PROPAST HRVATSKE BRODOGRADNJE

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 23. stud./nov.2008.

(Semper Paratus Croatiae .com)

PROPAST HRVATSKE BRODOGRADNJE

REZULTAT JE DUGOGODIŠNJEG KUPOVANJA SOCIJALNOG MIRA

U NAŠIM BRODOGRADILIŠTIMA I U DRUŠTVU

Hrvatska brodogradnja posljednjih par godina doživljava svoju agoniju. Na tu opasnost smo više puta – najmanje četiri posljednje godine - upozoravali premijera Ivu Sanadera, koji je nažalost sve to svisoka odbacivao, duboku uživljen u svoju lažnu veličinu i svoje imbecilne parade malograđanštine, kao da je čitava Hrvatska njegovo privatno marionetsko kazalište lutaka.

Naša najveća nesreća je što smo zastarjeli – glasila je jedna dijagnoza 1987.g. A od tada ništa se suštinski nije promijenilo, pogotovu ne u glavama naših sindikalnih lidera!

Sada je Vrag odnio šalu. Jer MMF je sa svoje strane (primoran velikom svjetskom financijskom krizom koju je i sam obilato skrivio) digao ruke od Sanadera i njegove nesposobne i duboko korumpirane Vlade. A to znači da nema više tzv. povoljnih kredita, a neće ih više biti ni daleko manje povoljnih. Naprotiv, MMF i njegovi vjerovnici, a povrh svega njegove prave Gazde iz Londona, New Yorka i Pariza traže svoj novac nazad! I ne pristaju na nikakvo novo reprogramiranje ranije uzetih kredita. Tako se Hrvatska Sanaderovom i Račanovom nepromišljenošću našla u raljama svog dužničkog ropstva. A na to smo vrlo oštro upozoravali i Račana i Sanadera. Upozoravali smo ih na narastajući argentinski sindrom i na nezadrživu spiralu dužničkog ropstva. Ali uzalud. Obojica su bila zaslijepljena lažnim blještavilom svojih rastrošnih dvorskih klika i promašenih politika, kao i svojim nepodnošljivim oklijevanjem da bilo što suštinski promijene.

U svemu tome ne treba zaboraviti ni pokvarenu politiku EU-a prema Hrvatskoj, koja je bila krajnje selektivna i ucjenjivačka, t.j. često bila ponižavajuća prema nama Hrvatima. Pogotovu za vrijeme slovenačkog predsjedanja EU-om. Nakon sramotnog Sanaderovog odstupanja od našeg hrvatskog ZERP-a, sada se od nas traži da na oltar EU-a prinesemo novu veliku žrtvu – svoju brodogradnju. A kilavi Sanader je već i na to pristao. Pristao je Hrvatskoj objesiti još jedan mlinski kamen oko vrata Ali – malo morgen!! Neće to proći tek tako! A evo zašto.

Propast hrvatske brodogradnje je rezultat dugogodišnjeg kupovanja lažnog socijalnog mira u našim brodogradilištima, kao i u našem društvu. A to je recidiv stare komunističke svijesti – naročito u glavama naših vječitih i već okamenjenih sindikalnih vođa. To se najbolje vidi iz jednog pasusa iz odličnog članka novinarke Novog lista iz Rijeke Gabrijele Galić od 21. studenoga ove 2008.g., naslovljenog: Banski dvori u nacrtu sporazuma o socijalnom partnerstvu 'najbolniji rez' ostavili za sindikate, citiram: Osim toga, sindikati bi preuzeli obvezu da s poslodavcima razmatraju, utvrđuju i provode poslovne planove na razini poduzeća kojima će se osigurati prilagodba novonastalim okolnostima i prevladavanje nepovoljnih financijskih i gospodarskih uvjeta u 2009.godini, kako bi se smanjio rizik od otpuštanja radnika, smanjivanja ili kašnjenja u isplati plaća. A sama Vlada se ni na što ne obvezuje.

