Istovremeno s naporima srpskog predsjednika Tadića da Srbiju u ratu 1991-1995 prikaže prikaže u mirotvoračkom svjetlu uvjeravanjem i lobiranjem te da pred Europskim sudom povede postupak čiji bi ishod trebala biti (neobavezna) presuda o nelegalnosti davanja nezavisnosti Kosovu u tijeku je još jedna ‘legalistička’ akcija. Republika srpska upravo je pokrenula inicijativu za formiranje novog europskog tijela koje bi se bavilo ljudskim pravima...... (više o tome na portalu AMAC –Hrvatiwww.amac.hrvati-amac.com )
* * * * * *
Zamisao o djelovanju Visokog predstavnika u BiH zapravo je jedna od prvih javnih demonstracija moći kroz institucionalizirano vanzakonsko djelovanje, barem u Europi. Sama mogućnost da se krajem XX i početkom XXI stoljeća politički problemi rješavaju na ovakav način putokaz je svima onima koji u svojim planovima i namjerama naiđu na legalne prepreke; dovoljno je samo legalizirati – vanzakonsko djelovanje! Cijeli process očito je dizajniran od strane Velike Britanije (što se ne vidi samo po nazivu ‘Visokog predstavnika’) i prema već ustaljenoj tradiciji britanske kolonijalne tradicije od Afrike do Azije stvari dovodi do apsurda i do stvaranja okolnosti za trajni sukob iako samo djelomično na osnovama koje su postojale od ranije.
Nakon više od deset godina djelovanja najodioznijih likova europske politike u BiH (poput Paddyja Ashdowna) sve je više znakova da tamo situacija postaje sve gora pa se sve češće govori o ‘novim sukobima’. I upravo tamo gdje britanska politika treba uporište, budući ga je nemoguće trajno stvoriti u normalnim okolnostima, sistematski se proizvode konflikti kako bi onda ta ‘međunarodna zajednica’ mogla ‘uredovati’ i kontrolirati situaciju prema vlastitim potrebama. Dakle, ni deset godina bezakonskog ubijanja zakona - ali i pameti – nije dovelo do trajnog rješenja bosansko-hercegovačkog problema. Unatoč tome, igra se nastavlja i dalje.... (više o tome na portalu AMAC –Hrvatiwww.amac.hrvati-amac.com )
Komentar: Ante Rokov Jadrijević Srida, 21. list. 2009.
New world order, that's it !
Zapravo nema mjesta čuđenju:
svuda gdje je London umiješao svoje prste, svuda je ostao (namjerni, ciljani) politički nered.
Uostalom, zar u svemu tome već nema i previše sistema?!
Otkud baš Paddy Ashdownu kao Lord-Protektor, odnosnodiktator BiH ? Utkud to da je baš general Michael Rose bio vojni gospodar Bosne? Nije tu, bolan, bilo ama baš nikakve slučajnosti!
Sve je to, dakle, perfidna igra onog dobro poznatog "Tricky Albiona". Isto tako su zamrsili Palestinu, isto tako su zamrsili Irak, isto su bili podijelili Njemačku, itd.
S druge strane, isto tako je London smislio i Haaški sud - da napravi pat poziciju na tzv. "Zapadnom Balkanu". Dakle, još jedna originalna perfidija Londona!
Stari Rimljani su taj politički recept zvali "divide et impera", a u XX. stoljeću se na istoku Europe to zvalo "zakompliciraj, pa vladaj" (naročito Yu-diktator Tito).
Danas imamo najlošiji model demokracije. U njemu je glavni cilj političara da zavade narod, kako bi ga onda oni došli miriti. Točno onako kako to piše gosp. Spectator za današnju Bosnu: "sistematsko proizvođenje konflikata"!
No, srećom, nazire se kraj i anglo-američkom (Kissingerovom, Rockefellerovom i Soroševskom!) bahatom "New world orderu". Svijet je ipak nešto naučio iz Mussolinijevog "Ordine nuovo", iz Hitlerovog "Neue ordnung" i Staljinovog "Velikog brata" /"Le grande frere". Međutim, povijesno klatno se ponovo opasno zanjihalo: nastupilo je novo povijesno doba: cijenu svega toga je prva počela plaćati Amerika (USA) i "Velika Engleska". I neće se ovaj put izvući!
