srijeda, 3. rujna 2014.

IVICA ŠOLA: Dejan Jović je sigurnosni problem ove zemlje!



Dnevno.hr/ IVICA ŠOLA: Dejan Jović je sigurnosni problem ove zemlje!/ 30. kolovoza 2014
Autor: Ivica Šola

IVICA ŠOLA: Dejan Jović je sigurnosni problem ove zemlje!

Glavni analitičar predsjednika Josipovića, Dejan Jović u svojoj knjizi "Jugoslavija – država koja je odumrla" na 141. stranici napisao je sljedeće: "Onaj tko tvrdi da se Jugoslavija morala raspasti 1941. zbog etničkih tenzija, morao bi objasniti kako je onda bilo moguće da su odmah po okupaciji nastala dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (Mihailovićev i Titov)." Budući su na drugoj strani ova dva pokreta otpora stajali nacisti/fašisti, a g. Jović stavlja znak jednakosti između Tita i Draže, između kokarde i petokrake (što u mnogim zločinačkim dimenzijama i "presvlačenjima" nije netočno, sve do Vukovara i Srebrenice), što bi onda taj Maihailovićev "pokret otpora" bio drugo nego antifašistički.
 

 Gospodin Dejan Jović, glavni analitičar predsjednika RH, u prošlu subotu u Večernjem listu objavio je reagiranje pod naslovom "Nigdje i nikada nisam napisao da je četnički pokret bio antifašistički, kao što tvrdi, sada već drugi put, gospodin Ivica Šola".

Nažalost po g. Jovića, sve što sam napisao u tom tekstu "starom tri godine" je točno, kao i drugu žalosnu činjenicu po njega da je "tri godine star komentar" itekako važan za "današnje prilike", jer su se u te tri godine mnoge stvari promijenile, no g. Jović je ostao isti.

Ne mogu se zato ispričati, ali ne poradi taštine ili nečega osobnoga, već iz odgovornosti prema istini i javnosti.

Naime, točno je da je g. Jović u svojoj knjizi "Jugoslavija – država koja je odumrla" na 141. stranici napisao slijedeće: "Onaj tko tvrdi da se Jugoslavija morala raspasti 1941. zbog etničkih tenzija, morao bi objasniti kako je onda bilo moguće da su odmah po okupaciji nastala dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (Mihailovićev i Titov)."

Budući da su na drugoj strani ova dva pokreta otpora stajali nacisti/fašisti, a g. Jović stavlja znak jednakosti između Tita i Draže, između kokarde i petokrake (što u mnogim zločinačkim dimenzijama i "presvlačenjima" nije netočno, sve do Vukovara i Srebrenice), što bi taj Maihailovićev "pokret otpora" bio nego antifašistički.

Jednako tako, skrivajući se iza drugih, na 343. stranici iste knjige g. Jović piše kako su četnici bili "naglašavalo se, prvi antifašisti Europe", što je komplementarno njegovom stavu sa 141. stranice.

Eto, što je g. Jović zamolio, to sam i učinio, citirao ga, budući da "nigdje nije napisao da je četnički pokret bio antifašistički".

Njegovo reagiranje je stoga pokušaj autofalsifikata, što nije ni etično ni profesionalno.

Uostalom, kada je Hrvatsko proljeće onomad nazvao "manjinskim pokretom", uvaženi prof. Ivo Banac ga je demaskirao kao, citiram, "najobičnijeg falsifikatora", a moja malenkost tek dodaje i autofalsifikatora.

K tome, kao kolegi sa Sveučilišta u Osijeku, neprilična je ad hominem insinuacija kako je bilo koga mrzim, tj. da "ne volim Britance", što govori više o razini kulture g. Jovića, nego o meni.

Da sam kojim slučajem ja napisao da on "ne voli Hrvate", i to argumentirao citatom sa 64. stranice njegove knjige, gdje lamentira kako JNA nije uspjela spriječiti naoružavanje Hrvatske preko Mađarske, koju je prije toga razoružao g. Račan - koji ga je uveo iznova u politiku, bio bih razapet, i medijski i profesionalno. Vama su, g. Joviću, takve stvari dozvoljene, bez posljedica ili barem zgražanja, budući da prema jednom običnom građaninu, meni, nastupate s pozicije moći, važne političke funkcije. Pokažite se stoga kao gospodin ili gentleman, svejedno, pa se ispričajte.

O Vašem otvorenom protivljenju individualnom ulasku RH u EU bez Srbije i drugih, suvišno je i govoriti, čime ste činili veliku političku štetu ovome narodu, detektirajući upravo "mit o Domovinskom ratu" kao zapreku za "otvorenost prema susjedima", pri čemu bi "hrvatski nacionalisti", očito ona "ustaška guja" koju je Predsjednik spomenuo u Knessetu, bili glavni pokretači toga procesa.

