni danas ne zna za posmrtne ostatke skoro 20.000 svojih sinova!

Dio hrvatske javnosti u posljednjih nekoliko dana prati aktivnosti na otkopavanju i vađenju posmrtnih ostataka pobijenih u masovnoj grobnici Dubrava u Knešpolju, nekoliko kilometara jugoistočno od Širokog Brijega. Potresne slike koje dolaze s tog mjesta nalik su onima ranije snimljenim u Kočevskom Rogu, Jazovci, Teznom, Hudoj jami i mnogim drugim mjestima na kojima su Titovi komunisti počinili zločine još uvijek neslućenih razmjera, piše Ilija Zovko za Hrsvijet.net. Svaki pojedinac koji nešto znade o metodologiji izvršenja zločina ruskih komunista, ili su samo gledali film Katynska šuma, poljskog redatelja Andrzeja Wajde, došao je do zaključka kako je metodologija masovnih zločina počinjena od strane Titovih egzekutora potpuno identična onoj u Staljinovoj izvedbi, stoji u spomenutom tekstu. Ruke vezane žicom, kugla u potiljak, tijela nabacana jedno po drugom, masovna stratišta skrivena od očiju javnosti, uz obveznu „OMERTU“, isti je zločinački rukopis po kome se ubijalo od Vladivostoka do Trsta, od Sjevernog mora do otočića Dakse. - Upravo zbog tog zločinačkog „rukopisa“ i masovnosti počinjenih zločina, iznimno otužnim djeluju izjave raznih jugoslavenskih recidiva, koji su se u velikoj mjeri uspjeli inkorporirati na čelna mjesta u današnjem hrvatskom društvu. Ti recidivi jugoslavenstva, u svojim javnim istupima redovito pokušavaju pronaći opravdanja za ove zločine, počinjene u ime komunizma i Jugoslavije, idući tako daleko da i samom činu osvete pokušavaju dati legalitet i legitimitet, navodi autor. Međutim, pri tome ih najbolje demantira Titov ministar „ubijanja“ Aleksandar-Leka Ranković. Podnoseći izvješće o „uspjesima“ jugoslavenskih komunističkih vlasti od okončanja rata do 1951. godine u beogradskoj skupštini, Ranković je kazao: „Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3. 777.776 zatvorenika.“ Jugoslavenska komunistička historiografija je skoro pet desetljeća radila mit o genocidnosti hrvatskog naroda. Nastavak te jugoslavenske prakse, na žalost, uslijedio je i nakon raspada Jugoslavije. U sklopu tih rasističkih teza o navodnoj hrvatskoj genocidnosti, što nije ništa drugo nego pokušaj opravdavanja komunističkih zločina, posebice se isticala komunistička netrpeljivost prema dijelu hrvatskog naroda koji živi na prostorima zapadne Hercegovine, tvrdi Zovko i nastavlja: Na žalost, ostaci tog jugoslavenskog aparata i danas su prisutni u svim sferama hrvatskog društva. Metodologija njihovog djelovanja, kao i odnos prema hrvatskom narodu u Hercegovini, i danas je ista, kao u vrijeme krvave diktature Josipa Broza. Uzroci ovakvog ponašanja različitih skupina i pojedinaca u hrvatskom društvu poznati su mnogima. Oni koji o tim razlozima malo, ili nimalo, znaju poručujem neka te poruke raznih jugoslavenskih recidiva gledaju kroz prizmu činjenice da zapadna Hercegovina ni danas ne zna za posmrtne ostatke skoro dvadeset tisuća svojih sinova. Toliki je broj hercegovačkih Hrvata, naime, stradao od ruke Titovih i Rankovićevih krvnika. Ta stradanja otpočela su nakon partizanskog ovladavanja Širokim Brijegom, a nastavljena su u krvavoj osveti jugoslavenskih komunista nakon okončanja rata. Masovna grobnica Dubrava, o kojoj se posljednjih dana govori, samo je jedna od nekoliko desetaka do nekoliko