Isuse, Bože! Pa zar je to prava uloga sindikata u kapitalizmu? Zar i u kapitalizmu (primjerice EU-a, a posebice Italije) sindikati utvrđuju i provode poslovne planove svojih Gazda, odnosno poslodavaca? Ne, nego se bore štrajkovima, pa čak i na ulicama. Bolje politika ulice, nego politika guzice – naših sindikata i njihovog socijalnog partnera - mlitavog Ive Sanadera! To je razultat njihove stare i slabo prikrivene uloge sindikata u komunizmu i tzv. realnom socijalizmu, zar ne? Dakle, u Hrvatskoj su i dan-danas sindikati zaduženi da drže radničku klasu pod kontrolom i u pokornosti prema režimu, a zauzvrat su vođe sindikata živjeli kao bubrezi u loju! Prisjetimo se samo nekih takvih imena: Dragutin Lesar, Davor Jurić i Ana Knežević u SSSH (sa sloganom: Samo Servilnost Spašava Hrvate), potom Niko Gunjina i Ozren Matijašević u HUS-u, Krešimir Sever u NSH, Vilim Ribić u nekakvoj nebuloznoj Matici sindikata, i mnogi drugi. Svi oni vječiti i odavno već okamenjeni vođe svojih gnjilih sindikata! I to bez mogućnosti smjene, bez mogućnosti rotacije, bez ograničenja (namještenih) mandata? A zašto se i oni ne bi mijenjali nakon isteka maksimalno dva mandata na čelu svojih sindikata?

Da, upravo su sindikati najveće zlo nove hrvatske Države! Pokorno su služili našim nesposobnim političarima i kao takvi su glavni krivci za propast hrvatskog gospodarstva. Sada je Hrvatska bačena na koljena, na prosjačkom pragu EU-a, iz kojeg se čuje dikat: 1.- srežite kapacitete svojih brodogradilišta za 40 posto; 2.- prodajte svoja brodogradilišta – svako za po jednu kunu; 3.- privatizirajte sva svoja brodogradilišta; 4.- privatizacija mora biti bezuvjetna: Kupci ne moraju zadržati ni brodogradnju ni radnike. Eto dokle smo stigli!

Citiram ključni pasus iz odličnog članka novinarke Novog lista Vesne Roller, objavljenog pod gornjim naslovom, dne 7. studenoga ove 2008.g.: Bruxelles očekuje, kako je objasnila povjerenica (v.d.ministrica, op.A.R.J.) za tržišno natjecanje Neelie Kroos, da se proda aktiva hrvatskih brodogradilišta i to putem tendera koji će biti 'otvoreni, transparentni, nediskriminacijski i bezuvjetni'.... Sredstva dobivena prodajom aktive poslužit će da se (najprije!, op. A.R.J.) namire vjerovnici (dakle, najprije MMF i WB, op. A.R.J.), te da se državi vrate potpore koje je dala tim brodogradilištima (malo morgen!, op.A.R.J.), a postojeća brodogradilišna poduzeća, zajedno s preostalom imovinom i dugovima, bit će likvidirana, objasnila je.... a pri tome se kupac ne mora obvezati da će nastaviti s gospodarskom aktivnošću (aha! Znači mogućnost preprodaje!! Op.A.R.J.), niti se na bilo koji način može određivati kakva bi ta aktivnost trebala biti.

Malo morgen, gosp. Joe Banana Sanader i naši gnjili sindikalni lideri! A evo zašto – evo dva moguća mafijaška scenarija. Scenario prvi: A što ako se vlasništva nekih naših lijepih i atraktivnih brodogradilišta dočepaju neki naši poznati građevinski klanovi, primjerice dr. Jure Radića, inž. Rade Čačića, Tome Horvatinčića, Keruma ili nedaj-Bože neki još mnogo gori.... pa na njihovim atraktivnim lokacijama izgrade hotele, marine ili čak golf igrališta? A radnike stjeraju u slum-ove ili favele a la Rio de Janeiro?

Scenario drugi: bi li Amerika dozvolila privatizaciju bez posebnih uvjeta koji bi jamčili zadržavanje radnika ili djelatnosti, primjerice u Detroitu i Fordovom pomorskom bazenu, te da na tom mjestu netko sravni sa zemljom Fordove proizvodne hale i na njihovom mjestu sagradi hotele, marine ili golf igrališta a la Las Vegas? Siguran sam da bi neki njihov Joe Banana (a la naš Sanader) smjesta dobio šup-kartu za Sing-Sing ili Alkatraz!

