Dvojica srpskih predsjednika u Vukovaru

Mladen Schwartz

Dvojica srpskih predsjednika u Vukovaru

Hrvati Toronta i Kanade, obiju Amerika, Iseljeništva i Domovine! Svi koji ovo slušate! Hrvatska braćo i sestre!

Sretnog li hrvatskog naroda koji je i taj sretni dan dočekao: ne manje doli cijela dva srpska predsjednika, dva pajdaša iz netaknutih jugo-obitelji, Joso i Boro (jedan doduše više četničke, drugi više partizanske usmjerbe), u Hrvatskoj, u herojskom, mučeničkom Vukovaru, poprištu veličanstvene hrvatske epopeje. Što će oni tamo?

Oni će tamo – a što drugo negoli, na svetim grobovima hrvatskih ratnika, hrvatskih civila, podgrijavati krepano bratstvo-jedinstvo!? Tko su protagonisti ovoga euforičnog brzometnog festivala sentimentalizma, ove, kako braća Srbi vele, srceparateljske melodrame, ovoga kiča i šunda licemjerne isprike, lažnoga oprosta, zločinačkog ravnovjesja krivnje..., ove „nove stranice istorije“, kako se na svom jeziku izrazio uvaženi gost? O jednomu od dvojice već dostatno znamo, to je naš dobroćudni, ljigavi i prozirni gazda-Joso, koji se je do sada već toliko puta i tako uvjerljivo potvrdio kao izvrstan, nenadmašiv predsjednik svih Srba i židova u RH, a navlastito neprijateljske nam Eunije te srodnih protuhrvatskih sablasti, da ga svaki normalni Hrvat normalno mora doživjeti kao veleizdajnika.

A pajdo mu, bata-Bora Tadić? Puno se, po običaju, nagađalo u puku, ali sve se točno zna. Ne, nije mu majka iz roda slavnoga Francetića, nego je obična psihijatrica (iz velike plejade srpskih polit-psihijatara: Karadžić, Rašković, Stanimirović i ostali; no imali smo jednoga takvoga i na našoj strani: časnoga doktora Jovu Bamburača), psihijatrica dakle Nevenka Kićanović, čija se mati, prešavši iz Like u bosansku Bijeljinu, udala tamo za stanovitog Strahinju. Nema problema, sve Srbin do Srbina. Otac pak predsjednikov, Ljubomir – Ljubo, suutemeljitelj Borisove „demokratske stranke“, također nije nepoznanica. Crnogorski partizan, brat četnika kojega su partizani odbili strijeljati, pa sami zaradili metak. Dosljedni jugo-komunist, praksisovac, srpski akademik, premda nema potvrde da je sudjelovao na Memorandumu ili ga potpisao. Možda jest, ne bi bilo čudo.

I tako dakle, doplovio Boris Tadić preko Dunava nizozemskim tankerom „Golubica“ na hrvatsku stranu, a egzaltirana posthrvatska općila priopćuju o oduševljenom dočeku i pljesku. Jest, okupilo se na obali par desetaka znatiželjnika, uključiv srpske mu sunarodnjake i osiguranje. Netko je od njih valjda i zapljeskao, a nije se vidjelo Stanimirovića, dobitnika Karadžićeva odličja za junaštvo u ratu protiv Hrvatske. Netko je valjda došapnuo bljedunjavom Josi da bi to možda ipak bilo previše. I u pauzi između susreta s hrvatskim žrtvama i srpskim krivcima, položio je Tadić na Ovčari vijenac s natpisom „Nevinim žrtvama“, kao da ima i onih drugih. Već viđeno? Da, viđeno na Bleiburškoj ploči auktora Bože Vukušića.

