ponedjeljak, 7. rujna 2009.

Tražimo od naše Vlade da ustraje oko međunarodnog suda!

Daniele Kolec, profesionalni ribar iz Umaga maj/svibanj 2009.

(bivši predsjednik Udruge ribara Bujštine)


Tražimo od naše Vlade da ustraje oko međunarodnog suda!


Ove dane imamo prilike pratiti jaku Evropsku diplomaciju koja pokušava na neki način odblokirati Hrvatsku od Slovenskoga veta u pristupanju Hrvatske u EU. Moramo reći da su tu stvari čudne i jako sumnjive. U igri su isti Europski političari koji su kada je Hrvatska proglasila ZERP odmah, u rekordnom vremenu doputovali u Zagreb i energično, skoro bezobrazno , naredili Vladi da ukine ZERP ili od ulaska u EU nema ni govora.


Ti političari su u biti svjesno prekršili sva međunarodna prava mora i ucijenili su drugu državu da ne primjenjuje ista, a sve na korist drugih, gdje je Italija proglasila ekološki pojas a bistra je Slovenija proglasila svoj ZERP i to u vodama u kojima je neosporan naš hrvatski suverenitet i u kojima jedino Hrvatska ima pravo eksploatirati. To znači da je Slovenija prekršila sve međunarodne konvencije, a da zbog toga nije snosila nikakve posljedice od EU, a ni od jedne Evropske članice.


Sada, Slovenija, koja je bila suzdržana oko tog novog pitanja , isti ,,počinje prihvaćati,, i to je jako čudno. Nemojmo zaboraviti da je prije nekoliko godina gosp. William Perry (bivši visoki američki državni dužnosnik) bio određen i prihvaćen kao posrednik oko tog pitanja, ali se on iznenada i naglo povukao, odnosno nije dao nikakvo rješenje. Zašto?


Da je postojala neka solucija oko graničnog spora vjerujemo da bi je gosp. Perry našao, jer se vjerojatno konsultirao i sa stručnjacima međunarodnog prava i tu je vidio da se npr. sa Drnovšek - Račanovim sporazumom debelo krše međunarodna prava mora i da bi takav negativan primjer jednoga dana mogao otvoriti nove probleme u drugim krajevima svijeta. Zato je i odustao, shvaćajući da bi to bila prevelika odgovornost za njega osobno.


Međutim, takvu odgovornost trebala bi imati i Hrvatska Vlada koja mora u ovome

trenutku striktno braniti prava Hrvatske, ali i prava onih država koje imaju slične probleme, kao i prava prema svojim vlastitim građanima. Ona si nikako ne smije dopustiti takvu grešku koja bi mogla povući puno jače probleme nego neku odgodu u EU. Zato sumnjamo u dobre namjere te nove komisije i kao udruga podržavamo Vladu da ustraje oko međunarodnog suda. Hrvatska je potpisnik raznih međunarodnih konvencija i ne bi bilo dobro kršiti ih, jer mišljenja smo da neke ,,malo jače,, zemlje (npr.Libija) to nam ne bi zaboravile. Za nas drugih kompromisa nema. To je jedini čisti i pošteni i pravedan kompromis koja Hrvatska i Slovenija moraju prihvatiti. Sve druge solucije ne bi bile dobre, i završile bi sa trajnim posljedicama na ovome teritoriju i šire.

Daniele Kolec, profesionalni ribar,Umag

četvrtak, 3. rujna 2009.

VRIJEME DESNICE


http://www.ultimatum.20m.com/6_ultimatum6/6_ndk1.htm
http://hpstuttgart.blog.hr/


Mladen Schwartz


VRIJEME DESNICE

Photobucket



ULTIMATUM! br. 1 = studeni 2000



Velika se pogibao nadvila nad narod Hrvata i nad njegovu, iznimnim političkim umijećem i morem ratničke krvi ponovno izvojštenu, samostalnu i slobodnu, suverenu i nezavisnu Državu Hrvatsku. Goleme smo žrtve podnijeli ovih deset godina, pregoleme, a da bismo šutke pristali na demontažu Hrvatske te njezinu moralnu i materijalnu rasprodaju strancima, kako su je poduzeli sadašnji, narodnom voljom i kobnim neprorazumom na vlast dospjeli šarlatani i diletanti, kojima Hrvatska nikada nije bila na srcu.


Vlast s kojom smo suočeni ne može, ne zna i ne želi voditi politiku tako da njome poluči nacionalni probitak. Upozoravali smo pravodobno, ali nas nitko nije slušao: ta vlast nije se dala izabrati da bi pomogla svojemu narodu. Nju su instalirali kako bi pospješila njegov nepovratni put u propast. Još dok su bili u oporbi, današnji su vlastodršci obećavali kako će, preuzmu li državno kormilo, povesti američku politiku. To je jedino među nebrojenim predizbornim obećanjima koje su bezostatno održali. A voditi američku politiku u Hrvatskoj, to znači opsjenama i obmanama izvarati hrvatski puk, kako bi on pristao da opet netko drugi kroji njegov usud.


I tako, dok se još nismo kako valja oslobodili ni jugoslavenskog ropstva, već nam se sprema nova formula hrvatske samozatajnosti i povijesne kapitulacije: "eurointegracije", "pakt o stabilnosti", napokon, "zapadni Balkan" - dojučerašnja polemička konstrukcija i ružan san dan za danom postaje čvrstom i zastrašujućom zbiljom. Srbi se masovno vraćaju, svoje Bosne i Hercegovine dobili nismo, a neprijateljsko nam inozemstvo, uz oslon na domaće izdajice-petokolonaše, zahuktalo kroji novi okvir za nestajanje s lica Zemlje. Ovo što dobismo, to je sve drugo, to je i srpska, i židovska, i udbaška, i američka, sve, samo ne država hrvatskog naroda.


