A čije je Josipović dijete?

Dragovoljac.com/“A čije je Josipović dijete?“/ Četvrtak, 19 Rujan 2013 18:00

Diana Majhen

A čije je Josipović dijete?

(slijedi opširan komentar Ante Rokova Jadrijevića: „Bravo Diana, bravissimo!“)

'Nitko ne treba snositi (moguće) grijehe svojih roditelja' izjavio je prije par dana 'precednik svih Hrvata', a kralj svih licemjera Ivo Josipović, pravdajući to što udbaški sin Saša Perković još uvijek sjedi na Pantovčaku u ulozi njegovog savjetnika, iako se cijeloj zemlji uskoro smiješe sankcije i niz drugih posljedica upravo radi njegovog oca.

Kada se uzme u obzir da je Josipović isto izrekao u svom obraćanju Hrvatima, stvar prelazi granice običnih laži i postaje nešto daleko gore, kao da nam se Josipović svima otvoreno podsmjehuje i ruga. Zar je baš hrvatski narod našao za prodavanje svoje pameti o tome kako djeca ne trebaju snositi grijehe svojih očeva? Dok je za njega to tek floskula, korisna laž kojom se u tom trenutku poslužio, dobrom dijelu Hrvata to je zbilja s kojom smo živjeli desetljećima.

Ako si kojem slučajem bio potomak ustaša ili domobrana, za vrijeme skoro pola stoljeća vladavine njegovih partijskih istomišljenika (kako danas kažu, pravnih sljedbenika) bio si sretan što si uopće živ. Nikakvo školovanje, zapošljavanje i napredovanje u poslu nije dolazilo u obzir. Gdje god si se pojavio, pratilo te je to da su ti otac ili stric ili bilo tko drugi iz bliže ili daljnje obitelji bili ustaše i domobrani i sa tim žigom si provodio cijeli svoj život pod partijskom čizmom. Ako si imao sreće, naravno. Ako nisi, ili te više nije bilo, ili si bio na Golom otoku i ostalim, Josipoviću tako dragim i bliskim mjestima, o kojima vjerujem kako je puno čuo.

Veliki broj Hrvata cijeli svoj život proveo je pod tim 'partijskim žigom' i ne samo da su ispaštali radi toga tko su im bili rodjaci, nego su ispaštali i njihovi bračni drugovi, pa čak i djeca.
Josipović je, naravno, sve to promatrao sa druge strane. Sa one, koja je udarala te žigove.
Pa je stoga doista u najmanju ruku neumjesno da nam upravo on govori o takvim stvarima. On, koji se niti jednom rječju nije oglasio kada su u pitanju djeca hrvatskih domobrana i ustaša niti je ikada osudio ponašanje prema njima, ali se itekako bori za udbašku djecu. Treba li bolji dokaz od toga tko nam doista sjedi na Pantovačku?

No, obzirom kako ja nisam odgajana u 'antifašističkom' i komunističkom duhu pa nisam sklona udaranju žigova, ja bih se složila s tim kako djeca ne trebaju ispaštati za grijehe svojih roditelja. Sve dok ne krenu njihovim stopama i ne počnu raditi isto ono što su radili njihovi preci.

Upravo takvu situaciju imamo danas i u vladajućoj SDP stranci i na Pantovčaku.

Djeca bivših visokorangiranih komunističkih dužnosnika, udbaških djelatnika svih mogućih profila, od egzekutora do tajnica, 'antifašista' koji su se služili žicama i toljagama pri obračunu s hrvatskom vojskom i hrvatskim civilima, ženama i djecom, komunističkih sudaca koji su jednim potpisom ljude slali pred streljački stroj ili na dugogodišnju robiju. U biti, potomci onih koji su donosili odluke koja je svaka bila uperena ili protiv Hrvatske države, ili protiv Hrvata kao pojedinaca.

Ta su djeca, uključujući i licemjernog druga Josipovića na Pantovčaku, postala ovo što danas jesu upravo radi te ideološke eliminacije 'nepoćudnih kadrova' kao i djece tih 'nepoćudnih kadrova' po teoriji ideološke, ili bolje reći rasne superiornosti 'antifašista' i njihove djece.

Jer, kako bi inače netko sa oskudnim pravničkim kapacitetima uspio postati sveučilišni profesor, a da mu prethodno partija njegovog oca nije prokrčila put uklonivši konkurenciju?

U ex Jugoslaviji je skoro pedeset godina na djelu bio progon DJECE ustaša i domobrana, te napose svakog tko nije dušom i srcem bio uz jednonogog zločinca i njegovu zločinačku KPJ. Jednako kao što su 'antifašisti' odlukom Zavnoh-a, a koja se ne može drugačije protumačiti nego kao rasni zakon, protjerali sve Njemce i njihovu djecu, oduzeli im imovinu i potrpali u logore gdje ih je većina u kratkom roku skončala.

Nitko nikada nije postavljao pitanje djece, niti se govorilo o tome kako djeca ne smiju stradati radi grijeha svojih očeva. Hrvatska djeca su itekako stradavala, a komunisti su preko leševa te djece gradili karijere i fotelje za svoju djecu.

Koja danas vladaju Hrvatskom.

A uzevši u obzir da je njihova vladavina samo nastavak vladavine njihovih očeva, jer su nastavili istim onim putem kojeg su njihovi očevi zacrtali, a koji je posut hrvatskim kostima na svakom koraku, ovdje nije riječ o nekoj nevinoj dječici koja samo žive svoj život i doista nisu kriva za ono što su im preci radilli.
Jer Sašica Perković zasigurno nije precednikov savjetnik zbog svojih sposobnosti, nego zbog 'sposobnosti' svog tatice, isto kao što Josipović danas nije precednik zbog onog što jest, nego zbog svog pedigrea. Da ne spominjemo ostale državničke veličine, kao što su npr. Čačić i Vesna Pusić.

Ovdje se radi o brižljivo odgajanim i pripremljenim kadrovima, koji su od malih nogu obučavani za to da preuzmu zemlju i stave se u službu partije, a na štetu Hrvatske i svih hrvatskih interesa. Iza njih je oduvijek stajao ogroman novac i ogromna moć koja im je osigurala sve što danas imaju i jesu.

Nevina dječica?

Ne bih rekla. Prije novi naraštaj vampira kojima nikada nije dosta hrvatske krvi i koji se neće smiriti sve dok ne posišu i posljednju kap.

Ukoliko prije toga ne uzmemo glogov kolac u ruke.

Diana Majhen

******

Komentari (11)

Ante Rokov Jadrijević:

Uvodna napomena:

Rano jutros, 20. rujna/sept. 2013.g oko 05.40 sati, stavio sam svoj opširan komentar na gornji tekst gospođe Diane Majhen i kada sam odgovorio na šifru provjere svog identiteta, potom pritsnio tipku „Pošalji“, dogodila se blokada Udbinog „Cyber squada“ iz predsjedničkog bunkera na Pantovčaku (nekoliko katova ispod Predsjedničkih dvora) udbaškog sina Ive YU-sipovića! Sva moja kasnija nastojanja da probijem tu blokadu - više od jednog sata vremena – nisu uspjela. Okrenuo sam stvar naopako i onako sirov tekst hitro objavio na mom glavnom blogu Semper Paratus Croatiae. Uspjelo je, ali bez nužne obrade teksta.

Uz pomoć nekih prijatelja uspio sam „zaobići“ blokadu Udbe, a javila mi se i gospođa Diana Majhen, autorica gornjeg veličanstvenog teksta, te je stvar kako-tako ipak objavljena na njenom i našem portalu www.dragovoljac.com.

Sada ovdje dajem cjelovit tekst mog komentara, uz samo jednu malenu nadopunu, u dijelu priče o strijeljanju mog oca partizana-prvoborca - u partizanima, koje su naredili i izvršili deset crnogorskih komandanata, koje je general NKVD-a Walter (Weiss?), kasnije preimenovan u ime TITO poslao na čelo Prve Dalmatinske udarne brigade!

A čovjek koji je strijeljao mog oca, na kraju rata je postao general-pukovnik tzv. „JNA“..... dakle, Dimitrije Vojvodić – Zeko !

