SJEĆANJE: Gdje je danas Zid boli – spomenik Domovinskog rata? Pod zemljom!

Dnevno.hr/SJEĆANJE: Gdje je danas Zid boli – spomenik Domovinskog rata? Pod zemljom!/Datum: Nedjelja, 13 Listopad 2013

Autor Leo Buljan

SJEĆANJE: Gdje je danas Zid boli – spomenik Domovinskog rata? Pod zemljom!

Zid boli je hrvatski spomenik apela za humanost i ljudska prava trebalo restaurirati, obnoviti, konzervirati te ga onda premjestiti na primjerenu lokaciju, ako već nije mogao ostati u Selskoj, ali ga se nikako nije smjelo premjestiti na Mirogoj i u sklopu spomenika Dušana Džamonje zakopati, jer su na ciglama ispisana imena i 1150 ljudi za čiju sudbinu još uvijek ne znamo. No, ukoliko želite vidjeti gdje je danas Zid boli, i kako je Džamonja "sačuvao" ovaj najljepši spomenik, otiđite na Mirogoj. Tamo ćete se susresti s jadom i bijedom "našeg najpoznatijeg kipara" i pustiti suzu kad vidite da Zid boli više uopće ne postoji!

                                                                                        

 (Nakon ovog teksta slijedi jedan stari Prilog Ante Rokova Jadrijevića iz 2005.g.!)

U otvorenom pismu Udruga invalida, branitelja i udovica Domovinskog rata, protestira zbog zaborava u koji je "pao" Zid boli, spomenik na stradale iz Domovinskog rata. Nekome je, kažu, zasmetao, taj čudesni spomenik!

To pismo prenosimo u cijelosti:

Prošlo je 20 godina (1993.) otkako je podignut jedan od najboljih, najljepših i najveličanstvenijih spomenika iz hrvatskog Domovinskog rata – Zid boli, kojeg su u Zagrebu na inicijativu tadašnjeg Centra za zaštitu ljudskih prava, zatočenih i nestalih građana Hrvatske (Apel), odnosno njegove predsjednice Zdenke Farkaš, sagradile uglavnom majke koje su u ratu izgubile nekog od članova svoje obitelji.

Tako su mnoge majke, poput Kate Šoljić ili Eve Šegarić "sazidale" više crvenih (za one koji se još traže) ili crnih opeka (za one koji su ubijeni).

Danima su žene podizale spomenik svojoj djeci, očevima, ili naprosto najbližima. Na svakoj bi opeci napisale i ime. Taj je spomenik bio dugačak čak nekoliko stotina metara, a postavljen je na pločniku Selske ulice u Zagrebu.

Roditelji, branitelji, ali i mnogi drugi građani vrlo su rado dolazili kod ovog jedinstvenog spomenika, kakvog nije bilo nigdje u svijetu. Tu su se palile i svijeće i prisjećalo ljudi koji su najzaslužniji za stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, a kojih više nema. Jedne godine, baš na moju inicijativu, kraj mnoštva tih opeka čekali smo i Novu godinu!

Gospođa Farkaš je bila osobito ponosna na ovo djelo, baš kao i mnogi drugi predsjednici i predsjednice Udruga proizašlih  iz Domovinskoga rata, a kako i ne bi kad je to bio i najfotografiraniji spomenik.

Ali...sredinom 2005. nekome je zasmetao taj čudesni spomenik, zasmetala su tolika imena, pa je odlučio nešto što također ne postoji nigdje u svijetu, zakopati te opeke – pod zemlju, odnosno ukloniti ih s ulice!

Ta je (politička) inicijativa naišla na protivljenje većine Udruga iz Domovinskog rata, ali da se on ukloni, pojedini su političari angažirali predsjednike i najuže rukovodstvo nekih udruga, koji su umjesto politike i političara stali na stranu rušenja.

Došlo je do "pravog rata" između braniteljskih udruga, ali i samih branitelja. Nekome je to očito bio cilj – zavadi, pa vladaj!

Da bi sačuvale Zid boli, koji je trebao biti premješten na zagrebačko groblje Mirogoj, gdje je poznati kipar Dušan Džamonja, čovjek kojem su dali da podigne najviše spomenika iz NOB-a, imao zamisao da opeke "pokopa" podno spomenika koji je tamo podignut, u Džamonjinoj realizaciji, naravno za nemale novce.

