petak, 27. svibnja 2011.

Genocid nad Hrvatima Vojvodine


Davor Dijanović Svibanj 2011.

Genocid nad Hrvatima Vojvodine

Pred nešto više od dva mjeseca političko je i kulturno vodstvo bunjevačkih Hrvata uputilo otvoreno pismo visokim političkim čelnicima Republike Srbije i Republike Hrvatske u kojemu ih je upozorilo na brojne probleme s kojima se ta (‘mala, ali fina’) grana hrvatskoga naroda susreće u svakodnevnome životu.

U pismu je posebno upozoreno na problem asmilacije vojvođanskih Hrvata, odnosno na agresivno promicani projekt stvaranja tzv. bunjevačke nacije, mikronaroda koji bi, dakako, bio dugoročno osuđen na propast, odnosno na asimiliranje u većinski srpski narod.

Potpisnici su pritom napomenuli kako taj projekt ima osiguranu medijsku promidžbu, tj. kako su onim Hrvatima koji subetnonim stavljaju ispred etnonima otvorena vrata svih medija, dok se s druge strane onim Hrvatima koji ne žele pristati na takav (u biti genocidni) projekt uskraćuju sredstva i medijski prostor.

Potpisnici traže od institucija Srbije i Hrvatske zaštitu svojih manjinskih prava.

Pismo u hrvatskoj javnosti nije naišlo ni na kakav odjek, dok je hrvatska (?) Vlada najbolje pokazala što misli o njegovome sadržaju činjenicom da je pred oko mjesec dana u posjet vojvođanskim Hrvatima poslala Slobodana Uzelca. O tome što srbijanska politika misli o zahtjevima vojvođanskih Hrvata ne moramo posebno ni napominjati.

Hrvatski novinari također ne pokazuju previše zanimanja za život Hrvata u Vojvodini. Dok s jedne strane strasno i s puno žara pišu o malobrojnim hrvatskim zločinima u obrambenome Domovinskom ratu, s druge strane besramno šute o zločinima koji su u vrijeme rata počinjeni nad Hrvatima, i to ne samo onima u Hrvatskoj i BiH, nego i u onima Vojvodini.

Štoviše, neki od novinara falsificiranjem povijesnih činjenica žele u svojim novinarskim pamfletima dokazati kako je nad Srbima u Hrvatskoj počinjeno etničko čišćenje - a da je riječ o laži priznat će i svaki hrvatski Srbin s minimumom poštenja. Mi ćemo se u ovome članku ukratko pozabaviti stvarnim etničkim čišćenjem, etničkim čišćenjem divovskih razmjera, onome nad Hrvatima u Vojvodini.

Iako u Vojvodini nije bilo rata, velikosrpska je politika baš tamo nazornije pokazala svoje genocidno lice. Genocidni projekt uništenja hrvatstva u Vojvodini započeo je još za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a devedesete je doživio svoje krvavo finale - čitava hrvatska sela izbrisana su s karte Vojvodine, a kako bi se zameo svaki trag hrvatstva nekim od njih su promijenjena i imena.

* * * * * *


Za početak, kao uvod u temu, navodimo rekonstrukciju tragedije hrvatskog naroda u Srijemu u 20. st., koju je u knjizi ‘Svršetak vražjeg stoljeća’ dao hrvatski književnik iz Srijema Vladimir Bošnjak: ‘Srijemski su Hrvati u XX. stoljeću dva puta okrutno kažnjeni.

Nakon I. Svjetskog rata, na silu uvučeni u Jugoslaviju pod srpskim kraljem, ali su nekako uspjeli očuvati identitet, tomu je pomoglo i stvaranje Banovine Hrvatske. No, nakon II. svjetskog rata, srijemski su Hrvati doživjeli od komunističkih vlasti kaznu koja ih je, gotovo zauvijek izbrisala s karte hrvatskog etničkog prostora. Pobijene su tisuće srijemskih Hrvata, rijetki su uspjeli pobjeći, a oni koji su ostali nisu se smjeli činiti živima.

