LAVINA JE KRENULA – 'Volim Hrvatsku – ne u EU!'

Tekst: Robert Špehar 20. studeni 2010.

Slike: Branko Bralić

LAVINA JE KRENULA – 'Volim Hrvatsku – ne u EU!'

U prepunoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu,

održana javna tribina Udruge 'Volim Hrvatsku – ne u EU

Jučerašnjom tribinom udruge "Volim Hrvatsku - ne u EU" u Splitu, i službeno je razbijena nezapamćena medijska blokada po pitanju kritike ulaska Hrvatske u Europsku uniju, a prepuna dvorana Nadbiskupskog sjemeništa dokazala je da se istinu može prikrivati i iskrivljavati, ali ne i trajno zarobiti. Iskren pljesak na kraju tribine, od strane više od 150 okupljenih slušatelja, najveća je potvrda da se istina o implikacijama ulaska Hrvatske u EU jučer napokon izrekla, pa će se ova splitska večer zasigurno još dugo pamtiti.

Na tribini su govorili čelni ljudi udruge „Volim Hrvatsku – ne u EU“: Predsjednik Roko Šikić, dopredsjednik Izvšnog odbora Marko Francišković te član Izvršnog odbora Romano Sole, a nakon pozdravnih riječi rođenog Splićanina Romana Solea, predsjednik udruge Roko Šikić je sve nazočne upoznao sa osnovnim informacijama o radu ove iznimno aktivne udruge građana, rekavši između ostalog:

„Naša udruga se od samog početka svog djelovanja jasno distancirala od svih postojećih hrvatskih stranaka i odlučila djelovati kao nadstranačka snaga, isključivo u službi one šutljive većine u hrvatskom narodu, koja dobro zna da ulazak u EU neće riješiti nagomilane hrvatske probleme, već će krizu samo produbiti, kako to vidimo na primjeru Irske, Grčke i Portugala.“

Nakon izlaganja Roka Šikića riječ je uzeo Romano Sole, a njegovo izlaganje se odnosilo na pravu pozadinu Lisabonskog ugovora i brojne opasnosti koje nosi hrvatski potpis na jedan takav dokument:

„Europska birokracija vodi politiku ucjene i zastrašivanja malih naroda, a sve skupa je popraćeno medijskom represijom, cenzurom svih kritičnih članaka o EU te iskrivljavanjem istine o pravom značenju teksta Lisabonskog ugovora. Po pitanju građanskih referenduma provodi se totalitarna praksa ponavljanja glasovanja, sve dok se ne dođe do željenog rezultata, što najbolje možemo vidjeti na primjeru Irske, koja je Lisabonski ugovor na demokratski način odbacila, ali se, kao što znamo referendum morao ponoviti te je irski narod nakon neviđeno agresivne medijske kampanje, u kojoj je Bruxelles otvoreno prijetio Ircima ukidanjem pomoći iz EU fondova, ipak tijesno izglasao prihvaćanje lisabonskog teksta.

Sjetimo se i Danske koja je dva puta odbijala sporazum iz Maastrichta, a možda je i najznakovitiji primjet Švicarske, koja je već pet puta referendumskim putem odbila ulazak u EU, ali tko nam može zajamčiti rezultat šestog, sedmog ili osmog izjašnjavanja švicarskog naroda?

Možemo sa sigurnošću očekivati da će EU administracija ponavljati rererendume sve dok Švicarci ne pristanu na ulazak u ovu tvorevinu država, a ako se to jednom i dogodi – budite uvjereni da referenduma više neće biti“, rekao je Romano Sole.

U svom nadahnutom govoru, poznati je hrvatski ekonomist, pisac i kolumnist te bivši predsjednički kandidat Marko Francišković rekao je:

„Za opstanak države i nacije jedini je izlaz nacionalizacija banaka. Drugog puta nema i svako razvodnjavanje predstavlja sabotažu ove, u svojoj biti jasne i nedvosmislene politike. Nema se tu što mudrovati i uopće raspravljati o polovičnim opcijama poput osnivanja jedne hrvatske banke kroz koju bi onda išao sav platni promet države, njenih institucija i javnih poduzeća. Tko to zagovara ne razumije ništa o novcu, bankarstvu i ekonomiji u cijelosti. Ili je u službi onih koji žele sačuvati svoju kontrolu nad Hrvatskom. Treće nema.

O tome da se banke moraju nacionalizirati govorim u više od pet godina javnog djelovanja što se može i dokazati čitajući što sam pisao i na što sam upozoravao.

Govoreći o perspektivama hrvatskog gospodarstva, Francišković je istaknuo:

Jasno je i podrazumijeva se da nema ničega bez realnog rada, ali čak i na ovoj razini slabog i umirućeg nacionalnog rada sama promjena financijskog ustroja prema novčanoj suverenosti dovodi do osjetnog povećanja životnog standarda hrvatskih državljana u vrlo kratkom vremenu.

U svakom slučaju nacionalizacija je nužan prvi korak ka općem oporavku i nacionalnom opstanku kao krajnjem cilju. A onda potom sve po planu, onako kako se smatra najboljim za daljnji razvitak i sveukupni nacionalni napredak: hraniti se najboljom hranom koju sami proizvodimo i viškove prodajemo svijetu, izgradnjom komfornih i kvalitetnih kuća i stanova, razvitkom industrije i brodogradnje, željeznice, energetike, prometnica i svega ostalog što nam je korisno i dobro. Primjeri kroz povijest potvrđuju ove tvrdnje jer kada se god negdje dogodilo da nema navedenog bankarskog vampirizma to područje je doslovce eksplodiralo u bogatstvu i prosperitetu.