Možda je i ministar Miljenić taj, budući da prošli tjedan u Obzoru tvrdi da "Srbiju ne možemo podržati na putu u EU bez suđenja nalogodavcima s Ovčare".

Ne slažem se stoga s onima koji tvrde da g. Jović mora paziti kada govori kao znanstvenik, a kada kao savjetnik Predsjednika RH. Smatram da je g Joviću znanost samo travestija za iznošenje vlastitih političkih frustracija i fikcija na koje su upozoravali mnogi, od g. Banca do Olge Milosavljević.

G. Dejan Jović je projekt. Znanost je tu usputna. Primjerice, njegovo shvaćanje nacionalizma u raznim interpretacijama je plošno, ideološko, a ne znanstveno. U moru različitih nacionalizama, pozitivnih i negativnih: kulturnog i političkog, istočnog i zapadnog (Kohn), etičkog (Gandi), inkluzivnog (Buber), isključujućeg (Hitler), nacionalizma potlačenih (Plamenatz), nacionalizma tlačitelja (Milošević), prof. Jović se još nije makao od sirovog šuvarovskog shvaćanja nacionalizma, koji ga je još kao adolescent lansirao u "Poletu". I zato su mu interpretacije takve kakve jesu – nostalgija za adolescencijom.

Što se mene tiče, da smo ozbiljna država za mene bi g. Jović bio sigurnosni problem, a ne da kao glavni analitičar utječe na stavove Predsjednika RH. Jer slijedom njegovih analiza i savjeta Predsjedniku - uskoro bi mogla nastati knjiga: "Hrvatska, država koja je odumrla".

Ivica Šola
Dnevno.hr

utorak, 2. rujna 2014.

'Ovo je popis hrvatskih političara koji stvaraju novu Jugoslaviju pod utjecajem velikosrpske britanske politike'



Dnevno.hr/Iva Međugorac/'Ovo je popis hrvatskih političara koji stvaraju novu Jugoslaviju pod utjecajem velikosrpske britanske politike'/ 31. kolovoza 2014.


Iva Međugorac

'Ovo je popis hrvatskih političara koji stvaraju novu Jugoslaviju pod utjecajem velikosrpske britanske politike'
  
 Svako malo netko od hrvatskih političara posjeti skup posvećen osnaženju Zapadnog Balkana, ali pod tom krinkom, prema riječima našeg sugovornika krije se stvaranje nove Jugoslavije.

Konferencije o 'zapadnom Balkanu' postale su uobičajeni susreti na kojima redovito sudjeluju (posebno odabrani !, op.ARJ) predstavnici hrvatske politike.

Jedan takav skup kojemu je nazočio Ivo Josipović (sa svojom posebnom svitom!, op. ARJ) održan je nedavno u Dubrovniku, a priznanju toga pojma pridonio je i premijer Zoran Milanović koji je u Berlinu sudjelovao na skupu o 'zapadnom Balkanu', zajedno s još sedmero premijera susjednih nam država.

No, geostrateg i geopolitičar Davor Domazet Lošo zgrožen je pojmom 'zapadnog Balkana', ali i svime onime što se iza toga pojma krije, jer radi se o novoj Jugoslaviji.

"Zapadni Balkan, jugosfera, zemlje regije i ovi prostori - to je psiholingvističko reprogramiranje koje se primjenjuje preko medija. Kada ne mogu doslovno reći Jugoslavija dosjetili su se toga pojma zapadni Balkan", kaže Lošo.

Admiral Domazet-Lošo podsjeća da je pokojni predsjednik Tuđman predvidjevši što će se događati u Ustav ubacio odredbu da Hrvatska ne smije sudjelovati u udruženjima jugoslavenskog predznaka.

Usprkos tome, velikobritanska politika ne slaže se s Hrvatskom slobodom i pobjedom u ratu, a protiv naše zemlje rade već 160 godina, to je njihov projekt.

Međutim, geopolitička situacija se promijenila, tvrdi Lošo, pa zato više ne postoji jednopolarni svijet kojim upravlja SAD, na čelu višepolarnog svijeta su Rusija, Kina, Indija, arapski svijet i Južna Amerika na čelu s Brazilom.

"Europa tu nema neku značajnu ulogu, osim Njemačke, a jača i Turska. Mi danas živimo stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata u kojem su postojala četiri carstva - njemačko, austrougarsko, rusko i tursko. Rat je vođen da se sruše carstva, a mi živimo u vremenima koja podsjećaju na predvečerje Prvog svjetskog rata, ali sa suprotnim predznakom, jer sada su se obnovila tri carstva", objašnjava naš sugovornik. Na snazi je danas njemačko carstvo na čelu sa 'caricom' Angelom Merkel, a tu je rusko carstvo kojim upravlja 'car' Putin, a na čelu Turske je sultan Erdogan.

"Anglosaksonska politika je poražena dok se obnavlja Austro-ugarsko carstvo s malim kraljem Orbanom", ističe Domazet Lošo, dodajući da je sada u tijeku bitka za 'zapadni Balkan', odnosno prostor bivše Jugoslavije, a Hrvatska se pak nalazi u tom prostoru.

No, dok se u svijetu odvijaju preslagivanja, hrvatska politika od 2000. godine o tome ne zna ništa, a sve se pak odvija pod patronatom MI6-a.

Svako malo organiziraju se samiti o 'zapadnom Balkanu', a sve je počelo 2000. godine pod patronatom Jacquesa Chiraca koji je u Intercontinentalu (danas Westin) održao samit o zapadnom Balkanu. "Njemačka je snažna, ona ne želi provoditi britansku politiku, ali svjesni su da ona ovdje ima utjecaj, jer predsjednik Josipović i Vesna Pusić dio su 'zapadnog Balkana' i u tome Milanović nema izbora", smatra Lošo, te naglašava da premijer samo igra po njihovim pravilima.

Njemačka na Sredozemlje može izaći samo preko 'Zapadnog Balkana', a tu pak Merkel vuče državnički potez dolazeći u Cavtat.

"Gospođa Merkel je u Cavtatu rekla da je ne zanima politika zapadnog Balkana, već samo gospodarstvo, cilj im je gradnja pruge Muenchen-Ljubljana-Zagreb-Istambul i autoceste Trst-hrvatska obala-BIH-Crna Gora-Albanija-Grčka.

Njemačka prometno- infrastrukturnim objektima izlazi na istok i središnji dio sredozemlja, a nabrojane države dio su 'zapadnog Balkana'", kaže Lošo.

Zbog gospodarskih interesa Njemačka ojačava svoj geopolitički utjecaj, a naši političari pod velikim su pritiskom od strane te države.

Naprotiv, cilj britanske politike baziran je na dvije poluge, jedna je Hrvatska, a druga Poljska koju Englezi guraju u sukobe s Njemačkom i Rusijom.

Stoga admiral Domazet upozorava: "U interesu Hrvatske je ovaj sastanak u Berlinu, jer mi se trebamo odreći britanske politike. A Josipović i Pusić mogu se mijenjati samo na izborima jer to je demokracija. A građani Hrvatske - za tri mjeseca na predsjedničkim izborima - ne bi trebali izabrati Josipovića ako ne žele istu politiku.

Ministrica Pusić je također produžena ruka britanske politike, ali najveću ulogu tu ima predsjednikov savjetnik Dejan Jović. Svi oni poslušnici su britanske politike", nabraja Lošo, pozdravljajući Milanovićev posjet Berlinu. Za njega taj posjet ima veliko značenje.

Uz to, Hrvatska konačno mora spoznati da je dio našega identiteta proslava Dana pobjede, koja se održava 5. kolovoza, a sve ostale priče o ustašama i partizanima dio su britanske politike, koja se gura preko njihovih medija.

Iva Međugorac
Dnevno.hr

nedjelja, 8. lipnja 2014.

Konačni slom



Hrsvijet.net/ Konačni slom/ 05 Lipanj 2014

Benjamin Tolić

Konačni slom

Tako im je lijepo bilo! Čim su osvojili državnu vlast, prionuli su na ostvarivanje obećanja da će „zacrveniti cijelu Hrvatsku“. 
 

 Akcija je počela vulgarno. Na provokativnu dvoumicu: Tuđman ili Tito? novi su vlastodršci, SDP-ovci i njihovi klijenti, spremno odgovarali: Tito. Obični ljudi nisu vjerovali svojim očima i ušima. Otkud tako nastrano pitanje?! Kako Hrvatu može biti draža neprijateljska Jugoslavija nego njegova Hrvatska, obnovljena u krvi?!

Takva razmišljanja nisu mučila „civilno društvo“ nove vlasti. Ono je, od Vesne Teršelič do Zorana Pusića, znalo što mu je činiti. Udarnički je otkrivalo „ustaške kape“ i raskrinkavalo pogubnost pokliča: „Za Dom!“.

Akcija je urodila plodom. „Civilno“ je „društvo“ pomoglo novoj vlasti ušutkati kosti Titovih žrtava, vratiti ih iz hrvatske svijesti natrag u zabit i zaborav negdašnjih protutenkovskih i rudničkih rovova, u šumska grobišta, u krške jame.
Tako je ponovno uspostavljena stara crvena idila.

Tko je u toj idili najviše uživao? Teško je reći. No, zna se tko se najviše oko nje trsio. Ponajprije pisci „korisne povijesti“  Tvrtko Jakovina i dva Goldsteina.