Pogrešno se mislilo da su kažnjavani samo ustaše, ili oni Hrvati koji su aktivno sudjelovali u zločinima koje je ustaška vlast počinila u tih nekoliko godina NDH. Istina je da su poubijani mnogi koji nisu imali nikakve veze sa NDH, pa dakle ni sa ustašama, nego su zatirani po jednom kriteriju - zato što su Hrvati. Onom ne)sretnom ostatku hrvatskog roda u Srijemu, dopušteno je živjeti, ali ništa više od toga. Nisu mogli ući u vlast, mjesta u kojima su još uvijek bili većinski narod bila su na marginama društvene skrbi, a ako je netko htio uću u krug povlaštenih, morao se izravno odreći svog nacionalnog opredjeljenja, što praktično znači da je morao tajiti ili posve izgubiti sve hrvatske atribute: jezik, vjeru i ime.

Tako je u Srijemu Stjepan posao Stevan, Josipa - Joca, Vjeko - Veka i slično, a kod izjašnjavanja je morao reći da je ili Srbin, ili (češće) Jugoslaven.

(...) Sve su hrvatske kulturne institucije u Srijemu ugušene nakon rata, a zgrade i imovina nacionalizirani, jedino je ostao Hrvatski dom u Slankamenu sačuvavši ime i zgradu’.

Do reprize je terora - kao i u mnogim drugim hrvatskim krajevima - došlo u vrijeme Domovinskog rata.

‘Svi će se Srijemci sjećati 1992. godine. Svi: od Šida do Slankamena, i od Petrovaradina do Zemuna. To je godina u kojoj su ponovno doživjeli teror poput onoga iz 1945. godine (...)

Srijem je napustilo više desetina tisuća Hrvata, a najčešći način odlaska bio je zamjena imanja sa Srbima iz Hrvatske. Milošević je to nazivao ‘humanim preseljenjem’, a zapravo se radilo o etničkom čišćenju. (...) U tom teškom času srijemski Hrvati nikoga nisu imali ni iza, niti ispred sebe! U tom teškom času bilu su prepušteni sami sebi, jer nisu imali vlastitu elitu koja bi zagovarala njihove interese kako pred Srbijom, tako i pred Hrvatskom, ali i međunarodnom zajednicom.

Sami na vjetrometini! (...) Srbija, dakako, nije htjela više trpjeti čak ni te, posrbljene Hrvate u Srijemu, koji bi se, jednog dana, ipak mogli nacionalno osvijestiti i zatražiti svoja prava u budućoj srpskoj državi>.


Rukopis velikosrpske politike po pojedinim mjestima


Hrtkovci

Na Jurjevdan 1991. četnički vojvoda Vojislav Šešelj prvi je puta javno pozvao na etničko čišćenje Hrvata iz mjesta Hrtkovci. Radilo se je, u biti, o nastavku genocidnog projekta započetog još znatno ranije. Još u vrijeme Prvoga svjetskog rata srpska je vojska popalila kuće u ovome mjestu, zapalila župni dvor i općinu s arhivom i grantirala crkvu. No, unatoč tome Hrvati su i dalje bili u mjestu najbrojniji narod sve do pred Drugi svjetski rat. U selu je tada živjelo oko 1400 Hrvata, 900 Mađara, 700 Nijemaca, te oko 40 Srba.

Nakon Drugoga svjetskog rata etnička slika je izmijenjena povećanjem broja srpskoga stanovništva. U mjestu je tako 1971. živjelo 1500 Hrvata, 700 Mađara, 700 Srba i 180 Jugoslavena. Prema popisu iz 1981. Hrvati su i dalje najbrojniji narod. Nakon 1991. etnička slika je potpuno izmijenjena. U selu danas živi samo oko 600 katolika, i to uglavnom Mađara. Hrvata u selu gotovo više nema. Dakle, od najbrojnijeg naroda još 1981. g. Hrvati su danas pretvoreni u postotak manji od statističke pogrješke.


Nikinci

Hrvati u mjestu Nikinci proživjeli su sudbinu većine vojvođanskih Hrvata. U ožujku 1993. minirana je crkva. sv. Antuna Padovanskog. Miniraju se dvorišta mjesnih Hrvata. Hrvati su prisiljeni na iseljavanje. Od predratnih 1600 Hrvata danas u ovome nekad većinski hrvatskom mjestu živi njih oko 200.


