Perković ima dokumente. Može ucjenjivati političare i tajkune

Dragovoljac.com/Perković ima dokumente. Može ucjenjivati političare i tajkune/

Ponedjeljak, 16 Rujan 2013 13:01

Autor Dražen Ćurić Perković ima dokumente. Može ucjenjivati političare i tajkune (slijedi komentar Ante Rokova Jadrijevića: "UDBA JE NAŠA SUDBA"!!)

Nikola Štedul jedan je od rijetkih hrvatskih emigranata koji je preživio Udbin atentat. Egzekutor Vinko Sindičić sačekao ga je ispred njegove kuće u Škotskoj i ispalio u njega četiri metka. Iako se više ne bavi aktivno politikom, Štedul se želi uključiti u raspravu o “Perkovićevu zakonu”. Razgovarali smo u njegovoj kući u Zagrebu, u kojoj živi sa suprugom Shirley koju je upoznao još dok je bio emigrant u Australiji. Štedul govori sporo i jasno. Naš je razgovor povremeno prekidao kašalj koji nije samo znak njegovih visokih godina (76) nego možda još više burnog i teškog života Kakva je uloga Josipa Perkovića u pripremi likvidacija hrvatskih emigranata? To je jedno tako opširno pitanje na koje je jako teško ovako odgovoriti. Prije svega, on je bio službeno postavljen da nadzire emigraciju, a onda i za rješavanje problematičnih pojedinaca u toj emigraciji. Kažete da je bio zadužen za rješavanje problematičnih emigranata. Što to zapravo znači? To ne mora uvijek značiti likvidaciju. To znači da su se usmjeravali na to da nekoga diskreditiraju s kojekakvim informacijama i dezinformacijama i da ih, ako mogu, najprije unište karakterno. Ako to nisu mogli, pokušavali su ih okružiti svojim agentima koji su onda pokušali skrenuti tu osobu na neki drugi put. A ako im ni to nije uspjelo, išli su na likvidaciju. Kao što su i vas pokušali likvidirati. Kakvu je ulogu imao Perković u pripremi vaše likvidacije? Upravo ovako kako sam rekao. Najprije su pokušali infiltrirati svoje ljude među nas, u Hrvatski državotvorni pokret (HDP). Bio je zanimljiv Udbi jer je nešto značio. Smatrali su nas problematičnima i opasnima. Kada samo došao u Hrvatsku početkom devedesetih, saznao sam i zašto su me odlučili likvidirati. Jedan moj prijatelj iz Crne Gore rekao mi je da mu je njegov znanac, koji je u Udbi bio blizak Pekoviću, rekao da su se na sve moguće načine pokušali približiti meni. U cijeloj našoj strukturi imali su špijune, ali nisu imali nikoga tko bi mi se mogao približiti i utjecati na mene. I onda su zaključili da je jedino rješenje likvidacija. To je jedan primjer. Bilo je više takvih primjera. Kako su se udbaške strukture u Jugoslaviji i Hrvatskoj pripremale za likvidacije? Tko je donio odluku o likvidaciji a tko je trebao takvu odluku provesti u djelo? Odluku je u ono doba mogao donijeti samo jugoslavenski Savjet za državnu sigurnost. I onda su to prebacivali na republičku Udbu i ministra unutarnjih poslova. Onda je on zajedno sa svojim čovjekom koji je u Udbi bio zadužen za emigraciju, kao što je to bio u Hrvatskoj Perković, dogovarao kako riješiti problem. Međutim, treba reći da je Savezni sekretarijat donosio odluke na osnovi informacija koje je dobivao iz republičke Udbe koja je zapravo sugerirala likvidaciju. Je li istina da je postojalo nepisano pravilo da srpsku emigraciju prate i likvidiraju Srbi, a hrvatsku Hrvati? Po mojemu iskustvu, za hrvatsku su emigraciju bili zaduženi Hrvati. Drugi se ne bi mogli na taj način infiltrirati u hrvatsku emigraciju. Kakva je dakle bila Perkovićeva uloga u atentatu na vas? Po onome što sam saznao tek kada sam se vratio u Hrvatsku, on je, osim što je službeno koordinirao stvari, preuzimao ulogu organiziranja likvidacija Đurekovića, Bilandžića, Gorete. U Hrvatskoj sam također saznao da je on imao glavnu ulogu u organiziranju moje likvidacije. Na kraju krajeva, to je i Vinko Sindičić potvrdio u svojim pismima. Vi se 1990. godine vraćate u Hrvatsko i vidite da je Josip Perković postao jedan od najbitnijih stupova u sigurnosnom sustavu demokratske Hrvatske. Kako ste doživjeli to da ga je Franjo Tuđman uzeo pod svoje okrilje? Mene to nije začudilo. Mi u HDP-u smo kao i Franjo Tuđman vodili politiku pomirenja. Meni se svidjela ideje o nacionalnom pomirenju i smatrao sam da ne možemo sve komuniste optužiti da su bili zločinci i neprijatelji te da ih treba maknuti. Ali oni su to shvatili malo drukčije. Na koga mislite kada kažete oni? Mislim na komuniste koji su bili važni i koji su služili tom represivnom aparatu. To je bila Udba, KOS i oni koji su bili u politici kao što su Mulc, Mustač, ministri unutarnjih poslova. Zašto je Tuđman uzeo Perkovića u novu vlast? Čime ga je to Perković zadužio? Jesu li oni prije nego što je Tuđman preuzeo vlast imali nekakve kontakte i dogovore? Iz onih informacija koje sam prikupio u Hrvatskoj, smatram da su komunisti, kada su shvatili da ne mogu sačuvati Jugoslaviju, tražili nekoga koga mogu podržati. Kada su vidjeli četničku navalu, shvatili su da se Jugoslavija ne može održati. Shvatili su da to ne želi jaka struktura u Srbiji. Oni su to jedno vrijeme pokušavali zaustavljati kroz tadašnji legalni sustav Udbe, policije i KOS-a, jer ni u tim strukturama nisu svi bili za Veliku Srbiju. Kada je Perković vidio da i to ne ide, on i cijela jedna tadašnja struktura ljudi iz tajnih službi u Hrvatskoj odlučila se odabrati nekoga poput Franje Tuđmana, te da se njega podrži. Željeli su se uključiti u novu strukturu tako snažno da preuzmu, odnosno da zadrže sve pozicije koje su imali. Sada ispada da je Franjo Tuđman bio izbor udbaša. Je li Tuđman bio njihov izbor ili su oni jednostavno pikirali na onoga tko ima najviše šanse da dođe na vlast? Oni su tražili više mogućih rješenja preko kojih bi kasnije kroz izbore došli na vlast. Išlo je to postupno. Kada su njemu dali putovnicu, tada nitko od ovih drugih disidenata nije mogao dobiti putovnicu. Znači, već su tada smatrali da se to preko njega može odraditi. Perković i njegovi suradnici već su tada mislili par koraka unaprijed i počeli su tražiti odstupnicu? Tako je. Kakav su odnos s Perkovićem imali (ili imaju) Josip Manolić i Stipe Mesić? U početku su bili zajedno na istoj toj strani. U kakvim su oni odnosima bili prije demokratskih promjena? Jesu li se poznavali? Ne bih mogao reći koliko su oni bili bliski u suradnji. Jer ipak su ova dvojca bili više-manje izolirani iz tih struktura, iako se možda može reći da je Mesić s tim strukturama dosta surađivao za vrijeme Jugoslavije. Početkom devedesetih, otprilike kada i vi, vraća se iz Kanade i Gojko Šušak koji je, kako smo kasnije vidjeli, ostvario odličnu suradnju s gospodinom Perkovićem. Šušak je zapravo bio Perkovićev zaštitnik tijekom devedesetih, zar ne? Da. Šušak je jedno osjetljivo pitanje. Za Šuška nisam puno čuo prije nego što je došao u Hrvatsku. Ništa ne bih mogao reći o njegovoj ulozi u emigraciji, osim to da je bio uključen u organizaciju dolaska Tuđmana u Kanadu. O njegovoj djelatnosti u Kanadi ne mogu ništa reći. Nisam bio upoznat. Njegov kum Marin Sopta bio je naš zastupnik u Kanadi, ali nikada o njemu nije govorio. Ali kada je došao u Hrvatsku, imao je s Perkovićem dosta dobru suradnju? Da, dobro su surađivali. Šušak ga je štitio u svim tim napadima sa strane. Vi ste bili za politiku pomirenja, ali ste svejedno protiv Perkovića podigli kaznenu prijavu? Kaznenu prijavu sam podigao 1999. godine, kada sam vidio da oni pomirenje doživljavaju na sasvim drugi način. Budući da su se bojali da se počnu otkrivati njihova zlodjela za vrijeme Jugoslavije, bili su uporno angažirani na tome da se nitko od nas, koji smo postavljali pitanja o njihovim nedjelima, ne pojavi u nekoj važnoj ulozi u državi. Kako su sprečavali izvorne emigrante da dođu na dobre pozicije? Prije svega imenovanjem svojih ljudi na važna mjesta. Ali i promidžbom preko svojih ljudi u medijima. Kako to da je Tuđman to dopustio? Osobno mislim da on nije imao izbora, da je morao. Tuđman je bio pod velikim