Onaj Titov general-pukovnik kojeg sam već jednom spomenuo u mom antologijskom tekstu

   „ Srca u jamama, duše u paklu“, 15. februara 2011.g. na mom blogu Semper Paratus Croatiae. Koga to zanima, može to tamo i provjeriti.  

******

Ante Rokov Jadrijević:

Bravo Diana, bravissimo!

Ovo je najbolji članak koji sam pročitao ove godine! Gordo stoji uz bok veličanstvenom članku gosp. ANTE GLIBOTE, redovnog člana francuske Akademije: "LIBERA NOS DOMINE", objavljenom prije kojih mjesec dana u našem Hrvatskom Tjedniku !!

Molim da mi se ne zamjeri što ću - sada i ovdje - opširnije citirati meni najdraže pasuse iz ovog Vašeg članka, Diana, jer Vaš članak za mene i  za ostale borbene Hrvate ima status jednog velikog Manifesta (iako sam ja sin partizana, iz lijevog krila predratnog HSS-a, kojeg su u Livnu 6. - 8. oktobra 1942. streljali desetak crnogorskih komandanata, ...., koje je TITO poslao na čelo Prve Dalmatinske brigade, iako su Crnogorci tri dana prije dezertirali iz bitke na Vran planini protiv ustaša, koji su krenuli iz Mostara da oslobode Livno... Došlo je do pobune u brigadi, kolovođa pobune je bio moj otac Roko, kojeg su Crnogorci strijeljali.

Dakle, citiram: "No, obzirom kako ja nisam odgajana u 'antifašističkom' i komunističkom duhu pa nisam sklona udaranju žigova, ja bih se složila s tim kako djeca ne trebaju ispaštati za grijehe svojih roditelja. Sve dok ne krenu njihovim stopama i ne počnu raditi isto ono što su radili njihovi preci".

Drugi citat: :Djeca bivših visokorangiranih komunističkih dužnosnika, udbaških djelatnika svih mogućih profila, od egzekutora do tajnica, 'antifašista' koji su se služili žicama i toljagama pri obračunu s hrvatskom vojskom i hrvatskim civilima, ženama i djecom, komunističkih sudaca koji su jednim potpisom ljude slali pred streljački stroj ili na dugogodišnju robiju. U biti, potomci onih koji su donosili odluke koja je svaka bila uperena ili protiv Hrvatske države, ili protiv Hrvata kao pojedinaca".

Treći citat: "Jer, kako bi inače netko sa oskudnim pravničkim kapacitetima uspio postati sveučilišni profesor, a da mu prethodno partija njegovog oca nije prokrčila put uklonivši konkurenciju?".

Četvrti citat: "U ex Jugoslaviji je skoro pedeset godina na djelu bio progon DJECE ustaša i domobrana, te napose svakog tko nije dušom i srcem bio uz jednonogog zločinca i njegovu zločinačku KPJ. Jednako kao što su 'antifašisti' odlukom Zavnoh-a, a koja se ne može drugačije protumačiti nego kao rasni zakon, protjerali sve Njemce i njihovu djecu, oduzeli im imovinu i potrpali u logore gdje ih je većina u kratkom roku skončala".

(Nota bene: jedan mali dječak u Dječjem domu u Poreču zvao se Gutvajn Johan. A prije 7-8 mjeseci sam pročitao intervju s njim u Jerusalemu; sada se on zove Daniel Gutwein, profesor na Hebrews University u Jerusalemu! Dakle, i on je podijelio sudbinu 550.000 folksdojčera, koji su protjerani, s tim da ih je 102.000 pobijeno u logorima po Srijemu, Bačkoj i Banatu!).

Peti citat: "A uzevši u obzir da je njihova vladavina samo nastavak vladavine njihovih očeva, jer su nastavili istim onim putem kojeg su njihovi očevi zacrtali, a koji je posut hrvatskim kostima na svakom koraku, ovdje nije riječ o nekoj nevinoj dječici koja samo žive svoj život i doista nisu kriva za ono što su im preci radili.

Jer Sašica Perković zasigurno nije precednikov savjetnik zbog svojih sposobnosti, nego zbog 'sposobnosti' svog tatice, isto kao što Josipović danas nije precednik zbog onog što jest, nego zbog svog pedigrea. Da ne spominjemo ostale državničke veličine, kao što su npr. Čačić i Vesna Pusić".

Šesti citat (meni osobno i najdraži!):

"Ovdje se radi o brižljivo odgajanim i pripremljenim kadrovima, koji su od malih nogu obučavani za to da preuzmu zemlju i stave se u službu partije, a na štetu Hrvatske i svih hrvatskih interesa. Iza njih je oduvijek stajao ogroman novac i ogromna moć koja im je osigurala sve što danas imaju i jesu.

Nevina dječica?

Ne bih rekla. Prije novi naraštaj vampira kojima nikada nije dosta hrvatske krvi i koji se neće smiriti sve dok ne posišu i posljednju kap.

Ukoliko prije toga ne uzmemo glogov kolac u ruke".

(završeni citati)

Dakle, da zaključim: Ja sam još krajem 1980. g., kada sam se vratio s jednog broda, uzeo svoj kolac u ruke i zabio ga u grudi onog jednonogog DIKTATORA - za što sam u Puli bio osuđen na (samo) godinu dana zatvora!

Hvala Vam Diana za ovaj Vaš i naš MANIFEST !!!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist i blogger

(hrvatski socijal-radikal)

P.S.: Konačno se IPAK ruši Titova „epoha Velike Laži“!!

Perković ima dokumente. Može ucjenjivati političare i tajkune

Dragovoljac.com/Perković ima dokumente. Može ucjenjivati političare i tajkune/

Ponedjeljak, 16 Rujan 2013 13:01

Autor Dražen Ćurić Perković ima dokumente. Može ucjenjivati političare i tajkune (slijedi komentar Ante Rokova Jadrijevića: "UDBA JE NAŠA SUDBA"!!)