I obratno, kada se na to područje uvela – bolje rečeno nametnula – bankarska monopolistička pozicija, naglo dolazi do stagnacije, osiromašenja i stalnih kriza poslije kojih banke izlaze moćnije, a ljudi siromašniji.“

Nakon burnog aplauza splitske publike upućenog upućenog Franciškovićevom izlaganju, prvi dio tribine je svojim govorom završio predsjednik udruge „Volim Hrvatsku“, gosp. Roko Šikić:

„ Ja Vam poštovane dame i gospode ne želim zahvaljivati na ovako brojnom posjetu tribini, kao što ne tražim od Vas da zahvaljujete nama i svim aktivistima naše udruge na realizaciji ove tribine. Svi smo mi ovdje, naime radi sebe samih te radi svoje djece i unuka. Riječ je o našoj budućnosti, koju ćemo imati prilike sami stvarati, a prvi korak je izlazak na demokratski referendum te jedno jasno i glasno „NE“ Europskoj uniji, a jedno veliko „DA“ za hrvatsku slobodu. Imamo šansu sami stvarati svoju sudbinu, a večerašnje iskustvo mi daje veliki optimizam i uvjeren sam da Hrvatska na kraju neće ući u Europsku uniju“, odlučno je izjavio Roko Šikić te dodao:

„Ne smijemo izgubiti vjeru u dolazak novih i neiskvarenih ljudi na čelo hrvatske politike, jer ćemo na taj način izgubiti i vjeru u sebe same. Siguran sam da i u ovoj dvorani danas, među vama i nama, postoji nekoliko kvalitetnih ljudi, koji bi mnogo dostojnije predstavljali nađu zemlju od političke mafije koja je trenutno na vladajućim pozicijama. Ali prvi korak da svi ti perspektivni i pošteni ljudi dobiju svoju političku šansu – zove se izlazak na referendum i odbijanje ulaska u EU. Samo na taj način ćemo dobiti priliku, sami se izboriti i na slijedećim demokratskim izborima izabrati jednu kvalitetniju, moralniju i odgovorniju politiku, a svi oni političari koji su doveli Hrvatsku u ovu nezahvalnu situaciju, morali bi snositi krivičnu odgovornost za svoje političke malverzacije i veleizdaju hrvatske države.“

Nakon prvog dijela tribine, uslijedila su brojna pitanja iz publike, a izdvajamo ono upućeno Roku Šikiću, koje je glasilo:

„Da li ste biste Vi u slučaju da Hrvatska zaista ne uđe u EU, bili spremni kao Udruga preuzeti i određene političke odgovornosti koje proizlaze iz činjenice da ste pokrenuli cijelu kampanju protiv ulaska te biste vjerovatno bili i najzaslužniji za neulazak Hrvatske u EU“.

Predsjednik udruge „Volim Hrvatsku“ je odlučno odgovorio:

„Ako nas ljudi širom Hrvatske podrže, na tako otvoren i srdačan način kao što su nas večeras podržali Splićani, mislim da je legitimno promišljati i o konkretnim političkim koracima na slijedećim parlamentarnim izborima. No, ponavljam, mi nismo politička stranka, već politički pokret i nastojimo biti glas svih onih građana koji se opiru ulasku u EU. Naš temeljni cilj ostaje dakle borba za demokratski referendum oko ulaska Hrvatske u EU, a ako u toj borbi pobjedimo, potpuno smo svjesni da će nas ljudi u Hrvatskoj percipirati kao one koji bi trebali prihvatiti i političku odgovornost. Mi se toga u svakom slučaju ne plašimo!“

Veliki pljesak svih okupljenih na kraju tribine, kao i zavidan broj novih članova koje je udruga „Volim Hrvatsku“ dobila neposredno nakon tribine, daje nam za pravo na optimizam i vjeru u hrvatskog čovjeka, koji je više puta kroz povijest dokazao da se srcem i vjerom može pobjediti i mnogo nadmoćnije neprijatelje. Split je osvojen – očekuje nas zagrebačka tribina u utorak 23.11!

Tekst: Robert Špehar

Slike: Branko Bralić

RAZBIJANJE MEDIJSKE BLOKADE

Romano Sole, Deutschland 12. nov/stud/ 2010.

RAZBIJANJE MEDIJSKE BLOKADE

S nestrpljenjem iščekujem skori početak serije tribina naše udruge "Volim Hrvatsku - ne u EU" po hrvatskim gradovima, jer znam da će to biti susreti koje s pravom možemo nazivati prijeko potrebnima i informativnima. Vrlo je lako, naime dokazati da nas je vladajuća hrvatska politika godinama obmanjivala, skrivala od nas sve negativnosti ulaska u EU, te nas držala u gotovo nevjerovatnoj medijskoj blokadi i neznanju. Hrvatska povijest se očito ne odvija linearno, već ciklički, pa kako znamo da Hrvati krajem pretprošlog stoljeća nisu imali previše prilike čitati o kralju Zvonimiru, već im je kroz publikacije i novine glava punjena idejama o jugoslavenstvu, tako i mi na kraju opjevanog dvadesetog vijeka nismo znali gotovo ništa o Bleiburškoj tragediji. Početak novog stoljeća će se, pak, u "zoni hrvatskog povijesnog sumraka" zapamtiti po "EU koalicijskoj zavjeri" domaćih političara protiv vlastitog naroda, kojeg se uporno želi "prevesti žednog preko vode", a sve radi interesa europskih i svjetskih moćnika, koji naše "saborske vazale" uredno plaćaju za odrađene usluge.

Ti su, demokratskim putem izabrani narodni predstavnici, (od strane nažalost politički nepismenog naroda) u zadnjih petnaestak godina uspjeli rasprodati gotovo sve vitalne hrvatske resurse, pa sad imamo situaciju da se čak devet od deset najvećih hrvatskih banaka nalazi u stranom vlasništvu. Prisiljeno smo tolerirati nebrojene strane trgovačke lance, koji bez ikakve sumnje predstavljaju "trojanske konje" konvencionalnog rata protiv hrvatskog gospodarstva. Sve te stvari su mnogim osvještenim ljudima već poznate, pa smatram da je krajnje vrijeme da prestanemo pasivno promatrati svakodnevni rast "tužne vojske" od oko 350.000 nezaposlenih, a radno sposobnih građana ove zemlje. Mladi ljudi su preplašeni i dezorijentirani, umirovljenici poniženi, radnici obespravljeni....

Zašto uopće uvozimo stranu hranu? Zašto šparoge nisu iz Istre, nego iz Perua, mandarine nisu iz Opuzena, nego iz Pakistana, a jabuke, umjesto iz djedovog dvorišta - dolaze iz Južnoafričke Republike?!