pritiskom i stegom, pod ucjenama i tko zna već čime. Nije mogao drukčije. Zanimljivo je još nešto. Znamo da se Mesić i Šušak nisu baš slagali. Međutim, kada su Šušak i Tuđman umrli, Mesić je postao Perkovićev zaštitnik? Mesić je to vjerojatno uradio iz političkog pragmatizma. Njemu je to tada odgovaralo. Čime je Perković zadužio Mesića? Informacijama koje je imao o njemu. Perković je imao osjetljive informacije za sve ljude. To je njegova specijalnost. Što je to što je Mesića moglo kompromitirati? Vjerojatno možda neki potezi iz starog sustava. Ako je Mesić surađivao s njima, onda je Perković imao takve podatke. I naravno da mu nije bilo u interesu da se to objavljuje. Jedan od razloga može biti i Mesićevo prikupljanje novca u Australiji. Razne stvari. Mislite da bi Perković mogao znati gdje su završili čekovi koje je Mesić navodno izgubio? O da. Sigurno. Kakva je Račanova uloga u organizaciji atentata na emigrante? Upravo u tome i jest stvar što je Perković imao informacije da Račan nije bio nevin. I da je on (Račan, op. a.) bio uključen na najneugodniji način u likvidacije emigranata. Je li bio u forumima koji su donosili neke konkretne odluke o emigrantima? Da. Sigurno. Kada je to došlo na republičku razinu, onda su Račan, Perković i družina donosili odluke. Ne znam je li previše rano govoriti o tome što je meni Perković ispričao o tome kolika je bila Račanova uloga u ubojstvu Đurekovića. Sada je pitanje koliko se u to može vjerovati. Ja sam Perkovića pitao kakva je bila njegova uloga u atentatu na mene, a on mi je rekao da nije sudjelovao u tim akcijama. Međutim, sada znam da je sudjelovao i da je lagao. Sada je Perković u problemima. Koliko je on sada vjerodostojan svjedok? Uvijek je problem koliko vjerovati takvom svjedoku. Nakon Mesića na vlast dolazi Ivo Josipović i onda on na mjestu glavnog savjetnika za sigurnost ostavlja Sašu Perkovića, sina Josipa Perkovića. Perković je bio dobar komunistima, pa onda Tuđmanu, Šušku, Mesiću i sada Josipoviću? To ne mogu protumačiti nikako drukčije nego da se radi o ucjenama. Jer Josipović je dovoljno pametan da zna da mu nije politički pametno da Perkovića drži kao svog savjetnika. Kakvim bi to ucjenama mogao biti izložen Josipović? Prije svega zbog toga jer Perković puno toga zna o Račanu i cijeloj toj strukturi. Zna i o Josipovićevu ocu. Ako on počne govoriti i ako ima neke dokumente o tome, onda pada cijela struktura oko SDP-a. Kakva je uloga šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, koji je od devedesetih godina bio blizak obavještajnim službama? U kakvim je on odnosima s Perkovićem? Koliko ja znam, Karamarko nije surađivao s Perkovićem. Kakav je bio odnos Sanadera i Perkovića? Čvrsto vjerujem da je Sanader bio udbaški agent u Austriji. Ivo Sanader? Da. On nije bio ni u kakvoj kontroverzi s njima. To su bile normalno prihvaćene situacije. Tuđmanu su iz tih udbaških struktura predložili da Sanader bude veleposlanik u Austriji. Kada su ga poslali tamo, Austrijanci su mu odbili akreditaciju znajući kakvu je ulogu imao dok je bio u Austriji. Kada su Mesić i Sanader bili na vlasti, surađivali su jako dobro. Je li to zahvaljujući i Perkoviću kojega su štitila obojica? Naravno da je on to malo koordinirao. Ali njihova je politika bila identična. Koji su motivi Zorana Milanovića, da ne izruči Perkovića i da se zbog njega sukobi s Njemačkom? Ja to opet ne mogu vidjeti drukčije nego da Perković ima toliko materijala protiv njih svih skupa. Možda ne protiv Milanovića, ali možda ima protiv njegova oca, obitelji i cijele strukture SDP-a. Ne može Milanoviću biti u interesu da cijeli SDP dođe pod udar Perkovićevih informacija i ucjena. Koliko je ta “udbaška struja” jaka u Hrvatskoj? Ona dominira cijelim sustavom. Jer da ne dominira, onda ne bi radili tipično balkanske spletke s Europom i tim “lex Perković”. Tko je po vama najviše zagovarao donošenje “lex Perković”? Anto Nobilo je imao velik utjecaj u organizaciji da se to odradi. A samoj ideji je bio sklon cijeli krug ljudi u Predsjedništvu SDP-a. Jer ako Perković ode u Njemačku i ako počne iznositi dokumente, cijeli SDP će biti u krizi. Zašto bi bio samo SDP u krizi kada vidimo da je Perković služio cijelo vrijeme i HDZ-u? On je služio HDZ-u kada je to za njega bilo oportuno. U ratno doba on nije imao izbora. Mnogi od njih nisu imali izbora. Oni su se u HDZ-u držali skupa i štitili jedni druge. Ali čini mi se da ni Karamarko na početku nije inzistirao da se Perković izruči Njemačkoj, te da se tek nedavno posve priklonio toj opciji. Kao političar je morao oklijevati, jer je morao vidjeti koliko će biti otpora u njegovoj stranci. Kada se pokazalo da nema ozbiljnog otpora, vjerojatno se odlučio za to. Kako to da Karamarko nije napravio nešto u vezi s Perkovićem dok je bio ministar unutarnjih poslova? Procjena je da nije mogao. Tu ključnu ulogu igra Bajić. Ako Bajić nije bio spreman nešto raditi... Zašto Bajić štiti Perkovića? Zato što je on iz starih struktura. Njegova obitelj i njegov otac. Sada vas moram nešto pitati o HDZ-u. U posljednje 23 godine HDZ je bio na vlasti barem 17 godina. Zašto je dopustio da se “udbaši” tako dobro pozicioniraju? Nisu mogli. U HDZ-u, a pogotovo u samoj strukturi vlasti, bilo je toliko njih i toliko su se učvrstili da nije bilo moguće poduzimati nešto. Kada je meni predsjednik Tuđman rekao da idem k Perkoviću i da pokušam surađivati s njim, prigovorio sam mu zašto baš ja moram ići kod njega koji je bio određen da nas proganja. Tada još nisam ni znao da je on bio izravno uključen u organiziranje atentata na mene. On je rekao: Nemoj to sada, to ćemo kasnije, poslije rata. A rat je došao i prošao, ali se Perkovića nije diralo. Mislim da bi sam Tuđman to bio pokrenuo da je mogao, ali nije mogao. Koliko je Perković i danas utjecajan u politici, gospodarstvu i medijima? Možda se najbolje vidi po ovom “lex Perković” koliko je snažan i koliko ima utjecaj na strukture vlasti, pogotovo na ovu sadašnju vlast. U samoj državi i birokraciji ima golem utjecaj. On je bio na čelu obavještajnih službi za vrijeme pretvorbe i privatizacije. Boje li se njega i tajkuni? Itekako. To je možda i njegova najčvršća osnovica. Zašto Njemačka toliko inzistira na Perkovićevu izručenju? Prije svega oni žele riješiti svoj problem. S političkog stajališta oni žele ovdje oslabiti tu cijelu strukturu nastavka komunističkog režima, koji ovdje još uvijek postoji. I način upravljanja državom. Svi govore da Perković ima dokumente. Gdje to on drži? Kakve su to količine? Fizički ne mora biti toga puno. Može biti riječ o samo nekoliko fascikla važnih dokumenata kojima može potvrditi ono što će reći. Ne znam hoće li on uopće ići rušiti tu strukturu iz osveta ako ga pošalju tamo ili ako bude osuđen ovdje. Možda uopće neće. Možda se oni boje bezrazložno. Ali ako ga Nijemci pritisnu da kaže neke istine i ako to potkrijepi nekim dokumentima... Ako mu je alternativa da umjesto jedne bude 15 godina u zatvoru, onda bi se on mogao odlučiti i na to. Vi pretpostavljate da Perković ima dokumente o svim bitnim ljudima koji su nešto značili u politici, gospodarstvu i medijima? Ima sigurno. Dokumente, snimke... Sve on to ima. Dražen Ćurić Večernji listL < «   » >

 

Komentari  

#2 Ante Rokov Jadrijević 2013-09-17 10:43

Taman sam počeo ovaj komentar, a Udba me odmah srušila. Stalno su mi za vratom.....
No, idemo iz početka:

Odličan i izvanredno koristan članak, znanog novinara Dražena Ćurića! Potvrđuje se sve što sam i ja pisao više od posljednjih 23 godine. Dakle, da je "UDBA JE NAŠA SUDBA"!!
Odlično su spomenuti i dr. Franjo Tuđman, ali i Gojko Sušak! Tek sada smo saznali i da je Sanader bio udbaški agent u Austriji (najvjerovatnije u Klagenfurtu, u kojem je bila jedna jaka Udbaška banka....). A pogrdno je spomenut i naš bivši Ciganin - Predsjednik Stipe Mesić!