Nikola Štedul jedan je od rijetkih hrvatskih emigranata koji je preživio Udbin atentat. Egzekutor Vinko Sindičić sačekao ga je ispred njegove kuće u Škotskoj i ispalio u njega četiri metka. Iako se više ne bavi aktivno politikom, Štedul se želi uključiti u raspravu o “Perkovićevu zakonu”. Razgovarali smo u njegovoj kući u Zagrebu, u kojoj živi sa suprugom Shirley koju je upoznao još dok je bio emigrant u Australiji. Štedul govori sporo i jasno. Naš je razgovor povremeno prekidao kašalj koji nije samo znak njegovih visokih godina (76) nego možda još više burnog i teškog života Kakva je uloga Josipa Perkovića u pripremi likvidacija hrvatskih emigranata? To je jedno tako opširno pitanje na koje je jako teško ovako odgovoriti. Prije svega, on je bio službeno postavljen da nadzire emigraciju, a onda i za rješavanje problematičnih pojedinaca u toj emigraciji. Kažete da je bio zadužen za rješavanje problematičnih emigranata. Što to zapravo znači? To ne mora uvijek značiti likvidaciju. To znači da su se usmjeravali na to da nekoga diskreditiraju s kojekakvim informacijama i dezinformacijama i da ih, ako mogu, najprije unište karakterno. Ako to nisu mogli, pokušavali su ih okružiti svojim agentima koji su onda pokušali skrenuti tu osobu na neki drugi put. A ako im ni to nije uspjelo, išli su na likvidaciju. Kao što su i vas pokušali likvidirati. Kakvu je ulogu imao Perković u pripremi vaše likvidacije? Upravo ovako kako sam rekao. Najprije su pokušali infiltrirati svoje ljude među nas, u Hrvatski državotvorni pokret (HDP). Bio je zanimljiv Udbi jer je nešto značio. Smatrali su nas problematičnima i opasnima. Kada samo došao u Hrvatsku početkom devedesetih, saznao sam i zašto su me odlučili likvidirati. Jedan moj prijatelj iz Crne Gore rekao mi je da mu je njegov znanac, koji je u Udbi bio blizak Pekoviću, rekao da su se na sve moguće načine pokušali približiti meni. U cijeloj našoj strukturi imali su špijune, ali nisu imali nikoga tko bi mi se mogao približiti i utjecati na mene. I onda su zaključili da je jedino rješenje likvidacija. To je jedan primjer. Bilo je više takvih primjera. Kako su se udbaške strukture u Jugoslaviji i Hrvatskoj pripremale za likvidacije? Tko je donio odluku o likvidaciji a tko je trebao takvu odluku provesti u djelo? Odluku je u ono doba mogao donijeti samo jugoslavenski Savjet za državnu sigurnost. I onda su to prebacivali na republičku Udbu i ministra unutarnjih poslova. Onda je on zajedno sa svojim čovjekom koji je u Udbi bio zadužen za emigraciju, kao što je to bio u Hrvatskoj Perković, dogovarao kako riješiti problem. Međutim, treba reći da je Savezni sekretarijat donosio odluke na osnovi informacija koje je dobivao iz republičke Udbe koja je zapravo sugerirala likvidaciju. Je li istina da je postojalo nepisano pravilo da srpsku emigraciju prate i likvidiraju Srbi, a hrvatsku Hrvati? Po mojemu iskustvu, za hrvatsku su emigraciju bili zaduženi Hrvati. Drugi se ne bi mogli na taj način infiltrirati u hrvatsku emigraciju. Kakva je dakle bila Perkovićeva uloga u atentatu na vas? Po onome što sam saznao tek kada sam se vratio u Hrvatsku, on je, osim što je službeno koordinirao stvari, preuzimao ulogu organiziranja likvidacija Đurekovića, Bilandžića, Gorete. U Hrvatskoj sam također saznao da je on imao glavnu ulogu u organiziranju moje likvidacije. Na kraju krajeva, to je i Vinko Sindičić potvrdio u svojim pismima. Vi se 1990. godine vraćate u Hrvatsko i vidite da je Josip Perković postao jedan od najbitnijih stupova u sigurnosnom sustavu demokratske Hrvatske. Kako ste doživjeli to da ga je Franjo Tuđman uzeo pod svoje okrilje? Mene to nije začudilo. Mi u HDP-u smo kao i Franjo Tuđman vodili politiku pomirenja. Meni se svidjela ideje o nacionalnom pomirenju i smatrao sam da ne možemo sve komuniste optužiti da su bili zločinci i neprijatelji te da ih treba maknuti. Ali oni su to shvatili malo drukčije. Na koga mislite kada kažete oni? Mislim na komuniste koji su bili važni i koji su služili tom represivnom aparatu. To je bila Udba, KOS i oni koji su bili u politici kao što su Mulc, Mustač, ministri unutarnjih poslova. Zašto je Tuđman uzeo Perkovića u novu vlast? Čime ga je to Perković zadužio? Jesu li oni prije nego što je Tuđman preuzeo vlast imali nekakve kontakte i dogovore? Iz onih informacija koje sam prikupio u Hrvatskoj, smatram da su komunisti, kada su shvatili da ne mogu sačuvati Jugoslaviju, tražili nekoga koga mogu podržati. Kada su vidjeli četničku navalu, shvatili su da se Jugoslavija ne može održati. Shvatili su da to ne želi jaka struktura u Srbiji. Oni su to jedno vrijeme pokušavali zaustavljati kroz tadašnji legalni sustav Udbe, policije i KOS-a, jer ni u tim strukturama nisu svi bili za Veliku Srbiju. Kada je Perković vidio da i to ne ide, on i cijela jedna tadašnja struktura ljudi iz tajnih službi u Hrvatskoj odlučila se odabrati nekoga poput Franje Tuđmana, te da se njega podrži. Željeli su se uključiti u novu strukturu tako snažno da preuzmu, odnosno da zadrže sve pozicije koje su imali. Sada ispada da je Franjo Tuđman bio izbor udbaša. Je li Tuđman bio njihov izbor ili su oni jednostavno pikirali na onoga tko ima najviše šanse da dođe na vlast? Oni su tražili više mogućih rješenja preko kojih bi kasnije kroz izbore došli na vlast. Išlo je to postupno. Kada su njemu dali putovnicu, tada nitko od ovih drugih disidenata nije mogao dobiti putovnicu. Znači, već su tada smatrali da se to preko njega može odraditi. Perković i njegovi suradnici već su tada mislili par koraka unaprijed i počeli su tražiti odstupnicu? Tako je. Kakav su odnos s Perkovićem imali (ili imaju) Josip Manolić i Stipe Mesić? U početku su bili zajedno na istoj toj strani. U kakvim su oni odnosima bili prije demokratskih promjena? Jesu li se poznavali? Ne bih mogao reći koliko su oni bili bliski u suradnji. Jer ipak su ova dvojca bili više-manje izolirani iz tih struktura, iako se možda može reći da je Mesić s tim strukturama dosta surađivao za vrijeme Jugoslavije. Početkom devedesetih, otprilike kada i vi, vraća se iz Kanade i Gojko Šušak koji je, kako smo kasnije vidjeli, ostvario odličnu suradnju s gospodinom Perkovićem. Šušak je zapravo bio Perkovićev zaštitnik tijekom devedesetih, zar ne? Da. Šušak je jedno osjetljivo pitanje. Za Šuška nisam puno čuo prije nego što je došao u Hrvatsku. Ništa ne bih mogao reći o njegovoj ulozi u emigraciji, osim to da je bio uključen u organizaciju dolaska Tuđmana u Kanadu. O njegovoj djelatnosti u Kanadi ne mogu ništa reći. Nisam bio upoznat. Njegov kum Marin Sopta bio je naš zastupnik u Kanadi, ali nikada o njemu nije govorio. Ali kada je došao u Hrvatsku, imao je s Perkovićem dosta dobru suradnju? Da, dobro su surađivali. Šušak ga je štitio u svim tim napadima sa strane. Vi ste bili za politiku pomirenja, ali ste svejedno protiv Perkovića podigli kaznenu prijavu? Kaznenu prijavu sam podigao 1999. godine, kada sam vidio da oni pomirenje doživljavaju na sasvim drugi način. Budući da su se bojali da se počnu otkrivati njihova zlodjela za vrijeme Jugoslavije, bili su uporno angažirani na tome da se nitko od nas, koji smo postavljali pitanja o njihovim nedjelima, ne pojavi u nekoj važnoj ulozi u državi. Kako su sprečavali izvorne emigrante da dođu na dobre pozicije? Prije svega imenovanjem svojih ljudi na važna mjesta. Ali i promidžbom