Otvaranjem rasprave o ulasku u EU, vladajuća klika bi se morala javno suočiti sa svim ovim i još mnogim drugim, po njih jako neugodnim pitanjima, na koja očito nemaju argumentirane odgovore, pa su se odlučili držati hrvatski narod u neznanju te pod svaku cijenu izbjeći bilo kakav rizik od eventualne medijske blamaže svojih, "kroz vlastito ogledalo precjenjenih likova i djela". Osim ovih, iz raznoraznih europskih i svjetskih centara moći potkupljenih te po osobnoj vokaciji u većini slučajeva amoralnih, neodgojenih i bezobraznih hrvatskih političara, najveći krivci za cenzuru navedene javne rasprave su njihovi "avatari" na hrvatskom medijskom obzoru.

"Ma tko ga šiša, razmišlja tako prosječni hrvatski medijski urednik, iz Bruxellesa, jer iz Berlina i Beča stiže za hrvatske prilike solidna, a i poprilično redovna plaća, a strani medijski moćnici zauzvrat traže samo jedno - "figu u džepu" prilikom pisanja članaka o osjetljivim temama". Pošto je jedan od oglednih tabua novokomponirane "hrvatske kontrolirane demokracije" i euroskepticizam, glavnim urednicima hrvatskih medija se iz stranih agentura, koje su apsolutni vlasnici hrvatskog medijskog prostora, otvoreno nalaže što i na koji način pisati o "novoj kuli Babilonskoj".

Stoga im se plaćaju redoviti seminari, na kojima naši vrli novinari uče o stanovitim "europskim medijskim slobodama", kojima je ustvari jedini cilj ubijanje istinske slobode govora i informativnog pluralizma.

Ako nam je, dakle poznata činjenica da se 90% naših medija nalazi u rukama stranaca, ne mora nas onda nimalo čuditi ova petnaestogodišnja medijska šutnja o svim štetnim aspektima ulaska Hrvatske u novu zajednicu država.

Kao čovjek koji je duboko svjestan svih ovih gore navedenih problema te mnogobrojnih teškoća i opasnosti koje su nam stajale na putu, moram reći da sam iznimno zadovoljan dosadašnjim rezultatima rada naše udruge, koja je u samo pola godine od svog osnivanja, svojim svakodnevnim angažmanom i lobiranjem uspjela pokrenuti veliki broj hrvatskih novinara na prenošenje i pisanje objektivnih članaka i analiza na temu europskih integracija, a čim se o tome napokon počelo pisati, proporcionalno se po svim anketama povećao i broj hrvatskih protivnika ulaska u EU. Možemo stoga samo pretpostaviti što bi bilo da se od početka o tome objektivno izvještavalo i upoznalo ljude sa svim aspektima i činjenicama o Europskoj uniji,.....

..... te s kolikom bi ogromnom većinom glasova na predstojećem referendumu Hrvati još jednom potvrdili svoju odluku iz 1991., kada smo jasno i glasno izabrali hrvatsku slobodu, kao jedinu garanciju opstanka teško izborene državne suverenosti.

Ali što je tu je, mislim da sada svi moramo spremno prihvatiti svoj dio odgovornosti za dugogodišnje pasivno promatranje i nedjelovanje po ovom pitanju te u ovih nekoliko mjeseci "stisnuti zube" i izboriti se za bolju budućnost svoje djece i unuka. Moram reći da nam dosadašnji rezultati daju potpuno pravo na optimizam te čvrsto vjerujem da ćemo na predstojećim tribinama uspjeti svim preostalim "nevjernim Tomama" dokazati, kako je ulazak u EU nešto što se našoj domovini nikako ne smije dogoditi, ako želimo zadržati i ovu malu nadu u neka bolja hrvatska vremena, a koja opet sa sobom mogu donijeti isključivo nova, odlučna i nekompromitirana lica na domaćoj političkoj pozornici.

Romano Sole, (rođeni Splićanin)

Sve zemlje članice EU moraju ozakoniti istospolne brakove

Romano Sole: NAJNOVIJE VIJESTI IZ EUROPSKOG PARLAMENTA:

Sve zemlje članice EU moraju ozakoniti istospolne brakove

Europski parlament će u utorak 23.11.2010 najvjerovatnije izglasati novi zakon, prema kojem će u budućnosti sve punopravne članice Europske unije morati ozakoniti istospolne bračne zajednice i dati im sva prava koja uživaju heteroseksualni bračni partneri.

One države koje tu odredbu već nemaju u svojim Ustavima, morat će priznati istospolne brakove sklopljene u inozemstvu, što u slučaju hrvatskog ulaska EU praktički daje mogućnost hrvatskim homoseksualnim parovima da se vjenčaju u Nizozemskoj ili Španjolskoj, a da im povratkom u Hrvatsku njihov brak automatski biva priznatim i u matičnoj državi.

Kako će na donošenje tog zakona reagirati države poput Litve, koja u svom parlamentu upravo priprema zabranu tzv. “gay-parada”, možemo samo pretpostaviti.

Činjenica je da su mnogi europski političari, a poglavito oni iz redova konzervativnih stranaka doslovno šokirani brzinom kojom se odvija plansko rušenje institucije obitelji kao nukleusa društva.

Paralelno s rušenjem “tabua” o heteroseksualnim zajednicama i javnim medijskim ismijavanjem tradicionalnog pristupa seksualnosti, ideolozi Europske unije planski rade i na uklanjanju svih preostalih tragova kršćanske tradicije u ustavima zemalja članica.

Mojsijevih deset zapovijedi već odavno ne predstavljaju univerzalnu moralnu vertikalu u zemljama “starog kontinenta”, već se neoliberalna paradigma “potpune slobode s ciljem pobune protiv starog morala”, sve više nameće kroz represivni politički aparat “novog Babilonskog carstva”.

Najveći paradoks u cijeloj toj priči predstavlja uloga Rimokatoličke crkve, koja svo vrijeme otvoreno “blagoslivlja” ulazak Hrvatske u euroatlanske integracije, što je u potpunoj suprotnosti s njenim katekizmom i kršćanskim naukom u cjelini.