Do koje je mjere narančasta Trećejanuarska diktatura već načela ionako nepotpuni suverenitet obnovljene hrvatske države, pokazuje nam okolnost da ova više nema vlastita resora vanjskih poslova. Prema "načelu uzajamnosti", što ga je upravo proglasio ministar Picula, svi će se hrvatski vanjskopolitički pothvati i odluke "usuglašavati" s Amerikom, Francuskom te inim državama protuhrvatskoga bloka.


Dovedeni smo, dakle, do točke na kojoj i mi, oduvijek najžešći i najdosljedniji protivnici jugoslavenske laži i zločina, moramo nevoljko ustvrditi kako je i prokleta masonska tvorevina, tamnica hrvatskog naroda, u nečemu za nas predstavljala manje zlo. U njoj su svi domovinski Hrvati bili građani jedne države, i u njoj su oni bili izrabljivani samo od Srbije.


Ali su se dojučerašnji jugoslavenski psi-čuvari i sami spretno prilagodili novoj metodologiji nijekanja hrvatskog opstanka. Od ortodoksnih marksista-lenjinista postali su fanatičnim pristašama liberalno-demokratskog parlamentarizma i kapitalističkog ljudožderja: jer, danas se samo u tim znacima dade destruirati hrvatska samostojnost. Na istoj su se dakle valnoj duljini s bjelosvjetskim judeo-masonskim kozmopolitskim globomanima našli svi oni, koji su dojučer ništili Hrvatsku na način titovske jugopartizanije, kako bi je danas zatirali ljudskim pravima, neovisnim medijima i nevladinim udrugama. Uime zapadnjačke civilizacije tako se izrađuje program nacionalnoga samoubojstva.


U Hrvatskoj danas, unatoč opširnom popisu od stotinjak registriranih političkih stranaka, postoje zapravo samo dvije partije. Jedna je hrvatska, - druga je jugoslavenska, veliko- ili malosrpska, titovska, partizanska, komunistička, socijalistička, liberalna, demokratska, masonska, židovska, autonomaška, talijanaška, istrijanska i dalmatinska, intelektualna, kulturna i nekulturna, udbaška i cijaška i orjunaška, feministička i homoseksualna, avnojska i zavnoška, internacionalistička i kozmopolitska, crvena i zelena i žuta i marsijanska, i svakakva, samo ne hrvatska.


Gdje je pogibelj, tamo raste i ono spasonosno, ali to spasonosno mora artikulirati neka politička snaga spasa. Danas Hrvatskoj ne treba vlade nacionalnog spasa koja bi bila sastavljena od silnica aktualne katastrofe. Svojom krivnjom i stjecajem nepovoljnih okolnosti, pritisaka i manipulacija, propao je Tuđmanov pokret HDZ. Vladajuće Šestorke pale su na svim ispitima. Ostaje nam samo još ono treće, Treći put, ali to nije treći put soc-demokrata i soc-liberala. To je Treći put onoga radikalno novog, novog početka, novih ideja a starih ideala, velikih, smionih, suverenih vizija i zahvata umjesto mjestimičnih i opreznih kozmetičkih promjena. Put je to politike koja traži široke ovlasti i dostatno dugotrajni mandat, eda bi se u njemu polučilo potrebne promjene, put jake države i vojske, strogih kazni za zločine i narodnoga preodgoja, put časti, ponosa i dostojanstva.


Tim putom danas je u stanju povesti hrvatski narod samo nacionalna desnica, muževna politika rizika i žrtve, a nipošto beskrvni, kolebljivi, samozatajni centrumaši, politikantski pajaci i karikature kakve se upravo kao nikada roje i kote diljem Domovine. Oni nam govore kako je danas najopasnije izići na ulice, jer bi mogući nasilni sukob pružio izliku Americi da nam nametne protektorat. Ali protektorat već imamo! Ako šutimo, on će biti još potpuniji. Savjetuju nam dakle mlakonje i umjerenjačine, da šutke pristanemo na protektorat, kako ne bismo postali protektoratom.


Nu gordijski se uzao mačem razrješuje! Zato govorimo o vremenu desnice. Posvuda u Europi jačaju desna strujanja, koja se odlučno odupiru bezumnom srljanju u multikulturalni globalni totalitarni pakao. Treba nam se priključiti toj sudbonosnoj borbi naših dana. Treba nam nemilosrdno, korjenito, skrajnjim naporom raskinuti s onim što nas vuče u jugoslavensku prošlost i euroslavensku propast. Treba nam volje za odluku. Za odluku da prestanemo biti pokorno i poslušno roblje, koje svaki poriv za oslobođenjem svojim gospodarima sâmo denuncira kao provokaciju i izdaju. Takvu odluku može donijeti samo ona sila radi čije je mobilizacije pokrenuta Nova Hrvatska Desnica, i u čije ime sada progovara ovaj novi mjesečnik, - ULTIMATUM!


Destra


http://www.ultimatum.20m.com/6_ultimatum6/6_ndk1.htm
http://hpstuttgart.blog.hr/



utorak, 1. rujna 2009.

Zašto tisuće bogatih ne plaća harač

Barkun.hr (Pula) 25.8.2009.


(uz komentar Ante Rokova Jadrijevića)


Tisuće bogatih ne plaća harač


Gotovo mjesec dana nakon uvođenja kriznog nameta na plaće, koji je građanima već odnio debeo komad kućnog proračuna, vodeći hrvatski stručnjak za poreze profesor Božidar Jelčić u razgovoru za Večernji list otkriva: krizni porez ne plaćaju odvjetnici, obrtnici, javni bilježnici, liječnici ni stomatolozi!