stotina neobilježenih grobišta razasutih diljem Hercegovine. Da bismo, makar dijelom, sagledali okolnosti pod kojima su Titovi komunisti počinili te zločine potražili smo neke dokumente, još nepoznate domaćoj javnosti. U ostavštini Krunoslava Draganovića tako smo pronašli nekoliko vrijednih izjava bivših pripadnika 26. dalmatinske divizije ( zapovjednik Božo Božović, politički komesar Dušan Korać), iz sastava VIII dalmatinskog korpusa (zapovjednik Petar Drapšin, politički komesar Boško Šiljegović), koje su ovom hrvatskom svećeniku dali izravni sudionici partizanskog pokolja na Širokom Brijegu i Hercegovini. Pavo Prcela, nekadašnji pripadnik 1. proleterske brigade (zapovjednik Vaso Đapić, politički komesar Nikola Aračić), iz sastava Božovićeve 26. divizije, bio je izravni sudionik ovih masovnih ubojstava. U svojoj izjavi, danoj u Rimu 23 kolovoza 1953., Prcela je posebice istaknuo: -„Moja brigada imala je zadatak osvojiti „Cigansko brdo“ i dolinu (uvalu) kraj Lištice do Regije Duhana. Nakon tri dana žestokih borba ušli smo u samo mjesto. Vojska je imala nalog ubijati (ubiti) sve što se nađe u samom mjestu uključujući starce, žene i djecu. Prizore nisam gledao, jer se nisam odgojio u takvoj metodi. Međutim, nakon tog pokolja vidio sam po ulicama i kućama brojne lješine, ne samo vojnika nego i civila, među kojima veliki broj žena i djece.“ Rafael Radović, rođen u Ćilipima, bio je nasilno mobilizirani pripadnik 11. dalmatinske brigade (zapovjednik Ivan Guvo, politički komesar Grga Markić), koja je također djelovala u sastavu 26. divizije. Radović je bio pripadnik I čete (komandir Ivan Prodan), iz sastava IV bataljuna (zapovjednik Dominko Antunović, politički komesar Milan Rako) iz sastava 11. dalmatinske brigade, iste one postrojbe koju je Simo Dubajić izravno optužio za sudjelovanje u masovnim zločinima nad ratnim zarobljenicima počinjenim na Kočevskom rogu. U svojoj izjavi Radović, uz ostalo, ističe kako je bio svjedokom brutalnog ubojstva jednog širokobriješkog franjevca. Spomenuti svjedok vidio je, naime, tog kobnog 07. veljače 1945., na platou ispred gimnazije, zapovjednika IV bataljuna 11. dalmatinske brigade (Dominko Antunović) i njegovog zamjenika (Mate Majić) kako, zajedno sa jednim oficirom OZNE (?), u nazočnosti desetak vojnika, ispituju trojicu fratara. U jednom trenutku, tvrdi Radović, „oficir OZNE je, s nekoliko revolverskih hitaca, upućenih iz neposredne blizine, na mjestu usmrtio visokog plavokosog fratra, starog oko 50 godina.“ Još se nagađa o imenu oficira OZNE kojeg Radović spominje u svojoj izjavi. Prema određenim iskazima očevidaca riječ je o Marijanu Primorcu, tadašnjem pripadniku OZNE iz Ljubuškog, dugogodišnjem suradniku i krvnom srodniku Jure Galića, aktualnog predsjednika Subnora BiH. Drugi izvori u istom ovom kontekstu spominju oficire OZNE, kapetana Rajka Vukoju (iz Bileće) i Milivoja Drašković (strica Vuka Draškovića, iz Gacka), koji su po nalogu Slobodana Šakote, tadašnjeg šefa OZNE za Hercegovinu sudjelovali u ovim zločinima. Odgovore na ovu dvojbu, kako se čini, mogao bi dati čitav niz i danas živućih svjedoka. To su u prvom redu Antun Šarić, u to vrijeme zamjenik političkog komesara IV bataljuna, zatim Petar Bogunović, Jakša Deletis, Ante Bogdanić, Drago Galić, Slavko Družijanić, Milka Planinc, ali i aktualni predsjednik SUBNOR-a