A BiH ? Oni se moraju sami dogovoriti da Bosna bude konfederacija - kao i Švicarska. Jer, da je Alija Izetbegović bio prihvatio vrlo razuman Kutiljierov plan kantonalne Bosne, danas bi bila "Mirna Bosna"!
A to će Ona opet biti samo onda "kada bude i naša i vaša i njihova!" (Ž.Ž.)
U svakom drugom slučaju, "rob će biti onaj koji čeka da ga drugi oslobode"! Zar jedan Karl Bildt da bude oslobodioc Bosne? Glupost!! Zar nije i on u službi „Perfidnog Albiona“!
Precednik na odlasku izgleda ne propušta niti jedan jedini dan a da svoje „istine“ ne pokuša nametnuti hrvatskom narodu.
Te bi „istine“ vjerojatno trebale biti njegova ostavština, no meni se čini da će njegova ostavština biti nešto sasvim drugo, kao što mi se čini da ni mjesto koje će zauzeti u hrvatskoj povijesti neće biti ono koje priželjkuje, nego nešto sasvim suprotno od toga.
Posjetivši rodno mjesto svog idola, zločinca Josipa Broza Tita, Mesić je po ne znam koji put pokušao zatrti hrvatsku istinu, ponovno zloporabljujući svoje predsjedničke ovlasti kako bi se obrušio na Crkvu te svoje neistomišljenike , već po običaju, nazvao ustašoidima. Sva sreća, pa mu se nije omaklo da zapjeva Juru i Bobana, kako je to inače imao običaj raditi prije nego je postao „veliki antifašist“.
Nema toga što Mesić nije ubacio u svoj govor, kako bi osnažio svoje sulude, priglupe teze o tome kako je Titova uloga bila presudna za očuvanje hrvatskog naroda. Onog istog naroda, kojim su Titove horde punile jame i zalijevali ih vapnom, onog istog naroda koji je prolazio Križne puteve, onog istog naroda koji je u Titovoj, komunističkoj Jugoslaviji dobrim dijelom bježao da bi spasio živu glavu, ili bio zatvaran i ubijan. Dobar mu je doprinos, nema što.
Prema Mesiću, hrvatskog naroda izgleda danas ne bi bilo, zato što je u ww2 bio na pogrešnoj strani, da nije postojao Tito i antifašizam. Zanimljivo, kako jedna Njemačka još uvijek postoji, a nije imala nikakvog Tita. Postoji i jedna Italija, pa i jedna Austrija, a takodjer nisu imali Tita. Doduše, da su ga imali, moguće danas ne bi postojali, a sasvim sigurno da ne bi postojali da su imali jednog Mesića. Sreća da Mesić neće dugo, jer da slučajno ostane predsjednik još malo, postoje realne šanse da nas sve pobije svojim glupostima. Blago strancima koji ga ne trebaju slušati, sreća njihova da ovaj ne govori ni jedan strani jezik.
Što se pak antifašizma tiče, on se kod nas može prihvatiti kao nešto dobro i pozitivno onda, kada se jasno izdvoje zločinci iz redova onih koji se kriju iza tog antifašizma. Sve dok se to ne učini, za svakog tog antifašistu s pravom se možemo pitati da li je sudjelovao u partizanskim pokoljima nenaoružanih civila, žene i djece ili nije. Obzirom da ti antifašisti ne pokazuju ni malo volje da osude krivce u svojim redovima, niti se ogradjuju od zlodjela koje su isti počinili, ne znam na koji se način naši antifašisti mogu promatrati kao nešto dobro. U konačnici, to je hrpa ljudi koji štiti zločince i masovne ubojice, na čelu sa našim precednikom, koji uporno stopira sve istrage koje bi se trebale provesti.
Ako se na sve strane sudi braniteljima iz Domovinskog rata, onda se valjda može suditi i preživjelim partizanskim krvnicima, a ne čekati dok i posljednji ne ode prirodnom smrću, kako bi se eventualno nešto poduzelo. Po čemu su ti „antifašisti“ bolji od hrvatskih branitelja, po čemu su vrijedniji da se u njih ne smije dirati i njihovi se zločini ne smiju istraživati? Vjerojatno po tome što se za njih zauzima predsjednik države, dok ga za hrvatske branitelje nije briga, izuzev kada treba svjedočiti protiv njih.