preko svojih ljudi u medijima. Kako to da je Tuđman to dopustio? Osobno mislim da on nije imao izbora, da je morao. Tuđman je bio pod velikim pritiskom i stegom, pod ucjenama i tko zna već čime. Nije mogao drukčije. Zanimljivo je još nešto. Znamo da se Mesić i Šušak nisu baš slagali. Međutim, kada su Šušak i Tuđman umrli, Mesić je postao Perkovićev zaštitnik? Mesić je to vjerojatno uradio iz političkog pragmatizma. Njemu je to tada odgovaralo. Čime je Perković zadužio Mesića? Informacijama koje je imao o njemu. Perković je imao osjetljive informacije za sve ljude. To je njegova specijalnost. Što je to što je Mesića moglo kompromitirati? Vjerojatno možda neki potezi iz starog sustava. Ako je Mesić surađivao s njima, onda je Perković imao takve podatke. I naravno da mu nije bilo u interesu da se to objavljuje. Jedan od razloga može biti i Mesićevo prikupljanje novca u Australiji. Razne stvari. Mislite da bi Perković mogao znati gdje su završili čekovi koje je Mesić navodno izgubio? O da. Sigurno. Kakva je Račanova uloga u organizaciji atentata na emigrante? Upravo u tome i jest stvar što je Perković imao informacije da Račan nije bio nevin. I da je on (Račan, op. a.) bio uključen na najneugodniji način u likvidacije emigranata. Je li bio u forumima koji su donosili neke konkretne odluke o emigrantima? Da. Sigurno. Kada je to došlo na republičku razinu, onda su Račan, Perković i družina donosili odluke. Ne znam je li previše rano govoriti o tome što je meni Perković ispričao o tome kolika je bila Račanova uloga u ubojstvu Đurekovića. Sada je pitanje koliko se u to može vjerovati. Ja sam Perkovića pitao kakva je bila njegova uloga u atentatu na mene, a on mi je rekao da nije sudjelovao u tim akcijama. Međutim, sada znam da je sudjelovao i da je lagao. Sada je Perković u problemima. Koliko je on sada vjerodostojan svjedok? Uvijek je problem koliko vjerovati takvom svjedoku. Nakon Mesića na vlast dolazi Ivo Josipović i onda on na mjestu glavnog savjetnika za sigurnost ostavlja Sašu Perkovića, sina Josipa Perkovića. Perković je bio dobar komunistima, pa onda Tuđmanu, Šušku, Mesiću i sada Josipoviću? To ne mogu protumačiti nikako drukčije nego da se radi o ucjenama. Jer Josipović je dovoljno pametan da zna da mu nije politički pametno da Perkovića drži kao svog savjetnika. Kakvim bi to ucjenama mogao biti izložen Josipović? Prije svega zbog toga jer Perković puno toga zna o Račanu i cijeloj toj strukturi. Zna i o Josipovićevu ocu. Ako on počne govoriti i ako ima neke dokumente o tome, onda pada cijela struktura oko SDP-a. Kakva je uloga šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, koji je od devedesetih godina bio blizak obavještajnim službama? U kakvim je on odnosima s Perkovićem? Koliko ja znam, Karamarko nije surađivao s Perkovićem. Kakav je bio odnos Sanadera i Perkovića? Čvrsto vjerujem da je Sanader bio udbaški agent u Austriji. Ivo Sanader? Da. On nije bio ni u kakvoj kontroverzi s njima. To su bile normalno prihvaćene situacije. Tuđmanu su iz tih udbaških struktura predložili da Sanader bude veleposlanik u Austriji. Kada su ga poslali tamo, Austrijanci su mu odbili akreditaciju znajući kakvu je ulogu imao dok je bio u Austriji. Kada su Mesić i Sanader bili na vlasti, surađivali su jako dobro. Je li to zahvaljujući i Perkoviću kojega su štitila obojica? Naravno da je on to malo koordinirao. Ali njihova je politika bila identična. Koji su motivi Zorana Milanovića, da ne izruči Perkovića i da se zbog njega sukobi s Njemačkom? Ja to opet ne mogu vidjeti drukčije nego da Perković ima toliko materijala protiv njih svih skupa. Možda ne protiv Milanovića, ali možda ima protiv njegova oca, obitelji i cijele strukture SDP-a. Ne može Milanoviću biti u interesu da cijeli SDP dođe pod udar Perkovićevih informacija i ucjena. Koliko je ta “udbaška struja” jaka u Hrvatskoj? Ona dominira cijelim sustavom. Jer da ne dominira, onda ne bi radili tipično balkanske spletke s Europom i tim “lex Perković”. Tko je po vama najviše zagovarao donošenje “lex Perković”? Anto Nobilo je imao velik utjecaj u organizaciji da se to odradi. A samoj ideji je bio sklon cijeli krug ljudi u Predsjedništvu SDP-a. Jer ako Perković ode u Njemačku i ako počne iznositi dokumente, cijeli SDP će biti u krizi. Zašto bi bio samo SDP u krizi kada vidimo da je Perković služio cijelo vrijeme i HDZ-u? On je služio HDZ-u kada je to za njega bilo oportuno. U ratno doba on nije imao izbora. Mnogi od njih nisu imali izbora. Oni su se u HDZ-u držali skupa i štitili jedni druge. Ali čini mi se da ni Karamarko na početku nije inzistirao da se Perković izruči Njemačkoj, te da se tek nedavno posve priklonio toj opciji. Kao političar je morao oklijevati, jer je morao vidjeti koliko će biti otpora u njegovoj stranci. Kada se pokazalo da nema ozbiljnog otpora, vjerojatno se odlučio za to. Kako to da Karamarko nije napravio nešto u vezi s Perkovićem dok je bio ministar unutarnjih poslova? Procjena je da nije mogao. Tu ključnu ulogu igra Bajić. Ako Bajić nije bio spreman nešto raditi... Zašto Bajić štiti Perkovića? Zato što je on iz starih struktura. Njegova obitelj i njegov otac. Sada vas moram nešto pitati o HDZ-u. U posljednje 23 godine HDZ je bio na vlasti barem 17 godina. Zašto je dopustio da se “udbaši” tako dobro pozicioniraju? Nisu mogli. U HDZ-u, a pogotovo u samoj strukturi vlasti, bilo je toliko njih i toliko su se učvrstili da nije bilo moguće poduzimati nešto. Kada je meni predsjednik Tuđman rekao da idem k Perkoviću i da pokušam surađivati s njim, prigovorio sam mu zašto baš ja moram ići kod njega koji je bio određen da nas proganja. Tada još nisam ni znao da je on bio izravno uključen u organiziranje atentata na mene. On je rekao: Nemoj to sada, to ćemo kasnije, poslije rata. A rat je došao i prošao, ali se Perkovića nije diralo. Mislim da bi sam Tuđman to bio pokrenuo da je mogao, ali nije mogao. Koliko je Perković i danas utjecajan u politici, gospodarstvu i medijima? Možda se najbolje vidi po ovom “lex Perković” koliko je snažan i koliko ima utjecaj na strukture vlasti, pogotovo na ovu sadašnju vlast. U samoj državi i birokraciji ima golem utjecaj. On je bio na čelu obavještajnih službi za vrijeme pretvorbe i privatizacije. Boje li se njega i tajkuni? Itekako. To je možda i njegova najčvršća osnovica. Zašto Njemačka toliko inzistira na Perkovićevu izručenju? Prije svega oni žele riješiti svoj problem. S političkog stajališta oni žele ovdje oslabiti tu cijelu strukturu nastavka komunističkog režima, koji ovdje još uvijek postoji. I način upravljanja državom. Svi govore da Perković ima dokumente. Gdje to on drži? Kakve su to količine? Fizički ne mora biti toga puno. Može biti riječ o samo nekoliko fascikla važnih dokumenata kojima može potvrditi ono što će reći. Ne znam hoće li on uopće ići rušiti tu strukturu iz osveta ako ga pošalju tamo ili ako bude osuđen ovdje. Možda uopće neće. Možda se oni boje bezrazložno. Ali ako ga Nijemci pritisnu da kaže neke istine i ako to potkrijepi nekim dokumentima... Ako mu je alternativa da umjesto jedne bude 15 godina u zatvoru, onda bi se on mogao odlučiti i na to. Vi pretpostavljate da Perković ima dokumente o svim bitnim ljudima koji su nešto značili u politici, gospodarstvu i medijima? Ima sigurno. Dokumente, snimke... Sve on to ima. Dražen Ćurić Večernji listL < «   » >

