JOŠ MALO O „HRVATSKOM“ PRAVOSUDJU, Odnosno „Krivosuđu“

www.dragovoljac.com/Hrvatica/Diana Majhen

JOŠ MALO O „HRVATSKOM“ PRAVOSUDJU,

Odnosno „Krivosuđu“

Čini mi se kako su odgovorne institucije u našoj zemlji, uključujući i „hrvatsko“ pravosudje došli do zaključka kako se broj samoubojstava hrvatskih branitelja presporo povećava.

Takodjer „hrvatske“ medije takve stvari više uopće ne zanimaju, pa stoga ne čudi što se o sudbinama hrvatskih branitelja sve manje govori i sve manje piše. Moguće se računa s tim da će tako prije nestati posljednja smetnja pri uspostavljanju bratstva i jedinstva kakvo je bilo nekada, koje je pitanje još prošlu godinu načeo Zoran Pusić, a ove godine nastavio Milorad Pupovac, zalažući se za to da se iz hrvatskog Ustava izbaci zabrana udruživanja u svrhu stvaranja neke nove Jugoslavije.

Kao jedan od primjera odnosa prema hrvatskim braniteljima svakako treba navesti odnos pravosudja prema trojici hrvatskih branitelja , optuženih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva počinjen krajem 1991. godine u Pakračkom kraju, u Ribnjacima, koji već peti dan štrajkaju gladju. Radi se o Željku Tutiću, Tomici Poleto i Antunu Iveziću, koji su u pritvoru od 21. Ožujka 2008.g., dakle, već dvije godine i tri mjeseca.

Da stvar bude bolja, njima je nepravomoćna presuda ukinuta i vraćena na prvostupanjski postupak prije skoro 3 mjeseca, ali su oni još uvijek u pritvoru, očekujući u njemu novo sudjenje koje će biti zakazano tko zna za kada.

Za to vrijeme, njihove su obitelji ostale bez sredstava za život, ali to takodjer nikoga ne zanima.

Ako se uzme u obzir koliko je četničkih ratnih zločinaca „naše“ pravosudje pustilo da se brani sa slobode, doista se čovjek mora zapitati zašto postoje dvostruka mjerila u ovakvim slučajevima, jedno za hrvatske branitelje osumnjičene da su počinili zločin, a drugo za četnike.

Prisjetimo se malo zločina u Berku, Belom Manastiru, Dalju, Mikluševcima, Lovasu, Veleprometu u Vukovaru, da dalje ne nabrajamo.

U svim tim slučajevima, hrpa četnika puštena je da se brani sa slobode, iako su neki slučajevi bili iznimno teški i čak se radilo o optužbi za genocid.

Dobar dio četnika koji su pušteni da se brane sa slobode jednostavno je odšetao u Srbiju i time postao nedostupan tom „našem“ pravosudju, uskrativši tako svaku mogućnost njihovim žrtvama da dobiju pravdu, pa makar i post mortem.

Pitanje koje se postavlja je to, čije je to uopće pravosudje koje mi imamo u našoj zemlji i za koga i za čiju dobrobit radi?

Ne znam za vas, ali da sam ja kojim slučajem osumnjičenik, rado bih imala neko srpsko ime i prezime i bila osumnjičena za zločin nad Hrvatima. Time bih u startu imala daleko veću mogućnost za blažu kaznu i puštanje da se branim sa slobode, uz mogućnost da iz Hrvatske jednostavno nestanem.

Ova trojica ljudi borili su se za Hrvatsku. Obzirom da je prvostepena presuda poništena, oni su još uvijek samo osumnjičenici za ratni zločin, što tehnički znači da su nevini, jer im krivica još nije dokazana. I ti ljudi, koji su branili našu zemlju, danas su spremni ponovno umrijeti, ovaj put ne za slobodu Hrvatske, nego za neko imaginarno hrvatsko pravosudje.

Do kada ćemo to dopuštati?

Diana Majhen

(obrada teksta, uz produžetak naslova – A.R.J.)