Obrazlažući odlikovanja koja je podijelio bivšim komunističkim funkcionerima, Mesić izjavljuje kako je odlikovao ljude bez kojih nikada ne bi bilo samostalne Hrvatske, jer Hrvatska nije nastala jednim aktom.
Naravno da nije. Današnja je Hrvatska nastala zahvaljujući hrabrosti i krvi hrvatskih branitelja, a nikakvi komunistički funkcioneri sa njenim stvaranjem nemaju nikakve veze, izuzev što su radili sve, kako današnje Hrvatske ne bi bilo.
Samo netko poput Mesića, osoba koja ne preza od ničega kako bi održala krivotvorenu hrvatsku povijest i koja će učini ama baš sve kako se istina ne bi čula, može davati ovakve izjave.
Pročitala sam na jednom forumu nešto što je netko napisao, da će Mesić konačno na „djubrište istorije“.
Sretno mu bilo.
Diana Majhen
Comments (3)
Komentar: Ante Rokov Jadrijević
17-10-2009 21:05
O kojem je to "antifašizmu" riječ ?
Izgleda da sam ja jedini u Hrvatskoj koji već 27 godina (od pojave tjednika „Danas“) naglašava da je u Hrvatskoj i u bivšoj Jugoslaviji do 1953.g. čak i zvanično postojalo dva antifašizma: 1/ autentični antifašizam Narodnog Fronta (ANF), koji je kasnije potisnut i izbrisan iz udžbanika povijaesti, te 2/ Staljinistički "antifašizam" Titovih boljševika (navodnici su krucijalno važni!).
Prvi je vodio Hrvat dr. Ivan Ribar, a drugi je vodio Staljinov general (NKVD-a) Tito, inače poznat i kao Walter (Weiss, agent iz Odese), kao Lebedev iz ambasade SSSR-a u Beogradu, kao general Gorzev ili Gurevič iz generalštaba španskih republikanaca, itd, itd.
Stoga prepručam da se uz ime Mesića, Manolića, Bude Lončara i sličnih oznaških i udbaških ubojica uvijek stavi etiketa "Staljinist"!
Od toga oni bježe kao Vrag od tamjana!
Inače, ne znam zašto mi na spomen tih zločinaca stalno pada na pamet - giljotina?!
Možda stoga što još uvijek - i unatoč svemu - volim Maximilliena Robespierre-a.
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. (hrvatski socijal-radikal)
Whenever an article appears in the foreign media dealing with the role of Croatia during WWII, the reader must expect a deluge of unsubstantiated body counts. For their part, to prove their anti-fascist atonement, Croats worldwide must resort to apologetic disclaimers and self-accusatory mea culpas.
Your writer might as well have gone a step further and declared that present-day Croatia is a Xerox copy of the former fascist WWII Croatia - since, after all, this newly reborn state uses more or less the same insignia while officially rejecting the number of 700,000 victims allegedly killed by Croat fascists.
What in fact are the empirical sources that the author mines when he states that WWII Croatia was "the most murderous of the Axis-aligned countries?".
Instead he discusses the marginal Croatian NGO, the Croatian Cultural Movement (HUP) and its desire to erect a monument to Ante Pavelic
.
Is your writer fluent in Croatian and German? Has he ever visited the German Federal Archives in Koblenz in order to give free rein to Efraim Zuroff's admonition "to any person with any sense of moral integrity" regarding the crimes committed by Ustashi Croats? The whole piece smacks of the old-style Yugoslav communist "normative agitprop locution," or the Soviet-styled "double talk" - which a B-student would have a hard time swallowing.
Croatian history - and, for that matter, European history as a whole - is not black and white. Your writer could have mentioned that the head of WWII Croatia, Ante Pavelic, had a number of Muslim ministers in his government, and that a number of Croats of Jewish extraction served as high ranking officers in Ustashi military units.
Last but not least,
he might have mentioned large-scale genocides, in the months after WWII, of hundreds of thousands of Croatian and German civilians by the Yugoslav communist strongmen Josip Broz Tito, whose handful of surviving butchers, although senile, are still vocal in Croatia. As usual their killing fields are consigned to historical oblivion.
Instead of wasting time on the trivial portraiture of would-be Pavelic fans, serious research should be done on communist crimes of the former Western darling, the ex-communist Yugoslavia.
Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist 23. stud./nov.2008.
(Semper Paratus Croatiae .com)
PROPAST HRVATSKE BRODOGRADNJE
REZULTAT JE DUGOGODIŠNJEG KUPOVANJA SOCIJALNOG MIRA
U NAŠIM BRODOGRADILIŠTIMA I U DRUŠTVU
Hrvatska brodogradnja posljednjih par godina doživljava svoju agoniju. Na tu opasnost smo više puta – najmanje četiri posljednje godine - upozoravali premijera Ivu Sanadera, koji je nažalost sve to svisoka odbacivao, duboku uživljen u svoju lažnu veličinu i svoje imbecilne parade malograđanštine, kao da je čitava Hrvatska njegovo privatno marionetsko kazalište lutaka.
Naša najveća nesreća je što smo zastarjeli – glasila je jedna dijagnoza 1987.g. A od tada ništa se suštinski nije promijenilo, pogotovu ne u glavama naših sindikalnih lidera!
Sada je Vrag odnio šalu. Jer MMF je sa svoje strane (primoran velikom svjetskom financijskom krizom koju je i sam obilato skrivio) digao ruke od Sanadera i njegove nesposobne i duboko korumpirane Vlade. A to znači da nema više tzv. povoljnih kredita, a neće ih više biti ni daleko manje povoljnih. Naprotiv, MMF i njegovi vjerovnici, a povrh svega njegove prave Gazde iz Londona, New Yorka i Pariza traže svoj novac nazad! I ne pristaju na nikakvo novo reprogramiranje ranije uzetih kredita. Tako se Hrvatska Sanaderovom i Račanovom nepromišljenošću našla u raljama svog dužničkog ropstva. A na to smo vrlo oštro upozoravali i Račana i Sanadera. Upozoravali smo ih na narastajući argentinski sindrom i na nezadrživu spiralu dužničkog ropstva. Ali uzalud. Obojica su bila zaslijepljena lažnim blještavilom svojih rastrošnih dvorskih klika i promašenih politika, kao i svojim nepodnošljivim oklijevanjem da bilo što suštinski promijene.
U svemu tome ne treba zaboraviti ni pokvarenu politiku EU-a prema Hrvatskoj, koja je bila krajnje selektivna i ucjenjivačka, t.j. često bila ponižavajuća prema nama Hrvatima. Pogotovu za vrijeme slovenačkog predsjedanja EU-om. Nakon sramotnog Sanaderovog odstupanja od našeg hrvatskog ZERP-a, sada se od nas traži da na oltar EU-a prinesemo novu veliku žrtvu – svoju brodogradnju. A kilavi Sanader je već i na to pristao. Pristao je Hrvatskoj objesiti još jedan mlinski kamen oko vrata Ali – malo morgen!! Neće to proći tek tako! A evo zašto.
Propast hrvatske brodogradnje je rezultat dugogodišnjeg kupovanja lažnog socijalnog mira u našim brodogradilištima, kao i u našem društvu. A to je recidiv stare komunističke svijesti – naročito u glavama naših vječitih i već okamenjenih sindikalnih vođa. To se najbolje vidi iz jednog pasusa iz odličnog članka novinarke Novog lista iz Rijeke Gabrijele Galić od 21. studenoga ove 2008.g., naslovljenog: Banski dvori u nacrtu sporazuma o socijalnom partnerstvu 'najbolniji rez' ostavili za sindikate, citiram: Osim toga, sindikati bi preuzeli obvezu da s poslodavcima razmatraju, utvrđuju i provode poslovne planove na razini poduzeća kojima će se osigurati prilagodba novonastalim okolnostima i prevladavanje nepovoljnih financijskih i gospodarskih uvjeta u 2009.godini, kako bi se smanjio rizik od otpuštanja radnika, smanjivanja ili kašnjenja u isplati plaća. A sama Vlada se ni na što ne obvezuje.