U želji da sačuvaju ovaj spomenik majke su protestirale, zatim opeke prekrivale hrvatskim zastavama, plakale... Ali, ništa nije pomoglo. Zid boli je morao nestati sa zemlje kao da ga nikada nije ni bilo.

Zbog otpora, premještanje u organizaciji Grada Zagreba (Milana Bandića!) prvi put je počelo u rano jutro (kao što su i u Vukovaru postavljene ploče na ćirilici) 4. lipnja 2005., ali je privremeno zaustavljeno jer su se tome usprotivile pojedine braniteljske udruge. Ali taj "zastoj" nije dugo trajao. Opet u jutro, oko šest sati (sic!) 24. lipnja je nastavljeno. Opeke su se slagale na palete te kamionima odvozile na Mirogoj!

Predsjednik tadašnjeg Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja izjavio je novinarima da daje punu potporu Gradu Zagrebu za premještanje Zida boli na Mirogoj, ističući da se Zid boli premješta na inicijativu onih koji su ga gradili – roditelja i članova obitelji žrtava Domovinskog rata, što naravno nije odgovaralo istini.

Nakon uklanjanja Zida boli Zdenka Farkaš je rekla da je to "vandalski čin i kulturocid" te da će o tome upoznati i međunarodnu zajednicu, tim prije što su opeke s imenima branitelja i civila "brzinom munje" na Mirogoj zakopane u zemlju.

Farkaš je apelirala na tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Ivu Sanadera i predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa da ne dopuste da se Zid boli zakopa na groblju.

Takav spomenik kao izraz zahvale braniteljima i civilnim ratnim žrtvama trebala je izgraditi Vlada, a ne Grad Zagreb i on se nigdje u svijetu ne gradi na groblju, rekla je Farkaš.

Također je izjavila novinarima da je Zid boli kao hrvatski spomenik apela za humanost i ljudska prava trebalo restaurirati, obnoviti, konzervirati te ga onda premjestiti na primjerenu lokaciju, ako već nije mogao ostati u Selskoj, ali ga se nikako nije smjelo premjestiti na Mirogoj i u sklopu spomenika Dušana Džamonje zakopati, jer su na ciglama ispisana imena i 1150 ljudi za čiju sudbinu još uvijek ne znamo (to je bilo 2005. godine).

Međutim, Zid boli bio je sastavljen od ukupno 13.600 crvenih i crnih opeka, na kojima su bila ispisana imena nasilno odvedenih, zatočenih i nestalih, te poginulih branitelja i civila.

A zbog čega se Zid boli morao premjestiti "u zemlju" u rano jutarnjim satima, tada je novinarima objasnio Načelnik zagrebačkog odjela za branitelja Miodrag Demo.

Taj čovjek, Miodrag Demo je rekao da je to učinjeno zato (čujte sad ovo!) da se ne bi stvarala gužva u gradu, te da se zakopavanju imena poginulih jedino protive pojedinci (!), a ne udruge.

Da nije smiješno, bilo bi žalosno.

I na kraju, što je na sve to rekao Brozov kipar Dušan Džamonja?

Zlonamjerno je reći da će cigle Zida boli biti zabetonirane u spomenik, jer će se one moći premjestiti bilo kada (kakva laž, op.a.) Odluka o premještanju Zida boli nikad nije bila ideja poništenja, nego jednostavno spremanja. Na taj su se način cigle koje propadaju i koje su izložene nevremenu trebale sačuvati!

Ovome uistinu nije potreban nikakav komentar.

Nu, ukoliko želite vidjeti gdje je danas Zid boli, i kako je Džamonja "sačuvao" ovaj najljepši spomenik, otiđite na Mirogoj. Tamo ćete se susresti s jadom i bijedom "našeg najpoznatijeg kipara" i pustiti suzu kad vidite da Zid boli više uopće ne postoji!
 

Autor: Leo Buljan

Komentari (8):

·  Ante Rokov Jadrijevic · Top Commenter · Brtonigla

Za sve je kriva "četnikuša" Jaca Vlaisavljević, koja uporno tvrdi da je Kosor! Ona je kao Sanaderova ministrica branitelja i.... dala ukloniti originalni "Zid Boli" sa Selske ceste i to ispred kuće/zgrade UNPROFORA – jer je njih - te 'sladoledare' žuljao taj Zid njihove sramote! A Jaca "štetnikuša" ... da se pokaže kao servilna .... brže-bolje to srušila i dala svom dragom sunarodnjaku "Duletu-"ekseru", da on to, kao, samelje i baci pod temelj svog "Ekser-spomenika....".