A kao šlag na tortu – pogrdno je još spomenut i novi predsjednik dr. Ivo YU-sipović i njegov orjunaški otac Ante YU-sipović, ratni komandant zloglasne krvave i krvoločne 11. dalmatinske divizije, koja je kao „crvena kuga“ poharala Dubrovnik i poubijala najbolje dubrovačke hrvatske intelektualce - na otoku DAKSI.., a potom žive spalile i fratre na Širokom Brijegu!

Odličan je i prilog o "uglednom" i “zaslužnom“ Ivici Račanu, iako je tu napravljen nepotreban zastoj u toj mračnoj priči...

Ukratko, čestitam do neba znanom novinaru Draženu Ćuriću, ali i meni dobro znanom Nikoli Štedulu...

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., bloggeru, Brtonigla
(Hrvatski socijal-radikal)

Citat

+1 #1 vedra 2013-09-16 15:01

Ako udbaši "slučajno"uklone Lex-a ,treba li njegov sin kao zakonski nasljednik te "tatine dokaze"zadržati u obiteljskoj ladici,kod prijana Josipovića ili odnijeti u EU-Ladicu ???

Citat

Ili mi ili oni

Dragovoljac.com/Jasna Dautanac: Ili mi ili oni/ 06 Rujan 2013

Jasna Dautanac

              Ili mi ili oni

S komunistima pregovora nema, nema kulturnog dijaloga,                političke korektnosti niti mirnog rješenja problema,                       jer oni ne znaju što to uopće znači. S komunistima pregovora nema, nema kulturnog dijaloga, političke korektnosti niti mirnog rješenja problema jer oni ne znaju što to uopće znači. Navedenim pojmovima barataju u svojem rječniku samo kad su stjerani u kut i kad nemaju kamo, no čim se malo pridignu i dobiju krila u praksi provode samo diktaturu. Ako nekome još uvijek nije jasno podsjetit ću na samo dva povijesna detalja kako završavaju „mirna rješenja“ s komunistima. Pred sam kraj 2. svjetskog rata komunisti se nisu usudili osvajat Zagreb vojnom akcijom jer su znali da će se ustaše branit do zadnje kapi krvi, uostalom uvjerili su se u to kad su osvajali Gospić i tamo polomili zube, zbog toga su tu bitku za Gospić skrivali kao zmija noge u proteklih pedesetak godina, dok su nam silovali pamet svojim herojskim ofanzivama. Dakle da bi osvojili Zagreb dosjetili su se poslati Andriju Hebranga da iskoristi neka svoja osobna poznanstva s ustaškim dužnosnicima i ispregovara mirnu predaju grada kako bi se izbjegle žrtve i razaranje, a zauzvrat će se ustaška vojska i hrvatski narod mirno povući u izbjeglištvo. Taj dogovor završio je tako da su svi izbjegli uglavnom pobijeni na Križnom putu a Zagrebom su mjesecima harale horde podivljalih partizančina. U samo praskozorje demokratskih promjena, komunisti su postali svjesni da se Jugoslavija održat ne može, da je komunizam pokopan u cijeloj Europi, nude nam ruku pomirenja i tobože mirno prihvaćaju višestranačje, stvorivši nekoliko stranaka u kojima su uglavnom vodili i dan danas vode glavnu riječ. Da bismo imali svoju državu i da bi ju obranili od četnika pristali smo na to pomirenje i oprostili im 50 godina terora nad nama. Čim je ratna opasnost prestala malo po malo preveli su nas žedne preko vode i danas opet imamo komunističku diktaturu u državi koju smo stvorili vlastitom krvlju. Ne samo da imamo komunističku nego i četničku diktaturu jer nas uporno tjeraju da se ispričavamo jer smo pobijedili u ratu. Pripadnicima poražene vojske kao nagradu za agresiju na državu gradimo kuće i stanove dok pripadnici pobjedničke vojske žive na rubu egzistencije. I još im predsjednik vlade poručuje da su šovinisti jer se bune protiv jezika i pisma onih koji su im zapalili gradove i sela, protjerali ih u progonstvo, pobili im prijatelje i rodbinu, silovali žene i sestre i uništili im život zauvijek. Narod uglavnom šuti, tu i tamo se netko zbog nečega pobuni, naprave se neki prosvjedići i ako je netko malo uporniji onda pozovu predstavnike prosvjednika, dogovori se nekakvim „kulturnim dijalogom“ neko „mirno rješenje“ i svi odu doma. Seljaci se izbore za poticaje i briga ih za učiteljice koje se malo bune pa dobiju neku siću i briga ih za medicinske sestre koje se na kraju „politički korektno“ povuku… vatra se ugasi a komunisti sve više i više divljaju. Hoće li napokon netko u ovom jadnom i ispaćenom narodu shvatit da na vlasti nema nikakvu uljuđenu gospodu koja se brine za opće dobro nego potomke onih koji su prije 70 godina pobili 200 tisuća Hrvata i barem tri puta više protjerali. Da li je nekome jasno da je na vlasti partija koje je napustila sjednicu Sabora kada se donosila odluka o hrvatskoj neovisnosti. Hrvatska je u rukama onih koji ju nikad nisu voljeli i godinama čine sve čega god se sjete da ju unište ekonomski i moralno, a najtužnije od svega je što sve to rade nama ispred nosa dok se mi razmišljamo trebamo li uopće nešto napravit. Pa naravno da trebamo, trebamo toj prevarantskoj bandi konačno pokazat čija je ovo država i tko ju je stvorio. Trebamo se napokon postavit kao pobjednici i poraženima pokazat gdje im je mjesto. Ili će prihvatit naša pravila ponašanja ili neka se sele tamo gdje im je bolje. Postavljanje ćirilićnih natpisa u Vukovaru očito je kap koja je prelila čašu i Hrvatska se konačno digla na noge. U samo nekoliko sati, usprkos tome što nije bilo nikakve organizacije, rijeka ljudi krenula je u Vukovar s namjerom da spriječi oskvrnuće vukovarskih žrtava. Dva dana trajala je opća panika na Markovom i Iblerovom trgu, jer komunisti, ma kako bahati i raspojasani bili, nisu toliko glupi da ne znaju da je vrag šalu odnio kad se dignu ratni veterani. No po staroj dobroj hrvatskoj navadi opet se pristalo na neko „mirno rješenje“ i „kulturni dijalog“ jer eto ne žele se neredi i nećemo stvarat probleme „našoj policiji“. Ja ne znam koliko je Hrvata još ostalo među pripadnicima organa reda nakon pogroma koji je sustavno provođen u MUP-u ali onog trena kad je policija demonstrirala silu nad ljudima koji su stvarali ovu državu prestala je biti naša. Nije prošlo ni 24 sata od kad je iz Vukovara stigla poruka o „mirnom rješenju“, a crveni premijer ruga se cijeloj naciji, poručujući kako oni kojima smeta ćirilica ne vole Hrvatsku. Da li je konačno barem nekome jasno što ova poruka znači i da li smo svjesni da nam je ovo posljednja prilika da spasimo još ovo malo časti i ponosa što nam je ostalo i vratimo u svoje ruke ono za što se prolijevala krv naše braće. Završimo već jednom bitku za Hrvatsku do kraja ili nas neće biti jer ako već ne umremo od gladi umrijet ćemo od srama pred vlastitom djecom i unucima. Odluka je na svima nama, nemamo više vremena čekat ni stranke ni udruge, stranaka i udruga imamo na stotine ali samo jednu Domovinu, koju je uništila i uništava crvena neman cerekajući nam se u lice. Vrijeđaju nam crkvu i biskupe, roditelje i djecu nam ponižavaju silom nam namećući Sodomu i Gomoru u škole, pederluk i nemoral moramo gledat po ulicama, ponižavaju nam seljake i učitelje, četnici nam slave i derneče po državi dok ministar javno vrijeđa udovice poginulih branitelja i branitelje koje je sam odabrao za savjetnike. Nema više dogovora i razgovora, godinama razgovaramo i čekamo neka rješenja, za koja oni nemaju ni volje ni pameti, nego im pokažimo gdje je mjesto i njima i njima sličnima, ubuduće će bez obzira tko god bio na vlasti dobro razmislit prije nego li nam krene mahat crvenom krpom pred očima. Ne moramo strepit ni od Ostojićevih pandura ni od Bajićevih fiškala, trebamo strepit samo od sebe i svog kukavičluka. Ako smo kukavice i nismo u stanju šačici nadobudnih ratnih dezertera koji glume ministre pokazat kako se brani svoje, onda nismo ni zaslužili ništa osim da nas ti dezerteri i dalje ponižavaju i gaze po našim kostima. Ako ima u nama barem još malo ponosa i časti, barem malo osjećaja dužnosti prema onima kojih više nema - a nema ih da bi bilo Hrvatske - onda nećemo više nikome opraštat i prema nikome imat milosti. I nećemo stati sve dok Hrvatskom ne budu vladali oni koji ju vole i koji će donijeti dobro ovom narodu, ma koliko puta morali promijenit vlast. Iskra je zapaljena, Hrvatska je na nogama, pa stanimo konačno svi jedni uz druge. Sad ili nikad. Ili oni ili mi. Jasna Dautanac » >