Ništa ne plaćaju

Plaćaju ga svi zaposleni i umirovljenici, ali ne i samostalne djelatnosti! Zakon o posebnom porezu zaista propisuje obvezu plaćanja poreza od dva i četiri posto samo na mirovine, plaće, honorare, dividende i udjele u dobiti, ali ne i na dohodak od samostalne djelatnosti. Marija Zuber, porezna savjetnica iz časopisa "Revizija i računovodstvo", procjenjuje da u Hrvatskoj ima 100 tisuća ljudi koji obavljaju neku od samostalnih djelatnosti i obveznici su poreza na dohodak.


U tim djelatnostima ima i onih koji plaćaju porez na dobit, pa će platiti harač, te također i oni koji imaju tvrtke.

No, većina su obveznici poreza na dohodak, vode svoje poslovne knjige i - ništa ne plaćaju na ime krize! Dakle, oni koji uglavnom zarađuju jako dobro, poput javnih bilježnika, odvjetnika, zubara, privatnih liječnika, neće teret krize podijeliti s građanima koji mjesečno zarađuju samo 3000 kuna i koji su već platili 60 kuna poreza! Marija Zuber kaže da su poreznici izuzeli samostalne djelatnosti vjerojatno zato što im je to nešto kompliciranije nametnuti, a moguće je i da su to zaboravili.


- Hrvatski poreznici nameću poreze samo na rad, na plaće i mirovine, sve ostalo im je teško provesti, pa su tako sada izuzeli čak i prihode od imovine. Iznajmljivači soba također ne plaćaju krizni porez - ističe M. Zuber.


Na leđa radnika
Koji god razlog imao ministar Ivan Šuker za ovakav zakon, ovo bi mogao bi biti glavni razlog zbog kojeg bi zakon o kriznom porezu mogao pasti na Ustavnom sudu.


Time je naočigled ozbiljno narušeno jedno od osnovnih ustavnih načela, načelo jednakosti pred zakonom, a sasvim sigurno je povrijeđena i odredba članka 51. Ustava koja kaže "svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti."


No, jasno je da, kad se ovakvo izuzeće ima na umu, zapravo Ustavnom sudu i ne bi trebalo punih šest mjeseci - kako je to najavila predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec - da donese odluku o zahtjevu predsjednika Mesića.


Osim toga, Vlada bi svakako, bez obzira na to što ne mora vratiti novac ni ako Ustavni sud ukine zakon, zbog moralne obveze morala to ipak učiniti i pokušati se ispričati za nevjerojatan postupak kojim su krizu i rupe u državnom proračunu trebali snositi samo radnici i umirovljenici.


Nakon što je predsjednica Omejec izjavila da, ako zakon bude ukinut, građani neće imati pravo na povrat poreza, osim onih koji su i sami podnijeli prijedlog Ustavnom sudu, broj prijedloga se prilično povećao. Donedavno je, uz Mesićev zahtjev, bilo pet prijedloga, a već jučer 32! (Vecernji.hr)


komentar Ante Rokova Jadrijevića:


Ništa nije slučajno!


Ne, glavni Zloduh HDZ-a i glavni kriminogenitor nove Hrvatske Vladimir Šeks nije ništa „slučajno“ zaboravio! HDZ je od početka bio i ostao klijentelistička politička stranka (i to Udbo-mafijaške provenijencije!). Osim toga, Vladimir Šeks je i bivši državni tužitelj iz doba jugo-komunizma (a zna se tko je to mogao biti - samo udbaši i suradnici UDBE!), pa nije nimalo čudno da je sve takve svoje šuplje zakone Šeks pisao u dosluhu sa HOK-om (Hrvatskom odvjetničkom komorom) u kojem je preko 20 posto bivših udbaša il/ili suradnika UDBE! Uostalom, stanje u našem „pravosuđu“ to najbolje potvrđuje! Jer su i „pravosudni“ zakoni prepuni „emmentaler“ rupa! Stoga bi Vladimiru Šeksu njegov pajdaš Stipe Mesić trebao dodijeliti počasnu titulu „Vojvoda od Emmentalera“!


Upravo zbog Šeksa i imamo u današnjoj Hrvatskoj tzv. „organizirani kaos“ (sintagma je admirala Davorina Domazeta).


Dakle, ništa se nama slučajno ne događa! Vrana vrani oči ne kljuje! Ruka ruku mije, a obraz obadvije!


Citiram riječi časne gospođe Marije Zuber (poznavao sam je 1991.-1996.g, dok je radila u sindikatima i tvrdim da je časna i doista stručna osoba!): „Hrvatski poreznici nameću poreze samo na rad, na plaće i mirovine, sve ostalo im je teško provesti, .... „.


E, ovdje i sada ja pitam: a zašto je to našim poreznicima „teško provesti“? Zato što se u našim ministarstvima radi u prosjeku samo tri sata dnevno (radnim danima)! Maksimalno tri sata! Znači, obični službenici rade normalnih osam sati, a političko-stranački nepoti ne rade ništa! O tome je javno i opširno pisao „Jutarnji list“ još prije šest mjeseci, točnije 23. veljače 2009.g. na str. 2. Citiram, zbog uvjerljivosti, samo nekoliko pasusa:


„Radni je dan u Ministarstvu počinjao uvijek isto, oko 8.30ujutro ,. Kreće se s kavom, koja traje sat vremena i na kojoj se usporeno razgovara o svemu i svačemu- svjedoči Josip O. , koji je u državnoj službi radio dvije godine“.


„Josipova priča plastično prikazuje kako Vladini službenici, u odjelu s više

zaposlenih, mogu primati plaću – a ništa ne raditi.

Nakon prve kave vratiš se u ured. Nitko te ništa ne pita, sjedneš i lijepo se uhvatiš svih novina. Malo poslije deset sati kreneš čeprkati oko tekućih predmeta, premještaš ih po stolu. To ne uzima veliku koncentraciju, pa paralelno obavljaš svu silu privatnih telefonskih razgovora s roditeljima, prijateljicama... Itd.“.