Dakle, naš se kilavi Sanader našao u vlastitom minskom polju, a skupa s njim i čitava njegova vlada, skupa s našim gnjilim sindikalnim liderima, jer su svi prikrivali njegov hohštapleraj i njegovo prizemno šarlatanstvo. Traljavo se, krajnje traljavo, kupovalo socijalni mir na račun radikalnijih rezova i restrukturiranja našeg gospodarstva, a posebice naše brodogradnje, opterećene prekobrojnim radnicima (i prekobrojnim menadžerima!!), od koji su polovica neradnici, zabušanti i neznalice, koji su davno trebali biti otpušteni i prepušteni brizi naših jednako lijenih i zabušantskih socijalnih ustanova. Bolje je bilo ostati bez polovice loših radnika, nego sada – na kraju – ostati i bez svojih brodogradilišta. Izgubit ćemo najmanje polovicu odličnih radnika i solidne profite potencijalno restrukturiranih brodogradilišta. Stoga je bolje je da sada – dok još nije kasno – mi sami otpuštamo svoje (ne)radnike, nego da to čine buduće strane Gazde! Uostalom, nemojmo zaboraviti da sva naša brodogradilišta imaju najmanje dvostruko (pa i trostruko i četverostruko!) više radnika od sličnih brodogradilišta u Japanu ili Južnoj Koreji (bio sam tamo i znam to iz prve ruke!), koja su im direktni konkurenti na svjetskom tržištu novogradnji. A u konkurenciju je već ušla još i Kina, Vietnam i Indija. Dakle, perspektive postaju sve gore!

Nemojmo nipošto smetnuti s uma da naša brodogradnja ima ogromna opterećenja od čak 9 milijardi kuna gubitaka, te povrh toga još i 12,5 milijardi državnih garancija, koje ona neće moći platiti, pa će to nekako morati platiti Sanaderov ministar financija Ivan Šuker iz državne riznice. A na naplatu starih dugova samo do kraja ove godine dospijeva 4,5 milijardi kuna kredita, koje brodogradilišta ne mogu otplaćivati, a za koje je država jamac. A za sva reprogramiranja, koja će biti sve teže i sve skuplje izvediva trebat će ovoj kilavoj Vladi Ive Sanadera do 2.012. g. još najmanje 30-tak i više milijardi kuna. Dakle, Čista katastrofa!

Izlaz će biti jako teško naći. Možda ovako i nemoguće! Skupo će nas koštati ovih pet Sanaderovih izgubljenih godina! On je svih ovih pet njegovih godina stalno bježao od problema i stalno je varao sindikate svojim praznim obećanjima i odgađanjima povišica plaća (svake godine – dogodine!), koja su sada i njemu i nama mlinski kamen oko vrata. Stoga mu ja osobno – sada i ovdje - predlažem da lijepo i mirno ponudi svoju ostavku na mjesto predsjednika hrvatske Vlade, te svoju kapetansku kapu ponudi svom prvom časniku palube – ovog nesretnog i teško nasukanog broda!

Predlažem jedno od mogućih spasonosnih rješenja: moje osobno iskustvo bivšeg pomorskog časnika govori mi da je vrijeme za prijelaz u režim vožnje poznat kao economic speed – iz vremena Ronalda Reagana. Treba usporiti (ali ne i prekinuti!) sve započete infrastrukturne radove u cestogradnji, odrediti nove prioritete, a umjesto 55-metara visokog Pelješkog mosta treba prihvatiti deset puta jeftiniji projekt podmorskog tunela pomorskog kapetana Ive Rudenjaka, onako kako ga je on predlagao u Trezoru Novog lista dne 21. lipnja 2006.g., a isto je učinio i u Vjesniku – prije nego je Vjesnik totalno sanaderiziran. Taj projekt je olako odbačen, jer je ugrozio enormne provizije dr. Jure Radića i njegovog građevinskog (HDZ-ovog!) klana, koje su geometrijski rasle s povišavanjem visine njegovog projekta Pelješkog mosta! A on je to jedva čekao! Dakle, provizije dr. Juri Radiću treba smanjiti za najmanje deset puta, a još bolje bi mu bilo smanjiti ih za tridest puta! Sapienti sat!