 

Komentari  

#2 Ante Rokov Jadrijević 2013-09-17 10:43

Taman sam počeo ovaj komentar, a Udba me odmah srušila. Stalno su mi za vratom.....
No, idemo iz početka:

Odličan i izvanredno koristan članak, znanog novinara Dražena Ćurića! Potvrđuje se sve što sam i ja pisao više od posljednjih 23 godine. Dakle, da je "UDBA JE NAŠA SUDBA"!!
Odlično su spomenuti i dr. Franjo Tuđman, ali i Gojko Sušak! Tek sada smo saznali i da je Sanader bio udbaški agent u Austriji (najvjerovatnije u Klagenfurtu, u kojem je bila jedna jaka Udbaška banka....). A pogrdno je spomenut i naš bivši Ciganin - Predsjednik Stipe Mesić!

A kao šlag na tortu – pogrdno je još spomenut i novi predsjednik dr. Ivo YU-sipović i njegov orjunaški otac Ante YU-sipović, ratni komandant zloglasne krvave i krvoločne 11. dalmatinske divizije, koja je kao „crvena kuga“ poharala Dubrovnik i poubijala najbolje dubrovačke hrvatske intelektualce - na otoku DAKSI.., a potom žive spalile i fratre na Širokom Brijegu!

Odličan je i prilog o "uglednom" i “zaslužnom“ Ivici Račanu, iako je tu napravljen nepotreban zastoj u toj mračnoj priči...

Ukratko, čestitam do neba znanom novinaru Draženu Ćuriću, ali i meni dobro znanom Nikoli Štedulu...

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., bloggeru, Brtonigla
(Hrvatski socijal-radikal)

Citat

+1 #1 vedra 2013-09-16 15:01

Ako udbaši "slučajno"uklone Lex-a ,treba li njegov sin kao zakonski nasljednik te "tatine dokaze"zadržati u obiteljskoj ladici,kod prijana Josipovića ili odnijeti u EU-Ladicu ???

Citat

Ili mi ili oni

Dragovoljac.com/Jasna Dautanac: Ili mi ili oni/ 06 Rujan 2013

Jasna Dautanac

              Ili mi ili oni

S komunistima pregovora nema, nema kulturnog dijaloga,                političke korektnosti niti mirnog rješenja problema,                       jer oni ne znaju što to uopće znači. S komunistima pregovora nema, nema kulturnog dijaloga, političke korektnosti niti mirnog rješenja problema jer oni ne znaju što to uopće znači. Navedenim pojmovima barataju u svojem rječniku samo kad su stjerani u kut i kad nemaju kamo, no čim se malo pridignu i dobiju krila u praksi provode samo diktaturu. Ako nekome još uvijek nije jasno podsjetit ću na samo dva povijesna detalja kako završavaju „mirna rješenja“ s komunistima. Pred sam kraj 2. svjetskog rata komunisti se nisu usudili osvajat Zagreb vojnom akcijom jer su znali da će se ustaše branit do zadnje kapi krvi, uostalom uvjerili su se u to kad su osvajali Gospić i tamo polomili zube, zbog toga su tu bitku za Gospić skrivali kao zmija noge u proteklih pedesetak godina, dok su nam silovali pamet svojim herojskim ofanzivama. Dakle da bi osvojili Zagreb dosjetili su se poslati Andriju Hebranga da iskoristi neka svoja osobna poznanstva s ustaškim dužnosnicima i ispregovara mirnu predaju grada kako bi se izbjegle žrtve i razaranje, a zauzvrat će se ustaška vojska i hrvatski narod mirno povući u izbjeglištvo. Taj dogovor završio je tako da su svi izbjegli uglavnom pobijeni na Križnom putu a Zagrebom su mjesecima harale horde podivljalih partizančina. U samo praskozorje demokratskih promjena, komunisti su postali svjesni da se Jugoslavija održat ne može, da je komunizam pokopan u cijeloj Europi, nude nam ruku pomirenja i tobože mirno prihvaćaju višestranačje, stvorivši nekoliko stranaka u kojima su uglavnom vodili i dan danas vode glavnu riječ. Da bismo imali svoju državu i da bi ju obranili od četnika pristali smo na to pomirenje i oprostili im 50 godina terora nad nama. Čim je ratna opasnost prestala malo po malo preveli su nas žedne preko vode i danas opet imamo komunističku diktaturu u državi koju smo stvorili vlastitom krvlju. Ne samo da imamo komunističku nego i četničku diktaturu jer nas uporno tjeraju da se ispričavamo jer smo pobijedili u ratu. Pripadnicima poražene vojske kao nagradu za agresiju na državu gradimo kuće i stanove dok pripadnici pobjedničke vojske žive na rubu egzistencije. I još im predsjednik vlade poručuje da su šovinisti jer se bune protiv jezika i pisma onih koji su im zapalili gradove i sela, protjerali ih u progonstvo, pobili im prijatelje i rodbinu, silovali žene i sestre i uništili im život zauvijek. Narod uglavnom šuti, tu i tamo se netko zbog nečega pobuni, naprave se neki prosvjedići i ako je netko malo uporniji onda pozovu predstavnike prosvjednika, dogovori se nekakvim „kulturnim dijalogom“ neko „mirno rješenje“ i svi odu doma. Seljaci se izbore za poticaje i briga ih za učiteljice koje se malo bune pa dobiju neku siću i briga ih za medicinske sestre koje se na kraju „politički korektno“ povuku… vatra se ugasi a komunisti sve više i više divljaju. Hoće li napokon netko u ovom jadnom i ispaćenom narodu shvatit da na vlasti nema nikakvu uljuđenu gospodu koja se brine za opće dobro nego potomke onih koji su prije 70 godina pobili 200 tisuća Hrvata i barem tri puta više protjerali. Da li je nekome jasno da je na vlasti partija koje je napustila sjednicu Sabora kada se donosila odluka o hrvatskoj neovisnosti. Hrvatska je u rukama onih koji ju nikad nisu voljeli i godinama čine sve čega god se sjete da ju unište ekonomski i moralno, a najtužnije od svega je što sve to rade nama ispred nosa dok se mi razmišljamo trebamo li uopće nešto napravit. Pa naravno da trebamo, trebamo toj prevarantskoj bandi konačno pokazat čija je ovo država i tko ju je stvorio. Trebamo se napokon postavit kao pobjednici i poraženima pokazat gdje im je mjesto. Ili će prihvatit naša pravila ponašanja ili neka se sele tamo gdje im je bolje. Postavljanje ćirilićnih natpisa u Vukovaru očito je kap koja je prelila čašu i Hrvatska se konačno digla na noge. U samo nekoliko sati, usprkos tome što nije bilo nikakve organizacije, rijeka ljudi krenula je u Vukovar s namjerom da spriječi oskvrnuće vukovarskih žrtava. Dva dana trajala je opća panika na Markovom i Iblerovom trgu, jer komunisti, ma kako bahati i raspojasani bili, nisu toliko glupi da ne znaju da je vrag šalu odnio kad se dignu ratni veterani. No po staroj dobroj hrvatskoj navadi opet se pristalo na neko „mirno rješenje“ i „kulturni dijalog“ jer eto ne žele se neredi i nećemo stvarat probleme „našoj policiji“. Ja ne znam koliko je Hrvata još ostalo među pripadnicima organa reda nakon pogroma koji je sustavno provođen u MUP-u ali onog trena kad je policija demonstrirala silu nad ljudima koji su stvarali ovu državu prestala je biti naša. Nije prošlo ni 24 sata od kad je iz Vukovara stigla poruka o „mirnom rješenju“, a crveni premijer ruga se cijeloj naciji, poručujući kako oni kojima smeta ćirilica ne vole Hrvatsku. Da li je konačno barem nekome jasno što ova poruka znači i da li smo svjesni da nam je ovo posljednja prilika da spasimo još ovo malo časti i ponosa što nam je ostalo i vratimo u svoje ruke ono za što se prolijevala krv naše braće. Završimo već jednom bitku za Hrvatsku do kraja ili nas neće biti jer ako već ne umremo od gladi umrijet ćemo od srama pred vlastitom djecom i unucima. Odluka je na svima nama, nemamo više vremena čekat ni stranke ni udruge, stranaka i udruga imamo na stotine ali samo jednu Domovinu, koju je uništila i uništava crvena neman cerekajući nam se u lice. Vrijeđaju nam crkvu i biskupe, roditelje i djecu nam ponižavaju silom nam namećući Sodomu i Gomoru u škole, pederluk i nemoral moramo gledat po ulicama, ponižavaju nam seljake i učitelje, četnici nam slave i derneče po državi dok ministar javno vrijeđa udovice poginulih branitelja i branitelje koje je sam odabrao za savjetnike. Nema više dogovora i razgovora, godinama razgovaramo i čekamo neka rješenja, za koja oni nemaju ni volje ni pameti, nego im pokažimo gdje je mjesto i njima i njima sličnima, ubuduće će bez obzira tko god bio na vlasti dobro razmislit prije nego li nam krene mahat crvenom krpom pred očima. Ne moramo strepit ni od Ostojićevih pandura ni od Bajićevih fiškala, trebamo strepit samo od sebe i svog kukavičluka. Ako smo kukavice i nismo u stanju šačici nadobudnih ratnih dezertera koji glume ministre pokazat kako se brani svoje, onda nismo ni zaslužili ništa osim da nas ti dezerteri i dalje ponižavaju i gaze po našim kostima. Ako ima u nama barem još malo ponosa i časti, barem malo osjećaja dužnosti prema onima kojih više nema - a nema ih da bi bilo Hrvatske - onda nećemo više nikome opraštat i prema nikome imat milosti. I nećemo stati sve dok Hrvatskom ne budu vladali oni koji ju vole i koji će donijeti dobro ovom narodu, ma koliko puta morali promijenit vlast. Iskra je zapaljena, Hrvatska je na nogama, pa stanimo konačno svi jedni uz druge. Sad ili nikad. Ili oni ili mi. Jasna Dautanac » >

 

Komentari  

#7 Ante Rokov Jadrijević 2013-09-07 20:56

Opet su me srušili! Uh što sam im opasan!