Tko će ga znati, možda se Crkva zaista grčevito drži one Isusove prispodobe o “okretanju drugog obraza”, ali pitanje je koliko će hrvatski katolici imati razumijevanja za tu “predaju bez borbe”, kojom hrvatski političari u suradnji s Kaptolom prodaju svoj narod za svoj bezbrižan san, na jastuku punom mirisnih zelenih novčanica iz EU fondova….

Romano Sole

SANADEROVA PRIJAVA I SUDCI

Josip Papković u Zagrebu, 11. Studenog, 2010.

SANADEROVA PRIJAVA I SUDCI

Tijekom rasprava o Povjerenju Vladi u kojima Sanader nije sudjelovao izjavivši predhodno da ne će „rušiti sustav kojeg je on stvorio“ ispričao se neodgodivim obvezama i odputovao.

Mnogi su odahnuli, Vlada posebno i nastavili neometano ispovijedati vlastitu čestitost pretvarajući Sanadera u svemoćnog odkupitelja koji preuzima i njihove grijehe na sebe. Politički život se vratio u kolotečinu: „...vi radite, ništa ne pitajte, mi se brinemo za vas. Strpite se, kad dođe Europa bit će kruha i za vas.“

Tada, iznenada, tijekom zasjedanja dolazi Ivo u sabornicu neometan od službi, sazove konferenciju za tisak i dade izjave koje uznemiriše svekoliku vlast, izvršnu, zakonodavnu i sudsku.

Sanader izjavljuje:

a/ da traži da Sabora osnuje iztražno povjerenstvo o ulozi Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa u slučaju nagovaranja Polančeca na lažno svjedoćenje i njihova obečanja da će mu , uz pomoć sudca Turudića smanjiti kaznu. Za podlogu ovom zahtjevu navodi navode Damira Polančeca da mu je Šeks, podpredsjednik Sabora i HDZa, ponudio blažu kaznu ako u svom izkazu tereti Sanadera.

b/ da Kosor i Šeks stalno krše i zakon i Ustav; da je g. Kosor njega pretvorila u predmet politički montiranog kaznenog progona.

c/ da je on dobio izbore 2007., da je ovaj mandat osvojio s ljudima koji su s njim pobijedili na određenom političkom programu, a ljudi im nisu dali mandat za političke progone ne istomišljenika.

Žurno se odazvala Udruga hrvatskih sudaca priopćenjem u kojem među inim stoji:

„Optuživati bez dokaza i bez imalo srama kolegu Ivana Turudića da je predsjedavajući sudskim vijećem i sudjelujući u donošenju odluke to činio po diktatu politike predstavlja do sada jedan od najgrubljih napada na ustavni položaj suca i sudbene vlasti“. Udruga još i zahtijeva reakciju svih triju grana vlasti zbog zaštite digniteta sudstva , interesa građana koji…..

Ne mogu a hrvatskih sudaca ne upitati Udrugu zašto se niste oglasili kad je Predsjednica Vlade u Sabornici tijekom rasprave o Sporazumu o arbitraži imenovala g. Grubišića kao onog koji osuđene ratne zločince proglašava herojima.

I to samo zato što se njegovo iskazano mišljenje razlikovalo od njenog.

Ili kad je ista gospođa na istom mjestu odbila i samu pomisao o referendumu građana o istom pitanju imenujući sebe ovlaštenom odlučiti ne samo o njihovoj imovini nego i o državnoj imovini, izjavivši da je ona odabrana da odlučuje, a ne oni. Od tada pa nadalje postalo je očitim da su ugroženi i nacionalni i pojedinačni interesi svih građana RH , a ta Udruga šuti, a i Ustav šuti.

Ili kad je trgujući na očigled svih Sabor zakonom zabranio hrvatskim građanima glasovati izvan diplomatskih predstavništava te im time onemogućio ustavna prava čak i u zemljama u kojima je to izrijekom zabranjeno. Udruga šuti, Ustav šuti.

Kad su, nedavno Vlada RH i Predasjednik Sabora RH ovdje u Zagrebu svečano dočekivali Gianfranca Finija, osobu koja je tijekom Domovinskog rata dogovarala zajedno s agresorom modalitete podjele Hrvatske između agresora i novih-starih naci-fašista, a isticao se i kasnije niječući hrvatskoj pravo na more i kopno u Istri. Udruga je šutjela. MVP se nije oglasilo ni simbolički. MUP i DORH također, kao da nikome nije stalo ni ispitati putove kojim u Hrvatsku državu prodiru nove iredentističke organizacije. Ni tada ni naknadno niste poduzeli ništa ni nakon apela mnogih kao ni onoga Udruge Dr. Ante Ciliga iz Pule.

E, pa što sada činite, gospodo iz Udruge sudaca ?

Prozivate Sanadera zbog „nategnute uvrede g. Turudića“, a ne prozivate ga što je za sobom ostavio stranku u stanju da se s njenim zastupnicima može upravljati „stranačkom stegom“ moćnim koruptivnim aparatom koji je jeftin, a donosi vrlo veliki profit.

I na kraju, poželjno je da budu nezavisni, pogotovu suci !! Oni to manje-više i jesu. Ustav im daje takav položaj, da budu nezavisni, ali ih Ustav ne čini nezavisnim što vi jamačno i znate, a mi/ja smo to viđali i viđamo počesto, pa zašto se onda farizejski zgražate kad netko posumnja u nezavisnost bilo koga pa i suca. Ni sudci nisu sveci. Pa i Papa kad proglasi nekog svetim, on samo dozvoljava da ga se takvim smatra , a ne zabranjuje drugačije mišljenje.

Mnoga su pitanja ovim otvorena, no mora se jedanput i završiti pa to i činim. Biti ću vrlo zahvalan svim kritičarima gore izrečenog. Do tada budite pozdravljeni !

Srdačno vaš,

Josip Papković, Zagreb.

u Zagrebu, 11. Studenog, 2010.

Dvojica srpskih predsjednika u Vukovaru

Mladen Schwartz

Dvojica srpskih predsjednika u Vukovaru

Hrvati Toronta i Kanade, obiju Amerika, Iseljeništva i Domovine! Svi koji ovo slušate! Hrvatska braćo i sestre!