Isto tako, treba otpustiti 40 posto državnih službenika, točno onako kako je bio najavljivao gosp. Slavko Linić 2001.g. – obećanje koje nikad nije ispunjeno, nego se dogodilo obrnuto – državna birokracija je u međuvremenu narasla za novih 15.000 do 20.000 državnih službenika (što se ne odnosi na tzv. javni sektor!). Posljednji je čas za nekoliko odlučnih carskih rezova i u našoj državnoj administraciji – koji su odgađani posljednjih sedam godina. Primjerice mnogo hvaljena Sanaderova regulatorna giljotina, od koje nije bilo ništa! Možda bi se tako (i jedino tako!) ovaj teško bolesni pacijent mogao nekako i spasiti - na kraju.

Nažalost, umjesto svega toga, Sanader i dalje nudi svoje stare kozmetičke trikove i pokušava ponovo kupovati vrijeme, tako što opet u sve pokušava uvući i sindikate, na koje želi prebaciti najveći dio svoje odgovornosti za slom naše brodogradnje. S druge strane on uopće ne pokazuje ni najmanju namjeru da odlučno sreže, pa i ukine sve nepotrebna i nezaslužene privilegije, prije svega onih više od 180.000 privilegiranih mirovina, i da to počne od buduće privilegirane mirovine predsjednika Mesića, koju mu je on, Sanader osigurao posebnim zakonom o budućem ex-predsjedničkom uredu, stopostotnoj mirovinu u visini od 30.000 kuna, dva tajnika, vozačem i službenim automobilom, dva tjelesna čuvara, itd. Stegnut ćemo remen, ali ćemo početi od vrha! – poručio je Kapetan Sankara, nakon što je u svojoj Gornjoj Volti u Africi državnim udarom svrgnuo njihovu skroz korumpiranu Vladu. Tako to mora biti i u ovoj današnjoj Hrvatskoj: Najprije treba stegnuti remen predsjedniku Republike Stipi Mesiću i njegovim super rastrošnim Predsjedničkim dvorima na Pantovščaku, a potom i premijeru Sanaderu i njegovim rastrošnim Banskim dvorima na Markovom trgu. A ono što je jednako važno, stegnuti remen silno rastrošnom i previše privilegiranom Hrvatskom Saboru, kojeg treba prepoloviti u broju narodnih zastupnika! A umjesto njih osnovati Senat hrvatskog Sabora!

Ukratko, treba nam opet onaj stari recept: Na ljutu ranu – ljutu travu! Jer, nema nam više puta naokolo!

Da sam ja na toj poziciji, ja bih raspustio ovaj čudni parlament i poradio na formiranju Vlade nacionalnog spasa i to bez onih koji su u ovaj kilavi parlament ušli sa samo 306 ili samo sa 684 glasa ili sa samo 1348 glasa, kada je opća norma bila oko 19.000 glasova birača na izborima! Takve farse nema nigdje u našoj europskoj ekumeni! A sve slične farse su bile kratkog daha. Rekoh ovo na račun one pokvarene politike EU-a, a napose Londona, koji nam je sve to svojim podlim ucjenama i uvalio.

I svakako, trebaju nam potpuno novi sindikati. Ne ovi kvazi-socijalistički žuti sindikati, nego oni pravi anarhosindikalni: oni koji se bore štrajkovima i međusobno pomažu organicijom uzajamne pomoći. Onih koji znaju da nema i ne može biti trulog nagodbenjaštva između radničke klase i kapitalističkih Gazda! Ili rečeno na staro-latinskom: inter dominum et servum nulla amicitia est! Tako je to bilo sve dok se nije pojavio Spartakus! A on je sada i pred našim vratima!

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

Hrvatski socijal-radikal)