 

Komentari  

#7 Ante Rokov Jadrijević 2013-09-07 20:56

Opet su me srušili! Uh što sam im opasan!

Dakle, da skratim: Što čeka dr. Zvonimir Kujundžić sa svojom "Hrvatskom Zorom"??

Čeka li da mu priđe više od polovice HDZ-ovaca (važno je ovo posljednje - "ovaca")??!

Zar čeka na onih šugavih 10.000 HDZ-ovih "delegata", koji su ovacijama ispratili odlazak Sanadera i sa istim ovacijama pozdravili uspon četnikuše Jace Vlaisavljević na njegovo mjesto?

Okanite se toga (čekanja) doktore Kujundžić! Ne čekajte na "stoku sitnog zuba", nego krenite s manjom udarnom pesnicom najboljih i najvjernjih Hrvata - stoka će slijediti novog Vođu!

I nije najvažnije hoćemo li na slijedećim izborim dobiti 15 ili 12 ili 9 posto glasova. Najvažnije je ući u igru i biti jezičak na vagi bez kojeg se ne može!

Pogledajte Zvečerkinu Hrvatsku Nečastivu Stranku (HNS): šaka jada- nema ih ni tri posto, ali bez njih nema Kukuriku koalicije!

SDP ima 23 posto, HDZ samo 21 posto. A što je s onom velikom "šutljivom većinom" Hrvata?

Ako ih Vi doktore Kujunžić ne povedete, sada i ovdje, UDBOFAŠISTI s Pantovčaka i iz Banskih dvora opet će pobijediti!

Bolje je ni početi, nego stati na pola puta!

Mudri Knezi imaju izreku: "Kad si dva koraka do cilja, znaj da si tek na pola puta"!

Citat

-1 #6 Ante Rokov Jadrijević 2013-09-07 20:35

Opet mi je UDBA spriječila i uništila cijeli upis, odnosno komentar na tekst Jasne Dautovac!

Neka ovo prođe pa ću ga napisati iznova!

Citat

+6 #5 Grom 2013-09-07 18:14

Bravo Jasna.

Vi bi trebali biti predsjednik Stožera za obranu hrvatskog Vukovara jer ste pokazali svojim stavovima da imate više muda od nekih muškaraca.

P.S. Sve što se rekli je i moje mišljenje.

Citat

NOVI PRILOZI ZA BIOGRAFIJU „druga“ S-LINIĆA !!

Dnevno.hr/neki komentari na tekst: neizljecive-navike-druga-linica/ 26 Srpanj 2013

NOVI PRILOZI ZA BIOGRAFIJU „druga“ S-LINIĆA !!

 

 

Hinko Kubacek · Tehnička škola Bjelovar

30. srpanj u 23:08

U studenom 2002. počela je policijska istraga vezana za poslovne odnose Ine i Jadranskog pomorskog servisa (JPS), kada je na Linićevo inzistiranje JPS bio prodan Marplov-u iz Rijeke u vlasništvu Ante Marasa.

Management Ine se protivio prodaji jer smatrao da nema razloga da Ina prepusti prijevoz derivata po Jadranu nekome drugome.

No, Linić je pobijedio i nakon te prodaje Ante Maras i njegov management preuzima kontrolu nad Jadranskim pomorskim servisom (Damir Vrhovnik je šef Nadzornog odbora) čime je Linićev lobi u potpunosti kontrolirao prijevoz nafte Jadranom.

Viktor Lenac - afera u kojoj je sanirano privatno brodogradilište Račanovog prijatelja i kuma Slavka Linića, Damira Vrhovnika, dok je ovaj u isto vrijeme imao mjesečnu plaću – sto pedeset tisuća kuna.

Riječka banka- uz to što je devizni diler Nodilo knjigovodstvenim malverzacijama uspio sakriti 100 milijuna dolara gubitaka, nalazi Hrvatske narodne banke o poslovanju Riječke banke pokazali su i mnoge druge nepravilnosti, za koje je uprava banke na čelu sa Ivanom Štokićem morala znati. No, Linić je i unatoč tome žestoko branio branio Štokića izjavama tipa: "ni nakon krađe 100 milijuna dolara, a ni nakon što su građani digli gotovo 250 milijuna eura štednje, ta banka nije doživjela kolaps".

Takva Linićeva stajališta dovela su do ozbiljnih okršaja sa liderima petorke koji su, u slučaju Riječke banke, kulminirali kada su ovi tek iz novina doznali da je Riječka banka prodana jednoj austrijskoj banci, premda nisu dali suglasnost za prodaju.

Otvoreni sukobi sa koalicijskim partnerima bili su vidljivi u i slučajevima samovoljnih privatizacijskih odluka koje su provodili Linić i SDP. Očiti primjer je privatizacija Večernjeg lista gdje su Linić i kompanija prodali Večernji list Styriji za 24 milijuna DEM. Kasnije se potvrdilo kolika je ta privatizacija bila promašena: Večernji list, odnosno Styria, za prodaju polovice svojih dionica u VIPnetu zaradila je 25 milijuna eura.

Dakle samo prodajom polovice dionica u VIPnetu Styria je zaradila dvostruko više negoli je platila za cijeli Večernji list i 10 posto dionica u VIPnetu.

I u aferu oko Hrvatskog teniskog saveza bio je umiješan SDP sa Slavkom Linićom. On je 4. ožujka 2002. odobrio da se poduzeću Alplan otpiše kredit u Hrvatskoj poštanskoj banci i da njihov kreditni dug od 10,5 milijuna kuna preuzme Hrvatski fond za privatizaciju. Ugovor o preuzimanju duga potpisao je u siječnju 2002. Hrvoje Vojković, tadašnji šef Fonda, ali je mjesec dana kasnije suglasnost dao Slavko Linić, u svojstvu predsjednika Upravnog odbora.

Naravno da zbog prebacivanja dugova jedne privatne tvrtke na porezne obveznike nitko tada nije odgovarao.

Skandalozna sanacija Hrvatske poštanske banke kojom su faktički otpisani dugovi najkontroverznijeg tajkuna 90-tih Miroslava Kutle i dugovi firme Fenixve koja je sudjelovala u prijevari kod projekta gradnje javne garaže i stambeno-poslovnog objekta u Rijeci u vrijeme dok je Linić bio gradonačelnik. Sanacija je koštala 700 milijuna kuna.

Tako su SDP-ovci umjesto zatvarnja tajkuna i lopova istima opraštali dugove.

Afera Liburnija - Linić nije izvršio sudsku odluku (dug se morao vratiti, a Linić to nije poštivao i napravio dug još veći) a time oštetio fondove u kojima su dionice imali stradalnici rata..

Hotel Excelsior u Dubrovniku - primjer Linićeva pogodovanja

SDP-ovim tajkunima.

Po Linićevu nalogu je “prodan” hotel Excelsior u Dubrovniku, Goranu Štroku, po mnogima najvredniji turistički objekt u Hrvatskoj. Postavlja se pitanje koliko je njegov novi vlasnik u zbilji dao novca. Naime, mnogi su mogli pod takvim uvjetima kupiti taj hotel.

