„Dragovoljac.com“/Zarra/ Borba jegulje i morskog psa/ Srijeda, 30 Prosinac 2009
Borba jegulje i morskog psa
(uz komentar Ante Rokova Jadrijevića)
Borba jegulje sa morskim psom je najveća neizvjesnost u životinjskom svijetu, a da ne kažem u ljudskoj zajednici ukoliko se bitka vodi u osobnostima životinja.
Pa eto na svu mudrost Josipovića - ipak on djeluje poput jegulje, koja na sve svoje osobine ostaje skliska i neuhvatljiva.
Isto vrlo lako može ući u zaklon bilo kakvog skrovišta, pa čak i kod protivnika.
A Bandić je onako narodni čovjek i djeluje poput morskog psa.
Ne gleda te u oči jer ima milijardu osjetila, za razliku od jegulje kojoj je glavna obrana skliskost i sluzavost.
Tako dakle sada imamo vrlo interesantni sukob jegulje obložene sluzi i morskog psa na čiju kožu se možeš obrusit jer je poput turpije.
Jegulja se može vrlo lako oduprijet morskom psu zbog sluzi te onako skliska može pokušat se sklonit gdje ona izabere, pa bio to isam predsjednik ili premijerka.
Zaklon je zaklon a nitko nemože toliko stisnut da mu ne uđe.
Jegulja je poput treblinskog klistira.
Morski pas koristit će svu svoju snagu bez resica i notica i neće bit ni čičak ni čičkica da bi se kome priklonio već će svojom kožom turpije i 56 reda zubiju pokušat što god zagrist.
Morska neman ne gleda te u oči.
Ona drobi sve od riječi do kompjutera, ježeva i kamenja.
Poslje ručka koji mu traje 24 sata izbaci probavljeno.
S druge strane Josipović je poput spiljske ribice, bez karizme, a djeluje kao sluzava jegulja, ali i kao kuhana svinjska nogica. No neuhvatljiv je, jer ga ni cijeli ruski parlament nebi ulovio u ruke.
Kad jegulju kupiš na ribarnici moraš joj kožu ogulit da bi ti ostala u ruci.
A što je ispod kože jegulje nitko nezna.
Ja bi rađe da poživim do 130-te, pa nek me onda i morski pas pojede,
no ne bih htio da nam u najboljim godinama uđe jegulja u dupe - skupa sa Europom i Zapadnim Balkanom.
Comments (1)
30-12-2009 22:46
"Pičkica" Josipović ili "Buldožer" Milan Bandić
Ima jedna stara i mudra izreka:
"Previše oprezni su kukavice, a previše hrabri prave nered".
U ovom općem kaosu, ja sam za one koji prave (kreativni) nered!
Za "Buldožera" Milana Bandića! A zašto?
Zato što je Josipovićev i Mesićev "crveni red" gori i od najgoreg nereda! A najgori su za svoj vlastiti narod. To smo itekako iskusili od 1945.g. do 1990. g.
Zbog takvih ljudskih izroda, u povijesti, i jesu izbijale revolucije. Jer, kad zataji evolucija, neminovna je revolucija!
Alternativa nam je dekadencija, izrođavanje i Sodoma i Gommora!
No pasaran! (u prijevodu: Ivo Josipović ne smije proći!!).
U Republici Hrvatskoj postoji kontinuirano namještanje izbora (lokalnih, parlamen-tarnih i predsjedničkih), a koji su poticani od strane pojedinih regionalnih vođa
. Isti preko takva načina osvojenja vlasti posjeduju političku moć s ciljem kako bi skrili svoja kriminalna djela i ostali nekažnjeni.
Slijedeći su načini namještanja izbora u RH, koji više nisu uopće tajna:
1.Potplaćivanje narko birača. Na dan izbora idu po kafićima,
mračnim sobama i sjenicima te izvlače narkomane dajući im novac da
idu glasovati za njihova kandidata. U Hrvatskoj ima oko 600 tisuća
narko birača.
2. Po pojedinim naseljima zaokružuje se za ljude koji su u inozemstvu ili za građane koji ne izlaze na izbore, ali netko ih drugi zaokruži ili su umrli pa se i njih zaokruži.