Jure Galić, za koje je nepobitno utvrđeno da su u vrijeme ovih zločina bili na Širokom Brijegu. Detalje o masovnim partizanskim zločinima na Širokom Brijegu zasigurno poznaje i nekadašnji Mesićev savjetnik Budimir Lončar. Prema izjavama svjedoka, Lončar je u to vrijeme, po liniji partije, bio blizak suradnik Dušana-Dule Koraća, srbina iz Kraljeva, osobe koja je izravno nadgledala pokolje na Širokom Brijegu i Kočevskom Rogu, kao i Veljka Kadijevića, tadašnjeg oficira u štabu 26. divizije. Odgovornost za strijeljanje šestorice franjevaca 6. veljače 1945. dogodio se u zoni odgovornosti 2. dalmatinske brigade (zapovjednik Bruno Vuletić, politički komesar Ante Jerkin), u čemu je neupitna zapovjedna odgovornost nekadašnjeg Titovog šefa kabineta i vojvode sinjskih alkara. Izravnim sudionikom ovih zločina bio je i Berislav Badurina (politički komesar u 4. dalmatinskoj brigadi), svojedobno također šef kabineta Josipa Broza, ali i Artur Takač (ratni zapovjednik bataljuna u Mehanizirano topničkoj brigadi), svojedobno čelni čovjek Međunarodnog olimpijskog odbora. Uz spomenute, vlastitu involviranost u ove zločine nije mogao prikriti niti Vlado Šegrt, ratni zapovjednik 29. hercegovačke divizije, kao niti šef OZNE za BiH Uglješa Danilović, te napose Jovan Andrić i Džemal Muminagić, čelni ljudi 3. brigade KNOJ-a, pod čijim je ravnateljstvom počinjen najveći broj zločina. Zahvaljujući višegodišnjim aktivnostima jugoslavenskih tajnih službi, kao i djela povjesničara bliskih tim istim službama, u dijelu hrvatske javnosti stvorio se dojam kako ključnu odgovornost zbog masovnih komunističkih zločina u Hercegovini imaju dalmatinski partizani. Međutim, to naprosto ne odgovara istini! Odgovornost zbog komunističkih zločina leži na Josipu Brozu Titu Teza o navodnoj odgovornosti dalmatinskih partizana svjesno je godinama podgrijavana s ciljem umanjenja odgovornosti Josipa Broza, ali i održavanja unutarhrvatskih tenzija između Hercegovine i susjedne Dalmacije, što je isključivo išlo u prilog srbijanskim interesima, ali i interesima anacionalnih ORJUNA-ša u Dalmaciji, koji su u Beogradu vidjeli svog političkog idola. Rijetko se koji hrvatski povjesničar ikada usudio istražiti od kud toliki etnički Srbi na ključnim pozicijama u 8. korpusu i njegovim sastavnim dijelovima. Petar Drapšin, Boško Šiljegović, Ilija Radaković, Danilo Simonović, Petar Babić, Danilo Damjanović, Žika Bulat, Božo Božović, Dušan Korać, Bogdan Stupar, samo su neki od etničkih Srba koji su bili raspoređeni na većinu ključnih mjesta u štabu VIII. Korpusa i podređenim postrojbama koje su djelovale u njegovom sastavu. Poglavito na zapovjedna mjesta i na mjesta političkih komesara, za koje se znade da su kontrolirali i same zapovjednike. Kvalitetan odgovor na ovo pitanje čuo sam prije nekoliko dana u serijalu „TITO“, redatelja Antuna Vrdoljaka. Prema riječima Dušana Bilandžića, ključna odgovornost za ovoliku involviranost etničkih Srba u zapovjednu strukturu VIII korpusa počiva isključivo na Vicku Krstuloviću. Sudeći, prema Bilandžićevim riječima, Krstulović se u jednom dopisu, upućenom Titu, pohvalio kako „Dalmacija ima vojnika u izobilju, ali da velike probleme jačanju partizanskog pokreta stvara nedostatak kvalitetnog oficirskog kadra“. Prema Bilandžiću, upravo je spomenuti Krstulovićev dopis bio izravnim povodom