Dakle, da skratim: Što čeka dr. Zvonimir Kujundžić sa svojom "Hrvatskom Zorom"??

Čeka li da mu priđe više od polovice HDZ-ovaca (važno je ovo posljednje - "ovaca")??!

Zar čeka na onih šugavih 10.000 HDZ-ovih "delegata", koji su ovacijama ispratili odlazak Sanadera i sa istim ovacijama pozdravili uspon četnikuše Jace Vlaisavljević na njegovo mjesto?

Okanite se toga (čekanja) doktore Kujundžić! Ne čekajte na "stoku sitnog zuba", nego krenite s manjom udarnom pesnicom najboljih i najvjernjih Hrvata - stoka će slijediti novog Vođu!

I nije najvažnije hoćemo li na slijedećim izborim dobiti 15 ili 12 ili 9 posto glasova. Najvažnije je ući u igru i biti jezičak na vagi bez kojeg se ne može!

Pogledajte Zvečerkinu Hrvatsku Nečastivu Stranku (HNS): šaka jada- nema ih ni tri posto, ali bez njih nema Kukuriku koalicije!

SDP ima 23 posto, HDZ samo 21 posto. A što je s onom velikom "šutljivom većinom" Hrvata?

Ako ih Vi doktore Kujunžić ne povedete, sada i ovdje, UDBOFAŠISTI s Pantovčaka i iz Banskih dvora opet će pobijediti!

Bolje je ni početi, nego stati na pola puta!

Mudri Knezi imaju izreku: "Kad si dva koraka do cilja, znaj da si tek na pola puta"!

Citat

-1 #6 Ante Rokov Jadrijević 2013-09-07 20:35

Opet mi je UDBA spriječila i uništila cijeli upis, odnosno komentar na tekst Jasne Dautovac!

Neka ovo prođe pa ću ga napisati iznova!

Citat

+6 #5 Grom 2013-09-07 18:14

Bravo Jasna.

Vi bi trebali biti predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara jer ste pokazali svojim stavovima da imate više muda od nekih muškaraca.

P.S. Sve što se rekli je i moje mišljenje.

Citat

NOVI PRILOZI ZA BIOGRAFIJU „druga“ S-LINIĆA !!

Dnevno.hr/neki komentari na tekst: neizljecive-navike-druga-linica/ 26 Srpanj 2013

NOVI PRILOZI ZA BIOGRAFIJU „druga“ S-LINIĆA !!

 

 

Hinko Kubacek · Tehnička škola Bjelovar

30. srpanj u 23:08

U studenom 2002. počela je policijska istraga vezana za poslovne odnose Ine i Jadranskog pomorskog servisa (JPS), kada je na Linićevo inzistiranje JPS bio prodan Marplov-u iz Rijeke u vlasništvu Ante Marasa.

Management Ine se protivio prodaji jer smatrao da nema razloga da Ina prepusti prijevoz derivata po Jadranu nekome drugome.

No, Linić je pobijedio i nakon te prodaje Ante Maras i njegov management preuzima kontrolu nad Jadranskim pomorskim servisom (Damir Vrhovnik je šef Nadzornog odbora) čime je Linićev lobi u potpunosti kontrolirao prijevoz nafte Jadranom.

Viktor Lenac - afera u kojoj je sanirano privatno brodogradilište Račanovog prijatelja i kuma Slavka Linića, Damira Vrhovnika, dok je ovaj u isto vrijeme imao mjesečnu plaću – sto pedeset tisuća kuna.

Riječka banka- uz to što je devizni diler Nodilo knjigovodstvenim malverzacijama uspio sakriti 100 milijuna dolara gubitaka, nalazi Hrvatske narodne banke o poslovanju Riječke banke pokazali su i mnoge druge nepravilnosti, za koje je uprava banke na čelu sa Ivanom Štokićem morala znati. No, Linić je i unatoč tome žestoko branio branio Štokića izjavama tipa: "ni nakon krađe 100 milijuna dolara, a ni nakon što su građani digli gotovo 250 milijuna eura štednje, ta banka nije doživjela kolaps".

Takva Linićeva stajališta dovela su do ozbiljnih okršaja sa liderima petorke koji su, u slučaju Riječke banke, kulminirali kada su ovi tek iz novina doznali da je Riječka banka prodana jednoj austrijskoj banci, premda nisu dali suglasnost za prodaju.

Otvoreni sukobi sa koalicijskim partnerima bili su vidljivi u i slučajevima samovoljnih privatizacijskih odluka koje su provodili Linić i SDP. Očiti primjer je privatizacija Večernjeg lista gdje su Linić i kompanija prodali Večernji list Styriji za 24 milijuna DEM. Kasnije se potvrdilo kolika je ta privatizacija bila promašena: Večernji list, odnosno Styria, za prodaju polovice svojih dionica u VIPnetu zaradila je 25 milijuna eura.

Dakle samo prodajom polovice dionica u VIPnetu Styria je zaradila dvostruko više negoli je platila za cijeli Večernji list i 10 posto dionica u VIPnetu.

I u aferu oko Hrvatskog teniskog saveza bio je umiješan SDP sa Slavkom Linićom. On je 4. ožujka 2002. odobrio da se poduzeću Alplan otpiše kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci i da njihov kreditni dug od 10,5 milijuna kuna preuzme Hrvatski fond za privatizaciju. Ugovor o preuzimanju duga potpisao je u siječnju 2002. Hrvoje Vojković, tadašnji šef Fonda, ali je mjesec dana kasnije suglasnost dao Slavko Linić, u svojstvu predsjednika Upravnog odbora.

Naravno da zbog prebacivanja dugova jedne privatne tvrtke na porezne obveznike nitko tada nije odgovarao.

Skandalozna sanacija Hrvatske poštanske banke kojom su faktički otpisani dugovi najkontroverznijeg tajkuna 90-tih Miroslava Kutle i dugovi firme Fenixve koja je sudjelovala u prijevari kod projekta gradnje javne garaže i stambeno-poslovnog objekta u Rijeci u vrijeme dok je Linić bio gradonačelnik. Sanacija je koštala 700 milijuna kuna.

Tako su SDP-ovci umjesto zatvarnja tajkuna i lopova istima opraštali dugove.

Afera Liburnija - Linić nije izvršio sudsku odluku (dug se morao vratiti, a Linić to nije poštivao i napravio dug još veći) a time oštetio fondove u kojima su dionice imali stradalnici rata..

Hotel Excelsior u Dubrovniku - primjer Linićeva pogodovanja

SDP-ovim tajkunima.

Po Linićevu nalogu je “prodan” hotel Excelsior u Dubrovniku, Goranu Štroku, po mnogima najvredniji turistički objekt u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje koliko je njegov novi vlasnik u zbilji dao novca. Naime, mnogi su mogli pod takvim uvjetima kupiti taj hotel.

Za Excelsior je u gotovini plaćeno milijun DEM-a (u nekim je procjenama vrijednost hotela bila mnogo veća, opljačkano je, to jest Štroku poklonjeno 30 milijuna njemačkih marka društvenog novca) i preuzet je dug od 34 milijuna DEM koliko je Dubrovačka banka potrošila na uređenje tog hotela, nakon što su u njemu bile izbjeglice.