3. Regionalne vođe na dan izbora kontroliraju biračka mjesta i spiskove, a kada se biračka mjesta zatvore preko kriminalnih skupina kontroliraju i brojenje glasova.
4. Takođe organiziraju dovoženje brodovima biračkih kutija sa naših otoka i tijekom plovidbe ubacuju se novi listići ili se zamjene nove napunjene kutije.
5.Neophodno je provijerit i GONG s ciljem da li su i oni umiješani u lažiranje izbora iz razloga što su do sada manje više pojedini izbori lažirani, a Gong je navodno „budan i brižan“ da se ne manipulira izborima.
Spona između regionalnih vođa i kriminalnih skupina u RH je jaka i zbog toga utječu na izbore rezultate u pojedinim regijama. Zajedno vode izborne kampanje i uvijek imaju ljude na koje mogu računati.
Može se reći da su gore navedene kriminalne radnje najopasnije za civilizirano društvo, jer izravno ubijaju demokraciju i stvaraju atmosferu nesigurnosti i nepovjerenja kod hrvatskih građana.
Sada u Hrvatskoj vlada depresija, koja je povezana sa kriminalnim izborom uvijek istih regionalnih vođa i njihovih poltrona u pojedinim regijama. Zbog takvih izbora u Hrvatskoj se ne pokreće nikakvo gospodarstvo te ne vlada nikakvo slavno radno raspoloženje hrvatskih građana. Kao takvi nemaju više što ponuditi hrvatskim
građanima kao što su radna mjesta, sigurnost i dr. Ne mogu izložiti nikakvu ideju koja bi donijela prosperitet u RH.
U Zadru, prosinac 2009. g.
Mr.sc. Miljenko Marić
* * * * * *
Komentar: Anonimous (by mail)
Wed, 23 Dec 2009 17:09:26 +0100
Kad smo već kod namještanja, zanimljivo je pročitati ovaj tekst, tekst se ne bavi izborima, ali autor g. Ivezić navodi jednu zanimljivu stvar glede numeriranih listića, na samom kraju teksta je, u fussnoti:
[*] Na obim su Mesićevim izborima na biračkim mjestima birački listići bili numerirani, složeni po redu, s brojevima prema gore. Birač bi došao, glasno izgovorio ime i prezime, to bi glasno ponovio član povjerenstva i svi bi vidjeli da se upisuje da je baš osoba toga imena i prezimena glasovala. Svi su vidjeli i to, da je baš ta osoba dobila baš listić toga i toga broja. Nije to bilo teško pratiti. Na svakome je mjestu bilo 600-800 potencijalnih birača pa je valjalo isprintati 15-16 stranica sa završnim zadnjim trima brojkama (koje su na tome biračkom mjestu jedinstvene). Kako su birači dolazili, tako ih se po redu i upisivalo uz te brojeve. Pri brojidbi je glasova trebalo, pak, samo zapisivati broj listića i za koga se na tome lističu glasovalo.
Kasnije se usporede ta dva popisa i zna se da je NN imao listić broj XY te da je
na listiću broj XY zaokružen, recimo, Mesićev protivnik te da je, dakle,
NN glasovao protiv komunista.
Kada se to utvrdi, otkaz dobiva takav zaposlenik u državnoj ili gradskoj službi ili firmi, kooperant, nabavljač itsl.
Isto vrijedi i ako članovi obitelji takva zaposlenika "krivo" glasuju.
Ne radi se o ekscesu ili mogućnosti ekscesa, nego o izborima koji su javni po direktivi Jadranka Crnića, koji je bio nametnut za predsjednika Ustavnoga suda mjesec-dva prije prvih a otišao s toga mjesta mjesec-dva poslije drugih Mesićevih izbora!
Komentar: Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla (webmaster)
Da sutra ne bismo rekli da nismo znali !!
Zbog otkrivanja potpuno iste prljave izborne prijevare i istog prljavog izbornog postupka (kakvog ovdje opisuje g. Ivezić), ja sam, Ante Rokov Jadrijević, bio 2005.g., nakon izbora za lokalnu i regionalnu samoupravu u Brtonigli bio tužen od našeg polupismenog općinskog tajkuna i „Grande Sheriffo-a“ Franco-a Cattunar-a, i zbog toga u Općinskom sudu u Bujama bio osuđen na 25 dana zatvor – zbog klevete.