upućivanja u Dalmaciju nekoliko desetaka etničkih Srba, koji su na temelju Titovih i Rankovićevih uputa, u konačnici potpuno ovladali zapovjednom strukturom VIII korpusa. Druga teza koja ukazuje na izravnu Titovu odgovornost za ove zločine svakako su poslijeratne karijere čitavog niza pripadnika VIII dalmatinskog korpusa, koji su po objektivnoj zapovjednoj odgovornosti odgovorni za zločine, ili su neposredno i posredno bili njihovim svjedocima. Kako tumačiti Titovo favoriziranje kadrova poput: Brune Vuletića, Stanka Parmaća, Ljube Trute, Berislava Badurine, Artura Takača, Budimira Lončara, Milke Planinc i Veljka Kadijevića, koji su po prirodi svojih tadašnjih položaja o ovim događajima morali znati puno više od običnih vojnika kakvi su u to vrijeme bili Ivan Gugić, Pavao Prcela i Rafael Radović. Zbog svega ovoga, ali i inkorporiranosti ogromne većine bivših čuvara jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“ u današnji hrvatski sustav, uopće ne čudi „ZAKON ŠUTNJE“ o komunističkim zločinima. * * * * * * Prije nekoliko dana doznao sam da mostarska udruga studenata s Filozofskog fakulteta priprema tribinu o „Partizanskim zločinima nad hercegovačkim franjevcima“. Ponadao sam se kako studentske organizacije i ovom prigodom u hrvatsko društvo dovode neke nove vjetrove. Ta me je informacija zatekla u Zagrebu. U slučajnom susretu s jednim od zagrebačkih profesora, koji dosta dobro poznaje odnose na mostarskom Filozofskom fakultetu, prokomentirao sam i najavljenu tribinu. Ostao sam jednostavno zapanjen kad me je moj dugogodišnji kolega počeo uvjeravati kako od tog pokušaja jednostavno nema ništa i kako će ta tribina biti zabranjena. I uistinu, samo dan kasnije, uvjeravanja mog zagrebačkog kolege pokazala su se potpuno točnim. Slušajući kratku radijsku vijest o zabrani ove tribine kroz glavu su mi prostrujale riječi mog prijatelja: Dragi prijatelju, zar uistinu mislite da će fakultet na kome rade Slavo Kukić, Zoran Primorac, Mile Lasić, Slavica Juka i Šimun Musa dozvoliti održavanje jedne ovakve tribine ? Drugim riječima, zar će nekadašnji šef kabineta Branka Mikulića dozvoliti da se govori o zločinačkom sustavu u kome je i sam ponikao? Zar će nećak Marijana Primorca i unuk Ivama Primorca-Škope, koji je Domovinski rat proveo u Beogradu, dozvoliti studentima otvoreno govoriti o zločinima svog vlastitog strica? Zar će profesori koje je stvorio i oblikovao Kardelj-Šuvarov sustav dozvoliti nekakvoj tamo nadobudnoj dječici da se obruše neposredno na taj sustav, a posredno i na njih same? Zar će se nekolicina ljudi koji upravljaju tim fakultetom, a koje dobar dio njihovih kolega oslovljava sa „mama“, „tata“, „strina“, „ujko“, „tetka“, „rođak“, tek tako zamjeriti sa Radovanom Vukadinovićem, Caratanom, Cvrtilom, Pusićkom i njima sličnima ? Upravo u ovim pitanjima počivaju i temeljni problemi današnjeg hrvatskog društva. Situacija poput ove na mostarskom Filozofskom fakultetu jednaka je situaciji u većini hrvatskih institucija, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u BiH. Upravo iz ovih razloga, zločini nad hrvatskim narodom počinjeni u ime komunizma i Jugoslavije i danas su obavijeni šutnjom. Sve što mi u ovom trenutku pada na um su stihovi jedne pjesme Marka Perkovića Thompsona. E, MOJ NARODE !, zaključuje se u tekstu objavljenom na Hrsvijet.net.