Sretnog li hrvatskog naroda koji je i taj sretni dan dočekao: ne manje doli cijela dva srpska predsjednika, dva pajdaša iz netaknutih jugo-obitelji, Joso i Boro (jedan doduše više četničke, drugi više partizanske usmjerbe), u Hrvatskoj, u herojskom, mučeničkom Vukovaru, poprištu veličanstvene hrvatske epopeje. Što će oni tamo?

Oni će tamo – a što drugo negoli, na svetim grobovima hrvatskih ratnika, hrvatskih civila, podgrijavati krepano bratstvo-jedinstvo!? Tko su protagonisti ovoga euforičnog brzometnog festivala sentimentalizma, ove, kako braća Srbi vele, srceparateljske melodrame, ovoga kiča i šunda licemjerne isprike, lažnoga oprosta, zločinačkog ravnovjesja krivnje..., ove „nove stranice istorije“, kako se na svom jeziku izrazio uvaženi gost? O jednomu od dvojice već dostatno znamo, to je naš dobroćudni, ljigavi i prozirni gazda-Joso, koji se je do sada već toliko puta i tako uvjerljivo potvrdio kao izvrstan, nenadmašiv predsjednik svih Srba i židova u RH, a navlastito neprijateljske nam Eunije te srodnih protuhrvatskih sablasti, da ga svaki normalni Hrvat normalno mora doživjeti kao veleizdajnika.

A pajdo mu, bata-Bora Tadić? Puno se, po običaju, nagađalo u puku, ali sve se točno zna. Ne, nije mu majka iz roda slavnoga Francetića, nego je obična psihijatrica (iz velike plejade srpskih polit-psihijatara: Karadžić, Rašković, Stanimirović i ostali; no imali smo jednoga takvoga i na našoj strani: časnoga doktora Jovu Bamburača), psihijatrica dakle Nevenka Kićanović, čija se mati, prešavši iz Like u bosansku Bijeljinu, udala tamo za stanovitog Strahinju. Nema problema, sve Srbin do Srbina. Otac pak predsjednikov, Ljubomir – Ljubo, suutemeljitelj Borisove „demokratske stranke“, također nije nepoznanica. Crnogorski partizan, brat četnika kojega su partizani odbili strijeljati, pa sami zaradili metak. Dosljedni jugo-komunist, praksisovac, srpski akademik, premda nema potvrde da je sudjelovao na Memorandumu ili ga potpisao. Možda jest, ne bi bilo čudo.

I tako dakle, doplovio Boris Tadić preko Dunava nizozemskim tankerom „Golubica“ na hrvatsku stranu, a egzaltirana posthrvatska općila priopćuju o oduševljenom dočeku i pljesku. Jest, okupilo se na obali par desetaka znatiželjnika, uključiv srpske mu sunarodnjake i osiguranje. Netko je od njih valjda i zapljeskao, a nije se vidjelo Stanimirovića, dobitnika Karadžićeva odličja za junaštvo u ratu protiv Hrvatske. Netko je valjda došapnuo bljedunjavom Josi da bi to možda ipak bilo previše. I u pauzi između susreta s hrvatskim žrtvama i srpskim krivcima, položio je Tadić na Ovčari vijenac s natpisom „Nevinim žrtvama“, kao da ima i onih drugih. Već viđeno? Da, viđeno na Bleiburškoj ploči auktora Bože Vukušića.

Još jedanput: što će oni tamo? Eto – jedan da izusti takozvanu ispriku, drugi da taj čin uime svojih podanika pozdravi. Tadić se Hrvatima ispričao kako mu je naložila Eunija, da bi, netko reče, mislim Đapić, Srbija „čižmama od sedam milja“ umarširala u tu grobnicu naroda. Tadić je zvijezda, on je simpa, on je „prvi srpski predsjednik“ koji je to, koji je tako i ovako, itakodalje, i-tomu-slično. Prije dolaska, rugajući se likvidiranim Hrvatima, rekao je da se budi sa Severininim pjesmama, kao da je Severina Hrvatica, a ne „beograđanka“, i kao da je to dokaz ispravnog odnosa spram hrvatskoga naroda! Vjerojatnije je da sluša onu o Slobi, mesu i salati, i čudno da ga kolega Joso nije njome pri dočeku razveselio. Ali dobro. Tadiću je ova mala žrtvica u Vukovaru dobrodošla, tek je zaradio nešto kritike svoje zdrave nacionalne desnice, koja u njegovoj gesti vidi poniženje, padanje na koljena, a neki Srbo piše: samo je još bre mogo da im se izvini i što im mi Srbi iz Kraljevo poslasmo zemljotres. S hrvatske strane teško da bi se išta moglo shvatiti kao ozbiljnija kritika ove skandalozne i nečasne provokacije i poniženja hrvatskih žrtava: malo blage kritike iz središta HSP-a, dvojici srbo-lidera okrenuta leđa žalosnih vukovarskih majki zaokupljenih moljenjem krunice, i to je sve. Braniteljskim je udrugama netko začepio gubec: nisam, barem do sada, vidio ni čuo niti jednu riječ jasnoga prosvjeda.

Jer, ne treba nama Tadićeve isprike, danas se za sve i svašta ispričavaju političari, lopovi, Crkva...

Isprike nemaju velike težine ako ih ne prate djela, one su najčešće neiskrene, licemjerne, iznuđene, ukalkulirane u neku očekivanu korist. Boris Tadić uostalom je svojim obožavateljima jasno stavio do znanja da im se „izvinjava“, da „žaluje“, da ukazuje „poštu“ (to na srpskom znači „štovanje“, „poštovanje“, osobito mrtvoga) – u osobno ime, kao privatna osoba. Dakle ne kao predsjednik, ne uime Države Srbije. Osim toga, ispričao se samo za Ovčaru, a općenito pitanje agresora i žrtve velikodušno je prepustio „pravnicima i istoričarima“.

Tadić može pripadati lijevom krilu srpske politike, može u očima srpskih nacionalista s pravom biti viđen onako kako mi vidimo ubogoga Josipovića, ali u Srbiji stvari stoje drugačije. Tamo je i ljevica najvećim dijelom nacionalna, tamo i liberalni demokrati ipak nešto drže do nacionalne časti.