Taj se predmet još uvijek nedovršeno vodi u Općinskom sudu u Bujama pod posl. br. K-277/05, a sudac i predsjednik Županijskog suda u Puli, dr. sc.Aldo Radolović, nakon svojskog dvoipogodišnjeg otezanja i zadržavanja tog predmeta, bio je nagrađen lukrativnim i unosnim mjestom suca i podpredsjednika Ustavnog suda R.H.
Budući da sam se u međuvremnu (prije toga) žalio i predsjedniku Vrhovnog suda R.H. g. Branku Hrvatinu protiv Alda Radolovića – i to bezuspješno – napisao sam 27. rujna 2007.g. svoj veliki članak „Predsjednik Vrhovnog suda R.H. gosp. Branko Hrvatin ne može biti predsjednik Državnog izbornog povjerenstva“, što je bilo objavljeno na našem najboljem portalu AMAC-Hrvati, a prošle godine i na mojem blogu OHRANA Semper Paratus. Tamo je bio spomenut u kriminalnom kontekstu dr. Ivica Crnić, sin Jadranka Crnića. Pa svejedno se sve to još dvaput ponovilo!
Pa neka bude zabilježeno za našu idiotsku povijest: Bilo je to za vrijeme „slavne“ vladavine predsjednika Mesić-džudže, a na veliku radost i zadovoljstvo srpskog GONG-a u Republici i Državi Hrvatskoj!
Hoće li nam se sutra, 27. prosinca 2009., g. ta Udbomafijaška povijest ponoviti?
(Posredovanjem akademika Josipa Pečarića, 24.pros. 2009.)
Identitet i pravednost Ive Josipovića
Nema bitnih razlika između dosadašnje Mesićeve politike
i Josipovićeve pravde
Ako pobijedi Josipovićeva pravednost,
nastavit će se kontinuitet Mesićeve nepravednosti
Tijekom kampanje za predsjedničke izbore sve se medijsko-psihološki odradilo tako da i treći hrvatski predsjednik bude usklađen s plotunima haaškog Tužiteljstva.
Iako među predsjedničkim kandidatima imamo nekoliko hrvatskih branitelja, najnovijem valu represije nad hrvatskim braniteljima nisu se svi suprotstavili. Priopćenjem se javio Miroslav Tuđman osudivši represiju i ponašanje hrvatskih vlasti, a na tiskovnim konferencijama Josip Jurčević osudio je napade i solidarizirao se s progonjenima. Ostali temu uglavnom zaobilaze ili marginaliziraju i svode na protokolna paljenja svijeća, pa tako i jedan od medijski najfavoriziranijih kandidata Ivo Josipović. On se zato obratio srpskoj nacionalnoj manjini i listu Identitet (br. 140).
Međusobna ljubav Josipovića i Identiteta nije od jučer, u srpnju u br. 136 dobio je i naslovnu stranicu. Identitet je list Srpskog demokratskog foruma, predsjednika Veljka Džakule, sudionika srpske pobune protiv ustavnopravnog poretka Hrvatske.
U Upravnom odboru SDF-a je „politički analitičar“ Davor Gjenero od čijih analiza zdravome opada kosa,
a tu je i veliki borac za ljudska prava Zoran Pusić, koji se u jeku promjene Ustava založio za ukidanje članka 141 kojim se onemogućava rebalkanizacija Hrvatske u bilo kojem obliku.
Josipović dakle računa na glasove većine srpske nacionalne manjine koja spada u onaj postotak hrvatskoga biračkoga tijela za koji je Tuđman kazao kako im nikad na srcu nije bila slobodna hrvatska država.
Josipović je 2005. konstatirao: "Republika Hrvatska, država koja je nastala iz krvavog raspada bivše Jugoslavije", i to da "pitanje odgovornosti za zločine počinjene tijekom posljednjeg rata ostat će relevantna tema".
Prije Jugoslavije o Hrvatskoj ništa, o karakteru "rata" ništa, a zločine treba razvlačiti da ostanu relevantna tema.
Naravno da na tom polazištu nije mogao voditi predsjedničku kampanju, pa je stvar zakrinkao u "program pravednosti" koji polazi od tvrdnje da je Hrvatska nepravedno društvo.