Još jedanput: što će oni tamo? Eto – jedan da izusti takozvanu ispriku, drugi da taj čin uime svojih podanika pozdravi. Tadić se Hrvatima ispričao kako mu je naložila Eunija, da bi, netko reče, mislim Đapić, Srbija „čižmama od sedam milja“ umarširala u tu grobnicu naroda. Tadić je zvijezda, on je simpa, on je „prvi srpski predsjednik“ koji je to, koji je tako i ovako, itakodalje, i-tomu-slično. Prije dolaska, rugajući se likvidiranim Hrvatima, rekao je da se budi sa Severininim pjesmama, kao da je Severina Hrvatica, a ne „beograđanka“, i kao da je to dokaz ispravnog odnosa spram hrvatskoga naroda! Vjerojatnije je da sluša onu o Slobi, mesu i salati, i čudno da ga kolega Joso nije njome pri dočeku razveselio. Ali dobro. Tadiću je ova mala žrtvica u Vukovaru dobrodošla, tek je zaradio nešto kritike svoje zdrave nacionalne desnice, koja u njegovoj gesti vidi poniženje, padanje na koljena, a neki Srbo piše: samo je još bre mogo da im se izvini i što im mi Srbi iz Kraljevo poslasmo zemljotres. S hrvatske strane teško da bi se išta moglo shvatiti kao ozbiljnija kritika ove skandalozne i nečasne provokacije i poniženja hrvatskih žrtava: malo blage kritike iz središta HSP-a, dvojici srbo-lidera okrenuta leđa žalosnih vukovarskih majki zaokupljenih moljenjem krunice, i to je sve. Braniteljskim je udrugama netko začepio gubec: nisam, barem do sada, vidio ni čuo niti jednu riječ jasnoga prosvjeda.

Jer, ne treba nama Tadićeve isprike, danas se za sve i svašta ispričavaju političari, lopovi, Crkva...

Isprike nemaju velike težine ako ih ne prate djela, one su najčešće neiskrene, licemjerne, iznuđene, ukalkulirane u neku očekivanu korist. Boris Tadić uostalom je svojim obožavateljima jasno stavio do znanja da im se „izvinjava“, da „žaluje“, da ukazuje „poštu“ (to na srpskom znači „štovanje“, „poštovanje“, osobito mrtvoga) – u osobno ime, kao privatna osoba. Dakle ne kao predsjednik, ne uime Države Srbije. Osim toga, ispričao se samo za Ovčaru, a općenito pitanje agresora i žrtve velikodušno je prepustio „pravnicima i istoričarima“.

Tadić može pripadati lijevom krilu srpske politike, može u očima srpskih nacionalista s pravom biti viđen onako kako mi vidimo ubogoga Josipovića, ali u Srbiji stvari stoje drugačije. Tamo je i ljevica najvećim dijelom nacionalna, tamo i liberalni demokrati ipak nešto drže do nacionalne časti.

Nema srpskoga političara koji će u Hrvatskoj priznati da je Srbija nepravedno napala Hrvatsku. Uostalom, uvijek im je na raspolaganju ne posve besmisleni argument po kojemu je u času agresije zapravo postojala zajednička jugovina, a u njezinim okvirima ne može biti agresije, nego tek možda samoobrane od secesije. Mi nemamo razloga, a ni prava, od Srbina očekivati takvo poniženje. Poštujmo neprijatelja, ali sklopimo s njim častan mir, mir s kojim za neko vrijeme mogu biti zadovoljne obje strane, sve do novoga rata, koji, unatoč naivnim iluzijama dobroćudnih pacifista, jednoga, ne tako dalekog dana zasigurno slijedi.

Ovako kako je spektakl režiran, međutim, on je kao stvoren da oduševi hrvatske ravnovjesce. Ovdje Ovčara, tamo Paulin Dvor. Ovdje srpski genocid, tamo beznačajni čin samorazumljive pravedne odmazde, kolateralna šteta nastala u malom, zanemarivom prekoračenju nužne samoobrane, ali u sklopu skrajnje nužde u kojoj se, vapeći za nacionalno-državnom slobodom, našao hrvatski narod. Svaki sitni hrvatski ispad bio je strogo kažnjen, a jedan od hrvatskih guvernera, general Jacques-Paul Klein, svojedobno je bio abolirao 15 ili 20 tisuća srbočetničkih ratnih zločinaca.

Sada Tadić ravnovjesi poput hrvatskih biskupa na Bleiburgu i u Jasenovcu, a na prigovore uzvraća: „Ko misli da izjednačavamo, ne razume!“.

Doista? A što onda znači njegov vapaj za uvođenjem zajedničkih srbo-hrvatskih udžbenika povijesti? A što znači njegova, ne tako davna izjava, dana naravno u Srbiji, a sada u Vukovaru od Hrvata sramežljivo zaboravljena, izjava dakle kako je „Oluja“ – zločin? To nije „izjednačavanje“?!

Što je svojim vukovarskim prenemaganjem dobio srpski predsjednik? Dobio je olakšicu za ulazak Srbije u Euniju. On misli da je to za Srbiju dobro, neka mu bude. Možda ga netko na vrijeme svrgne poput predšasnika mu Đinđića, pa od toga ne će biti ništa. A što je dobila Hrvatska? Dobila je nekoliko papira iz medicinske dokumentacije vukovarske bolnice, po prilici nalik onomu što je ponosno bio donio Joso iz Beograda, od cijeloga opljačkanog blaga vratila su mu prekodrinska braća, ironično i porugljivo, jednu srpsku ikonu.

