Otkrivamo: Britanci tražili da Baranju i dio istočne Slavonije predamo Srbiji

Davor Ivanković „Večernji list“ 6. dec./prosinac 2009

Kako je britanska politika bila u suprotnosti s interesima Hrvatske

Otkrivamo: Britanci tražili da Baranju

i dio istočne Slavonije predamo Srbiji

Do nedavnog svjedočenja dr. Mate Granića, kao svjedoka obrana generala Mladena Markača, time i Ante Gotovine i Ivana Čermaka, javnosti je bilo posve nepoznato da je krajem 1994. do početka Oluje Hrvatska bila izložena ozbiljnim pritiscima da pristane na promjenu svojih granica. Nuđen je prestanak rata, ako Hrvatska da teritorijalne ustupke Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj.

U svom svjedočenju Granić kaže:

Vladimir Drobnjak, 1995. otpravnik poslova u Stalnoj misiji RH pri UN-u u New Yorku piše u Zagreb da je šef britanske misije Derek Plumbly pri kraju razgovora, a svega dan pred početak Oluje, rekao kako će, prema njegovom mišljenju, “konačni rasplet krize biti praćen i određenim korekcijama i razmjenama teritorija”.

S tim u vezi Plumbly je pitao: “Zašto je Hrvatskoj toliko stalo do izlaza na Dunav?”.

Na to mu hrvatski diplomat odgovara da je Hrvatska podunavska zemlja i da u Dunavu vidi svoju međunarodno priznatu istočnu granicu od koje ni po koju cijenu ne kani odustati. “Još mi je 1994. u New Yorku lord David Owen rekao da nije moguće postići reintegraciju okupiranih područja bez teritorijalnih ustupaka Hrvatske”.

Nakon povratka iz Haaga Mate Granić potvrđuje da su nam Britanci predlagali teritorijalne ustupke Srbiji, a da su prvi put te “ponude” stigle do hrvatske diplomacije u UN-u.

Van den Broek vs. Bildt

Nekoliko dokumenata daju još konkretniji uvid u političku igru koju je Velika Britanija poduzimala prema RH. Iz Stalne misije RH pri UN-u u Ženevi, 19. srpnja 1995., otpravnik poslova Neven Madey šalje u Zagreb povjerljiv dopis koji naslovljava: “Neke aktualne informacije o rješavanju situacije na prostoru bivše Jugoslavije”. U informaciji naš diplomat hvali Van den Broeka, koji se, na sastanku Ministarskog vijeća EU zalagao da međunarodna zajednica ne smije pokleknuti pred snagom oružja jačeg, a lišiti slabije strane prava na samoobranu.

Tumači da se time Van den Broek otvoreno suprotstavio Carlu Bildtu.

Navodi da je na istom sastanku Bildt “više kritičnosti i odgovornosti (za pad Srebrenice) pripisao ofenzivnim akcijama Armije BiH i HVO, dok je naglasio da se bosanski Srbi istinski zalažu za obustavu neprijateljstava”.

Hrvatski diplomat u informaciji dodaje i da Rusi nude nove pregovore, u kojima bi se izišlo u susret zahtjevu bosanskih Srba, koji traže grad Prijedor, proširenje koridora, zauzimanje svih enklava u istočnoj Bosni te podjelu grada Sarajeva.

Idući dokument nosi datum od 3. kolovoza 1995., dan pred početak Oluje.

Riječ je o “Bilješci o razgovoru s Derek J. Plumblyjem, čelnim političkim savjetnikom u Misiji UK pri UN-u”. Otpravnik poslova pri Stalnoj misiji RH pri UN-u, Vladimir Drobnjak hrvatskom vodstvu u Zagrebu opisuje kako je tekao razgovor s Britancem.

Britanci se žure jer u Ženevi propadaju pregovori hrvatske i strane pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji pa inzistiraju da Hrvati dadu “najveću važnost” izjavi Milana Babića o spremnosti na pregovore temeljem Z-4 plana, kao i procjeni američkog ambasadora u RH Galbraitha kako je Knin spreman na razgovore o mirnoj reintegraciji u RH.

Britanska strana, biranim riječima, upozorava da će Hrvatska - u svjetlu najnovijih “mirotvornih” izjava srpske strane - “imati ozbiljnih problema u Vijeću sigurnosti ako idućih dana krene u vojnu akciju”.

Plumbly također tvrdi da “treba maksimalno iskoristiti novonastalu situaciju” i intenzivirati pregovore.

Ujedno Britanac ljubazno (ali i vrlo ozbiljno) upozorava na rastuće probleme u razmještanju Snaga za brzo djelovanje (RRF) na teritoriju BiH. To se odnosi na odluku vođa BiH Hrvata, ali i Zagreba da se ne dopusti razmještaj britanskih snaga na Dinaru, što bi, de facto spriječilo planirani prodor Gotovininih snaga ka Kninu.

Naš diplomat zaključuje u svojoj povjerljivoj “bilješci” - da je Plumbly pokazao koje su granice pragmatizma i kompromisa u britanskom kreiranju konačnog raspleta na prostoru bivše Jugoslavije”.

Koridor do Beograda

Granić se sjeća te situacije i navodi kako je Hrvatska odbila ovakve britanske ponude. Prijedlog Britanaca, usklađen sa Slobodanom Miloševićem, bio je da se teritorij Baranje i istočne Slavonije proglasi kondominijem, dakle teritorijem pod zajedničkom upravom RH i Srbije. Ili da se teritorij podijeli tako da RH dade Baranju Srbiji, a onda može zadržati prostor istočne Slavonije.

Također treba izići u susret strategijskim interesima bosanskih Srba i dati im pojas teritorija u širini od 20 kilometara, jugoistočno od Županje, kako bi dobili “ojačani” koridor do Beograda. Zauzvrat, RH bi dobila pojas teritorija sjeverno do Dubrovnika, kako bi ojačala svoje zaleđe. No, opet zauzvrat, RH bi se trebala odreći Prevlake i teritorija do Molunta.

Tako bi Crnoj Gori pripala Prevlaka, a BiH Srbi bi dobili svoj uski koridor na Jadran.

Hrvatska je diplomacija odbila te prijedloge. Američka politika čvrsto je stala iza hrvatske akcije i plana da se vojnim pobjedama, nad pobunjenim Srbima u RH, potom i nad BiH Srbima dođe do prestanka rata.

Njemačka – suprotno

Upitan, zašto je od početka politika Britanije bila u suprotnosti s interesima Hrvatske, Granić podsjeća da je još 1991. V. Britanija činila sve da ne dođe do priznavanja RH, ali je Njemačka željela suprotno.

Kasnija uloga Britanaca u sukobu Hrvata i Bošnjaka, protivljenja vojnim akcijama Armije BiH i hrvatskih snaga protiv Srba, sve je to rezultat “dugogodišnje strateške politike oslanjanja V. Britanije na Beograd kao glavnu strategijsku točku na jugoistoku Balkana”, tumači Granić.

Davor Ivanković („Večernji list“)