Nema srpskoga političara koji će u Hrvatskoj priznati da je Srbija nepravedno napala Hrvatsku. Uostalom, uvijek im je na raspolaganju ne posve besmisleni argument po kojemu je u času agresije zapravo postojala zajednička jugovina, a u njezinim okvirima ne može biti agresije, nego tek možda samoobrane od secesije. Mi nemamo razloga, a ni prava, od Srbina očekivati takvo poniženje. Poštujmo neprijatelja, ali sklopimo s njim častan mir, mir s kojim za neko vrijeme mogu biti zadovoljne obje strane, sve do novoga rata, koji, unatoč naivnim iluzijama dobroćudnih pacifista, jednoga, ne tako dalekog dana zasigurno slijedi.

Ovako kako je spektakl režiran, međutim, on je kao stvoren da oduševi hrvatske ravnovjesce. Ovdje Ovčara, tamo Paulin Dvor. Ovdje srpski genocid, tamo beznačajni čin samorazumljive pravedne odmazde, kolateralna šteta nastala u malom, zanemarivom prekoračenju nužne samoobrane, ali u sklopu skrajnje nužde u kojoj se, vapeći za nacionalno-državnom slobodom, našao hrvatski narod. Svaki sitni hrvatski ispad bio je strogo kažnjen, a jedan od hrvatskih guvernera, general Jacques-Paul Klein, svojedobno je bio abolirao 15 ili 20 tisuća srbočetničkih ratnih zločinaca.

Sada Tadić ravnovjesi poput hrvatskih biskupa na Bleiburgu i u Jasenovcu, a na prigovore uzvraća: „Ko misli da izjednačavamo, ne razume!“.

Doista? A što onda znači njegov vapaj za uvođenjem zajedničkih srbo-hrvatskih udžbenika povijesti? A što znači njegova, ne tako davna izjava, dana naravno u Srbiji, a sada u Vukovaru od Hrvata sramežljivo zaboravljena, izjava dakle kako je „Oluja“ – zločin? To nije „izjednačavanje“?!

Što je svojim vukovarskim prenemaganjem dobio srpski predsjednik? Dobio je olakšicu za ulazak Srbije u Euniju. On misli da je to za Srbiju dobro, neka mu bude. Možda ga netko na vrijeme svrgne poput predšasnika mu Đinđića, pa od toga ne će biti ništa. A što je dobila Hrvatska? Dobila je nekoliko papira iz medicinske dokumentacije vukovarske bolnice, po prilici nalik onomu što je ponosno bio donio Joso iz Beograda, od cijeloga opljačkanog blaga vratila su mu prekodrinska braća, ironično i porugljivo, jednu srpsku ikonu.

Što je još dobila Hrvatska? U puku se čuje, poput onoga što reče spomenuti Srbo, kako smo dobili potres iz Kraljeva. Ostaje nada, mniju naivčine, kako će sada zločinac Hadžić u Haag. Pa i da je tako, zar se u Haagu sudi našim neprijateljima? Zar na vremenske kazne? Zar s dva desetljeća zakašnjenja? Umjesto da im se sudilo odmah, ovdje i drakonski! Sve drugo nije doli groteskna karikatura pravde!

Napokon, nadaju se neki možda i ratnoj odšteti. Ali nju ne će vidjeti. A isplatom odštete trebalo je uvjetovati i najmanji korak u poboljšanju susjedskih odnosa, jer Srbija nam jest susjed, i bit će to do propasti njihove ili naše, jer na Mjesec ne možemo ju katapultirati, premda bi dobro došlo.

Srbi najavljuju i da će obnoviti pet ulica u Vukovaru: možeš misliti.

Ono što smijemo očekivati jest jedino povlačenje hrvatske tužbe za srpski genocid (a i one obratne, srpske, koja ionako temelji tek na prkosu). Jaca doduše veli, ne povlačimo tužbu. Joso veli, a i mi skupa s njim: vidjet ćemo!

Nadasve, očekivati nam je još masovniji priljev izbjeglih Srba, povrat na mjesto zločina, još više srpskih povlastica, srpskoga jezika i srpske ćirilice.

Ovo što se upravo dogodilo u Vukovaru, to nije izraz hrvatskih potreba i interesa, to nije sukladno hrvatskoj nacionalnoj časti, hrvatskom ponosu i dostojanstvu.

Prihvaćamo, ali tek nakon dostatno dugog vremena, takozvanu normalizaciju s Državom Srbijom. No nikako iz pozicija ljigavog ulizištva, dodvoravanja, popuštanja, ne pasivno i reaktivno, nego aktivno, konstruktivno i borbeno. Ali za to se, još jedanput, hoće prave, velike i jake, pobjedničke i neslomljive Države Hrvatske. Takvu će i Srbi poštovati, i s takvom će biti spremni sklapati sporazume na obostranu korist. Ovakvoj kakva je danas, oni se mogu samo nadmoćno uz prijezir izrugivati, znajući, kao i Eunija, da im je unaprijed zajamčeno i ono što uopće nisu niti pomislili tražiti. Tek kada ponovno osvoji svoj izgubljeni rang, Hrvatskoj ne će biti potrebne prijetvorne neprijateljeve isprike, i ne će im se djetinjasto veseliti na svoju štetu.

U međuvremenu, Boris će nas Tadić, ovoga puta službeno i bez „izvinjenja“, kao pravi predsjednik, još jednom usrećiti svojom nazočnošću, u Zagrebu, a naravno i u takozvanoj „srpskoj krajini“, gdje će susresti svoje petokolonaše. Bit će to koncem ovoga mjeseca studenoga. U međuvremenu, doći će valjda opet red na Josipovića da se „izvinjava“. U međuvremenu, mladež će „naših dvaju naroda“ nastaviti što je ovih dana započela na Dunavu: bacati u Dunav crvene ružice u znak ominozne najave novoga bratstva-jedinstva, novi dakle neodgojeni i indoktrinirani naraštaj koji nam, ignorirajući sva katastrofalna iskustva i sve nebrojene žrtve, ponovno, ispočetka, pripravlja davno viđeno a, na žalost, ne zauvijek pokopano ropstvo. Ali i takozvana pomirba će proći, i lažni će proći mir. Oni se, s „izvinjenjem“ na usnama, već punom parom spremaju na novi pokušaj, na novi osvajački pohod.