„S njim je u odjelu radilo 20 ljudi i na poslu koji je – kaže Josip – objektivno moglo obavljati sedam ili osam ljudi“.


„Sve se mijenja, samo mentalitet državnog službenika ostaje isti – zaključuje Josip“.


Državnih službenika koji rade po ministarstvima, agencijama i zavodima u Hrvatskoj ima 65.000. Ne računajući ostale javne službe. „Na poslu čitamo ljubavne romane i telefoniramo“, kazao je službenik J.O, o kome piše“Jutarnji list“, 23. veljače 2009.g.


Dakle, to je jedan od dva glavna razloga zašto je našim poreznicima „teško provesti“ krizni porez i na 100.000 onih koji ga ne plaćaju: odvjetnici, obrtnici, javni bilježnici, liječnici ni stomatolozi! Jer se radi o lijenosti i oportunizmu državne uprave („ne talasaj!“), jer je tako najlakše i najkomotnije, uostalom to propovijeda i ministar i podpredsjednik Vlade za gospodarstvo Polančec: podići PDV još i još! Da se na svaki način

zadrži postojeće stanje Vladine nirvane i sačuva njena žabokrečina!


Citiram dio gornjeg članka iz Večernjeg lista, koji prenosi naš istarski „Barkun“ iz Pule: „Time je naočigled ozbiljno narušeno jedno od osnovnih ustavnih načela, načelo jednakosti pred zakonom, a sasvim sigurno je povrijeđena i odredba članka 51. Ustava koja kaže "svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti."


Lijepo je to što piše u našem Ustavu. Međutim, Šeks kao da za njega i ne mari mnogo. On se očito drži jednog starog aforizma velikog VIB-a: „Svakome prema sposobnostima.... kad se podmire nesposobni“. E, a Šeks i njegova „pravna mafija“ (koja nam je donijela taj kilavi i sporni „Krizni porez“) imaju neke druge kriterije „sposobnosti“, zar ne?!


Citiram i drugi pasus iz gornjeg članka iz našeg istarskog „Barkuna“: „Osim toga, Vlada bi svakako.... zbog moralne obveze morala ..... pokušati se ispričati za nevjerojatan postupak kojim su krizu i rupe u državnom proračunu trebali snositi samo radnici i umirovljenici“.


I ja mislim isto tako. No što će na to reći najveći Zloduh HDZ-a i čitave Hrvatske – Vladimir Šeks?!


Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(hrvatski socijal-radikal)

utorak, 25. kolovoza 2009.

The Beauty and the Beast: Race and Racism in Europe, Part II


http://www.theoccidentalobserver.net/authors/Sunic-RaceII.html#TS


Tom Sunic August 14, 2009

The Beauty and the Beast: Race and Racism in Europe,

Part II

The word and epithet „racist“ and „racism“ are usually hurled against White nationalists, never ever scathing other racial non-European outgroups. ; Over the last fifty years, no effort has been spared by the Western system and its mediacracy to pathologize White Western peoples into endless atonement and perpetual guilt feelings about their White race. The intended goal was to create a perception that all non-European races and outgroups are immune to sentiments of xenophobia or racial exclusion. The incessant anti-White propaganda and the idealization of non-Whites has attained grotesque dimensions, resulting in clinical self-hate and neurotic behavior among the majority of Whites.

Were such sickening attitudes of White Europeans and White Americans not suicidal, they would appear laughable at best. The sense of territorial imperative, the seething interracial hate is far more salient and violent among and amidst non-Whites than among Whites.

Beauty of the Beast

Mexican Americans do not like African Americans (see here, here). Neither do American Asians like African Americans and Mexican Americans combined (see AmRen’s list of racial conflict in the US). In a likely scenario of Whites becoming a displaced minority in the USA and Europe, other races would soon be at each other's throat with violence surpassing the imagination of White peoples.

Similarly, in South Africa, the influential Xhosa tribesmen, who hold important political positions, resent Zulus, but so are they themselves the target of hate by Ndebele and Kwazulus. In Rwanda, Tutsis, who consider themselves more “European“ and more civilized, hate Hutus, but so do Hutus hate Tutsis. Generally, Arab-speaking populations in northern Africa and the Middle East resent dark, Black neighbors below the Sahara belt.

The Sikhs in Punjab consider themselves the best looking people on the Indian subcontinent, ridiculing as less human the populace in neighboring Rajasthan. It is a common practice among Indian women, but also among women in the Middle East, not to expose themselves to sun, as White skin has more charm and provides huge social prestige. The ex-president of Pakistan, Benazir Bhutto, with her quasi-Euro- Mediterranean facial traits and complexion, gave her country an enormous sense of pride.

A Mexican cabbage picker from Salinas in California's Central Valley is often encouraged by do-good US liberal White attorneys to yammer about being discriminated by Whites, and, of course, this is standard procedure for organizations like the anti-White ADL. Yet it would never cross the cabbage picker's mind to voice similar grievances or ask the ADL to remedy his lot in his native Mexico. It is considered an unwritten rule that the bulk of the Mexican diplomatic corps should be made up of Whites, „hidalgos“ of sorts, so that a California „cholo“ never dares to envisage his niche amidst them. He knows very well his socio-racial place, and if not tempted by robbing or stealing he can only dream in his barrio about having his sister or daughter married to a light skinned Anglo. Former Mexican president Vicente Fox (who did his best to make the US a non-White country by ridding Mexico of its dark-skinned citizens) looked more like a picture perfect antebellum „gringo“ than like an LA „beaner“.