Za Excelsior je u gotovini plaćeno milijun DEM-a (u nekim je procjenama vrijednost hotela bila mnogo veća, opljačkano je, to jest Štroku poklonjeno 30 milijuna njemačkih marka društvenog novca) i preuzet je dug od 34 milijuna DEM koliko je Dubrovačka banka potrošila na uređenje tog hotela, nakon što su u njemu bile izbjeglice.

Stvar je u tome što taj dug nije otplaćivao novi vlasnik već se dug otplaćivao iz poslovanja hotela. Godine 2002. jedan tjednik objavljuje podatak da je od samo jednogodišnje zarade Excelsiora Štrok nadoknadio milijun maraka koliko je platio hotel, otplatio kreditnu ratu hotela i još nešto - zaradio.

Dakle, kao što su komunisti poslije 1945. godine otimali privatno vlasništvo, tako su ga od 2000. davali svojim pouzdanicima.

Većina ljudi smatra da je zapravo hotel poklonjen, jer ako će sam hotel vraćati dugove, onda ispada da smo hotel prodali za ništa.

SDP i kompanija na čelu sa Slavkom Linićem 2002.g. u PIK Vrbovec postavljaja management kojem plaćaju 180.000 kn mjesečno.

Na početku 2005. g. taj isti management je osumnjićen za gospodarski kriminal. Zloupotrebama je oštetio to poduzeće za gotovo 17.000.000 kuna.

Iz nedaleke prošlosti iskopana je sumnjiva prodaja hotela Alan po trostruko umanjenoj cijeni. Pokrenuta je istraga protiv nekoliko osoba, ali ne i protiv Slavka Linića, tadašnjeg predsjednika UO Hrvatskog fonda za privatizaciju, bez kojeg te prodaje ne bi bilo.

Linić dubrovački hotel Excelsior prodaje Goranu Štroku po cijeni – kako je javno i gnjevno svjedočila tadašnja ministrica turizma Pave Župan-Rusković – trideset puta nižoj od vrijednosti hotela (trideset puta više novca nudio je Štrokov takmac u natječaju).

Za kriminal u Ini Vesna Balenović optužuje Linića, a i on je sam u jednoj televizijskoj emisiji priznao da je u Ini kriminala bilo, ali je, opet kao predsjednik Upravnog odbora, radi mira među koalicijskim partnerima krivcima progledao kroz prste.

No ni nakon prijava Vesne Balenović ni nakon toga priznanja – istrage nema.

Početkom ožujka 2009. riječka je policija u suradnji sa Županijskim državnim odvjetništvom podnijela kaznene prijave protiv riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela i nekolicine njegovih suradnika. Kao grijeh mu se nameće da je proračun Grada Rijeke oštetio za više od 80 milijuna kuna. U aferi je prozvan i Slavko Linić, za vrijeme čije je vladavine (točnije 1997. godine) potpisan prvi ugovor o dodjeli koncesije između Grada Rijeke i Tržnica Rijeka.

Tržnicama Rijeka je, kažu optužbe, omogućeno kontinuirano obavljanje komunalne djelatnosti u Rijeci na nekretninama kojima upravlja Grad, a koncesija za to Tržnicama je dodijeljena bez prethodno provedenog natječaja.

Treba li napominjati da su Tržnice Rijeka inače u većinskom vlasništvu riječkog SDP-ova tajkuna Ivana Franolića?

Odgovor · 5 · Ne sviđa mi se · 30. srpanj u 23:08

*******

Ivica Kopp · Česti komentator · Ugostiteljska škola Opatija

Ministar financija novinarima je u četvrtak poručio kako neće krepati od posla, iako bi mnogi to voljeli, nego otići na godišnji.

U petak navečer s jahtom Ferretti 39 fly već je bio u marini Punta na otoku Krku. Tamo je došao sa suprugom Ksenijom i bliskim prijateljem Jozom Kalemom, vlasnikom lanca benzinskih postaja Europetrol. Jozo Kalem također je u društvu supruge. Opskrbio se s puno voća i povrća.

Najam jahte Ferreti u ovom tjednu košta 4500 eura, odnosno 33.000 kuna. Direktor tvrtke Cima, koja iznajmljuje plovila, je Marko Čule, sin iz prvog braka Linićeve supruge Ksenije.

Unajmljeni gliser dugačak je 12,8, a širok četiri metra. Ukupne je površine 60 metara četvornih, ima dvije kupaonice, prostrani most, luksuzni salon i izoliranu kuhinju.

Spada u red najkvalitetnijih na svijetu, a idealna je, kako piše u prospektu, za druženje, meditiranje i zabavu.

Kalem bio na listi poreznih dužnika

Jozo Kalem je kao vlasnik kompanije Ri-Most dugo bio na listi poreznih dužnika zbog 7,7 milijuna kuna duga. Porezna uprava teretila ga je sa 6,1 milijun kuna zbog neplaćenog poreza na promet nekretnina, 1,5 milijuna kuna PDV-a i 180.000 kuna poreza na dobit vezanih uz kamenolom u Tuonju.

Kalem je s Poreznom upravom upao u spor, a kako ga više na listi dužnika nema, moguće je da je dug reprogramirao, platio ili je spor dobio.

Riječki milijunaš, vlasnik nekoliko tvrtki koje se bave unosnim poslovima - za vrijeme rata trgovao je naftom, a sad posjeduje kamenolom i nekoliko tvrtki širokog spektra djelovanja.

Istinski se obogatio tek nakon Račanova dolaska na vlast.

Skupa su u Dubaiju čekali Novu godinu

Kad mu je otkriven porezni dug od milijun eura, rekao je da ga može platiti za pet minuta, ali će pravdu ipak istjerivati pomoću institucija. Šira javnost za Kalema je prvi put čula kad je sa Slavkom Linićem u Dubaiju dočekao Novu godinu.

U to je doba još bio sumnjičen za milijunski porezni dug, pa je izbila velika afera zbog koje su mediji prozivali Linića, no oni su tvrdili da su se u Dubaiju našli slučajno.

Oba para su prespavala na jahti, a već prije 8 sati u subotu užurbano su počeli s pripremama za isplovljavanje. Našli su vremena i popiti kavu, a iz marine u Puntu otišli su već prije 10 sati.
Linić spretno poput mačke skače na brod

Ministar Linić, njegova druga supruga Ksenija, Jozo Kalem i supruga ljetuju na 60m2 površine Jahte Ferreti 39 fly.

Linić je već dugo vremena veliki ljubitelj nautičkog turizma.

Odgovor · Sviđa mi se · 4. kolovoz u 23:23

Završni komentar Ante Rokova Jadrijevića:

Ministar gospodarstva u Račanovoj Vladi S-Linić je - skupa s ministrom financija dr. Matom Crkvencom i ministrom inž. Goranom Granićem – obavljao čak 49 funkcija. Neke su spomenute u gornjim komentarima. Nije spomenuta njegova funkcija predsjednika Nadzornog odbora ACI-Marine, koji je S-Linić po najkraćem postupku – „sjebao“!! Ali njegova strast za jahtama, koje su rasprodane i očito završile u vlasništvu S-Linićevih prijatelja – očito nije nimalo jenjala!

Dakle, da ukratko ponovimo: S-Linić je prodao JPS (Jadranski pomorski servis) Anti Marasu, svom prijatelju, ali i bliskom prijatelju inž. Damira Vrhovnika, S-Linićevom vječnom pajdašu, koji se dugo godina spominje u svezi s Riječkim tržnicama! Što li onda radi ona zloglasna Riječka kaznena sutkinja Ika Šarić, koja je junaku Domovinskog rata generalu Mirku Norcu „odrapila“ 12 godina zatvora??

Nekako u to isto vrijeme ministar S-Linić je prodao našu najveću i najjaču firmu INU mađarskom MOL-u (25posto dionica plus upravljačka prava!!??), bud-zašto, za tričavih 500 milijuna dolara. I nikad za taj gospodarski zločin nije odgovarao! Opet prozivam zloglasnu Riječku kaznenu sutkinju Iku Šarić!

(dakako, ona je ovdje samo metafora riječkog udbaškog i udbomafijaškog „krivosuđa“).

Navodno „propala“ Riječka banka prodana je jednoj austrijskoj banki u Klagenfurtu. Vrlo zanimljivo, kad se zna da je u Klagenfurtu za vrijeme bivše Jugoslavije postojala jedna jaka UDBAŠKA BANKA!! Koja je bila naročito čvrsto povezana s gradom Rijekom i navodno „propalom“ Riječkom bankom! Je li i tu bilo po srijedi ono staro udbaško pravilo: „Ruka ruku mije, a (bez)obraz obadvije!“?