 FUJ Jaco "Četnikušo" i fuj tvom četničkom rodu iz četničkog Bučja ponad tvog Pakraca!!

Možes se ti Jaco prenemagati još malo vremena, a onda - pravac smetlište povijesti!
Ili kao i tvoj "pobratim" - bivši Ciganin-Predsjednik Mesić - pravac u smrdljivu ropotarnicu prošlosti!

Odgovor · Sviđa mi se · Prati objavu · Prije 22 h

· 

Ruža Bolkovac

Bila sam prošle godine u Sloveniji u Teharju kraj Celja, gdje se nalazi veliko spomen obilježje i spomen park za poginule na Križnom putu nakon drugog svjetskog rata. Kada se prođe kroz ulazna vrata hoda se po izdignutom drvenom puteljku u znak pijejeta prema pobijenima, kako ne bi sliučajno hodali po zemlji po kostima ubijenih, jer se ne zna točno gdje su sve pokopani. A kod Džemonjinog spomenika gazimo po imenima ubijenih i nestalih

Odgovor · 2 · Ne sviđa mi se · Prati objavu · Jučer u 15:44

· 

Zoran Kotnik

Tako će i nas žive polopati, zaboraviti, marginalizirati naše slavne obljetnice,a sve jer smo engleska kolonija pod srpskom upravom. Uzalud ovo pišem,jer nitko to ne razumije, Hrvatske zapravo nema!

Odgovor · 3 · Sviđa mi se · Prati objavu · Jučer u 11:32

· 

Ivica Max · Top Commenter · Zagreb, Croatia

E jesmo baš kao kokošari - skidamo ploče s natpisom ćirilice - pisma simbola agresije 90-tih!,umjesto da se svi Domoljubi dignu na noge i kažu DOSTA s glupostima i omalovažavanja HRVATA i HRVATSKOG dostojanstva

Odgovor · 13 · Sviđa mi se · Prati objavu · 12. listopad u 12:48

******

slijedi jedan stari Prilog Ante Rokova Jadrijevića iz 2005.g.!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist,                                               25. lipnja 2005.

Uredništvu Vjesnika                                                                Komu Treba: g. Milan Bandić

Uredništvu “Komu Treba”:                                                                   gradonačelnik Zagreba

                                    “Vox populi - vox deus!”_­­­­  

       

ZID BOLI PREMJESTITI NA TRG ŽRTAVA KOMUNIZMA

                   I (SRPSKOG) FAŠIZMA !

      U potpunosti podržavam izjavu gospođe Zdenke Farkaš, predsjednice centra Apel za zaštitu ljudskih prava zatočenih i nestalih građana Hrvatske, povodom podmuklog i nasilnog premještanja Zida boli iz Selske ceste na zagrebačko groblje Mirogoj, da “s ovim vandalskim činom i kulturocidom treba upoznati i međunarodnu zajednicu.

      Samo koju “međunarodnu zajednicu”?? Ima ih nekoliko, a najmoćnija međunarodna zajednica”među njima i sama u tome ima prljave, odnosno krvave ruke!

Treba li s time upoznati jednog Davida Owena ili pak jednog Carla Bildta? Ili možda da o tom vandalizmu upoznamo i svemoćnu Carlu Del Ponte? Haje se njoj za naše žrtve!

      Potpuno podržavam gospođu Zdenku Farkaš, kad u nastavku kaže da bi “Zid boli trebalo restaururati i konzervirati, te ga onda premjestiti na primjereniju lokaciju, ako već nije mogao ostati u Selskoj ulici”.

      Mnogo je ovih dana proliveno majčinskih suza pred tim Zidom boli u Selskoj ulici, a nažalost i novinarske žuči, onih vrlo brojnih i nečasnih hrvatskih novinara koji nikad nisu skrivali svoju patološku mržnju prema svemu hrvatskom. To je glavni razlog što su se u sve te polemike, pa i prepucavanja uključila i poznata hrvatska imena, mnogi časni ljudi, a meni je tu najdraže ono što je napisao časni dr. Slobodan Lang, ukratko:

              “Zamislite da netko krene premještati Zid plača u Jeruzalemu?”.  