In Turkey high social positions and political perks, as well as diplomatic postings are the protected turf of individuals whose ancestry goes back to White slaves from 16th-century Southeastern Europe and the 18th-century Transcaucasia-not to the steppes of Turkmenistan. There is no worse insult for a Turk or an Iranian to dub them „Arabs“- which they are not. In the Red Light District of Istanbul, Aksaray, a stupendous 6-foot White Russian hooker is very, very pricy indeed, whereas a ride with a tiny Pilipino woman costs almost nothing. The father of modern Turkey, Kemal Pasha Ataturk, was a tall man with blue eyes of either Illyrian or Slavic ancestry, who spent more time brooding over modern Turks as hypothetical descendants of the Indo-European Hittites than recounting the exploits of pillaging Asiatic horsemen. It would never ever cross the mind of a stocky half-Mongoloid, unibrow blue collar worker in Ankara to ask for his share of Turkish social glitz - except when he arrives to Germany or Belgium with already good premonition of Germany's self-hate and its tax payers' largesse.

„We“ vs. „They" � the "Other“ is the basic conceptual pillar in the studies of racial psychology, whereby every racial group or subgroup dreams to be a bit more of the Other, provided that the Other is genetically better equipped. Thus an attractive White European or American woman with recessive Mediterranean genes may nervously pluck the stubborn hair on her upper lip or depilates her widow's peak. Or a short Alpine-headed man from southern France may purchase high-healed boots. These are often issues of social acceptance or social rejection. Sometimes they can be matters of life or death.

One can only imagine the dramatic self-perception of non-Whites landing in America or in Europe, however modest or low their IQ may be. After all, which non-European mother, be it in Berlin, Stockholm, or San Antonio, does not strive to see, or at least project her son or daughter into a better gene pool, however much she may envy or hate her White host? And if her son is already doomed to be a victim of poor heredity, then some hyper-real surgical trick might do the job - as witnessed by the facial escapades of the Western hero, the late pop star Michael Jackson.

The Painful Otherness

The normative concept of beauty and the general code of social and political conduct and civility are exclusively of European origin. This includes the famous “body language” practiced by White liberal politicians and avidly mimicked by non-white politicians. Hence the norm for all peoples, of all races world-wide is to accept White Otherness either by emulating or mimicking its phenotype. The Western heritage, regardless of whether it is despised or loved by non-Europeans, is viewed either consciously or subconsciously as the ideal type and role model for all.

The major crime of the liberal system and its human rights pontiffs is that on the one hand it preaches diversity and uniqueness of each culture and each ethnic group, while on the other hand, because of its egalitarian, levelling and procrustean tactics, it fosters discriminatory policies against all races and all peoples wordwide. The liberal ideology of global “panmixia” destroys individual cultures of different peoples while imposing feelings of cultural and racial inferiority on all. Thus, many non-Europeans, especially if cultivated, are implicitly forced to be ashamed of their roots, while accepting something which is alien to their psychophysical and cultural heritage.

While Europeans of different ethnic origins and with different facial traits (Dinaric, Alpine, Mediterranean, Nordic) do not have trouble in blending in, non-European races have considerable difficulties. This often results in feelings of racial exclusion, and consequently in criminal activities, especially among younger new comers to the USA or to Europe.

In a little known, yet highly significant preface to the second edition of his once famous book (Rasse und Seele [Race and Soul], 2nd edition, 1943), and following the attacks by the Vatican clergy against the racial laws of Nationalist Socialist Germany, the once-famous German psychologist and anthropologist Ludwig Ferdinand Clauss, wrote:

We have been accused of considering only the Nordic race as worthy and all other races as inferior. Wherever such "evidence" was believed, it has affected us negatively.

This is especially true because the word "Nordic" is easily misunderstood and misinterpreted by laymen, which has created all kinds of mischief. This was entirely mistaken and unnecessary.

It is true that in Germany and elsewhere, a number of books and booklets have been published that assert this sort of thing. From the beginning, the psychology of race clearly teaches us that each race finds ultimate value in itself. ... In the final analysis it is the only factor that determines racial-spiritual values.

Every race bears within itself its own value system and standard of excellence; and no race can be evaluated by the standards of any other race. ... Only a person who could stand above all races and transcend race would be able to make "objective" statements about a given human race. ... Such a person does not exist, however, because to be human means to be conditioned and determined by race.

Perhaps God knows the true hierarchy of races, but we humans do not.

The German Volk or Nation is a mixture of various races, in which the Nordic race clearly predominates. However, there is an admixture of „Blood“ in the German Volk (for example Mediterranean). Today it is no longer possible to sow mistrust between friendly peoples. ... Each step in international and colonial politics confirms the tenets of racial psychology and increases its usefulness (practical utility) in dealing with different peoples. Its goal is not to divide and separate nations, but rather to connect them by objectively establishing enlightened understanding between them.(my translation)

Clauss is labelled a “Nazi scholar” by his Jewish and liberal detractors, although some of his remarks run counter to Hollywood custom-designed “Nazi Nordicists” and self-proclaimed Aryans, all the more because Clauss, like many German anthropologists, wrote much about Bedouins, and is still considered an authority on Arabic culture.

The Jew vs. the Same

It would be interesting to find out what was crossing the mind of the Jewish American author Susan Sontag, who famously said that “the White race is the cancer of human history”. If one grants that the White race is a cancer, Susan Sontag is putting herself in an awkward position. Does she reject being White? Implicitly she suggested that Jews are not Whites, which only confirms the thesis of hundreds if not millions of of White racialists that Jews constitute a unique racial/ethnic group - and not just a different culture or a different religion.