I Hrvatima će stoga biti mudrije da ne sanjare o vječnom miru kakav mu nameće izrod na vlasti, da ne destruiraju svoju junačku vojsku, da ne vode tuđe ratove i oslanjaju se na tuđe ratnike, nego da se i sami pripravljaju na svoj vlastiti, veliki rat.

Ako ne misle konačno biti zbrisani s lica Zemlje od simpatičnih „izvinitelja“ i nositelja „pošte“ hrvatskim žrtvama, poput liberalnog četnika Borisa Tadića.

Sveta borba nastavlja se!

Za hrvatski Dom budimo spremni!

Mladen Schwartz

ŠTO POVEZUJE MARIZU LABINJAN I VUKOVARSKI SUSRET NA VRHU?

By e-mail/Ninoslav Mogorović/5. studeni 2010.

Ninoslav Mogorović, Pula

ŠTO POVEZUJE MARIZU LABINJAN

I VUKOVARSKI SUSRET NA VRHU?

Što može u mirnodopsko vrijeme biti tragičnije i bolnije po suverenitet jednog naroda, po njegovu slobodu, demokratski ustroj, vladavinu prava, prije svega onih ljudskih, za njegovu samosvijest i samo poštovanje od onog što se dogodilo Marizi Labinjan, profesorici engleskog jezika iz istarskog gradića Novigrada?

Naime, gospođa Mariza Labinjan ne smije postati ravnateljicom jedne hrvatske škole, u Republici Hrvatskoj, u istarskom Novigradu, u kojoj se predaje na talijanskom jeziku, iz samo jednog jedinog razloga - jer je Hrvatica !? Sve ostale uvjete ona ispunjava, od stručnih, završila je fakultet u Italiji, do onih proceduralnih. Da je prihvaćena od svojih kolega nastavnika i roditelja, koji po zakonu sudjeluju u izboru školskih ravnatelja, dokazuje što je dva puta izabrana na to radno mjesto, jedan puta je i od ministra Radovana Fuchsa potvrđena!?

No uzalud sve to kada lokalni (izvan školski) talijanaši na jedan nehuman i izrazito protuhrvatski i šovinistički način ruše zakonsku proceduru i za v.d. ravnatelja postavljaju Luku Stojnića, Talijana (!?) ! Dakle, ne Lucu Stradivarija ili Simoncellia, čak ni Lucu Stoinicha, već osobu koja se zove Luka Stojnić!?

Može li postojati nešto brutalnije i gore, a što će zgaziti i onu mrvicu preostalog ponosa kod
jednog naroda od takvog javnog i demonstrativnog protuzakonitog, otvoreno fašistoidnog, rasističkog postupka koji negira temeljna, ustavna, ljudska i nacionalna prava? Teško se takvo što može zamisliti bilo gdje na svijetu, ali u Hrvatskoj je i to moguće, Hrvatska je danas u takvom vazalnom, ropskom i podređenom položaju da o ovakvoj neviđenoj i vrhunskoj svjetskoj svinjariji svi šute! Vlast šuti, pravosuđe šuti, masovni mediji šute, kulturne institucije šute, Crkva šuti !

Da se barem nekom obraz zarumeni od srama!?

Ali ne, čak naprotiv, Josipović i Kosorica zajedno sa Tadićem ozarena lica i 'mirne savjesti' započinju projekt izgradnje novog, trećeg projekta izgradnje zajedničkog (ne više jedinstvenog) hrama, nove, treće Jugoslavije, temeljene na 'bratstvu i jedinstvu naroda i nacionalnih manjina (nekada 'narodnosti') na ovim prostorima'!? I to ni manje ni više već u Vukovaru. Tamo gdje je davne 1919. stvorena KPJ i tamo gdje je (zbog 'nekih pojedinaca') na najvidljiviji i najokrutniji način puklo ono što je veliki balkanski meštar čuvao kao 'zjenicu oka svoga' naime, bratstvo i jedinstvo i teritorijalni integritet svete mu države!

Predstavnici izvođača, novog hrvatsko - srbijanskog konzorcija, zakopaše 4. studenog ljeta Gospodnjeg 2010. prvu lopatu u zemlju, na temelju idejnog i geopolitičkog projekta arhitektonskog ureda Njezinog visočanstva iz Londona.

Statiku tog zdanja su odradili Radin, Pupovac, Stanimirović, Šeks & Co. uz stručne savjetnike iz Bruxellesa.

Netko će se upitati kakve pak veze ima Mariza Labinjan s ovim projektom!? I
te kako ima.

Njezin slučaj je budući (i bivši) model ponašanja (unutrašnja arhitektura) u toj novoj konstrukciji, pokazatelj odnosa koji bi trebali zaživjeti! Nacionalne manjine, seksualne manjine, predstavnici 'civilnog društva', međunarodnih 'humanitarnih' organizacija, razni Soroši, masovni mediji.s teledirigiranom upravljačkom političkom 'elitom'. će paziti na to da konstrukcija što duže izdrži. Svi oni bi trebali biti vezivo, onaj mort, malter, koji će zamijeniti Tita i nekadašnje male republike Sloveniju, Crnu Goru i Makedoniju koje su sa Srbima prečanima zajedno držali Jugoslaviju na okupu! A kako će Hrvatima (čak donekle i Srbijancima iliti Srbima iz Srbije) biti u toj 'novom' zdanju neka vide na primjeru Marize Labinjan!

Mariza Labinjan i sve Marize Labinjan će jedino moći napredovati u karijeri ako je (su) spremna(e) postati Luka(e) Stojnić(i) ili pak u koliko su 'pozitivno' diskriminirana seksualna ili bilo kakva druga manjina!

Hrvatska šutnja dakako zabrinjava, a pitanje je želi li nam i sam Bog više pomoći, kad nismo spremni raditi sami u svojem interesu, 'jedine nam i svete Hrvatske' kako je znao govoriti pokojni Predsjednik!

Jedan moj dobar prijatelj me razuvjerava, tvrdi kako će nas Hrvate ipak On, na koncu, svojom intervencijom spasiti! Jer niti najjači arhitektonski studio, pa i onaj londonski, ne može ništa ako statika zakaže. A ona ne može nego zakazati. Materijal s kojim se treba graditi ne može izdržati ni najmanji potres. Naime, mi živimo na izuzetno trusnom području što dokazuju i najnoviji potresi od Klinča sela do Kraljeva! Priroda čak demonstrira, te simbolički ukazuje u što se to ovi meštri, u naše ime, upuštaju!