I to je točno, nepravedna je prema većini, ali to nije problem Josipovićeve pravde.
Račanova vlada i prije natječaja nepravedno ga je favorizirala i progurala za kandidata za mjesto suca u Stalnom međunarodnom kaznenom sudu u Haagu.
Tu je umjesto pravednosti riječ o uzvraćanju usluge za Josipovićev angažman oko obrane politike Carle del Ponte u sklopu regionalne haaške mreže. On je u Savjetu za suradnju s Haaškim sudom poslije trećosiječanjskih promjena utvrđivao osnovne elemente strategije te suradnje, da bi 1997. dogurao do moderatora "Međunarodne konferencije o utvrđivanju istine nakon ratnih sukoba", zajedno s kolegicom Carlom del Ponte.
Pravda za hrvatske branitelje u Josipovićevu programu ne izlazi iz okvira politike haaškog Tužiteljstva, što je, već se pokazalo, nedovoljno za institut pravednoga hrvatskog predsjednika.
Na stranu to što je Pravda ime beogradskog dnevnog lista, intervju u Identitetu je djelomično otkrio predsjednički program, koji će ukloniti nepravde. Kako? U promjenama Ustava zalaže se za nezastarivost kriminala u pretvorbi i privatizaciji, čime se dugoročno poručuje kako je razdoblje obnove samostalne države kriminalno, puno zločina u rangu s onima počinjenima u "ratu".
Istodobno ističe kako mu je prioritet ulazak u EU i dobri odnosi sa Slovenijom, Srbijom i BiH. Pitanju granica ne posvećuje pozornost, ali je za izgradnju "pravednog tržišta" i "projekt trajnog mira" u regiji. Republika srpska je "realitet". Uređenje BiH ostavio bi narodima da ga sami riješe, jer se "nitko od nas nema pravo petljati" – ni spomena o pravednoj ustavnoj odredbi o posebnoj skrbi prema Hrvatima u BiH.
Glede tužbe Hrvatske protiv Srbije za počinjeni genocid, Josipović ima pravedno rješenje: "Da je tada bilo sadašnje stanje, možda tužbe ne bi ni bilo".
Identitet srpske demokratičnosti i Josipovićeve pravednosti završavaju opet "strašnom korupcijom i otimačinom", koja je počela i traje, dakako, "od 91. do danas". I to je sva pravednost!
Iz nje proizlazi kako je predsjednički kandidat Ivo Josipović duboko na tragu kontinuiteta politike Stjepana Mesića, a koliko je ona "pravedna" imali smo priliku upoznati. Oba su iznikli, kao predsjednički kandidati, u laboratoriju haaškoga sudišta.
Oba mu se ne suprotstavljaju već ga zagovaraju. Nisu ustali protiv očitih nepravdi i represije protiv hrvatskih branitelja.
Oba su za EU jednako kao i za "region". Oba se distanciraju od aktivne politike u BiH. Drže kako granice nisu problem. Oba slijede vanjske naloge i zanemaruju demokratsku volju većine.
Zbog svega toga nije ni čudo što pripadaju favoritima one hrvatske manjine zbog kojih je u Ustav ugrađen članak 141. Zato je izuzetno bitno da što veći broj birača izađe na izbore. Mesićeva politika ovaj put ima alternativu u koju se, istina, ubacivanjem velikog broja kandidata unosi dezorijentacija, kako bi se prokrčio put za politiku mesićeva kontinuiteta.
Na izbore, jer nema drugoga puta potrebnim promjenama!
Propustili ste objaviti moj uzvrat Boži Vukušiću gdje me prešućuje (zatajivši moje autorstvo nad glasovitim Tezama Lunda), pa mi barem u cijelosti objelodanite ovaj uzvrat na njegovu prozivku mojega imena u uobičajeno neistinitoj maniri (kako to i inače rado i redovito čini u svojim člancima, knjigama i na TV). Riječ je o šestom nastavku Vukušićeva feljtona o Bruni Bušiću (v. HL 269!). Tu me vaš suradnik opetovano spominje u kontekstu zadnjega razdoblja Bušićeva života te njegove smrti.
* * * * * *
(1) Poštovani Ivica Marijačiću!