Consequently, can Sontag’s Jewish compatriots be Whites - in the sense their White Euro-American liberal friends want them to be? Her defamatory comments on Whites imply that Jews do not fall into the category of Whites. But as practice has shown in Jew-Gentile relationships all over the West, neither do they like being called “Jews” by non-Jews - except when they need to capitalize on their Jewishness, both figuratively and financially. Yet implicitly,many Jews, while rejecting Whiteness in its “anti-Semitic” “right-wing”, or “Nazi” connotation - are not at all opposed to displaying their Whiteness. The late Israeli Prime Minister Yitzhak Rabin, with his feigned self-assertiveness, must have been well aware that his quasi-Nordic facial traits would be popular with his fellow Jews.

Many Jews quite rightly resent the German word and the concept of “Mischlinge” (crossbreeds) or “Mauscheljude” (trickster Jew or hidden Jew). At the same time, many Jews like to conceal as much as they can their original Turko-Kazharic-Semitic features. As I wrote earlier, the more things look hyper-real, the more real they get eventually. By the same logic, if Jews get upset by anti-Semites, why not call Jews Semites? Most likely this would be an offensive word for them too.

Tons of books on this subject are very difficult to obtain, especially if written in German. As a result, this most incendiary topic of our times is debated only in private or avoided completely. One thing is when Jewish authors like Salcia Landmann (Die Juden als Rasse, 1981) and Jon Entine (Abraham's Children: Race, Identity, and the DNA of the Chosen People) write objectively - albeit from a Jewish perspective - about the “Jews as a race”. Yet it is quite a different story when a famous German anthropologist and eugenicist, also dubbed a “Nazi”, Otmar von Verschuer, writes about “the Jewish race”. It appears that the expression and the concept “the Jewish race” can only have safe passage and scholarly legitimacy when used and discussed by Jews.

To be continued.


Tom Sunic (
www.tomsunic.info; http://doctorsunic.netfirms.com/) is an author, former political science professor in the USA, translator and former Croat diplomat. He is the author of Against Democracy and Equality: The European New Right (1990, 2002) . Email him.

Permanent link: http://www.theoccidentalobserver.net/authors/Sunic-RaceII.html


četvrtak, 20. kolovoza 2009.

Snjeguljica zbog gospodarske krize otpustila 4 patuljka

Trpimir Gudar 9. kolovoz 2009.


Snjeguljica zbog gospodarske krize otpustila 4 patuljka


„Nekoć davno postojao je u zemlji Hrvatskoj jedan narod koji se zvao – gle čuda – Hrvati. Bio je to ratnički narod, ali narod koji nije znao prepoznati lukavost i opasnost koja mu je dolazila od svojih susjeda i onih koji to baš i nisu…“ Tako će možda jednog dana, dana bez Hrvata, pisati u bajkama i pričama o starim vremenima i nekim narodima koji svoju sudbinu i život nisu znali zadržati u svojim rukama. No, budući da ja nisam fatalist, a bome ne želim svoju sudbinu predati ni u ruke Božje ni „međunarodne zajednice“, preostaje mi samo obavljati svoje deržanstvo i dati barem mali obol hrvatskoj državotvornoj borbi koja, nažalost, još nije došla do tog trenutka da svoj cilj ostvari. A cilja, (Nezavisne) Države Hrvatske, ne će ni biti ako nam tzv. „javno mnijenje“ budu tvorila piskarala poput Jergovića, Butkovića, Pilsela, Tomića, Dežulovića i drugova. Jer, kako očekivati stvaranje Države, ako nema naroda koji bi ju stvorio, nastanjivao i izgrađivao? A kako očuvati narod od gospodarskog, moralnog i demografskog uništenja, ako nam gore navedene budale izgrađuju stav i govore što da mislimo?