Što je još dobila Hrvatska? U puku se čuje, poput onoga što reče spomenuti Srbo, kako smo dobili potres iz Kraljeva. Ostaje nada, mniju naivčine, kako će sada zločinac Hadžić u Haag. Pa i da je tako, zar se u Haagu sudi našim neprijateljima? Zar na vremenske kazne? Zar s dva desetljeća zakašnjenja? Umjesto da im se sudilo odmah, ovdje i drakonski! Sve drugo nije doli groteskna karikatura pravde!

Napokon, nadaju se neki možda i ratnoj odšteti. Ali nju ne će vidjeti. A isplatom odštete trebalo je uvjetovati i najmanji korak u poboljšanju susjedskih odnosa, jer Srbija nam jest susjed, i bit će to do propasti njihove ili naše, jer na Mjesec ne možemo ju katapultirati, premda bi dobro došlo.

Srbi najavljuju i da će obnoviti pet ulica u Vukovaru: možeš misliti.

Ono što smijemo očekivati jest jedino povlačenje hrvatske tužbe za srpski genocid (a i one obratne, srpske, koja ionako temelji tek na prkosu). Jaca doduše veli, ne povlačimo tužbu. Joso veli, a i mi skupa s njim: vidjet ćemo!

Nadasve, očekivati nam je još masovniji priljev izbjeglih Srba, povrat na mjesto zločina, još više srpskih povlastica, srpskoga jezika i srpske ćirilice.

Ovo što se upravo dogodilo u Vukovaru, to nije izraz hrvatskih potreba i interesa, to nije sukladno hrvatskoj nacionalnoj časti, hrvatskom ponosu i dostojanstvu.

Prihvaćamo, ali tek nakon dostatno dugog vremena, takozvanu normalizaciju s Državom Srbijom. No nikako iz pozicija ljigavog ulizištva, dodvoravanja, popuštanja, ne pasivno i reaktivno, nego aktivno, konstruktivno i borbeno. Ali za to se, još jedanput, hoće prave, velike i jake, pobjedničke i neslomljive Države Hrvatske. Takvu će i Srbi poštovati, i s takvom će biti spremni sklapati sporazume na obostranu korist. Ovakvoj kakva je danas, oni se mogu samo nadmoćno uz prijezir izrugivati, znajući, kao i Eunija, da im je unaprijed zajamčeno i ono što uopće nisu niti pomislili tražiti. Tek kada ponovno osvoji svoj izgubljeni rang, Hrvatskoj ne će biti potrebne prijetvorne neprijateljeve isprike, i ne će im se djetinjasto veseliti na svoju štetu.

U međuvremenu, Boris će nas Tadić, ovoga puta službeno i bez „izvinjenja“, kao pravi predsjednik, još jednom usrećiti svojom nazočnošću, u Zagrebu, a naravno i u takozvanoj „srpskoj krajini“, gdje će susresti svoje petokolonaše. Bit će to koncem ovoga mjeseca studenoga. U međuvremenu, doći će valjda opet red na Josipovića da se „izvinjava“. U međuvremenu, mladež će „naših dvaju naroda“ nastaviti što je ovih dana započela na Dunavu: bacati u Dunav crvene ružice u znak ominozne najave novoga bratstva-jedinstva, novi dakle neodgojeni i indoktrinirani naraštaj koji nam, ignorirajući sva katastrofalna iskustva i sve nebrojene žrtve, ponovno, ispočetka, pripravlja davno viđeno a, na žalost, ne zauvijek pokopano ropstvo. Ali i takozvana pomirba će proći, i lažni će proći mir. Oni se, s „izvinjenjem“ na usnama, već punom parom spremaju na novi pokušaj, na novi osvajački pohod.

I Hrvatima će stoga biti mudrije da ne sanjare o vječnom miru kakav mu nameće izrod na vlasti, da ne destruiraju svoju junačku vojsku, da ne vode tuđe ratove i oslanjaju se na tuđe ratnike, nego da se i sami pripravljaju na svoj vlastiti, veliki rat.

Ako ne misle konačno biti zbrisani s lica Zemlje od simpatičnih „izvinitelja“ i nositelja „pošte“ hrvatskim žrtvama, poput liberalnog četnika Borisa Tadića.

Sveta borba nastavlja se!

Za hrvatski Dom budimo spremni!

Mladen Schwartz