Niste mi objavili pismo o Boži Vukušiću i Tezama Lunda. Jasno mi je da je BV u HL moćan, ali svemoćan očito nije, ipak ste donijeli i članaka protiv njega (kao i ovaj Tome Naletilića). Vukušić me sustavno blati i preko dva desetljeća intenzivno i organizirano ratuje protiv mene žešće negoli što je ikada ratovao protiv jugovine. Ne želim za ovu prigodu ulaziti u razloge i uzroke, ali sam prije više godina primijetio da ste i sami, u nekom članku u SD („Tjedan“), pisali protiv mene pozivajući se tek na ubogog BV kao na jedini izvor. Nisam preosjetljiv, ništa me ne čudi, i prešao sam preko toga, a pogotovu u slijedećoj fazi cijenio sam Vašu dobru volju da mi, tu i tamo, donesete u HL barem pokoji čitateljski dopis, kada je inače protiv mene zavladao manje-više potpuni embargo. Zato i ne cjepidlačim oko svakoga teksta, prepuštajući naravno Vama kao uredniku da ponešto i ne objavite. Ovoga puta, međutim, molim Vas da ovo što Vam šaljem objelodanite odmah u slijedećem broju i bez ikakvih kraćenja! Imam pravo odgovoriti javno na najgnjusniju klevetu, onu kojom me se (baš kao i u Vukušić-Vukojevićevu zloglasnom TV-uradku iz 1992) neizravno dovodi u svezu s ubojicama Brune Bušića, koji mi je bio dragi prijatelj i iskreni suborac, jedan od najvažnijih i za mene najpresudnijih ljudi koje sam ikada upoznao. Ne mogu i ne želim dopuštati opskurnim mešetarima da se na ovakav način izruguju i mojoj osobi i pokojnom Bruni i hrvatskoj državotvornoj borbi. Dok smo mi s glavom u torbi rušili ogavnu tvorevinu, BV je čamio na doživotnoj robiji zbog potpuno nepotrebne i za hrvatski probitak suvišne likvidacije. Nemojte me dakle razočarati i ovo mi odmah objavite, da se opet ne natežemo iz tjedna u tjedan, jer ova je prigoda posebna. Unaprijed hvala i hrvatski pozdrav! M. Sch.
* * * * * *
(2) Poštovani Ivica Marijačiću!
Nadam se da ne će biti problema s objavom teksta. Molim Vas da svakako uzmete u obzir verziju koju Vam sada šaljem, jer se u prvoj potkralo par pogrješaka budući da sam pisao u žurbi, a ne bi bile zgodne ni za novine – tako da ne morate sami korigirati! Hvala i ZDS!
Mladen Schwartz
* * * * * *
(3) Gospodine Ivica Marijačiću!
Ne, na žalost ne mogu pristati na Vaš prijedlog. Lijepo sam Vas zamolio da mi uzvrat na Vukušićeve drske klevete objavite odmah i neskraćeno; u HL-u smo čitali brojna pisma koja su i puno dulja od mojega, a Vi biste htjeli da ja ovaj odgovor na najgnjusnije optužbe svedem na jednu trećinu izvornoga teksta, i to s tri tjedna zakašnjenja, kada se čitatelji više ne će ni sjećati povoda, a zakržljala verzija moje samoobrane ne će biti uvjerljiva za one koji inače bez razmišljanja vjeruju svemu što im servira BV.
Pokazao sam, u povijesti svojih sveza s Vašim tjednikom, uistinu puno takta i snošljivosti. Pristao sam na nedostojnu borbu za objavu gotovo svakog pisamca koje bih Vam uputio. Pomirio sam se s tim da sam zabranjeno ime, koje ni člančića ne može objelodaniti u Listu, nego se i moje ponajbolje napise progonilo u analfabetsku rubriku, gdje utočište nalaze i notorne bedastoće ili izmišljotine, tako da je, što god ja napisao, moj tekst već unaprijed diskvalificiran kao manjevrijedan – umjesto da ste mi dali poštenu kolumnu, pa makar i neplaćenu, ponosni da uopće hoću surađivati u Vašemu dosta skromnom listiću. Čak sam prešao i preko toga da niste smogli snage objaviti prikaz mojih knjiga koje sam Vam poslao.