Dobro je Mladen Schwartz, hrvatski filozof i političar, rekao: „Slobodni tisak mnogo je opširniji, brbljiviji od onog „neslobodnog“, mediji općenito neprestance diskutiraju, debatiraju, dijalogiziraju – ali velika većina sadržina što ih donose proizvedena je za makulaturu, za smetlište.“ („Laž, zločin i smrt demokracije“, Iuvenalis Samizdat, 2003.). Nije čudno što se sve dnevne tiskovine iz dana u dan sve više pune raznim komentarima čitatelja, kolumnama polupismenih novinarčića, osvrtima nevladinih organizacija, a ide se čak dotle da se komentari raznih nepismenih i politički neizgrađenih koristnika interneta prenose s internetskog izdanja dotičnih novina i objavljuju u tiskanom izdanju. U nedostatku pravih viesti ili, bolje rečeno, u nedostatku viesti koje čitatelj „treba znati“, novine se pune pornografskim uradcima hrvatske „estrade“, viestima o tzv. celebrityjima (ta koliko puta dnevno čujemo novosti o životnim i ljubavnim jadima Simonice i Ante?!), stalnim izvješćima s bezbrojnih nogometnih utakmica i ostalih športskih natjecanja, zatim raznim praznovjernim „astroložkim“ i „ezoteričnim“ sadržajima, i t.d. Naravno, konstanta medijske slobode u svim tiskovinama i medijima u RH je – laž. Bez toga ne ide, uostalom, ona i drži cieli sustav na okupu kako se sve ne bi - kao one, po njih zloslutne, 1941. godine - razpalo. Iako se svečano deklamira o nekakvoj trodiobi vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, novine bez imalo srama provode svoj utjecaj i na prvu i treću navedenu vlast. Zakoni, koje vlast donosi, detaljno se analiziraju te zatim lijevoliberalni oporbenjaci, koji imaju novinskom prostoru zajamčen pristup, iznose svoju jednostranu kritiku zakonodavnog pristupa vladajućih. Obtuženike, pa čak i osumnjičenike, osuđuje se prije nego i sud započne sa sudskim procesom (tako su, na primjer, Zagorec i Glavaš osuđeni za inkriminirano djelo već i prije početka samog procesa, a sada je Rončević kriv bio čak i prije podnošenja same kaznene prijave). Sudci koji ne udovolje medijskoj presudi, poput gospićkog sudca Milanovića, prikazuju se u tim medijima kao „luđaci“, „šovinisti“, kao ljudi koji ne znaju svoj posao (pritom nema veze što za taj posao imaju veću legitimaciju nego novinari koji o njima pišu). Sada dolazimo do te novinarske kvalifikacije koja se upućuje nepodobnim osobama u javnom životu. Njih se karakterizira kao nazadnjake koji se usuđuju ne prihvatiti progresivne (naprednjačke) ideje liberal-demokracije. Još 1944. George Orwell, britanski književnik i novinar, osvrnuo se na stalno kvalificiranje „fašistima“ svih političkih i inih neistomišljenika, pa tako on govori da „rieč „fašizam“, kad se koristi, je skoro uviek bez značenja. U razgovoru, naravno, ona je rabljena u još širem značenju nego u tisku. Čuo sam da ona upućuje na farmere, trgovce, davatelje kredita, (…) Rudyarda Kiplinga, Gandhija, Čang Kai-Šeka, homoseksualce, astrologe, žene, pse i što sve ne.“ („What is Fascism?“, Tribune, 1944.). Orwell kasnije u svojim romanima „Životinjska farma“ i „1984.“ provlači kritiku kako komunizma tako i prikrivenog totalitarizma liberal-demokracije. Hrvatski diplomat, politolog i bivši politički emigrant, dr.Tomislav Sunić (koji je, inače, u svietu cienjen kao teoretičar europske Nove Desnice) piše o tom fenomenu ovako: „Liberalni sistem po svojoj povijesnoj dinamici i intelektualnoj logici, izbjegava stvaranje političkih žrtava. On ne koristi represiju nego, nekad „vaudeville“, a danas televiziju i „non stop light-show“. Sve ono što komunizam nije mogao postići putem Gulaga, Lepoglave, Bleiburga, Urengoja, Dragača, itd., itd., liberalni sistem uspijeva na miran, mekan, smiren i „pluralistički“ način. U komunizmu je nekad postojala šačica disidenata; u liberalizmu je svaka pomisao na istinsku oporbu nezamisliva. Pojedinac koji danas sumnja u liberalne aksiome, tj. teologiju tržišta, ideologiju ljudskih prava, pojedinac koji dvoji u eklezijastiku kraja povijesti ili u dogmu o vječitom ekonomskom rastu, biva u liberalnom katekizmu proglašen luđakom. Takvog luđaka liberalni sistem ne ubija niti ne zatvara; njega se diskretno medijski izolira, ili još gore, njemu se oduzima mikrofon i javno liberalno glasilo.“ („Fragmenti metapolitike“, naklada K.Krešimir, 1998.). Svakome je poznato na koji način se danas Adolfa Hitlera sotonizira – naziva ga se luđakom. Slične izraze i razpoloženje mediji imaju i prema Mladenu Schwartzu koji, uz Dobroslava Paragu, zauzima prvo mjesto na popisu ljudi koji ne smiju imati pristup medijima u ovoj Republici Hrvatskoj.


Svoje manipulacije i senzacije, umanjivanja i preuveličavanja, mudrovanja i laži, novinar u većini slučajeva začinjava pretencioznim i lažnim naslovom (čija je veličina obrnuto proporcionalna njegovoj istinitosti) koji govori sve osim o – sadržaju članka. Zato ovaj svoj mali uradak i naslovih na taj način, i to šalom koja je izrečena u jednoj hrvatskoj humorističnoj emisiji.


Želimo li sve to stanje popraviti, da jednog dana ljudi ne bi mogli rabiti Thompsonovu sintagmu „bilo jednom u Hrvatskoj“, moramo se uistinu probuditi te hrabro i mudro, uz priznavanje pune istine (ovaj put i uz punu cienu), razmisliti kakvu budućnost želimo Hrvatskoj i Hrvatima. Kada će hrvatski narod postati Narod, a hrvatska država postati Država, ovisi o nama i našoj spremnosti za nacionalnu žrtvu, bez koje nema niti je ikad bilo obstanka za narodnu zajednicu.




Trpimir Gudar, Kastav

utorak, 18. kolovoza 2009.

Homo - Brena - Đapić

Mladen Schwartz


HRVATSKO ANTUNOVO A. D. MMIX



Homo - Brena - Đapić



Dva su velika sveca imenom Antun: onaj egipatski, Pustinjak (III-IV st.), otac redovništva, čije su nam strahovite kušnje zorno prikazali Schongauer, Grünewald, Bosch i Dalí, te, u Hrvata još više štovani, sv. Antun Padovanski (XII-XIII st.), franjevac, misionar, govornik, čiji je jezik, prema legendi, i nakon smrti ostao neoštećen. Ovoga se Antuna slavi na 13. lipnja, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nadnevak je, zvani Hrvatsko Antunovo, bio državni blagdan, dan Hrvatskih Oružanih Snaga, proslavljan vojnim mimohodom pred šefom Države, poglavnikom Antom Pavelićem. Uz druge velike hrvatske Antune, Starčevića i Radića, on je toga dana slavio i svoj imendan.


Danas se blagdan Antunova u Zagrebu ne obilježava dostojanstveno, nego sramotno. Umjesto slavne vojske pod oružjem, Zagrebom defiliraju četnička pevaljka Brena i homoseksualni agit-propovci.