Ruma

Hrvatima Rume velikosrpska je genocidna politika pokazala što ih čeka ako se ne isele u Hrvatsku na samu Novu godinu 1994. Tada je provaljeno u crkvu Uzvišenja sv. Križa; razbijeni su kipovi svetaca, razbiti i demolirani sporedni oltari, devastiran glavni olar.

Poslije ‘Oluje’ izbjegli krajiški Srbi upadaju u hrvatske kuće, vrijeđaju, prijete, mlate i kradu. Ukratko: pokazuju svu onu kulturu kakvu su pokazivali i u Hrvatskoj za vrijeme okupacije hrvatskih krajeva. Iz Rume se je iselilo 148 Hrvata.


Irig

U Irigu je 10. lipnja 1992. miniran župni ured. Dakako, kao poruka lokalnim Hrvatima. Srbi se nasilno useljavaju u kuće Hrvata i Mađara demonstrirajući pritom svoju naširoko prepoznatljivu kulturu. Iz Iriga i okolice iselilo se je 13 hrvatskih obitelji.


Srijemska Mitrovica

Godine 1992. rimokatoličku župu Srijemsku Mitrovicu pod prisilom je (miniranje kuća) napustilo oko 700 Hrvata.


Petrovaradin

‘Hrvatski Gibraltar’, rodno mjestoga hrvatskoga bana Josipa Jelačića, hrvatski Petrovaradin, još je 1939. bio 100 % hrvatski grad. Nakon Drugoga svjetskog rata u taj se grad - u kojemu je inače najstarija čitaonica i jezuitska gimnazija u Vojvodini, a time i u Srbiji - planski doseljavaju Srbi i Crnogorci, mahom armija i milicija. Već 1984. plan je ostvaren - umjesto latinice u osnovnoj se školi uči ćirilica.

Početkom rata započinje etničko čišćenje Hrvata; oni Hrvati koji ostaju podvrgnuti su torturi i maltretiranju; mijenjaju se nazivi ulica, iskorjenjuje se sve povezano s hrvatstvom. Cilj je sakriti da su Hrvati ikada živjeli na prostoru Srijema.

U gradu danas živi manje od 10 % Hrvata. Od 1939. do 2011. plan je, dakle, ostvaren: broj Hrvata je smanjen za 90 %


SrijemskaKamenica

Srijemska je Kamenica također temeljito pročišćena od Hrvata. Dok
je nakon Drugoga svjetskog rata u njoj živjelo 40 % Hrvata, danas ih živi
manje od 5 %.


Srijemski Karlovci

Iz Srijemskih Karlovca od 1991.-1996. protjerano je 89. hrvatskih obitelji.


Slankamen

U Slankameu je 1991. silovana jedna Hrvatica i premlaćena jedna starica. Započinje premlaćivanje ljudi po kućama, postavljaju se bombe na hrvatske kuće.

U razdoblju od 26. do 30. listopada 1992., rimokatoličku župu Novi Slankamen je napustilo oko 1600 Hrvata. Od prijeratnih 65 % Hrvata, danas ih u ovom mjestu živi samo oko 20 %.


Novi Banovci

Nakon protjerivanja Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata Hrvati su u Novim Banovcima bili većinski narod.

Danas je njihov udio u stanovnštvu oko 3 %. Katolička je crkva 1995. uništena.


Beška

Prije srpske agresije na Hrvatsku, u Bešci je živjelo 23,5% Hrvata. Tijekom 1992. g. rimokatoličku župu Beška je zbog nasilja i pritisaka velikosrpskih ekstremista napustilo oko 850 Hrvata. Udio Hrvata u ukupnom stanovništvu danas je oko 8 %, dakle skoro tri puta manji nego prije rata.


Golubinci

Prije srpske agresije na Hrvatsku, u Golubincima je živjelo 39,5% Hrvata. Nakon etničkog čišćenja ovog sela od Hrvata, u selu je od prijeratnih 2500 ostalo samo 899 Hrvata. Njihov udio u stanovništvu je oko 15 %.