Stvar je u tome što taj dug nije otplaćivao novi vlasnik već se dug otplaćivao iz poslovanja hotela. Godine 2002. jedan tjednik objavljuje podatak da je od samo jednogodišnje zarade Excelsiora Štrok nadoknadio milijun maraka koliko je platio hotel, otplatio kreditnu ratu hotela i još nešto - zaradio.

Dakle, kao što su komunisti poslije 1945. godine otimali privatno vlasništvo, tako su ga od 2000. davali svojim pouzdanicima.

Većina ljudi smatra da je zapravo hotel poklonjen, jer ako će sam hotel vraćati dugove, onda ispada da smo hotel prodali za ništa.

SDP i kompanija na čelu sa Slavkom Linićem 2002.g. u PIK Vrbovec postavljaja management kojem plaćaju 180.000 kn mjesečno.

Na početku 2005. g. taj isti management je osumnjićen za gospodarski kriminal. Zloupotrebama je oštetio to poduzeće za gotovo 17.000.000 kuna.

Iz nedaleke prošlosti iskopana je sumnjiva prodaja hotela Alan po trostruko umanjenoj cijeni. Pokrenuta je istraga protiv nekoliko osoba, ali ne i protiv Slavka Linića, tadašnjeg predsjednika UO Hrvatskog fonda za privatizaciju, bez kojeg te prodaje ne bi bilo.

Linić dubrovački hotel Excelsior prodaje Goranu Štroku po cijeni – kako je javno i gnjevno svjedočila tadašnja ministrica turizma Pave Župan-Rusković – trideset puta nižoj od vrijednosti hotela (trideset puta više novca nudio je Štrokov takmac u natječaju).

Za kriminal u Ini Vesna Balenović optužuje Linića, a i on je sam u jednoj televizijskoj emisiji priznao da je u Ini kriminala bilo, ali je, opet kao predsjednik Upravnog odbora, radi mira među koalicijskim partnerima krivcima progledao kroz prste.

No ni nakon prijava Vesne Balenović ni nakon toga priznanja – istrage nema.

Početkom ožujka 2009. riječka je policija u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom podnijela kaznene prijave protiv riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela i nekolicine njegovih suradnika. Kao grijeh mu se nameće da je proračun Grada Rijeke oštetio za više od 80 milijuna kuna. U aferi je prozvan i Slavko Linić, za vrijeme čije je vladavine (točnije 1997. godine) potpisan prvi ugovor o dodjeli koncesije između Grada Rijeke i Tržnica Rijeka.

Tržnicama Rijeka je, kažu optužbe, omogućeno kontinuirano obavljanje komunalne djelatnosti u Rijeci na nekretninama kojima upravlja Grad, a koncesija za to Tržnicama je dodijeljena bez prethodno provedenog natječaja.

Treba li napominjati da su Tržnice Rijeka inače u većinskom vlasništvu riječkog SDP-ova tajkuna Ivana Franolića?

Odgovor · 5 · Ne sviđa mi se · 30. srpanj u 23:08

*******

Ivica Kopp · Česti komentator · Ugostiteljska škola Opatija

Ministar financija novinarima je u četvrtak poručio kako neće krepati od posla, iako bi mnogi to voljeli, nego otići na godišnji.

U petak navečer s jahtom Ferretti 39 fly već je bio u marini Punta na otoku Krku. Tamo je došao sa suprugom Ksenijom i bliskim prijateljem Jozom Kalemom, vlasnikom lanca benzinskih postaja Europetrol. Jozo Kalem također je u društvu supruge. Opskrbio se s puno voća i povrća.

Najam jahte Ferreti u ovom tjednu košta 4500 eura, odnosno 33.000 kuna. Direktor tvrtke Cima, koja iznajmljuje plovila, je Marko Čule, sin iz prvog braka Linićeve supruge Ksenije.

Unajmljeni gliser dugačak je 12,8, a širok četiri metra. Ukupne je površine 60 metara četvornih, ima dvije kupaonice, prostrani most, luksuzni salon i izoliranu kuhinju.

Spada u red najkvalitetnijih na svijetu, a idealna je, kako piše u prospektu, za druženje, meditiranje i zabavu.

Kalem bio na listi poreznih dužnika

Jozo Kalem je kao vlasnik kompanije Ri-Most dugo bio na listi poreznih dužnika zbog 7,7 milijuna kuna duga. Porezna uprava teretila ga je sa 6,1 milijun kuna zbog neplaćenog poreza na promet nekretnina, 1,5 milijuna kuna PDV-a i 180.000 kuna poreza na dobit vezanih uz kamenolom u Tuonju.

Kalem je s Poreznom upravom upao u spor, a kako ga više na listi dužnika nema, moguće je da je dug reprogramirao, platio ili je spor dobio.

Riječki milijunaš, vlasnik nekoliko tvrtki koje se bave unosnim poslovima - za vrijeme rata trgovao je naftom, a sad posjeduje kamenolom i nekoliko tvrtki širokog spektra djelovanja.

Istinski se obogatio tek nakon Račanova dolaska na vlast.

Skupa su u Dubaiju čekali Novu godinu

Kad mu je otkriven porezni dug od milijun eura, rekao je da ga može platiti za pet minuta, ali će pravdu ipak istjerivati pomoću institucija. Šira javnost za Kalema je prvi put čula kad je sa Slavkom Linićem u Dubaiju dočekao Novu godinu.

U to je doba još bio sumnjičen za milijunski porezni dug, pa je izbila velika afera zbog koje su mediji prozivali Linića, no oni su tvrdili da su se u Dubaiju našli slučajno.

Oba para su prespavala na jahti, a već prije 8 sati u subotu užurbano su počeli s pripremama za isplovljavanje. Našli su vremena i popiti kavu, a iz marine u Puntu otišli su već prije 10 sati.
Linić spretno poput mačke skače na brod

Ministar Linić, njegova druga supruga Ksenija, Jozo Kalem i supruga ljetuju na 60m2 površine Jahte Ferreti 39 fly.

Linić je već dugo vremena veliki ljubitelj nautičkog turizma.

Odgovor · Sviđa mi se · 4. kolovoz u 23:23

Završni komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Ministar gospodarstva u Račanovoj Vladi S-Linić je - skupa s ministrom financija dr. Matom Crkvencom i ministrom inž. Goranom Granićem – obavljao čak 49 funkcija. Neke su spomenute u gornjim komentarima. Nije spomenuta njegova funkcija predsjednika Nadzornog odbora ACI-Marine, koji je S-Linić po najkraćem postupku – „sjebao“!! Ali njegova strast za jahtama, koje su rasprodane i očito završile u vlasništvu S-Linićevih prijatelja – očito nije nimalo jenjala!

Dakle, da ukratko ponovimo: S-Linić je prodao JPS (Jadranski pomorski servis) Anti Marasu, svom prijatelju, ali i bliskom prijatelju inž. Damira Vrhovnika, S-Linićevom vječnom pajdašu, koji se dugo godina spominje u svezi s Riječkim tržnicama! Što li onda radi ona zloglasna Riječka kaznena sutkinja Ika Šarić, koja je junaku Domovinskog rata generalu Mirku Norcu „odrapila“ 12 godina zatvora??

Nekako u to isto vrijeme ministar S-Linić je prodao našu najveću i najjaču firmu INU mađarskom MOL-u (25posto dionica plus upravljačka prava!!??), bud-zašto, za tričavih 500 milijuna dolara. I nikad za taj gospodarski zločin nije odgovarao! Opet prozivam zloglasnu Riječku kaznenu sutkinju Iku Šarić!

(dakako, ona je ovdje samo metafora riječkog udbaškog i udbomafijaškog „krivosuđa“).

Navodno „propala“ Riječka banka prodana je jednoj austrijskoj banki u Klagenfurtu. Vrlo zanimljivo, kad se zna da je u Klagenfurtu za vrijeme bivše Jugoslavije postojala jedna jaka UDBAŠKA BANKA!! Koja je bila naročito čvrsto povezana s gradom Rijekom i navodno „propalom“ Riječkom bankom! Je li i tu bilo po srijedi ono staro udbaško pravilo: „Ruka ruku mije, a (bez)obraz obadvije!“?