* * * * * *



ĆE DA BIJEMO GEJÔVE... - tako su govorila "braća" Srbi za beogradske "gejparade", pa su to, Bogme, i učinili. A ni u Moskvi, homo-provokatori nisu ništa bolje prošli. Naprotiv,

u Zagrebu: samo mirni prosvjedi? Možda paljenje svijeća, kao za Brenu (umjesto da Brena brennt)? Po zapovijedi gazdiju nad gazdama, takozvane EU i judeo-masonske Nadvlade, i u nas dobile su ogavne porno-pedo-peder-pride-parade pravo građanstva, štoviše aureolu ugledne, već tradicionalne institucije. Ono što su zdravi prostori i vremena oduvijek smatrali kazne (pa i smrtne) vrijednim prijestupom, ili barem sućuti vrijednim poremećajem, i u nas postalo je predmetom osobne odluke te povodom za tobožnje "slavlje različitosti". Na taj način globalna nadvlada sije dekadenciju, e da bi uništila i narode s inače jačim uporištem u starim vrednotama i žilavijom moći odolijevanja. Homoseksualnost je od zlodjela i bolesti postala posljedicom "slobodnog izbora spolne orijentacije". Tako se degenerira narodna substancija, tako se kvari ukus i etos , tako se zavodi i uništava mladež. I umjesto da ovo čemu danas pribivamo bude strogo progonjeno i kažnjeno, na udaru su zdrave reakcije, koje se, pod manipulativnim nazivom "homofobije", proglašava malne nekom vrstom zločina i duševne bolesti, vrijedne psihoanalitičkoga kauča te ispiranja mozga. I dok se s homo-ludovanjem poistovjećuje cijeli veleizdajnički državni vrh, prosvjedni skupovi protiv homomanijaka na rubu su ilegale, zabrane, izloženi represiji, rastjerivanju i uhitbama.



BRENA U ARENA. Dočim je hrvatski ratnik i domoljubni kantautor Thompson u vlastitoj domovini gotovo stavljen izvan zakona - i to pod pritiskom onih istih židovskih i srodnih snaga koje gromoglasno brane "gejparadu" - inozemna pjevačica, koja je u prošlomu ratu izravno podupirala protuhrvatsku stranu, sada je, po komandi opet istih koji nam izvoze i homo-propagandu, dobrodošla gostujuća umjetnica, uz zaštitu 2000 hrvatskih redarstvenika, s 50 tisuća eura honorara (tražila je dvostruko), te pred barem petnaestak tisuća oduševljenih "fanova". "Lepa" Brena posjećuje Hrvatsku u sklopu svoje turneje po postjugoslavenskim zemljama. Poruka je bjelodana: valja uskrisiti pokojno smeće bratstva-jedinstva. Jer, nije u pitanju Brenina glazba: žena je posve nadarena, u svom žanru dobra pjevačica, ima sluha, ima glasa i stasa, a melodije i tekstovi čak su joj nadprosječni za tu vrstu turkoidnog šunda.


Brena je, rođena kao Fahreta Jahić, potomka hrvatskih muslimana iz naše Herceg-Bosne. Ne može je se odveć osuđivati što se u velesrpskom Beogradu, udana Živojinović, uvjerljivo posrbila. Kao takva, postala je maskotom bosanske četničke soldateske i razumljivo je da više ne će i ne može biti Hrvatica ili ustašica. Pošteni Srbin uvijek je prihvatljiviji od ljigavog, prijetvornog, pogubnog jugoslavena. Problem je s Brenom upravo njezina jugoslavenština, problem je što ona u Hrvatskoj i ne pronosi zdravo, prirodno srpstvo koje hrvatski nacionalist može i treba poštivati.

Brena, skupa sa svojim urbanijim kolegama na "b": Bora-čorbom, Balaševićem, Bregom, Bajagom, širi ogavni dah jugo-strvine, zavodeći neuku i neodgojenu posthrvatsku mladež, baš kako to, drugim sredstvima, čini i nastrani homo-teror. Zato je Brena nedobrodošla, zato je opasna, zato ju je trebalo na granici uhititi, ispitati o ratnim grijesima i, u najboljem slučaju, za vječna vremena protjerati iz svete nam zemlje Kroacije. Umjesto toga, zavedeni i zaluđeni hrvatski puk mantra svoje bedastoće: Ne zabranjivati (osim Thompsona i U-znakovlja, naravno)! Tko voli nek izvoli! - Tako trivijalno glasi formula sigurne propasti!



IMENDAN ANTONIJA ĐAPIĆA. Jest, na sv. Antu i on slavi svoj imendan, on, negdašnji vođa pravaša. Što je od Đapića ostalo? Uoči Antunova, pred kamerama se opravdavao za nestanak desetaka milijuna kuna iz osiječke gradske blagajne. Na izborima za gradonačelnika neslavno je propao. Na prošlim parlamentarnim izborima najavljivao je u Saboru deset ili petnaest pravaša, ostao je jedini. Sada navodno ne će ni u Sabor, traže mu ostavku. No Đapić je žilav borac za vlast i moć, nakon najtežih poraza on se dočeka na noge. Hoće li se to sada ponoviti? Možda, ali ne bi valjalo. Hrvatska treba jaku desnicu, jaka desnica uključuje i snažan pravaški pokret, a on može stasati samo bez Ante Đapića. Zdrave jezgre svih pravaških stranaka moraju se na razini baze početi približavati, povezivati, ujedinjavati, te iznjedriti istinskog vođu Osobita tu uloga pripada - tupom malograđanštinom i robskim mentalitetom nezatrovanoj, neopterećenoj, odvažnoj, svježoj državotvorno-nacionalističkoj mladeži. Uistinu desne snage, one koje se ne zaklinju na antifašizam i demokraciju, one koje ne slušaju ni Ollija Rehna ni Baracka Obamu niti judeo-masonsku internacionalu, moraju naći put sebi, put životu, put pobjedi. Ne zbude li se to, Hrvatskoj je odzvonilo.


A zbude li se pak, onda više neće biti pederske sramote na hrvatskim trgovima, niti "lepih" Brena u hrvatskim arenama.


Mladen Schwartz