      Ponosan sam da i sam pripadam tom časnom bratstvu. I stoga bih ovdje i sada dao i svoj obol, barem približno jednak onom gospođe Gordane Smitke iz Zagreba (Vjesnikova pisma, 10. lipnja 2005.), gosp. Žarka Marića iz Zagreba i gosp. Željka Husineca iz Križevaca (Vjesnikova pisma, 14. lipnja 2005.), kao i brojnih drugih hrabrih i časnih ljudi po drugim hrvatskim novinama.

      Prije svega, Zid boli je mogao ostati u Selskoj ulici! Trebalo je samo proširiti ulaz u onu oronulu kuću u Selskoj ulici ispred koje je sagrađen Zid Boli, kao bolni prosvjed protiv UNPROFOROVE ljigave ravnodušnosti i kolaboracije u krvavom stradanju hrvatskog naroda u Domovinskom ratu. Dakle, moglo se proširiti ulaz uklanjanjem dvije bočne prizemne prostorije, toliko da bi se dobilo prostrani atrij, aulu ili hall (hrvatski “Hall of fame”!). I u njega smjestiti Zid boli. Tako bi se sačuvala originalnost i autentičnost hrvatskog Zida boli.

      Drugo je rješenje da se Zid boli premjesti ispod kolonada bivše “džamije” na sadašnjem “Trgu Žrtva fašizma” u strogom centru Zagreba, pa neka tzv. “antifašisti” tipa Mesića, Pusića, Fumića, Jelene Lovrić i Sanje Modrić svojim očima vide plodove njihovog zločinačkog “antifašizma” (i ja sam antifašist, ali suprotno njima ja sam sin partizanskog pokojnika, i to sa Sutjeske!!). Taj bi se trg u tom slučaju mogao preimenovati u “Trg Žrtava komunizma i (srpskog) fašizma”, slično onom mojem prijedlogu iznesenom u hrvatskom tjedniku “Fokus”, 14. svibnja 2004.g.. Naime, Domovinski rat je bio i antikomunistički rat (primjerice, protiv tzv. “JNA” generala Kadijevića i Adžića, te protiv srpskog imperijalističkog komunizma Slobodana Miloševića), kao što je bio i antifašistički rat (protiv srpskog imperijalističkog fašizma). A nije bio tobožnji “građanski rat”, što nam kroz haaški sud pokušavaju imputirati iz tzv. “međunarodne zajednice”!

      Treće je rješenje da se Zid boli u preseli na Medvedgrad! U tom bi slučaju gosp. Milan Bandić, bivši i novi gradonačelnik grada Zagreba, koji je upravo obećao da će odmah prionuti obnovi napuštenog i namjerno zapuštenog “Oltara Domovine” na Medvedgradu, imao jasnu sliku što još tamo treba učiniti, odnosno premjestiti ili dopuniti.

Pored Svetog Zida boli i pored Oltara Domovine na Medvedgradu treba dodati još i novi Mauzolej hrvatskog Neznanog junaka (najbolje autora kipara Kuzme Kovačića iz Splita!), pod čijim bi se karijatidama uklesala imena svih naših izgubljenih, nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja-junaka, kao vječni spomen i spomen oganj, kao svjetionik našim budućim pokoljenjima. I da taj Zid Boli, i taj Mauzolej neznanih hrvatskih junaka, kao i Oltar Domovine budu cilj naših budućih hodočašća i hodoljublja.

      Najgore je rješenje ono vezano uz kipara-šlosera Dušana Džamonju! Uostalom, što taj Dušan Džamonja ima s našim Domovinskim ratom i s našim Zidom boli?!

      Dobro je da je Grad Zagreb opet dobio gosp. Milana Bandića za svog gradonačelnika. Meni toliko ne smeta njegov navodni “populizam”. Bolje to nego “anti-populizam” Vesne Pusić! Ipak je zdrav taj Bandićev populizam tipa “vox populi, vox deus”! I dobro je da je u Račanovom SDP-u opet digao svoj glas jedan srčani hrvatski patriot, kao g. Milan Bandić. To je znak da je g. Ivica Račan naučio svoju gorku izbornu lekciju od 23. studenog 2003.g. (na koju ga je svojedobno uporno upozoravao dr. Zdravko Tomac!).

Naime, Račanov pokušaj restauracije (neo)komunizma nije dobilo zeleno svjetlo hrvatskog naroda, pa se žarko nadamo da Račan i njegov SDP više neće praviti probleme oko obnove Oltara Domovine na Medvedgradu. 

A.R.J./(hrvatski socijal-radikal)