Hrvatska treba pod hitno političke seizmografe! I potpuno nove arhitekte!

Političke, dakako!

Ninoslav Mogorović, Pula

Vesna Pusić

Vesna Pusić (autor članka: Stanko Šarić)

Globalna manifestacija buđenja svijesti:

Pomak od razdvajanja do jedinstva!

Anacionalna…

Šoroševka…

Feministica…

Promicateljica «homoseksualnih brakova», koja «spolnu orijentaciju» stavlja na istu razinu s vjerskom pripadnošću.

Teoretičarka jugo-komunizma,

režimska intelektualka u Yu.

Pod očevim nadzorom piše disertaciju o «Ulozi kolektivnog odlučivanja u realizaciji radničkih interesa», jednu od apologija lažnoga titovskog samoupravljanja.

U Hrvatski Državni Sabor ušla, partijskom alkemijom, s manje od 4 % glasova, na listi marginalne stranke jugoidnih apatrida, HNS.

Zagovornica «građanske države», u kojoj nema većinske nacije, ali ima nacionalnih manjina.

Fanatična zastupnica teza o «ravnovjesju krivnje» te o «hrvatskoj agresiji na BiH» (premda je riječ o istom teritoriju i narodu, te sporazumu o vojnoj pomoći). Sustavno vrijeđa hrvatske ratnike.

Cinična promicateljica ljudožderskog liberal-kapitalizma.

Suradnica anglo-saksonskih službi, koje je pripremaju za preuzimanje vlasti u RH (zajedno s Bancem, Puhovskim, Goldsteinima...); izvršiteljica američkih naloga za destruiranje hrvatske države i porobljavanje hrvatske nacije. Američka joj je diploma uz protekciju, mimo zakona, nostrificirana po munjevitom postupku.

Autorica predizbornih laži poput one o «otvaranju 200 tisuća radnih mjesta».

Desna ruka svojega stranačkog druga, Stjepana Mesića, tragikomičnog predsjednika izdaje i grobara hrvatske države.

Pusićku su stvorili špijunski mediji koji rade za istog, njezinog gospodara. Izvikali su je u lidericu «građanske Hrvatske» ne bi li preko nje poništili rezultate hrvatskoga nacionalno-osloboditeljskog prevrata 1990 i Domovinskoga rata 1991-95.

Pojavila se 1997 iz američkog političkog laboratorija, stvorena i lansirana za rušenje Hrvatske.

Jedna od najopasnijih figura jugo-restauratorskog režima.

Otac: Eugen Pusić (*1916, Zagreb), Židov, mason, kao sociolog i pravnik djeluje u NDH.

Kada su ga partizani htjeli smaknuti, Englezi ga spašavaju: radio je potajno za njih.

Preko Eugena, i Vesna se povezuje s britanskom obajveštajnom službom; dobiva kuću u Londonu.

U Yu, kao štićenik Rikarda Langa, Eugen postaje vodeći teoretik samoupravljanja, ali i US-uprave, jugoideolog i vodeći antinacionalist. Epizodu 1941-45 u životopisima prešućuje.

Majčin stric: Grga Angjelinović, pravaški renegat, mason, orjunaš. Ministar u Karađorđevićevoj vladi, šef zagrebačke policije. «Proslavio» se organizacijom masakra stotinjak hrvatskih prosvjednika protiv novostvorene Yu 5. XII 1918 na Jelačić-placu («Prosinačke žrtve»).

Brat: Zoran Pusić – «Goljup», prirodoznanstvenik, borac za «ljudska prava», apatrid i kozmopolit.

Najglasniji u kampanji za povrat sramotnog oznaškog imena «trg žrtava fašizma» u Zagrebu.

Vesnin muž u sjeni, Litvanac američkog državljanstva.

Mentor: Eugenov intimus Židov Slavko Goldstein, jugoslaven («Hrvatska samo kao dio J. može u Europu!», srboljub), još 1992 svoju zajednicu naziva «jevrejska opština», prekida suradnju s Maticom Hrvatskom jer se usudila objaviti Tuđmanovu knjigu «Bespuća povijesne zbiljnosti».

Uveo Vesnu u zloglasno Sorosevo «Otvoreno društvo». te u protuhrvatski časopis i nakladni zavod «Erasmus», koji je usred rata zahtijevao ostavku izabranog Predsjednika.

Poslao Vesnu na gostovanje i brifiranje u Ameriku.

******

Za one koji žele znati više o obitelji Pusić:

Eugen Pusić, otac Zorana i Vesne Pusić, bio je visoki jugoslavenski državni dužnosnik u godinama poslije II. svjetskog rata, sudionik komunističke, titoističko-staIjinističke pravničke prakse u Zagrebu i Hrvatskoj koja je iza sebe ostavila bilancu od nekoliko desetaka tisuća mrtvih i zatvorenih Hrvata.

Grga Budislav Anđelinović, brat djeda Zorana i Vesne Pusić, naredio je gušenje pobune hrvatskih vojnika 5. prosinca 1918. u Zagrebu. Ubijeno je devet vojnika i četiri civila te ranjeno deset vojnika i sedam civila.

Svoj je postupak ovako objasnio:

"Gospodo, ja sam po svojoj dužnosti smatrao da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi predbacuju gospoda od Hrvata, ponosim!»

Danko Anđelinović, djed Zorana i Vesne Pusić, bio je bliski suradnik četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga u Lici, Dalmaciji, Hercegovini i Zapadnoj Bosni, odnosno na području talijanske okupacijske zone u NDH.

Vuk Anđelinović, stric Zorana i Vesne Pusić, partizanima se priključio tek 3. rujna 1943., dakle svega nekoliko dana prije talijanske kapitulacije.

Pripadao je zločinačkoj skupini unutar 11. partizanske dalmatinske brigade koja je 7. veljače 1945. izvršila pokolj širokobrijeških fratara.

priredio: dk.

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Jednom riječju - 'Zvečarka' !!