Nakon ovoga najnovijeg ispada, međutim, odlučio sam podvući crtu. Sve ima svoje granice, pa i moje strpljenje. Premda sam načelno nesklon kompromisima, pristajao bih na njih nošen razboritom prosudbom. Ali ovdje nema kompromisa. S mojom čašću i ugledom nema kockanja, osobito kada ih pokušava ugroziti kukavna protuha, koja, uz Gojka Borića (koalicija Mosad – CIA!), očito i upravlja Vašim listićem. Inače biste mi bez natezanja i ucjena objavili barem jedan odgovor tom mangupu. Postoje načela koja su važnija od imetka i plaća, mirovina i sinekura. Biti slobodan čovjek vrijednije je od ugodnog i sigurnog života. Vaše ponašanje pokazuje da ne dijelimo taj nazor, pa je, nakon Vaše zadnje geste, svaka suradnja bespredmetna.
Što se mene tiče, neka BV i nadalje vodi svoj štakorski rat protiv Mladena Schwartza; on dobro znade da sam ja neuništiv, za razliku od njega, Borića i njima sličnih, i za razliku od Vašega glasila. Budući da ste mi svojim postupkom objavili otvoreni rat, budite uvjereni da objavu rado prihvaćam i da ću rat voditi svim sredstvima. Dosta je bilo i CIA-e i Mosada, nisam se bojao Udbe, a ovih se bojim još manje. Nisam se borio za ovo vukušićevsko neojugoslavensko i neoudbaško smeće od pseudodržave, borio sam se i nadalje se borim za Hrvatsku Državu. Pritom me ne će pokolebati ni klevete niti nedostatak dužnog poštovanja. Ali mazohistički na njih pristajati u zamjenu za jedan teško izboreni člančić u tri mjeseca ne moram i ne ću.
Naprotiv, odlučio sam okrenuti drugi list. Možete mi vjerovati na riječ da znam kako se to radi, kao što sam znao i u skoro dvodesetljetnoj emigraciji.
Kako je britanska politika bila u suprotnosti s interesima Hrvatske
Otkrivamo: Britanci tražili da Baranju
i dio istočne Slavonije predamo Srbiji
Do nedavnog svjedočenja dr. Mate Granića, kao svjedoka obrana generala Mladena Markača, time i Ante Gotovine i Ivana Čermaka, javnosti je bilo posve nepoznato da je krajem 1994. do početka Oluje Hrvatska bila izložena ozbiljnim pritiscima da pristane na promjenu svojih granica. Nuđen je prestanak rata, ako Hrvatska da teritorijalne ustupke Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj.
U svom svjedočenju Granić kaže:
Vladimir Drobnjak, 1995. otpravnik poslova u Stalnoj misiji RH pri UN-u u New Yorku piše u Zagreb da je šef britanske misije Derek Plumbly pri kraju razgovora, a svega dan pred početak Oluje, rekao kako će, prema njegovom mišljenju, “konačni rasplet krize biti praćen i određenim korekcijama i razmjenama teritorija”.
S tim u vezi Plumbly je pitao: “Zašto je Hrvatskoj toliko stalo do izlaza na Dunav?”.
Na to mu hrvatski diplomat odgovara da je Hrvatska podunavska zemlja i da u Dunavu vidi svoju međunarodno priznatu istočnu granicu od koje ni po koju cijenu ne kani odustati. “Još mi je 1994. u New Yorku lord David Owen rekao da nije moguće postići reintegraciju okupiranih područja bez teritorijalnih ustupaka Hrvatske”.
Nakon povratka iz Haaga Mate Granić potvrđuje da su nam Britanci predlagali teritorijalne ustupke Srbiji, a da su prvi put te “ponude” stigle do hrvatske diplomacije u UN-u.
Van den Broek vs. Bildt
Nekoliko dokumenata daju još konkretniji uvid u političku igru koju je Velika Britanija poduzimala prema RH. Iz Stalne misije RH pri UN-u u Ženevi, 19. srpnja 1995., otpravnik poslova Neven Madey šalje u Zagreb povjerljiv dopis koji naslovljava: “Neke aktualne informacije o rješavanju situacije na prostoru bivše Jugoslavije”. U informaciji naš diplomat hvali Van den Broeka, koji se, na sastanku Ministarskog vijeća EU zalagao da međunarodna zajednica ne smije pokleknuti pred snagom oružja jačeg, a lišiti slabije strane prava na samoobranu.