Sjećamo se dobro i dugogodišnje afere s Fondom za privatizaciju. Uhapšeno je desetak ljudi, a S-Linić je ostao nedodirljiv! Njemu nije suđeno, iako je on bio u mnoge sumnjive rabote umiješan, a nekoliko aktera završilo je po zatvorima.

A evo nam je ovih dana moćni ministar S-Linić najavio i prodaju HPB (Hrvatske poštanske banke), koja ne stoji loše. Svi pravi i uspravni ekonomisti (a takvih je relativno strašno malo u Hrvatskoj!!) prosvjeduju i upozoravaju na štetnost te odluke ministra S-Linića! Vjerovatno oni i ne znaju da ministar S-Linić tom prodajom namjerava „zamračiti“ smrdljive tragove svojih ministarskih malverzacija u HPB-u!! 

I da na kraju spomenem ono što su skoro svi već davno zaboravili: staru aferu s vrlo uspješnom firmom u Opatiji,odnosno u Voloskom: 40-Box (čita se: „Quaranta – box“!). Nju je početkom 1991.g. S-Linić pokušao „mazniti“ za svega 40.000 DEM ! Vjerovali ili ne! I to mućkom sa svojim pajdašima, koji su kao i on sam dobili bagatelne „menadžerske kredite“ tadašnjeg posljednjeg predsjednika Vlade Jugoslavije inž Ante Markovića! Po načelu „Ti meni – ja Tebi !“. Tu sam aferu ja osobno objavio riječkoj javnosti u svom dvotjedniku „Hrvatska Rijeka“ početkom ožujka 1991.g. A onda sam dobio otkaz  brodogradilištu „Viktor Lenac“ direktora Damira Vrhovnika, vječnog S-Linićevog pajdaša! I to kao predsjednik „hrvatskog“ sindikata !!

Dakle, još uvijek ima nešto jako smrdljivo u gradu „Crvena“ Rijeka.

Taj S-Lnićev grad teško zaudara na UDBOMAFIJU !!

Dovoljno za ovaj put!

Samo još da ponovim moju staru poruku mračnim snagama Rijeke iz tog davnog vremena:

„Neki su ljudi opasniji mrtvi!“

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist i blogger, Brtongla

(Hrvatski socijal-radikal)

Josipović ponovo potvrdio da je nula od čovjeka i nula od državnika

Dragovljac.com/Diana Majhen/Josipović ponovo potvrdio da je nula od čovjeka i nula od državnika/Ponedjeljak, 29 Srpanj 2013 19:11

Diana Majhen

Josipović ponovo potvrdio da je nula od čovjeka i nula od državnika

 

 Prije nekoliko dana propali ministar propalih financija Slavko Linić činjenično je najavio fizičku likvidaciju suca Trgovačkog suda Mislava Kolakušića.

Iako nije doslovno rekao da ovog treba ubiti, poruka da "sveta krava neće imati zaštitu" je u svakom društvu klasično posljednje upozorenje prije likvidacije i ujedno upozorenje svim drugim sucima kako se trebaju ponašati, ako ne žele završiti isto kao i neposlušni sudac, jer s don Linićem nema šale. I sve to zato što se sudac Kolakušić usudio posumnjati u ustavnost njegovog zakona i odlučio zatražiti mišljenje od meritorne državne institucije, Ustavnog suda. Takodjer, ne samo da se radi o prijetnji fizičkoj osobi, ponašanje druga ministra ima i sva obilježja državnog udara: "ili ćete plesati kako mi sviramo i nećete se obazirati na zakone i pravnu državu, ili se snalazite sami, bez zaštite." Samo notornom idiotu nije jasno što znači kad se nekom sucu ukine zaštita. Sucu, koji direktno odlučuje i presudjuje u sukobu suprostavljenih strana. A u ovom slučaju radi se o sucu trgovačkog suda koji svakodnevno donosi odluke kojima odlučuje o milijunima kuna koje nekome izbija iz džepa, i to u zemlji kojom vladaju sve moguće vrste mafija i u kojoj se bez problema ubija za sto kuna. Naravno, reakcije su po običaju bile bijedne. Većina medija je stala na stranu bossa Linića, a neki su odmah, na čelu s notornim EPH, i krenuli s prvom fazom 'likvidacije' suca Kolakušića, sotonizirajući ga preko svojih tiskovina. Otprilike onako kako su to napravili i s pokojnim Pukanićem, a što je stara komunističko-mafijaška fora: prvo dehumaniziraj žrtvu, pretvori ju u lopova, lažljivca, pornografa, lijenčinu, neradnika, sumnjivog tipa, pa će se, nakon što ovog pojede mrak, manje ljudi zapitati što mu se dogodilo, i zašto mu se dogodilo to što mu se dogodilo, a neki će duboko u sebi zaključiti da je to zaslužio i da ga nije žao. Normalno da nitko nije očekivao da se u ovoj zemlji nakon ovog ministrovog ispada dogodi ono što se trebalo dogoditi u pravnoj državi, a to je promptno uhićenje Slavka Linića zbog kaznenog djela prijetnje, podizanje kaznene prijave i davanje policijske zaštite sucu Kolakušiću. Bilo bi zaista čudno da mafija, odnosno partija, počne provoditi vlastite zakone i počne hapsiti samu sebe. Partijski jurišnici imaju ovdje trajni, vječni, nepoderivi i neprenosivi imunitet za sva sranja koja rade, što su nam zorno predočili usvajanjem zakona o zaštiti udbaša suprotno mišljenju kompletne Europske unije. Ako su u stanju cijelu Hrvatsku žrtvovati zbog svog jarana Perkovića, kakve šanse onda tu ima sudac Kolakušić i njegovo mišljenje o mogućoj neustavnosti jednog zakona iz domene poslovanja? No, zaista je bilo bljutavo slušati izjavu tzv. predsjednika republike o svemu navedenom. Iako je lik koji trenutno obnaša dužnost predsjednika republike inače poznat po tome da uvijek ima neko beskorisno mišljenje o stvarima koje ga se ne tiču i koje ne spadaju u opseg njegovih ustavnih ovlasti i uvijek je prvi kad nešto treba prokomentirati, sada, kada je konačno po valjda prvi put došao u situaciju napraviti nešto konkretno u skladu sa svojim ustavnim ovlastima i to u domeni onoga za što je nedvojbeno osposobljen, i time opravdati svoju plaću i privilegije, po običaju se svrstao uz svoju partiju, umjesto uz zakone i pravnu državu. Iako je situacija u kojoj predstavnik izvršne vlasti direktno prijeti predstavniku sudbene vlasti, a policija ne reagira, idealna za predsjednikovo postupanje prema čl. 94. Ustava RH, u kojem stoji da je obveza predsjednika republike da se brine za redovito i uskladjeno djelovanje i za stabilnost državne vlasti, tim više što predsjednik i dolazi iz pravosudnog miljea, a na vlast je došao na krilima parole o novoj pravednosti. No, predsjednik se sakrio u mišju rupu i nakon dva dana, onako usput između dva grljenja sa svojim prijateljem četničkim vojvodom iz Slovenije isklepetao par besmislenih rečenica u kojima je prvenstveno abolirao Linića proglasivši ga uspješnim ministrom i dodavši da su njegove reakcije razumljive, i dodatno upozorio sudca Kolakušića da je imao pravo napraviti to što je napravio, ali se nada "da pravosudje shvaća da odluke moraju biti ne samo zakonite nego i pravedne". U prijevodu, nije nužno uvijek se držati zakona k'o pijan plota.                                            * * * * * * Nakon svega, definitivno ne bih bila u koži suca Mislava Kolakušića, čovjeka protiv kojeg je danas izvršna vlast, sudbena vlast, i konačno i sam mister "Nova pravednost", a istovremeno nikoga nije briga za njega, najmanje gradjane. Iako sudac Kolakušić nije ništa drugo nego jedan od nas, koji je igrom slučaja došao na red. Danas on, a jučer, danas i sutra svi mi. Diana Majhen

Dragovoljac.com

Neizlječive navike druga Linića

Dnevno.hr/Tihomir Dujmović/Neizlječive navike druga Linića/26 Srpanj-juli 2013.

Tihomir Dujmović

Dnevno.hr

Neizlječive navike druga Linića

Jeste li vidjeli onaj Linićev bijes, izbezumljenost do koje redovito dolazi kad vidi da mu se netko javno usprotivi? Tu neprikrivenu želju da neistomišljenika zdrobi, uništi, poništi kao individuu, da ga jednostavno zbriše sa lica zemlje! Tu naviku koja je dresirana desetljećima i trajno je neispravljiva!

Jeste li vidjeli taj izravan prijenos prošlosti?