Zemun

Iseljavanje Hrvata iz Zemuna je krenulo za vrijeme Jugoslavije. Pripajanjem Beogradu, proces se ubrzao. Dolaskom na vlast Slobodana Miloševića, 1986. godine, iseljavanja dobivaju novi zamah, a za srbijanske agresije na Hrvatsku uvjeti za život su postali nepodnošljivi mjesnim Hrvatima.

U razdoblju od od 26. do 30. listopada 1992. godine, Zemun je napustilo oko 1200 Hrvata.

God. 1921. Zemun je imao oko 20 000 žitelja - oko 70% bili su Hrvati. Danas Zemun ima više od 200 000 žitelja, a procjenjuje se da Hrvata ima samo oko 5%.


Šid

Od 7000 Hrvata, tijekom rata iz Šida je protjerano njih 5000. Daljni komentar je nepotreban.


Kukujevci

Kukujevci su primjer totalnog uništenja hrvatstva u Vojvodini. Prije Domovinskog rata u selu su živjeli gotovo isključivo Hrvati. Hrvata danas u tome selu više nema. Naime, iz toga je sela istjerano cjelokupno hrvatsko stanovništvo! Naziv sela promjenjen je u "Lazarevo".


Gibarac

Selo Gibarac prije rata bilo je, kao i Kukujevci, naseljeno gotovo isključivo Hrvatima. Danas je udio Hrvata u ukupnom stan. manji od 7 %. Kako bi se uništio svaki trag hrvatstva u selu, novonaseljeno srpsko stanovništvo odlučilo je krajem 2007. promijeniti ime sela u Dušanovo.

* * * * * *


Uz sve navedeno, valja napomenuti da je u skoro svim mjestima s većinskim hrvatskim življem počinjeno jedno ili više ubojstava:

u Hrtkovcima je masakriran mladi Hrvat Mijat Štefanac, u Moroviću braća Abijanovići, u
Kukujevcima tročlana obitelj Oskomić i Tomić, u kojoj je zaklana starica od 80 g., u Golubincima mlada djevojka Marija Purić, u Petrovaradinu - Marko Holik i Martinović.

Tijekom rata tako je samo iz Srijema protjerano više od 30 000 Hrvata, a iz cijele Srbije njih oko 45 000. A prema demografskoj studiji dr. Anđelka Akrapa, koja je 2008 g. objavljena u časopisu "Pilar", broj Hrvata u Vojvodini se je od 1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili čak za 61,1 %.

Takvo rapidno smanjenje broja stanovnika na prostoru gdje nije bilo rata ne može se označiti nikako drugačije nego kao genocid.

Nad Hrvatima u Vojvodini napravljen je genocid za kojega nitko nije odgovarao. A s obzirom da predsjedavajući sudac u procesu protiv Šešelja tvrdi da Šešelj nije poticao na iseljavanje Hrvata, moguće je nitko ni ne bude kažnjen, čak ni simbolički (s obzirom da haaški sud nije nadležan za kazneno djelo genocida).

Današnji projekt stvaranja bunjevačke nacije samo je nastavak genocidne politike drugim sredstvima.

S obzirom da je riječ o projektu kojega podržava i službena srbijanska politika (a ne treba sumnjati da i EU-ropske glaveštine znadu ponešto o tome genocidnom projektu, baš kao što su znale i za Miloševićeve planove devedesetih!), očekivano je da srpske institucije tamošnje Hrvate ne će uzeti pod zaštitu. No, pravo je pitanje: zašto odnosno za čiji račun šuti hrvatska vlast?

Zašto se jedino o srpskoj manjini govori kao o "mostu" između Hrvatske i Srbije, dok se o hrvatskoj manjini u Vojvodini šuti?

Je li razlog toj šutnji možda činjenica da hrvatskom politikom i dalje drmaju biološka i ideološka djeca Tita, Bakarića, Đilasa i njima sličnih protuha, koje su nakon 1945. teritorijalno osakatile Hrvatsku velikodušno darovavši Srbiji hrvatske krajeve Bačke i Istočni Srijem?

Ili se šuti radi činjenice što projekt "jugosfera" podrazumijeva samo usklađene tonove između hrvatskih i srbijanskih jugosferaša?

Kako bilo da bilo, račun po većoj ustaljenoj tradiciji plaćaju Hrvati.


Davor Dijanović

Nema komentara: