srijeda, 3. rujna 2014.

IVICA ŠOLA: Dejan Jović je sigurnosni problem ove zemlje!



Dnevno.hr/ IVICA ŠOLA: Dejan Jović je sigurnosni problem ove zemlje!/ 30. kolovoza 2014
Autor: Ivica Šola

IVICA ŠOLA: Dejan Jović je sigurnosni problem ove zemlje!

Glavni analitičar predsjednika Josipovića, Dejan Jović u svojoj knjizi "Jugoslavija – država koja je odumrla" na 141. stranici napisao je sljedeće: "Onaj tko tvrdi da se Jugoslavija morala raspasti 1941. zbog etničkih tenzija, morao bi objasniti kako je onda bilo moguće da su odmah po okupaciji nastala dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (Mihailovićev i Titov)." Budući su na drugoj strani ova dva pokreta otpora stajali nacisti/fašisti, a g. Jović stavlja znak jednakosti između Tita i Draže, između kokarde i petokrake (što u mnogim zločinačkim dimenzijama i "presvlačenjima" nije netočno, sve do Vukovara i Srebrenice), što bi onda taj Maihailovićev "pokret otpora" bio drugo nego antifašistički.
 

 Gospodin Dejan Jović, glavni analitičar predsjednika RH, u prošlu subotu u Večernjem listu objavio je reagiranje pod naslovom "Nigdje i nikada nisam napisao da je četnički pokret bio antifašistički, kao što tvrdi, sada već drugi put, gospodin Ivica Šola".

Nažalost po g. Jovića, sve što sam napisao u tom tekstu "starom tri godine" je točno, kao i drugu žalosnu činjenicu po njega da je "tri godine star komentar" itekako važan za "današnje prilike", jer su se u te tri godine mnoge stvari promijenile, no g. Jović je ostao isti.

Ne mogu se zato ispričati, ali ne poradi taštine ili nečega osobnoga, već iz odgovornosti prema istini i javnosti.

Naime, točno je da je g. Jović u svojoj knjizi "Jugoslavija – država koja je odumrla" na 141. stranici napisao slijedeće: "Onaj tko tvrdi da se Jugoslavija morala raspasti 1941. zbog etničkih tenzija, morao bi objasniti kako je onda bilo moguće da su odmah po okupaciji nastala dva snažna projugoslavenska pokreta otpora (Mihailovićev i Titov)."

Budući da su na drugoj strani ova dva pokreta otpora stajali nacisti/fašisti, a g. Jović stavlja znak jednakosti između Tita i Draže, između kokarde i petokrake (što u mnogim zločinačkim dimenzijama i "presvlačenjima" nije netočno, sve do Vukovara i Srebrenice), što bi taj Maihailovićev "pokret otpora" bio nego antifašistički.

Jednako tako, skrivajući se iza drugih, na 343. stranici iste knjige g. Jović piše kako su četnici bili "naglašavalo se, prvi antifašisti Europe", što je komplementarno njegovom stavu sa 141. stranice.

Eto, što je g. Jović zamolio, to sam i učinio, citirao ga, budući da "nigdje nije napisao da je četnički pokret bio antifašistički".

Njegovo reagiranje je stoga pokušaj autofalsifikata, što nije ni etično ni profesionalno.

Uostalom, kada je Hrvatsko proljeće onomad nazvao "manjinskim pokretom", uvaženi prof. Ivo Banac ga je demaskirao kao, citiram, "najobičnijeg falsifikatora", a moja malenkost tek dodaje i autofalsifikatora.

K tome, kao kolegi sa Sveučilišta u Osijeku, neprilična je ad hominem insinuacija kako je bilo koga mrzim, tj. da "ne volim Britance", što govori više o razini kulture g. Jovića, nego o meni.

Da sam kojim slučajem ja napisao da on "ne voli Hrvate", i to argumentirao citatom sa 64. stranice njegove knjige, gdje lamentira kako JNA nije uspjela spriječiti naoružavanje Hrvatske preko Mađarske, koju je prije toga razoružao g. Račan - koji ga je uveo iznova u politiku, bio bih razapet, i medijski i profesionalno. Vama su, g. Joviću, takve stvari dozvoljene, bez posljedica ili barem zgražanja, budući da prema jednom običnom građaninu, meni, nastupate s pozicije moći, važne političke funkcije. Pokažite se stoga kao gospodin ili gentleman, svejedno, pa se ispričajte.

O Vašem otvorenom protivljenju individualnom ulasku RH u EU bez Srbije i drugih, suvišno je i govoriti, čime ste činili veliku političku štetu ovome narodu, detektirajući upravo "mit o Domovinskom ratu" kao zapreku za "otvorenost prema susjedima", pri čemu bi "hrvatski nacionalisti", očito ona "ustaška guja" koju je Predsjednik spomenuo u Knessetu, bili glavni pokretači toga procesa.

Možda je i ministar Miljenić taj, budući da prošli tjedan u Obzoru tvrdi da "Srbiju ne možemo podržati na putu u EU bez suđenja nalogodavcima s Ovčare".

Ne slažem se stoga s onima koji tvrde da g. Jović mora paziti kada govori kao znanstvenik, a kada kao savjetnik Predsjednika RH. Smatram da je g Joviću znanost samo travestija za iznošenje vlastitih političkih frustracija i fikcija na koje su upozoravali mnogi, od g. Banca do Olge Milosavljević.

G. Dejan Jović je projekt. Znanost je tu usputna. Primjerice, njegovo shvaćanje nacionalizma u raznim interpretacijama je plošno, ideološko, a ne znanstveno. U moru različitih nacionalizama, pozitivnih i negativnih: kulturnog i političkog, istočnog i zapadnog (Kohn), etičkog (Gandi), inkluzivnog (Buber), isključujućeg (Hitler), nacionalizma potlačenih (Plamenatz), nacionalizma tlačitelja (Milošević), prof. Jović se još nije makao od sirovog šuvarovskog shvaćanja nacionalizma, koji ga je još kao adolescent lansirao u "Poletu". I zato su mu interpretacije takve kakve jesu – nostalgija za adolescencijom.

Što se mene tiče, da smo ozbiljna država za mene bi g. Jović bio sigurnosni problem, a ne da kao glavni analitičar utječe na stavove Predsjednika RH. Jer slijedom njegovih analiza i savjeta Predsjedniku - uskoro bi mogla nastati knjiga: "Hrvatska, država koja je odumrla".

Ivica Šola
Dnevno.hr

utorak, 2. rujna 2014.

'Ovo je popis hrvatskih političara koji stvaraju novu Jugoslaviju pod utjecajem velikosrpske britanske politike'



Dnevno.hr/Iva Međugorac/'Ovo je popis hrvatskih političara koji stvaraju novu Jugoslaviju pod utjecajem velikosrpske britanske politike'/ 31. kolovoza 2014.


Iva Međugorac

'Ovo je popis hrvatskih političara koji stvaraju novu Jugoslaviju pod utjecajem velikosrpske britanske politike'
  
 Svako malo netko od hrvatskih političara posjeti skup posvećen osnaženju Zapadnog Balkana, ali pod tom krinkom, prema riječima našeg sugovornika krije se stvaranje nove Jugoslavije.

Konferencije o 'zapadnom Balkanu' postale su uobičajeni susreti na kojima redovito sudjeluju (posebno odabrani !, op.ARJ) predstavnici hrvatske politike.

Jedan takav skup kojemu je nazočio Ivo Josipović (sa svojom posebnom svitom!, op. ARJ) održan je nedavno u Dubrovniku, a priznanju toga pojma pridonio je i premijer Zoran Milanović koji je u Berlinu sudjelovao na skupu o 'zapadnom Balkanu', zajedno s još sedmero premijera susjednih nam država.

No, geostrateg i geopolitičar Davor Domazet Lošo zgrožen je pojmom 'zapadnog Balkana', ali i svime onime što se iza toga pojma krije, jer radi se o novoj Jugoslaviji.

"Zapadni Balkan, jugosfera, zemlje regije i ovi prostori - to je psiholingvističko reprogramiranje koje se primjenjuje preko medija. Kada ne mogu doslovno reći Jugoslavija dosjetili su se toga pojma zapadni Balkan", kaže Lošo.

Admiral Domazet-Lošo podsjeća da je pokojni predsjednik Tuđman predvidjevši što će se događati u Ustav ubacio odredbu da Hrvatska ne smije sudjelovati u udruženjima jugoslavenskog predznaka.

Usprkos tome, velikobritanska politika ne slaže se s Hrvatskom slobodom i pobjedom u ratu, a protiv naše zemlje rade već 160 godina, to je njihov projekt.

Međutim, geopolitička situacija se promijenila, tvrdi Lošo, pa zato više ne postoji jednopolarni svijet kojim upravlja SAD, na čelu višepolarnog svijeta su Rusija, Kina, Indija, arapski svijet i Južna Amerika na čelu s Brazilom.

"Europa tu nema neku značajnu ulogu, osim Njemačke, a jača i Turska. Mi danas živimo stotu obljetnicu Prvog svjetskog rata u kojem su postojala četiri carstva - njemačko, austrougarsko, rusko i tursko. Rat je vođen da se sruše carstva, a mi živimo u vremenima koja podsjećaju na predvečerje Prvog svjetskog rata, ali sa suprotnim predznakom, jer sada su se obnovila tri carstva", objašnjava naš sugovornik. Na snazi je danas njemačko carstvo na čelu sa 'caricom' Angelom Merkel, a tu je rusko carstvo kojim upravlja 'car' Putin, a na čelu Turske je sultan Erdogan.

"Anglosaksonska politika je poražena dok se obnavlja Austro-ugarsko carstvo s malim kraljem Orbanom", ističe Domazet Lošo, dodajući da je sada u tijeku bitka za 'zapadni Balkan', odnosno prostor bivše Jugoslavije, a Hrvatska se pak nalazi u tom prostoru.

No, dok se u svijetu odvijaju preslagivanja, hrvatska politika od 2000. godine o tome ne zna ništa, a sve se pak odvija pod patronatom MI6-a.

Svako malo organiziraju se samiti o 'zapadnom Balkanu', a sve je počelo 2000. godine pod patronatom Jacquesa Chiraca koji je u Intercontinentalu (danas Westin) održao samit o zapadnom Balkanu. "Njemačka je snažna, ona ne želi provoditi britansku politiku, ali svjesni su da ona ovdje ima utjecaj, jer predsjednik Josipović i Vesna Pusić dio su 'zapadnog Balkana' i u tome Milanović nema izbora", smatra Lošo, te naglašava da premijer samo igra po njihovim pravilima.

Njemačka na Sredozemlje može izaći samo preko 'Zapadnog Balkana', a tu pak Merkel vuče državnički potez dolazeći u Cavtat.

"Gospođa Merkel je u Cavtatu rekla da je ne zanima politika zapadnog Balkana, već samo gospodarstvo, cilj im je gradnja pruge Muenchen-Ljubljana-Zagreb-Istambul i autoceste Trst-hrvatska obala-BIH-Crna Gora-Albanija-Grčka.

Njemačka prometno- infrastrukturnim objektima izlazi na istok i središnji dio sredozemlja, a nabrojane države dio su 'zapadnog Balkana'", kaže Lošo.

Zbog gospodarskih interesa Njemačka ojačava svoj geopolitički utjecaj, a naši političari pod velikim su pritiskom od strane te države.

Naprotiv, cilj britanske politike baziran je na dvije poluge, jedna je Hrvatska, a druga Poljska koju Englezi guraju u sukobe s Njemačkom i Rusijom.

Stoga admiral Domazet upozorava: "U interesu Hrvatske je ovaj sastanak u Berlinu, jer mi se trebamo odreći britanske politike. A Josipović i Pusić mogu se mijenjati samo na izborima jer to je demokracija. A građani Hrvatske - za tri mjeseca na predsjedničkim izborima - ne bi trebali izabrati Josipovića ako ne žele istu politiku.

Ministrica Pusić je također produžena ruka britanske politike, ali najveću ulogu tu ima predsjednikov savjetnik Dejan Jović. Svi oni poslušnici su britanske politike", nabraja Lošo, pozdravljajući Milanovićev posjet Berlinu. Za njega taj posjet ima veliko značenje.

Uz to, Hrvatska konačno mora spoznati da je dio našega identiteta proslava Dana pobjede, koja se održava 5. kolovoza, a sve ostale priče o ustašama i partizanima dio su britanske politike, koja se gura preko njihovih medija.

Iva Međugorac
Dnevno.hr

nedjelja, 8. lipnja 2014.

Konačni slom



Hrsvijet.net/ Konačni slom/ 05 Lipanj 2014

Benjamin Tolić

Konačni slom

Tako im je lijepo bilo! Čim su osvojili državnu vlast, prionuli su na ostvarivanje obećanja da će „zacrveniti cijelu Hrvatsku“. 
 

 Akcija je počela vulgarno. Na provokativnu dvoumicu: Tuđman ili Tito? novi su vlastodršci, SDP-ovci i njihovi klijenti, spremno odgovarali: Tito. Obični ljudi nisu vjerovali svojim očima i ušima. Otkud tako nastrano pitanje?! Kako Hrvatu može biti draža neprijateljska Jugoslavija nego njegova Hrvatska, obnovljena u krvi?!

Takva razmišljanja nisu mučila „civilno društvo“ nove vlasti. Ono je, od Vesne Teršelič do Zorana Pusića, znalo što mu je činiti. Udarnički je otkrivalo „ustaške kape“ i raskrinkavalo pogubnost pokliča: „Za Dom!“.

Akcija je urodila plodom. „Civilno“ je „društvo“ pomoglo novoj vlasti ušutkati kosti Titovih žrtava, vratiti ih iz hrvatske svijesti natrag u zabit i zaborav negdašnjih protutenkovskih i rudničkih rovova, u šumska grobišta, u krške jame.
Tako je ponovno uspostavljena stara crvena idila.

Tko je u toj idili najviše uživao? Teško je reći. No, zna se tko se najviše oko nje trsio. Ponajprije pisci „korisne povijesti“  Tvrtko Jakovina i dva Goldsteina.

Njih je u stopu pratio, a katkada ih i pretjecao pravnik, skladatelj i državnik – Ivo Josipović.

On je  na četničko-partizanskom derneku u Srbu humanistički biglisao o „partizanskoj kapi“; iz Tel Aviva je prijetio nekakvoj „ustaškoj guji“ u Hrvatskoj; iz Vukovara je vodio srpskoga predsjednika Borisa Tadića u Paulin Dvor; po Zapadnom je Balkanu za srpske osvajačke ratove okrivljivao „konglomerat pogrješnih politika“; na Brijunima je o hrvatskomu trošku tri dana tetošio Tadićevu ženu Tanju i njihove dvije kćeri; kao hrvatski predsjednik ponizno je hodočastio u Banju Luku i tamo vlastoručnom glasovirskom svirkom častio velikosrpskog satrapa Milorada Dodika.

Što je to? U biti gnusna politička romanca s davno preminulim velezločincem Titom. Kako su to mogli razumjeti ljudi koji ne tragaju za skrivenim motivima, kako veterani hrvatskoga Domovinskog rata, ratni vojni invalidi i njihovi bližnji?

Izgledalo je kao bizarno mahnitanje ideološke siročadi.

No, nije to bilo ni bizarno ni mahnitanje. To je, upravo suprotno, u ovim krajevima – da ne velim: „na ovim prostorima“ – vrlo obično i vrlo racionalno ponašanje političke svjetine. U to se vrijeme u Haagu posmrtno sudilo Franji Tuđmanu. Mrtvoga su Tuđmana predstavljala tri generala: Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak. Očekivala se osuda hrvatske slobode, neovisnosti i suverenosti, kakva je dugo pripremana u Londonu i Zagrebu. Na vidiku je bio samo „udruženi zločinački pothvat“. A kada je u žalbenom postupku dignuta zločinačka stigma s Franje Tuđmana i hrvatskoga Domovinskog rata, ni Partija se ni njezini klijenti nisu posuli pepelom. U srcu su čuvali Tita.

A onda je, malo-pomalo, Vrag počeo dolaziti po svoje.
Po Josipa Perkovića, po Zdravka Mustača, po Josipa Boljkovca, po boljševičke krjeposti koje ti likovi utjelovljuju.

Partija međutim i dalje blebeće svoje tradicionalne „lijeve fraze“, kao da se nije ništa dogodilo.

Ali više ne može nikoga zavarati, ni piljarice na tržnici, a kamoli svoje sofisticirane drugarice – Jelenu Lovrić i Mirjanu Kasapović.  Gospođa Lovrić vidi da se Partija ispraznila od ideja. Svatko misli samo na svoj osobni ili skupinski probitak. Gospođa Kasapović razglaba o izbornim porazima i gubitku legitimnosti. Partija je, veli, izgubila dvoje europske i jedne lokalne izbore, zbog brojnih korupcijskih afera drastično joj  pada ugled kod birača, a i Vladu podupire malen i sve manji broj državljana. To su, veli, tri valjana razloga za odstup s vlasti i raspisivanje izbora.

Partijskomu se odstupu s vlasti protivi, naravno, Ivo Josipović.
On se razložno plaši da mu u tom slučaju ne bi imao tko organizirati kampanju za predsjedničke izbore. Zoran Milanović drži da bi njegov odstup s vlasti prije isteka mandata bio izdaja. On naime vjeruje da bi Partija pod njegovim vodstvom opet pobijedila na redovnim parlamentarnim izborima. U toj vjeri čvrsto ga podupire njegova najmoćnija klijentica Vesna Pusić.

A mi?

Što mi o svemu tomu mislimo? I komu mi vjerujemo, Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću? Neka na ta pitanja svatko sam sebi odgovori.

Mene inače ne uzbuđuju priče o lupežima. Ali volim slušati  kada pošteni partijski drugovi pričaju jedan o drugomu. Oni najbolje poznaju jedan drugoga. A ja, kako ne poznam ni jednoga ni drugoga,  obojici rado vjerujem.

Nipošto zbog oportunosti, nego samo  stoga što je ugodno slušati kako napokon, sam od sebe, poput  gnojna čira, puca mit o partijskom poštenju.

Žao mi je samo što će Partija, kako stvari stoje, i nakon svoga konačnog sloma još godinu i pol dana mrcvariti naciju.


Benjamin Tolić

******
Komentari (2)


2.- Ante Rokov Jadrijevic · Top Commenter · Brtonigla

Bravo gosp. Benjamine Toliću !

Nijedna rečenica u Vašem tekstu ovdje nije suvišna i niti jedna ne nedostaje!

Reply · Like · Unfollow Post · 7 hours ago


1.- Goran Mufić · Top Commenter · Ekonomski fakultet Rijeka

odlično

Reply · Like · 1 · Follow Post · June 6 at 9:54pm

petak, 30. svibnja 2014.

Linić 'ruši Vladu': Glavni razlog moje smjene su INA, Petrović i kredit HBOR-a od 20 milijuna kuna






Dnevno.hr/ Linić 'ruši Vladu': Glavni razlog moje smjene su INA, Petrović i kredit HBOR-a od 20 milijuna kuna/29. svibnja 2014.

Autor: I.Galešić

Linić 'ruši Vladu': Glavni razlog moje smjene su INA, Petrović i kredit HBOR-a od 20 milijuna kuna

 Linić je govorio o 5 točaka razilaženja s predsjednikom vlade Zoranom Milanovićem. O Spačvi, o tome zašto Milanović brani Čavlović Smiljanec, o Ini , HBOR-ovom kreditu tvrtki Mali biskviti d.o.o. i o sprječavanju u provođenju reforma zacrtanih u planu 21.





U nastavku pogledajte kako je konferencija za medije izgledala kronološki:  
   

******
******

Komentari (8):

Orvil MacRiggs · Česti komentator

Pokoljite se međusobno...bando crvena nesposobna!
Odgovor · Sviđa mi se · 1 · Prati objavu · Prije 16 h


Nedeljko Kopac · Tehnička škola Sisak

Zlocinacka organizacija!
Odgovor · Sviđa mi se · 1 · Prati objavu · Prije 17 h


Gordana Šulc · Česti komentator

Savršeno! Savršen je bio nastup bivšeg ministra finacija. Od riječi do riječi osmišljen, protkan dokazima javnih i dostupnih dokumenata sa opsegom odnosa ograničenih između njega i premijera. Sad je jasno da je vrijeme o neiznošenju istine među njima do izbora za EU parlament imalo samo svrhu pripreme ovog savršenog nastupa. Kad vođa opozicije bude morao zatražiti javno glasovanje o podršci ovoj vladi u saboru, bit će zanimljivo tko će od predstavnika SDP-a smjeti dići ruku potpore premijeru, pred građanima ove države.

Ako su iznešeni podaci točni, onda je sadašnji premijer veći psihopat, perfidniji i od monstruma prethodnika. Ali zbog prvi puta viđenog javnog nastupa nekoga iz najvećih vrhova obnašatelja vlasti, ovo je put izlaska ove države iz katastrofe. Ovaj primjer pokazuje da stvarno nisu svi isti i da mnogi koji obnašaju važne funkcije i u javnom i u privatnom sektoru ne sasvijaju kičmu pred bolesnim zahtjevima političkih močnika, vlasnika i gazda, i ne žele kršiti zakon u svom opsegu rada. To je jedini spas za ovu zemlju i zato bivšem ministru financija veliko HVALA!

Odgovor · Sviđa mi se · 3 · Prati objavu · Prije 19 h


Ante Rokov Jadrijevic · Česti komentator · Brtonigla

    Mislim da ste došli do krivih zaključaka, gospođo Gordana Šulc (iako ja nisam gledao taj nastup Slavka Stečajka Linića- jer već godinu dana ne gledam njegovu partijsku TV).

    Ja OSOBNO poznajem S-Linića od 1989.g. A 1991. g. on je bio najodlučnije protiv osnivanja naše riječke 111. brigade i sve je činio da spriječi njen odlazak na ličko bojište.

Kao jedan od tada najmoćnijih u gradu Rijeki štitio je riječke četnike!

Bio je upleten u kriminalnu privatizaciju našeg brodogradilišta "Viktor Lenac", u kojem sam ja bio 2 godine predsjednik sindikata . Prvi je u gradu Rijeke iskoristio tzv. menadžerske kredite da se dokopa dionica vrijednih poduzeća u Rijeki, Voloskom, itd.

Već početkom 1992. g. tvrdio je da Hrvatskoj ne treba brodogradnja (???!), pa se umiješao u sudbinu velikog riječkog brodograditelja "3 Maj" i potom na sve načine kočio njegov rad... o čega se to veliko brodogradište nikad više nije oporavilo...

Nakon povratka na vlast, kao ministar gospodarstva u Račanovoj Vladi, sebi je prisvojio 20-tak Nadzornih odbora najprofitabilnijih poduzeća u Hrv. Primorju, itd. Upropastio je sve čega se primio posla... A mjesec dana prije kraja mandata Račanove Vlade prodao je našu INU Mađarima i to pod vrlo sumnjivim okolnostima !!

Nakon gubitka vlasti, brže-bolje se vratio na svoje stare pozicije u gradu Rijeki i počeo svoju karijeru GANGSTERA... !!

Ostatak ove priče nastavio je nakon povratka SDP-a na vlast. Spretno se zaklonio iz leđa premijera Zorana Milanovića, misleć da će mu Milanović biti marioneta i PARAVAN za nastavak pljačke - ali tu se prevario!

Sada cvili, ali i sikće kao -Grobnička vlaška  zmija u procjepu !! 

A Vi biste gospođo Šulc sada tu grobničku vlašku zmiju sada pustili iz procjepa??

   
Odgovor · Sviđa mi se · Prije 38 min.






subota, 17. svibnja 2014.

U spomen žrtvama Maršala Tita na Bleiburgu i križnim putovima !



Repetitio est mater studiorum !

U spomen žrtvama Maršala Tita na Bleiburgu i križnim putovima ! 


WWW. Semper Paratus Croatiae.com/Ante Rokov Jadrijević

Sunday, September 19, 2010

Alain de Benoist: KOMUNIZAM I NACIZAM

Alain de Benoist

KOMUNIZAM I NACIZAM

Uvodna napomena:
Benevolentnošću Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića iz Zagreba i urednika Prof. dr. Tomislava Sunića, počinjemo s objavljivanjem uvodnih dijelova knjige glasovitog i znamenitog francuskog intelektualca, publicista, esejista i filozofa Alaina de Benoista, 'glavnog predstavnika francuske „Nove desnice“, intelektualne struje koja je razvila opsežnu publicističku djelatnost.....bez kojih se ne može zamisliti duhovni život Pariza i Francuske' (iz predgovora znamenitog i velikog njemačkog profesora dr. Ernsta Nolte-a, kojega lijevičarski medijski huškači redovito etiketiraju kao glavnog revizionista povijesti nacizma i židovskog „Holokausta“ u Njemačkoj - u Europi i u svijetu. No, 'zub vremena' je već (o)davno nagrizao goleme komunističke laži, s kojima su nama kao djeci, omladini, i mladim ljudima ucijepili 'pranjem mozgova' ortdoksni komunistički i judeomasonerijski agitatori i progandisti, tijekom 45.-godišnje Staljinove i Titove epohe 'Velike laži'...

Knjiga Alaina de Benoista 'Komunizam i nacizam', osim opširnog predgovora Ernsta Nolte-a (na 9 stranica), sadrži 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), što je ujedno i podnaslov te knjige malog fomata, na 156. stanica. Osim toga, ta knjiga sadrži i brojne fusnote/futnote, koje ovdje neće biti prenijete, nego samo date u naznakama...
Knjiga se može naručiti direktno kod Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića, najbolje putem njegovog e-maila: zlatko.hasanbegovic@pilar.hr 

* * * * * * *
                                              * * * * * * *
1. ogled

Pojava Crne knjige komunizma skupine povjesničara pod vodstvom Stephanea Courtoisa, u povodu 80. obljetnice Oktobarske revolucije, potaknula je u Francuskoj, a potom i u drugim zemljama, veliku raspravu. Djelo, čiji je predgovor trebao napisati Francois Furet, koji je preminuo nekoliko mjeseci prije izlaska knjige, nastoji putem obavijesti kojima se danas raspolaže (opaska A.R.J.: knjiga je na francuskom jeziku tiskana 1998.g., a hrvatsko izdanje je iz 2005.g.), dati precizan i dokumentiran broj ljudskih žrtava, žrtava komunizma.

Procjenjuje se da broj žrtava komunizma iznosi 100 milijuna mrtvih, što je četiri puta više od broja mrtvih koje isti autori pripisuju nacional-socijalizmu.

Ove brojke zapravo i ne predstavljaju veliko otkriće. Od Antuna Cilige i Andrea Gidea do Kravčenka, od Borisa Souvarina do Roberta Conquesta i Solženjicina, mnogi su se autori već zanimali za sovjetski sustav koncentracijskih logora (Gulaga), i to počevši od namjerno izazvane gladi, ako ona već nije bila izravno potaknuta od strane Kremlja. U Ukrajini je od 1921. do 1922. i od 1932. do 1933. godine bilo isprva pet, a potom šest milijuna mrtvih.

Povjesničari su istraživali i deportacije, i to u razdoblju od 1930. i 1953., tijekom kojih je u Sovjetskom Savezu bilo sedam milijuna ljudskih žrtava (kulaci, Nijemci s Volge, Čečeni, Ingušeti i drugi narodi Kavkaza), pa sve do studija milijuna mrtvih u Kineskoj kulturnoj revoluciji i drugdje. Prema ranijim istraživanjima cijena koju nudi Crna knjiga čini se prilično mala: Bilo je čak i puno većih procjena glede žrtava (fusnote: dok Stephane Courtois samo u SSSR-u broj žrtava procjenjuje na 20 milijuna, Zbigniew Brzezinski ih je.... procijenio na 50 milijuna. Robert Conquest... na 40 milijuna, ne računajući još i one poginule u Drugom svjetskom ratu.... Dimitri Panin tvrdi 60 milijuna žrtava, Aleksandar Solženjicin.... govori o 66 milijuna žrtava......).

Zanimljivost knjige je u tome što se oslanja na vjerodostojnu arhivsku građu, većinom iz Moskve, a koja je danas dostupna istraživačima. Zato brojke koje se u njoj navode uopće nisu prijeporne, pa je određeni broj promatrača zaključio da cijena komunizma predstavlja 'najkolosalniji slučaj političkog pokolja u povijesti' (fusnota Martina Malia, 'The Lesser Evil?', ... 1998.), ili da se istina odsad zasniva na 'onom što predstavlja najveći, najkrvaviji zločinački sustav u povijesti'. (fusnota Pierre Chaunu-a.... ). Jednako tako, rasprava se nije toliko vodila oko samih činjenica, koliko oko njihova tumačenja.

Gdje god bili, primjećuje Stephane Courtois, svi su komunistički režimi 'masovni zločin pretvarali u pravi sustav vlasti'. Stoga bi iz toga bilo logično zaključiti da komunizam nije ubijao protivno svojim načelima, već u skladu s njima – drugim riječima, da komunistički sustav nije bio samo taj koji je činio zločine, nego sustav čija je sama bit bila zločinačka.

'Odsad više nitko, piše Tony Judt, neće moći dovesti u pitanje zločinačku narav komunizma' (fusnota: Tony Judt, International Herald Tribune, 23. prosinca 1997.). Tome se pridružuje činjenica da je komunizam ubijao mnogo više nego nacizam, da je ubijao mnogo dulje te da je počeo ubijati prije njega. 

'Metode koje je stvorio Lenjin, a usustavio Staljin i njemu slični, piše Courtois 'ne samo da podsjećaju na nacističke metode, nego su njima često i prethodile'. Samo ta činjenica, dodaje on, potiče na 'usporedna promišljanja o sličnosti režima koji je od 1945. smatran najzločinačkijim režimom stoljeća i komunističkog sustava, koji je do 1991. sačuvao svoju međunarodnu legitimnost, koji je u nekim državama i danas na snazi i ima svoje pristaše po cijelom svijetu'.

Upravo je autor tih dvaju pitanja potaknuo raspravu. Pomisao da bi se komunizam moglo smatrati apsolutno zločinačkim sustavom, i po svemu sudeći ugnjetačkim, i dalje nailazi na žestok otpor. To proizlazi iz moguće usporedbe komunizma i nacizma. Budući da je nastojao približiti ta dva pojma, Stephanea Courtoisa su žestoko napali autori koji su o njegovoj knjizi govorili kao 'intelektualnoj prijevari' i 'promidžbenom činu' (Gilles Perrault), 'poistovjećivanju' (Jean-Marie Colombiani), 'daru poklonjenom Nacionalnoj fronti u trenutku procesa Papon' (Lilly Marcou), 'groznoj proračunatosti velikog trgovca' (Daniel Bensaiid), 'ideološkom pamfletu' (Jean-Jacques Marie), 'prijevari' (Maurice Nadeau), 'nijekanju povijesti' (Alain Blum), pa čak i o 'negacionizmu' (Adam Rayski).

Pritom je znakovita činjenica da se Stephaneu Courtoisu zamjeralo što je napisao da je 'smrt od gladi djeteta ukrajinskog kulaka koji je namjerno natjeran u bijedu od strane staljinističkog režima, jednaka smrti od gladi židovskog djeteta u varšavskom getu, koga je na glad natjerao nacistički režim'.

Može se pomisliti kako zapravo i nije skandalozna ta rečenica, već sama činjenica da se o njoj može raspravljati.

Philippe Petit je išao dotle da je napisao da 'niti svi mrtvi nisu jednaki' (Philippe Petit, Marianne, 10. studenoga 1997.). Međutim, nije precizirao mjerila za prosudbu koja bi omogućila razlikovati žrtve prvog i drugog reda. Već sama činjenica da je danas još uvijek potrebno razjašnjavati što zločin čini zločinom, ili pokazati da su sve žrtve jednake, puno govori o duhu vremena.
(obrada teksta za ovaj blog, A.R.J., 19. sept./rujna 2010.)

nedjelja, 11. svibnja 2014.

POTREBNO JE ISTRAŽITI TROSTRUKI SABIRNI LOGOR U JASENOVCU



Dragovoljac.com/ Potrebno je istražiti trostruki logor u Jasenovcu/28 Travanj 2014

Autor: Dr. Stjepan Razum  



 POTREBNO JE ISTRAŽITI TROSTRUKI SABIRNI LOGOR
U JASENOVCU

 


Skupina povjesničara sastala se 15. travnja 2014. u Zagrebu, na Fratrovcu, kako bi se dogovorili o obliku zajedničkoga istraživanja trostrukoga logora u Jasenovcu.

Naime, iz literature je poznato da je ustaška vlast osnovala i vodila sabirno polje u Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.), u kojem je zatvarala sve one koji su bili ugroza mladoj hrvatskoj držav....

i u kojem je, doduše, bilo nehumanih postupaka i pojedinačnih ili skupnih kažnjavanja smrću, ali koje je u biti bilo radno i prijelazno, tj. privremeno sabirno polje.

No, isto tako je poznato, ali tek manjem broju ljudi da je neposredno nakon rata logor u Jasenovcu nastavio postojati pod vlašću novih komunističkih vlastodržaca. Od 1945. do 1948. ondje su zatvarani hrvatski rodoljubi i u njemu su život završili mnogi iz kolona križnih putova.

I nakon 1948., sve do 1951. logor je postojao, ali tada za bivše komuniste, koji su kao informbiroovci postali opasni za Titovu diktatorsku vlast.

Kako je za vrijeme rata zatvor u Staroj Gradiški bio jedna od organizacijskih jedinica sveukupnog logora u Jasenovcu, tako je poslije rata logor u Jasenovcu bio organizacijska jedinica logora u Staroj Gradiški.

Posljednjih godina objavljeno je nekoliko značajnih djela i rasprava o Jasenovcu, te se razvila i široka novinska raspra o pitanju Jasenovca. Kako postoje manipulatori, mitomani i negatori nekih od tih triju susljednih logora u Jasenovcu, navedeni su povjesničari osjetili potrebu za zajedničkim nastupom u hrvatskoj javnosti u njihovu proučavanju i osvjetljavanju.

Tu potrebu osjećaju tim žurnije što je i nakon osamostaljenja Republike Hrvatske velikosrbski jasenovački mit nazočan još u mnogim hrvatskim, zapravo jugoslavenskim glavama, koje nisu uspjele shvatiti da je njihovo jugoslavenstvo zloupotrijebila velikosrbska politika. Stvorenim jasenovačkim mitom velikosrbi i jugoslaveni nastojali su ušutkati svako hrvatstvo, a nijekanjem komunističkoga logora u Jasenovcu žele sačuvati svoje povlastice koje su na tuđoj krvi stečene.

S obzirom na to da je jedna istina, a mnogo laži, navedena skupina povjesničara nastoji raditi na razodkrivanju istine o logoru u Jasenovcu. U tu svrhu osnovat će nevladinu udrugu za istraživanje trostrukog logora u Jasenovcu.

Polazište im nije režimsko, tj. ni ustaško ni komunističko stajalište, već istina koju treba odkriti. Žele nastupiti u javnosti sa zahtjevom prema vlastima da konačno poradi na povratu arhivskoga gradiva iz Beograda, te da izvrši iskapanje posmrtnih ostataka na području samoga Jasenovca.

Dok god se to ne učini postojat će velika mogućnost manipulacija i stvaranja mitova.

Navedeni povjesničari odbacuju unaprijed govor o žrtvama u brojkama, već od vlasti zahtijevaju i sami će raditi na tome, da se žrtve popišu imenom i prezimenom,

i to tako da se jasno znade tko je samo prošao kroz logor, a tko je u njemu smrtno stradao.

Postojeći popis koji je učinilo Spomen-područje Jasenovac ne razlikuje te dvije skupine žrtava.

Dr. Stjepan Razum

ponedjeljak, 5. svibnja 2014.

Lustracija: Dvije karte za München najznačajnija EU investicija u Hrvatsku



Dragovoljac.com/ Lustracija: dvije karte za München najznačajnija EU investicija u Hrvatsku/ 21 Travanj 2014


Autorica Višnja Starešina  

Lustracija:
Dvije karte za München najznačajnija EU investicija u Hrvatsku   
 
 
Još jedan posebni „uzvanik“ njemačkog pravosuđa, bivši šef jugoslavenske Udbe Zdravko Mustač odletio je za München.

I ako danas procjenjujemo učinke hrvatskog članstva u EU u prvoj godini, moj odgovor je vrlo jednostavan: dvije karte za München najznačajnija su europska investicija u Hrvatsku.

Te dvije avionske karte, prva za Josipa Perkovića, a sada eto i druga za Zdravka Mustača, omogućile su da se u proteklih deset mjeseci jasno pokaže u kojoj mjeri stara komunistička oligarhija zapravo upravlja današnjom Hrvatskom.

U sljedećim mjesecima tijekom suđenja u Njemačkoj, te dvije karte za München omogućit će da se pred sudom prikaže i utvrdi kako je djelovao komunistički represivni sustav u bivšoj Jugoslaviji.

Iz Njemačke stižu najave da se istraga širi i za očekivati je nove europske uhidbene naloge. Uz daljnji njemački poticaj i poštivanje europskih standarda pravne države, dvije karte za München mogle bi postati uvod u proces lustracije sustava, bez kojeg europska Hrvatska nije moguća. Tehnički to i nije prezahtjevna misija. Na nekoliko pažljivo odabranih kaznenih predmeta može se razobličiti cijeli sustav i njegov modus djelovanja. Dakako, pod uvjetom da to čini politički neovisno i profesionalno kompetentno pravosuđe.

Ubojstvo bivšeg direktora INE Stjepana Đurekovića, kojeg je njemačko pravosuđe izabralo kao središnji slučaj kaznenog progona ubojstava počinjenih za račun komunističkog sustava od strane njegove tajne policije, kolokvijalno Udbe, pravi je primjer predmeta koji može razobličiti sustav.

Stjepan Đureković ubijen je u Njemačkoj 1983. godine pa će proces pokazati na koji je način jugoslavenska tajna policija djelovala u drugim državama, uključujući i uhođenja i likvidacije političkih protivnika režima.

Kako je Đureković u vrijeme ubojstva bio i politički emigrant, ali i osoba koja je bila iznimno upućena u financijske malverzacije zlatne komunističke mladeži, kroz postupak će se moći razobličiti i postupanje sustava prema političkim oponentima, ali i (tadašnje) financijske operacije komunističke oligarhije.

Josip Perković nije slučajno izabran kao ključna osoba ovog procesa i nije slučajno onaj zakon kojim je Vlada Zorana Milanovića nastojala u najbalkanskijoj maniri izbjeći izručenje nazvan lex Perković, a ne primjerice lex Mustač, iako je potonji bio u to doba više pozicioniran u Udbi.

Kroz sudski postupak moći će se pokazati ne samo tadašnje djelovanje Josipa Perkovića, koji je osumnjičen za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića, već i kontinuitet tog djelovanja do današnjih dana, kroz staru mrežu u novoj hrvatskoj državi.

I to ne samo obavještajno-policijski aspekti tog djelovanja, već i oni financijski, koji su obično u pozadini svakog djelovanja. Zbog svega toga slučaj Đureković je krunski predmet, a Josip Perković će biti ključna osoba na optuženičkoj klupi.

Dugogodišnja nezainteresiranost za njegov kazneni progon u Hrvatskoj, opstrukcija njemačke istrage, a na kraju i pokušaj sprečavanja njegova izručenja Njemačkoj pod cijenu sukoba s EU, već su pokazale sveprisutnost i kontinuitet te stare mreže u hrvatskoj državnoj vlasti, pravosuđu, medijima. Ali zahvaljujući upravo tom grčevitom pokušaju da se proces protiv Perkovića ne vodi u Njemačkoj, mnoge maske već su pale na domaćoj političkoj sceni.

Prije tog odlučnog „ne“ europskom uhidbenom nalogu, možda ste i mogli vjerovati da Vladu uistinu vodi Zoran Milanović, a ne ljudi koji su ga stvorili.

Možda ste i mogli vjerovati da „nova pravednost“ stanuje na Pantovčaku, dok niste saznali da je ideja o tajnoj pripremi lex Perkovića potekla upravo iz miljea predsjednika Josipovića,

dok vam Predsjednik nije protumačio kako apsolutno nije sporno da sin najtraženijeg njemačkog osumnjičenika za državni terorizam Saša Perković bude njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost.

Bi li sin Saša rekao Predsjedniku da otac planira bijeg izvan EU, kao što su to njemačke službe predmnijevale i informacije o planiranom bijegu podijelio s našim i njemačkim obavještajnim sustavom? Ili bi možda vjerojatnije savjetnik Saša, koji po prirodi svoje funkcije svakodnevno dobiva izvještaje hrvatskih obavještajnih službi, prenio ta saznanja tati?

Kako istraga i dalje traje, nije li sin Saša kao savjetnik Predsjednika za nacionalnu sigurnost i dalje u poziciji da je opstruira?

U jeku operacije spašavanja osumnjičenika Perkovića u najklasičnijoj udbaškoj maniri zastrašivanja je provaljeno u stan Gisele Đureković, udovice likvidiranog Stjepana Đurekovića. To smo saznali iz njemačkih medija.

Za hrvatske medije to uopće nije bila priča. No i to je bilo korisno razotkrivanje hrvatskih medija. Baš kao i DORH-ovo odbijanje da se, kao zastupnik njemačkog državnog odvjetništva žali na presudu kojom je velikogorički županijski sud odbio izručenje Zdravka Mustača.

No s druge strane, presude Vrhovnog suda pokazuju da se najviša sudska instanca u državi može oduprijeti utjecaju stare mreže i da ipak, makar i pod pritiskom, EU pomalo useljava u hrvatski sustav.

Svim otporima i opstrukcijama unatoč, njemački proces za ubojstvo S. Đurekovića počinje i u Hrvatskoj otvarati neke procese koji su još prije godinu dana izgledali nemogući i nevjerojatni. Nevjerojatnim je izgledalo da Zoran Milanović krene u otvoreni politički obračun sa Slavkom Linićem, koji je u financijskom miljeu simbol starog kontinuiteta onoliko koliko je Josip Perković bio u obavještajnom.

Da DORH zakašnjelo i stidljivo ali ipak počinje pokretati istrage koje vode prema Slavku Liniću : najprije Lovrić-Merzel, potom vjerojatno Šegon pa Kalem…

Ono što će proces protiv Perkovića i ostalih značiti za demontažu obavještajne oligarhije bivšeg sustava, proces protiv Linića bi značio za demontažu njegove financijske oligarhije, uz koju hrvatsko gospodarstvo ne može funkcionirati kao europsko tržišno gospodarstvo, odnosno danas više ne može funkcionirati uopće.

Taj se proces danas više ne čini nedostižnim.

Saznanja iz njemačke istrage i njemačkog suđenja mogla bi ga učiniti još vjerojatnijim.
I to bi mogao biti uvod u lustraciju sustava koja je nužna ne samo za društveno već i najdoslovnije za gospodarsko ozdravljenje Hrvatske.

Uostalom, nije Njemačka tako ustrajno inzistirala na procesu protiv Perkovića i ostalih samo zbog pravde za žrtve, još manje zato da bi osudila optuženike. Njemačka je to učinila je to ponajviše zato što s tako premreženim sustavom nije moguće poslovati, nije moguće učiniti ga dijelom europskog gospodarskog prostora.

Zato su dvije karte za München iznimno značajna investicija u europsku Hrvatsku.

Malom pravosudnom intervencijom u prošlost može se osloboditi veliki prostor za budućnost.

Višnja Starešina
Narod.hr