 

 OVAKO SE SA SUDCIMA NIJE RAZGOVARALO OD TITOVIH VREMENA

Jeste li vidjeli izravni prijenos tipičnog neokomunističkog ludila nakon kojeg se 1945. hvatalo za pištolj i krenulo u potragu za  oponentom, a drugih godina sve do 90.-te, vadilo lisice i slalo prvu patrolu da se u samicu baci tog prokletnika KOJI SE USUDIO?

To je glavna politička parola komunizma: kad biste im razložno objasnili zašto stvar ne štima, redovito slijedi odgovor: KAKO SE USUĐUJETE?

Upravo sa tim refrenom je Slavko Linić krenuo u obračun sa sucem Trgovačkog suda koji je u bojazni da će donijeti protuustavnu odluku zatražio pomoć Ustavnog suda u pitanju predstečajnih nagodbi.

Smije li to napraviti sudac? Naravno!

Je li sudska vlast odvojena od izvršne? Jest. A smije li Linić uopće komentirati sudsku odluku? Ne, ne smije, ali što da radi kad je formiran u vremenu kad je bio partijski dužan komentirati svaku onu sudsku odluku koja nije u suglasju sa partijom i politikom komunističke partije! Pa nije Tito samo sucima rekao da se ne trebaju držati zakona kao pijan plota, poručio je on to svim članovima partije. Slavko Linić ga je dobro čuo!

Prof. Mihajlo Dika, jedan od naših najvećih pravnih stručnjaka za ovu temu ističe:

“Cijeli proces vodi nagodbeno vijeće koje imenuje Ministarstvo financija. Ministarstvo financija je istodobno i glavni vjerovnik! Ministarstvo financija, premda je glavni vjerovnik, odlučuje i o žalbama! Prije otvaranja predstečajne nagodbe ne provjerava se hoće li vjerovnik proći lošije kroz predstečajnu nagodbu ili stečaj!“.

Prof. Dika dodaje da je kod nas u ovoj temi sud zamišljen kao kozmetičko sredstvo!

Ako je sud kozmetičko sredstvo, tko onda uistinu sudi?

Odgovor je jasan: sudi Ministarstvo financija na čelu sa Slavkom Linićem! On ti oprašta ili ne oprašta dug, on sugerira bankama da vam se pomogne ili ne sugerira bankama da vam se pomogne, i, ako se žalite na njegovu odluku, ne odlučuje o tome sud, nego Linić odlučuje i  o vašoj žalbi!!!

Obzirom da šefica Porezne uprave ovih dan otvoreno ističe da je ovaj zakon Linićeva ideja, pogledajte kakve ogromne ovlasti je ministar financija prigrabio u ovoj kapitalnoj temi.

Naime, naš je zakon pisan po uzoru na slovenski, ali tamo, kako ističe prof. Dika, „sud vodi postupak predstečajne nagodbe i sud odlučuje o žalbama“. Ali ovdje Linić odlučuje i o predstečajnoj nagodbi i odlučuje o žalbama!

U srednjem vijeku to bi bilo posve normalno, ali 2013. je potpuno logično da barem jedan sudac priupita sebe i svoju savjest, a onda i Ustavni sud: Je li to sve doista u skladu sa zakonom i Ustavom? 

SKANDALOZNO DRŽANJE MEDIJA

Ali, nije Linić jedini akter ove najbesramnije ljetne političke afere i ovog izravnog prijenosa prošlosti. Na istoj su razini, odnosno visini bili i mediji.

Prvi dan otvorene rasprave u kojoj Linić urla i bijesni na jednog suca; nigdje, ali baš nigdje, nismo mogli čuti drugu stranu, premda bi novinarstvo trebalo počivati na tome da čujemo drugu stranu!

Europsko novinarstvo da, ali ne i hrvatsko novinarstvo! Umjesto da čujemo argumente druge strane, režimski mediji su se poput hijena bacili na žrtvu kopajući po njegovom hobiju!

Ali, kakve veze ima hobi suca koji traži pomoć Ustavnog suda, sa meritumom stvari?

Nikakvu, ali, zaboga, suca treba ga uništiti!

Uhvatite vremena, otiđite do Nacionalne biblioteke i pogledajte novine iz doba pada Đilasa, Rankovića, hrvatskog proljeća, vidjeti ćete istu stvar! Samo ono što partija misli, samo ono što vlast traži, samo to u svim kapitalnim pitanjima donosi i dresirano hrvatsko novinarstvo!

Digresije radi, na kakvim temeljima je ono nastalo najbolje svjedoči jedan primjer koji nedavno navodi Jutarnji list prepričavajući povijest novinarske, odnosno Vjesnikove arhive. Objašnjavajući da je ona vremenom devastirana, navodi se da je dio „stradao i nakon 1945.“. Kako? Pa tadašnji direktor Vjesnika, visoki partijski funkcioner, Đuro Kladarin je partiji obećao da će im on „nabaviti“ plastiku koja je bila nužna za početak rada tvornice Borovo. Došao je jedan dan u arhivu Vjesnika i naložio da se dio stare novinarske arhive što se čuvala na filmovima, pretopi u plastičnu masu! Za žnirance koji su potrebni za prve komunističke cipele tvornice Borovo!!!

Eto, tako je startalo hrvatsko novinarstvo 1945.! 

Novinari koji su školovani na primjerima tretmana Đilasa, Rankovića i hrvatskog proljeća, novinari koji su temeljito prihvatili tu praksu, danas su nosive grede hrvatskog novinarstva. Bardovi hrvatskog novinarstva!

I zato je najveći dio njih stao uz Linića i nikome nije palo na pamet pitati suca da objasni zašto je zaustavio predstečajne nagodbe, obzirom da je to jedan od kapitalnih poteza ove Vlade!

Oni su tako naučili, uostalom pisali su 20 godina o hrvatskom proljeću, a da ni jednu riječ nisu o tome pitali ni Savku ni Tripala, ni Budišu!

ŠTO JE ZAPRAVO SUMNJIVO SUDCU TRGOVAČKOG SUDA?

Zašto bi danas nešto pitali suca makar čovjek očito ima stotinu pitanja bez odgovora? Da je netko pitao sudca Mislava Kolakušića ili barem neke od hrvatskih ekonomista koji nisu glasnogovornici stranih banaka mogao je čuti niz argumenata koji bude nespokoj glede zakona o predstečajnim nagodbama.

Prvi i osnovni tiče se jednakopravnosti pred zakonom. Jer, ako ćete vi meni - jer sam Linićev prijatelj - oprostiti dugove koje imam prema državi, pa ćete još i predložiti banci da tu firmu preuzme, privremeno spasi, pa je onda po logici stvari proda, jesam li pred zakonom u istom položaju kao netko kome po subjektivnoj ocjeni Linićevo ministarstvo neće dopustiti stečaj sa preustrojem?

Sudac koji je stvar poslao Ustavnom sudu očito dvoji u zakonitost takvih rješenja.

Smije li uopće posumnjati u neku Linićevu odluku? Ako u nekoj predstečajnoj nagodbi po ovom zakonu ministarstvo financija odbije mogućnost naplate nekog vjerovnika, on ima pravo žalbe, ali kome? Vjerovali ili ne, opet ministarstvu financija!

Dakle, kadija te i tuži i sudi ti i to doslovno!

Smije li sudac Trgovačkog suda pomisliti da takvo rješenje nije u skladu sa osnovnim postulatima pravne države i zatražiti očitovanje Ustavnog suda? 

Naime, ako bismo realno pogledali ovaj zakon, on je uistinu diskriminatoran,

jednostavno zato jer u konačnici po krajnje arbitrarnim odlukama dopušta vlasničku promjenu najvećeg dijela hrvatskog gospodarstva.

Ministarstvo financija odlučuje o tome koje će firme imati pravo na spašavanje,a koje idu u stečaj!

Ministarstvo financija postavlja povjerenstvo za svaki pojedini slučaj stečaja sa preustrojem, što znači da posve arbitrarno donosi odluke o svim mogućim firmama koje su u teškoćama.

Kako? Tako da određuje kojim će firmama otpisati dug prema državi, a kojima neće! Tako što odlučuje koje će firme preporučiti kod banaka da ih spašavaju, a kojima će spustiti palac dolje.

Je li moguće da u tim odlukama ideološka sklonost neće igrati ama baš nikakvu ulogu?

Ne znamo i nikad nećemo saznati jer, ako se žalimo, žalba je na stolu istom onom tko je odluku donio! Žalite li se na odluku ministarstva, recimo kao neki mali vjerovnik koji se ne može naplatiti, opet ministarstvo koje je i donijelo početnu odluku odlučuje o vašoj žalbi!