Tumači da se time Van den Broek otvoreno suprotstavio Carlu Bildtu.
Navodi da je na istom sastanku Bildt “više kritičnosti i odgovornosti (za pad Srebrenice) pripisao ofenzivnim akcijama Armije BiH i HVO, dok je naglasio da se bosanski Srbi istinski zalažu za obustavu neprijateljstava”.
Hrvatski diplomat u informaciji dodaje i da Rusi nude nove pregovore, u kojima bi se izišlo u susret zahtjevu bosanskih Srba, koji traže grad Prijedor, proširenje koridora, zauzimanje svih enklava u istočnoj Bosni te podjelu grada Sarajeva.
Idući dokument nosi datum od 3. kolovoza 1995., dan pred početak Oluje.
Riječ je o “Bilješci o razgovoru s Derek J. Plumblyjem, čelnim političkim savjetnikom u Misiji UK pri UN-u”. Otpravnik poslova pri Stalnoj misiji RH pri UN-u, Vladimir Drobnjak hrvatskom vodstvu u Zagrebu opisuje kako je tekao razgovor s Britancem.
Britanci se žure jer u Ženevi propadaju pregovori hrvatske i strane pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji pa inzistiraju da Hrvati dadu “najveću važnost” izjavi Milana Babića o spremnosti na pregovore temeljem Z-4 plana, kao i procjeni američkog ambasadora u RH Galbraitha kako je Knin spreman na razgovore o mirnoj reintegraciji u RH.
Britanska strana, biranim riječima, upozorava da će Hrvatska - u svjetlu najnovijih “mirotvornih” izjava srpske strane - “imati ozbiljnih problema u Vijeću sigurnosti ako idućih dana krene u vojnu akciju”.
Plumbly također tvrdi da “treba maksimalno iskoristiti novonastalu situaciju” i intenzivirati pregovore.
Ujedno Britanac ljubazno (ali i vrlo ozbiljno) upozorava na rastuće probleme u razmještanju Snaga za brzo djelovanje (RRF) na teritoriju BiH. To se odnosi na odluku vođa BiH Hrvata, ali i Zagreba da se ne dopusti razmještaj britanskih snaga na Dinaru, što bi, de facto spriječilo planirani prodor Gotovininih snaga ka Kninu.
Naš diplomat zaključuje u svojoj povjerljivoj “bilješci” - da je Plumbly pokazao koje su granice pragmatizma i kompromisa u britanskom kreiranju konačnog raspleta na prostoru bivše Jugoslavije”.
Koridor do Beograda
Granić se sjeća te situacije i navodi kako je Hrvatska odbila ovakve britanske ponude. Prijedlog Britanaca, usklađen sa Slobodanom Miloševićem, bio je da se teritorij Baranje i istočne Slavonije proglasi kondominijem, dakle teritorijem pod zajedničkom upravom RH i Srbije. Ili da se teritorij podijeli tako da RH dade Baranju Srbiji, a onda može zadržati prostor istočne Slavonije.
Također treba izići u susret strategijskim interesima bosanskih Srba i dati im pojas teritorija u širini od 20 kilometara, jugoistočno od Županje, kako bi dobili “ojačani” koridor do Beograda. Zauzvrat, RH bi dobila pojas teritorija sjeverno do Dubrovnika, kako bi ojačala svoje zaleđe. No, opet zauzvrat, RH bi se trebala odreći Prevlake i teritorija do Molunta.
Tako bi Crnoj Gori pripala Prevlaka, a BiH Srbi bi dobili svoj uski koridor na Jadran.
Hrvatska je diplomacija odbila te prijedloge. Američka politika čvrsto je stala iza hrvatske akcije i plana da se vojnim pobjedama, nad pobunjenim Srbima u RH, potom i nad BiH Srbima dođe do prestanka rata.
Njemačka – suprotno
Upitan, zašto je od početka politika Britanije bila u suprotnosti s interesima Hrvatske, Granić podsjeća da je još 1991. V. Britanija činila sve da ne dođe do priznavanja RH, ali je Njemačka željela suprotno.