Sjećamo se dobro i dugogodišnje afere s Fondom za privatizaciju. Uhapšeno je desetak ljudi, a S-Linić je ostao nedodirljiv! Njemu nije suđeno, iako je on bio u mnoge sumnjive rabote umiješan, a nekoliko aktera završilo je po zatvorima.

A evo nam je ovih dana moćni ministar S-Linić najavio i prodaju HPB (Hrvatske poštanske banke), koja ne stoji loše. Svi pravi i uspravni ekonomisti (a takvih je relativno strašno malo u Hrvatskoj!!) prosvjeduju i upozoravaju na štetnost te odluke ministra S-Linića! Vjerovatno oni i ne znaju da ministar S-Linić tom prodajom namjerava „zamračiti“ smrdljive tragove svojih ministarskih malverzacija u HPB-u!! 

I da na kraju spomenem ono što su skoro svi već davno zaboravili: staru aferu s vrlo uspješnom firmom u Opatiji,odnosno u Voloskom: 40-Box (čita se: „Quaranta – box“!). Nju je početkom 1991.g. S-Linić pokušao „mazniti“ za svega 40.000 DEM ! Vjerovali ili ne! I to mućkom sa svojim pajdašima, koji su kao i on sam dobili bagatelne „menadžerske kredite“ tadašnjeg posljednjeg predsjednika Vlade Jugoslavije inž Ante Markovića! Po načelu „Ti meni – ja Tebi !“. Tu sam aferu ja osobno objavio riječkoj javnosti u svom dvotjedniku „Hrvatska Rijeka“ početkom ožujka 1991.g. A onda sam dobio otkaz  brodogradilištu „Viktor Lenac“ direktora Damira Vrhovnika, vječnog S-Linićevog pajdaša! I to kao predsjednik „hrvatskog“ sindikata !!

Dakle, još uvijek ima nešto jako smrdljivo u gradu „Crvena“ Rijeka.

Taj S-Lnićev grad teško zaudara na UDBOMAFIJU !!

Dovoljno za ovaj put!

Samo još da ponovim moju staru poruku mračnim snagama Rijeke iz tog davnog vremena:

„Neki su ljudi opasniji mrtvi!“

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist i blogger, Brtongla

(Hrvatski socijal-radikal)

Josipović ponovo potvrdio da je nula od čovjeka i nula od državnika

Dragovljac.com/Diana Majhen/Josipović ponovo potvrdio da je nula od čovjeka i nula od državnika/Ponedjeljak, 29 Srpanj 2013 19:11

Diana Majhen

Josipović ponovo potvrdio da je nula od čovjeka i nula od državnika

 

 Prije nekoliko dana propali ministar propalih financija Slavko Linić činjenično je najavio fizičku likvidaciju suca Trgovačkog suda Mislava Kolakušića.

Iako nije doslovno rekao da ovog treba ubiti, poruka da "sveta krava neće imati zaštitu" je u svakom društvu klasično posljednje upozorenje prije likvidacije i ujedno upozorenje svim drugim sucima kako se trebaju ponašati, ako ne žele završiti isto kao i neposlušni sudac, jer s don Linićem nema šale. I sve to zato što se sudac Kolakušić usudio posumnjati u ustavnost njegovog zakona i odlučio zatražiti mišljenje od meritorne državne institucije, Ustavnog suda. Takodjer, ne samo da se radi o prijetnji fizičkoj osobi, ponašanje druga ministra ima i sva obilježja državnog udara: "ili ćete plesati kako mi sviramo i nećete se obazirati na zakone i pravnu državu, ili se snalazite sami, bez zaštite." Samo notornom idiotu nije jasno što znači kad se nekom sucu ukine zaštita. Sucu, koji direktno odlučuje i presudjuje u sukobu suprostavljenih strana. A u ovom slučaju radi se o sucu trgovačkog suda koji svakodnevno donosi odluke kojima odlučuje o milijunima kuna koje nekome izbija iz džepa, i to u zemlji kojom vladaju sve moguće vrste mafija i u kojoj se bez problema ubija za sto kuna. Naravno, reakcije su po običaju bile bijedne. Većina medija je stala na stranu bossa Linića, a neki su odmah, na čelu s notornim EPH, i krenuli s prvom fazom 'likvidacije' suca Kolakušića, sotonizirajući ga preko svojih tiskovina. Otprilike onako kako su to napravili i s pokojnim Pukanićem, a što je stara komunističko-mafijaška fora: prvo dehumaniziraj žrtvu, pretvori ju u lopova, lažljivca, pornografa, lijenčinu, neradnika, sumnjivog tipa, pa će se, nakon što ovog pojede mrak, manje ljudi zapitati što mu se dogodilo, i zašto mu se dogodilo to što mu se dogodilo, a neki će duboko u sebi zaključiti da je to zaslužio i da ga nije žao. Normalno da nitko nije očekivao da se u ovoj zemlji nakon ovog ministrovog ispada dogodi ono što se trebalo dogoditi u pravnoj državi, a to je promptno uhićenje Slavka Linića zbog kaznenog djela prijetnje, podizanje kaznene prijave i davanje policijske zaštite sucu Kolakušiću. Bilo bi zaista čudno da mafija, odnosno partija, počne provoditi vlastite zakone i počne hapsiti samu sebe. Partijski jurišnici imaju ovdje trajni, vječni, nepoderivi i neprenosivi imunitet za sva sranja koja rade, što su nam zorno predočili usvajanjem zakona o zaštiti udbaša suprotno mišljenju kompletne Europske unije. Ako su u stanju cijelu Hrvatsku žrtvovati zbog svog jarana Perkovića, kakve šanse onda tu ima sudac Kolakušić i njegovo mišljenje o mogućoj neustavnosti jednog zakona iz domene poslovanja? No, zaista je bilo bljutavo slušati izjavu tzv. predsjednika republike o svemu navedenom. Iako je lik koji trenutno obnaša dužnost predsjednika republike inače poznat po tome da uvijek ima neko beskorisno mišljenje o stvarima koje ga se ne tiču i koje ne spadaju u opseg njegovih ustavnih ovlasti i uvijek je prvi kad nešto treba prokomentirati, sada, kada je konačno po valjda prvi put došao u situaciju napraviti nešto konkretno u skladu sa svojim ustavnim ovlastima i to u domeni onoga za što je nedvojbeno osposobljen, i time opravdati svoju plaću i privilegije, po običaju se svrstao uz svoju partiju, umjesto uz zakone i pravnu državu. Iako je situacija u kojoj predstavnik izvršne vlasti direktno prijeti predstavniku sudbene vlasti, a policija ne reagira, idealna za predsjednikovo postupanje prema čl. 94. Ustava RH, u kojem stoji da je obveza predsjednika republike da se brine za redovito i uskladjeno djelovanje i za stabilnost državne vlasti, tim više što predsjednik i dolazi iz pravosudnog miljea, a na vlast je došao na krilima parole o novoj pravednosti. No, predsjednik se sakrio u mišju rupu i nakon dva dana, onako usput između dva grljenja sa svojim prijateljem četničkim vojvodom iz Slovenije isklepetao par besmislenih rečenica u kojima je prvenstveno abolirao Linića proglasivši ga uspješnim ministrom i dodavši da su njegove reakcije razumljive, i dodatno upozorio sudca Kolakušića da je imao pravo napraviti to što je napravio, ali se nada "da pravosudje shvaća da odluke moraju biti ne samo zakonite nego i pravedne". U prijevodu, nije nužno uvijek se držati zakona k'o pijan plota.                                            * * * * * * Nakon svega, definitivno ne bih bila u koži suca Mislava Kolakušića, čovjeka protiv kojeg je danas izvršna vlast, sudbena vlast, i konačno i sam mister "Nova pravednost", a istovremeno nikoga nije briga za njega, najmanje gradjane. Iako sudac Kolakušić nije ništa drugo nego jedan od nas, koji je igrom slučaja došao na red. Danas on, a jučer, danas i sutra svi mi. Diana Majhen

Dragovoljac.com