Je li moguće da je sve to po zakonu i u skladu sa Ustavom?

Osim toga, politički gledano, vi na taj način praktički provodite drugu fazu hrvatske privatizacije. Jer, firme kojima omogućite stečaj sa preustrojem dobiti će oprost duga prema državi.

To što su one kršile zakon i nisu plaćali poreze i doprinose, vi ćete obrisati gumicom, što znači da su oni koji su plaćali poreze i doprinose idioti!

Poštuje li se načelo jednakosti pred zakonom ovakvom odlukom, pita se sudac Kolakušić, nakon čega se vade medijske bejzbol palice!

ZAKON PO UČINCIMA IZGLEDA KAO DA SU GA PISALE BANKE!

Ovim zakonom banke imaju pravo pretopiti svoja nenaplaćena potraživanja u dionice! Time banke od sutra masovno ulaze u vlasništvo hrvatskih tvrtki!

O tome mediji, dakako, ne pišu ni slova!

No, kako znamo, banke ne vode poduzeća, pa će ih one sutra prodati! Kome? Onome tko da dovoljno novca, ne onome tko će jamčiti radna mjesta! Što ih briga o radnim mjestima!

Dakle, ovim zakonom se dugoročno uopće ne mogu sačuvati radna mjesta, premda je to glavna medijska i Linićeva mantra!

Pogledajte slučaj Dalekovod, kojem su banke dale nevjerojatnih gotovo milijardu i pol kuna kredita.

Ako su ti krediti nenaplativi, postavlja se pitanje zašto su mu banke odobravale takve kredite i nije li davanje kredita, koji nisu osigurani naplatom, te se faktički ne mogu naplatiti, krivično djelo?

Umjesto da razgovaramo na toj razini: tko je, kako i zašto odobravao faktički nenaplative kredite, mi spremamo vješala za suca koji se usudio pitati je li baš do kraja sukladan Ustavu ovaj  zakon koji odlučuje o tisućama sudbina ljudi i o milijardama kuna koje se tu vrte?

Ovim zakonom, to valja ponoviti, realno se ne spašavaju radna mjesta jer, kad banke, pretopivši svoje nenaplative kredite u vlasništvo, sutra prodaju te iste firme, nitko živ ne može garantirati famozno čuvanje radnih mjesta.

Ovim zakonom se ne čuvaju radna mjesta, kako tvrde mediji, već se ovim zakonom primarno spašavaju banke, jer im Vlada radi nevjerojatnu uslugu: dopušta im da nenaplativa potraživanja pretope u vlasništvo!

Time Linić i SDP zapravo ostvaruju drugu fazu hrvatske privatizacije i zato je, u trenutku kad mu jedan sudac dovodi u pitanje taj povijesni projekt, bijes Slavka Linića neobuzdan!

OVAJ ZAKON JE UVOD U DRUGU FAZU HRVATSKE PRIVATIZACIJE!

Jer ovim zakonom se sutra mijenja vlasnička struktura tvrtki, budući Ministarstvo određuje koga će spasiti.

Mi ćemo, nakon primjene ovog zakona, imati posve drugačiju vlasničku strukturu gospodarstva!

Je li taj povijesni megagospodarsko-politički projekt sukladan Ustavu, pita se jedan sudac Trgovačkog suda, nakon čega počinje njegovo medijsko kamenovanje!

I nitko mu ne oponira, nitko mu ne tvrdi da uopće nije u pravu, svi skaču na njega „JER SE USUDIO“ pitati!

Jesmo li svi jednaki pred zakonom ako će nam Ministarstvo financija određivati kome će izbrisati gumicom dug u vidu neplaćenih poreza i doprinosa, a kome neće?

I tko, primjerice, može garantirati da oprost duga neplaćenog poreza jednoj Magmi ima smisla jer se tako nešto Fižuliću nikad više neće dogoditi? A isto to Ministarstvo zna da ne smije oprostiti neplaćanje poreza nekoj drugoj firmi jer će se njoj to tako i tako ponavljati.

Razumijete na kojoj razini arbitrarnosti počiva ovaj zakon?

Fižuliću ćete oprostiti dug državi, ali Kerumu nećete, zar ne?

Nexe grupi ćete dug obrisati, ali Konstruktoru ili IGH nećete?

Ili ćete oprostiti i njima, ali već znate tko će ih sutra kupiti kad ih banke budu prodavale!

Razumijete li kakve sve mogućnosti donosi ovaj zakon?

Je li HDZ do kraja promislio kad je podignuo ruku za taj zakon, premda su kod promjene zakona bili suzdržani i jedino je zastupnik Goran Marić otvoreno i rezolutno bio protiv tog istog zakona?

Jer, glasujući za taj zakon, i oporba je Liniću dala odrješene ruke da radi sa privredom što želi.

Ovaj zakon dopušta potpunu arbitrarnost i zato je diskriminirajući!

Ne poništava li on u konačnici smisao tržišne utakmice?

Jer vi, faktički, na ovaj način utrčite u drugom poluvremenu na teren i poništite, odnosno oprostite dva gola jednoj momčadi i kažete im da nastave igrati! Pa tko bi više htio igrati u takvoj ligi?

Ovdje nema nikakve sumnje da je zakon pisan zapravo u korist stranih banaka jer one jedine i kratkoročno i dugoročno nose korist.

Da im Linić nije poklonio ovaj zakon banke bi za sve nenaplative kredite morale čupati dokapitalizacijom tvrtki kojima su kredite dali.

Dakle, u Hrvatsku bi morao stići svježi kapital! Jer bankama je i to bolje negoli trajno zaboraviti te milijarde kuna kredita koje su tako olako davale. Ali, ovako im stiže dar sa neba i nenaplative kredite mogu pretopiti u dionice!

Banke, zapravo, saniraju svoje minuse uz pomoć hrvatske države!

U svim tim detaljima jednog krajnje problematičnog zakona, koji ovako duboko ulazi u sve pore hrvatskog gospodarstva, nije nemoguće da ima odredbi koje su eklatantno protuustavne. Tu molbu da Ustavni sud baci pogled na ovaj zakon, kako bismo sutra bili sigurni da nismo pogriješili, jer ovaj će zakon donijeti tektonske poremećaje u vlasničkoj strukturi hrvatskog gospodarstva, tu molbu jednog sudca mediji i vlast su dočekali na nož !

O tome što će se događati sutra kad banke uđu u vlasničku strukturu, pa počnu mahnito prodavati udjele i firme, ne vodeći računa o socijalnoj dimenziji, što će biti onda?

Hoćemo se praviti da nismo znali kuda nas vodi Linićev zakon?

Sjetite se kako je izgledalo kad su zadnji put banke prodavale neko vlasništvo! Zar su svi u ovoj zemlji zaboravili kako je izgledala privatizacija tvornice duhana Zagreb, koja je bila u bankarskom vlasništvu i to baš po ovom modelu?

Niti jedno od ovih pitanja i dilema nije došlo u hrvatski medijski prostor, jer sljednici Đure Kladarina, koji je topio arhivske filmove da bi partiji donio plastiku za žnirance, stoje ispred kockice i čekaju daljnje naputke!

Tihomir Dujmović

Dnevno.hr

* * * * * *

Komentar Ante Rokova Jadrijevića:

       ZNA S-LINIĆ ŠTO RADI !  KAO I U ISČEZLOJ RIJEČKOJ BANKI !

Bila jednom Riječka banka, a u gradu Rijeki moćni 'Slavko Stečajko?! Pa je iznenada – onako iz čista mira - Riječka banka „propala“. Pod vrlo sumnjivim okolnostima !! I za sve je bio okrivljen samo jedan čovjek – inače Hrvat u udbaškoj banki, čiji su glavni direktori bili dva Srbina i jedna 'mješovita' Srpkinja.

Navodno je za sve bio kriv dealer te udbaške banke Eduardo Nodilo -  i kao takav je bio prvostupanjski (dakle „nepravomoćno“) osuđen na šest godina zatvora. A onda je cijeli slučaj medijski „zamračen“ – kako to već biva u srpskom Novom Listu iz Rijeke, a i u drugim udbaškim dnevnim i tjednim novinama.

I nitko van tog kruga ne zna točno kako je sve to završilo!!

No, ono što je ostavilo traga, jest da su nakon toga Riječki mediji silno novčano ojačali, a isto tako i Riječki SDP (Stranka Demagoških Promjena), a sve to pod moćnom dirigentskom palicom druga S-Linića, poznatog pod podrugljivim nadimkom „Slavko Stečajko“. I pod novim nadimkom „SLAVKO TALIBANKO (MMF-a)“ !!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist i blogger, Btonigla

(Hrvatski socijal-radikal)