Njih je u stopu pratio, a katkada ih i pretjecao pravnik, skladatelj i državnik – Ivo Josipović.

On je  na četničko-partizanskom derneku u Srbu humanistički biglisao o „partizanskoj kapi“; iz Tel Aviva je prijetio nekakvoj „ustaškoj guji“ u Hrvatskoj; iz Vukovara je vodio srpskoga predsjednika Borisa Tadića u Paulin Dvor; po Zapadnom je Balkanu za srpske osvajačke ratove okrivljivao „konglomerat pogrješnih politika“; na Brijunima je o hrvatskomu trošku tri dana tetošio Tadićevu ženu Tanju i njihove dvije kćeri; kao hrvatski predsjednik ponizno je hodočastio u Banju Luku i tamo vlastoručnom glasovirskom svirkom častio velikosrpskog satrapa Milorada Dodika.

Što je to? U biti gnusna politička romanca s davno preminulim velezločincem Titom. Kako su to mogli razumjeti ljudi koji ne tragaju za skrivenim motivima, kako veterani hrvatskoga Domovinskog rata, ratni vojni invalidi i njihovi bližnji?

Izgledalo je kao bizarno mahnitanje ideološke siročadi.

No, nije to bilo ni bizarno ni mahnitanje. To je, upravo suprotno, u ovim krajevima – da ne velim: „na ovim prostorima“ – vrlo obično i vrlo racionalno ponašanje političke svjetine. U to se vrijeme u Haagu posmrtno sudilo Franji Tuđmanu. Mrtvoga su Tuđmana predstavljala tri generala: Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. Očekivala se osuda hrvatske slobode, neovisnosti i suverenosti, kakva je dugo pripremana u Londonu i Zagrebu. Na vidiku je bio samo „udruženi zločinački pothvat“. A kada je u žalbenom postupku dignuta zločinačka stigma s Franje Tuđmana i hrvatskoga Domovinskog rata, ni Partija se ni njezini klijenti nisu posuli pepelom. U srcu su čuvali Tita.

A onda je, malo-pomalo, Vrag počeo dolaziti po svoje.
Po Josipa Perkovića, po Zdravka Mustača, po Josipa Boljkovca, po boljševičke krjeposti koje ti likovi utjelovljuju.

Partija međutim i dalje blebeće svoje tradicionalne „lijeve fraze“, kao da se nije ništa dogodilo.

Ali više ne može nikoga zavarati, ni piljarice na tržnici, a kamoli svoje sofisticirane drugarice – Jelenu Lovrić i Mirjanu Kasapović.  Gospođa Lovrić vidi da se Partija ispraznila od ideja. Svatko misli samo na svoj osobni ili skupinski probitak. Gospođa Kasapović razglaba o izbornim porazima i gubitku legitimnosti. Partija je, veli, izgubila dvoje europske i jedne lokalne izbore, zbog brojnih korupcijskih afera drastično joj  pada ugled kod birača, a i Vladu podupire malen i sve manji broj državljana. To su, veli, tri valjana razloga za odstup s vlasti i raspisivanje izbora.

Partijskomu se odstupu s vlasti protivi, naravno, Ivo Josipović.
On se razložno plaši da mu u tom slučaju ne bi imao tko organizirati kampanju za predsjedničke izbore. Zoran Milanović drži da bi njegov odstup s vlasti prije isteka mandata bio izdaja. On naime vjeruje da bi Partija pod njegovim vodstvom opet pobijedila na redovnim parlamentarnim izborima. U toj vjeri čvrsto ga podupire njegova najmoćnija klijentica Vesna Pusić.

A mi?

Što mi o svemu tomu mislimo? I komu mi vjerujemo, Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću? Neka na ta pitanja svatko sam sebi odgovori.

Mene inače ne uzbuđuju priče o lupežima. Ali volim slušati  kada pošteni partijski drugovi pričaju jedan o drugomu. Oni najbolje poznaju jedan drugoga. A ja, kako ne poznam ni jednoga ni drugoga,  obojici rado vjerujem.

Nipošto zbog oportunosti, nego samo  stoga što je ugodno slušati kako napokon, sam od sebe, poput  gnojna čira, puca mit o partijskom poštenju.

Žao mi je samo što će Partija, kako stvari stoje, i nakon svoga konačnog sloma još godinu i pol dana mrcvariti naciju.


Benjamin Tolić

******
Komentari (2)


2.- Ante Rokov Jadrijevic · Top Commenter · Brtonigla

Bravo gosp. Benjamine Toliću !

Nijedna rečenica u Vašem tekstu ovdje nije suvišna i niti jedna ne nedostaje!

Reply · Like · Unfollow Post · 7 hours ago


1.- Goran Mufić · Top Commenter · Ekonomski fakultet Rijeka

odlično

Reply · Like · 1 · Follow Post · June 6 at 9:54pm