Kasnija uloga Britanaca u sukobu Hrvata i Bošnjaka, protivljenja vojnim akcijama Armije BiH i hrvatskih snaga protiv Srba, sve je to rezultat “dugogodišnje strateške politike oslanjanja V. Britanije na Beograd kao glavnu strategijsku točku na jugoistoku Balkana”, tumači Granić.
Sve u Hrvatskoj jepostalo inverzno, pa tako ni Slobodna Dalmacija nije slobodna, a bila je Slobodna kad nije bila slobodna- nekog Prof. dr. sc. Tvrtka Jakovine (Wordov pravopis i gramatika mi je to prezime podvukao crvenom bojom i predlaže mi zamjenu krivo napisaneriječi Jakovina u pravilnu – Jalovine, a kako jenama prirodnjacimaslaba točka pravopis, takosam poslušao Wordov savjet
Prof. dr. sc Tvrtko Jalovina odmah na početku sugerira da nas 80% Hrvata nije rastužila vijest o odlasku dr. Franje Tuđmana na drugu stranu rijeke, nego da smo svi bili zbunjeni, kao njegova medicinska sestra, a pitanje je li i ona bila. Također supo njemu potreseni jedino «bili policajci u civilu koji su s detektorima metala tih dana nadzirali ulaz svima, pacijentima i posjetiteljima, u moj bolnički odjel.I nastavlja kao zadrti ateist, a možda čak kao i antiteist, kako se tragičan ishod očekivao. Za njega kao takvog uistinu i ne postoji NADA.
Gledam sliku tog Prof. dr. sc Tvrtka Jalovine, podigao jednu obrvu i pokušava zauzeti pozu sveznajućeg, koji ne dozvoljava nikakvo suprotstavljanje, a svaki pokušaj bi se završio Golim otokom. Vrlo znakovito na slici u prvom planu stoji knjiga Fareed Zakaria «Svijet nakon Amerike». Što nam to umni Prof. dr. sc s njom želi poručiti. Ništa drugo nego dakomunizam nije mrtav i da će tek doći njegovo vrijeme i to onaj najrigidniji ruski i kineski komunizam, a što je i sadržaj knjige.
Pa nastavlja dalje napade na dr. Franju Tuđmana kao da smo radi njega do 2000. bili u izolaciji. Prvo o kakvoj se to radilo izolaciji? Ma nikakvoj, a i da je bio neki vid izolacije, što to govori o Prof. dr. sc. Tvrtka Jalovine? Pa da pojma nema o politici. Da ne zna čemu je trebao poslužitiembargo na oružje, da ne može dokučiti zašto je bilo potrebno Europskoj zajednici da Hrvatska donese moratorij na osamostaljenje pod izgovorom da se nađe mirno rješenje. Zašto su pokušali spriječiti Oluju, a kad nisu uspjeli zašto su podigli optužnicu o «prekomjernom granatiranju Knina», te o «Zajedničkom zločinačkom pothvatu», zašto hvale Srbiju, a nije izručila Ratka Mladića, a nas kude što ne damo nepostojeće «topničke dnevnike». Zna on, zna vrlo dobro, jer je i on; dušom, srcem i umomza projekt «JUGOSFERE»!
Dalje u tekstu navodi neke tradicionalno nesklone tiskovine Hrvatskoj, kao što su Britanski «BBC» ili «Time», da bi potkrijepio svoju patološku mržnju prema dr. Franji Tuđmanu.
Kao potvrdu, spominje i nekog Tonya Judt i Madeleine Albright koja je važno i veselo skakutala po Beogradu kao dijete «Čehoslovačkog ambasadora», a kojoj se raspala i Čehoslovačka i Jugoslavija, a s njima i djetinjstvo građeno na ogromnoj količini laži, lažnog sjaja i zločina.
Nesretna zbog istine mora da je imala nemiran san i česte noćne izlete do punog hladnjaka.
Ovakvi likovi kao Prof. dr. sc Tvrtka Jalovine, s ovakvom količinom mržnje, nabačenih laži i insinuacija PREMA OCU DOMOVINE, školski su primjer Edipovog kompleksa.