Makarska: Ukop devetorice žrtava iz Drugog svjetskog rata

Dragovoljac.com/ Makarska: Ukop devetorice žrtava iz Drugog svjetskog rata

Utorak, 15 Lipanj 2010

IKA/ Makarska: Ukop devetorice žrtava iz Drugog svjetskog rata/

Makarska: Ukop devetorice žrtava iz Drugog svjetskog rata

Sigurnu budućnost našeg naroda možemo osigurati jedino ako otkrijemo cjelovitu istinu o tamnim stranicama naše povijesti i mrljama na savjesti pojedinaca i partija koje su usjekle duboke podjele i pritajenu mržnju u životvorno biće našeg naroda

Makarska, (IKA)

- Nakon prošlogodišnjeg pogreba posmrtnih ostatak 29 žrtava ekshumiranih na području oko makarskog groblja Svetog križa, te otkrivanja spomenika žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, na istom mjestu u subotu, 12. lipnja pokopani su i posmrtni ostaci još devetorice muškaraca ubijenih nakon rata na širem makarskom području.

Misom zadušnicom i pogrebnim obredom na makarskom groblju okončana je tako još jedna tragična priča o nevinim žrtvama komunističkog režima na ovim prostorima.

Naime, nakon što su u ožujku protekle godine iz jame na biokovskom predjelu Jankov dolac izvađene ljudske kosti, jednogodišnjom obradom na splitskoj patologiji utvrđeno je da se radi o devet muških osoba između 20 i 55 godina starosti, s ozljedama koje upućuju na egzekuciju, a njihovi ostaci na posljetku su položeni u zajedničku grobnicu na makarskom groblju.

Svečanu koncelebraciju uz sudjelovanje 15 svećenika s područja Splitsko-makarske nadbiskupije predvodio je generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić, a među nazočnim vjernicima bili su i predstavnici lokalne vlasti na čelu s dožupanom Lukom Brčićem i gradonačelnikom Markom Ožićem Bebekom.

„Okupljeni ljudskom i kršćanskom dužnošću iskazujemo poštovanje ljudima kojima je to poštovanje netko htio ukrasti, te sprovodimo one koje, zbog straha i režimske politike prije 65 godina nije imao tko pokopati.

Shvativši da se nikada neće vratiti, netko je zbog ovih sinova, muževa i očeva gorko plakao i u tajnosti skrivao svoju bol, a samo njihovi egzekutori znaju zašto je ovim ljudima na tako zvjerski način prekinut život", kazao je dr. Ćubelić.

Temeljeći svoju propovijed na praštanju, a ne na mržnji, nadbiskupijski generalni vikar istaknuo je zadaću Crkve koja poziva na obraćenje.

Stoga je okupljene vjernike i pozvao na molitvu za duše svih žrtava, ali i za pokajanje i obraćenje onih čije su ruke okrvavljene zločinom, kako bi rasvijetlili i preostale „jame mučeničkog nespokoja".

„Sigurnu budućnost našeg naroda možemo osigurati jedino ako otkrijemo cjelovitu istinu o tamnim stranicama naše povijesti i mrljama na savjesti pojedinaca i partija koje su usjekle duboke podjele i pritajenu mržnju u životvorno biće našeg naroda.

Samo nas istina može osloboditi, a službene laži i dalje će nas samo razdvajati, žalostiti, te držati zarobljene i izgubljene na stranputicama prošlosti", istaknuo je mons. Ćubelić dodavši kako nam u budućnosti trebaju hrabri ljudi koji će protivno ponavljaju i širenju zla, svjedočiti samo istinu.

Na koncu propovijedi mons. Ćubelić je od Boga zamolio prihvaćanje duša pokojnika koji su, kako je rekao, svoj život završili u mukama osvete i ljudske zloće, a njihova tijela povjerio „utrobi slobodne zemlje Hrvatske".

Po završetku mise zadušnice, koju je svojim pjevanjem upotpunio Mješoviti zbor crkve sv. Marka, izvršen je sprovodni obred kojeg je predvodio don Pavao Banić, dekan Makarskog dekanata.

Uz pjevanje Psalma 51 u pogrebnoj povorci sudjelovali su svi okupljeni vjernici, a poglavito ovogodišnji krizmanici koji su nosili svijeće i ljesove s posmrtnim ostacima.

Pogrebni obred završio je polaganjem ljesova u zajedničku grobnicu žrtava Drugog svjetskog rata, te molitvom odrješenja i zajedničkim pjevanjem himne „Lijepa naša".

Comments (1)

	15-06-2010 22:22
	Istina je dostižna.... .....ako već ova Udbomasonerijska i YUsipovićeva "PravDA" nije!! Dakle, potvrđuje se ona ključna riječ Isusova : "Samo će nas istina osloboditi"! Da, tako je, ali samo ako joj mi sami hrabro i odlučno otvorimo vrata!! Srećom, naših hrabrih kršćanskih i hrvatskih vratara je svakim danom sve više! A to znači da mi stariji "apostoli istine" nismo uzalud potrošili svoje živote!! Dakle, na Vama mlađim Hrvatima i Kršćanima je da istini otvarate vrata - ili barem svoje prozore - istini koja će nas konačno osloboditi!! Report

		ante-rokov-jadrijevic