Isuse, Bože! Pa zar je to prava uloga sindikata u kapitalizmu? Zar i u kapitalizmu (primjerice EU-a, a posebice Italije) sindikati utvrđuju i provode poslovne planove svojih Gazda, odnosno poslodavaca? Ne, nego se bore štrajkovima, pa čak i na ulicama. Bolje politika ulice, nego politika guzice – naših sindikata i njihovog socijalnog partnera - mlitavog Ive Sanadera! To je razultat njihove stare i slabo prikrivene uloge sindikata u komunizmu i tzv. realnom socijalizmu, zar ne? Dakle, u Hrvatskoj su i dan-danas sindikati zaduženi da drže radničku klasu pod kontrolom i u pokornosti prema režimu, a zauzvrat su vođe sindikata živjeli kao bubrezi u loju! Prisjetimo se samo nekih takvih imena: Dragutin Lesar, Davor Jurić i Ana Knežević u SSSH (sa sloganom: Samo Servilnost Spašava Hrvate), potom Niko Gunjina i Ozren Matijašević u HUS-u, Krešimir Sever u NSH, Vilim Ribić u nekakvoj nebuloznoj Matici sindikata, i mnogi drugi. Svi oni vječiti i odavno već okamenjeni vođe svojih gnjilih sindikata! I to bez mogućnosti smjene, bez mogućnosti rotacije, bez ograničenja (namještenih) mandata? A zašto se i oni ne bi mijenjali nakon isteka maksimalno dva mandata na čelu svojih sindikata?
Da, upravo su sindikati najveće zlo nove hrvatske Države! Pokorno su služili našim nesposobnim političarima i kao takvi su glavni krivci za propast hrvatskog gospodarstva. Sada je Hrvatska bačena na koljena, na prosjačkom pragu EU-a, iz kojeg se čuje dikat: 1.- srežite kapacitete svojih brodogradilišta za 40 posto; 2.- prodajte svoja brodogradilišta – svako za po jednu kunu; 3.- privatizirajte sva svoja brodogradilišta; 4.- privatizacija mora biti bezuvjetna: Kupci ne moraju zadržati ni brodogradnju ni radnike. Eto dokle smo stigli!
Citiram ključni pasus iz odličnog članka novinarke Novog lista Vesne Roller, objavljenog pod gornjim naslovom, dne 7. studenoga ove 2008.g.: Bruxelles očekuje, kako je objasnila povjerenica (v.d.ministrica, op.A.R.J.) za tržišno natjecanje Neelie Kroos, da se proda aktiva hrvatskih brodogradilišta i to putem tendera koji će biti 'otvoreni, transparentni, nediskriminacijski i bezuvjetni'.... Sredstva dobivena prodajom aktive poslužit će da se (najprije!, op. A.R.J.) namire vjerovnici (dakle, najprije MMF i WB, op. A.R.J.), te da se državi vrate potpore koje je dala tim brodogradilištima (malo morgen!, op.A.R.J.), a postojeća brodogradilišna poduzeća, zajedno s preostalom imovinom i dugovima, bit će likvidirana, objasnila je.... a pri tome se kupac ne mora obvezati da će nastaviti s gospodarskom aktivnošću (aha! Znači mogućnost preprodaje!! Op.A.R.J.), niti se na bilo koji način može određivati kakva bi ta aktivnost trebala biti.
Malo morgen, gosp. Joe Banana Sanader i naši gnjili sindikalni lideri! A evo zašto – evo dva moguća mafijaška scenarija. Scenario prvi: A što ako se vlasništva nekih naših lijepih i atraktivnih brodogradilišta dočepaju neki naši poznati građevinski klanovi, primjerice dr. Jure Radića, inž. Rade Čačića, Tome Horvatinčića, Keruma ili nedaj-Bože neki još mnogo gori.... pa na njihovim atraktivnim lokacijama izgrade hotele, marine ili čak golf igrališta? A radnike stjeraju u slum-ove ili favele a la Rio de Janeiro?
Scenario drugi: bi li Amerika dozvolila privatizaciju bez posebnih uvjetakoji bi jamčili zadržavanje radnika ili djelatnosti, primjerice u Detroitu i Fordovom pomorskom bazenu, te da na tom mjestu netko sravni sa zemljom Fordove proizvodne hale i na njihovom mjestu sagradi hotele, marine ili golf igrališta a la Las Vegas? Siguran sam da bi neki njihov Joe Banana (a la naš Sanader) smjesta dobio šup-kartu za Sing-Sing ili Alkatraz!
Dakle, naš se kilavi Sanader našao u vlastitom minskom polju, a skupa s njim i čitava njegova vlada, skupa s našim gnjilim sindikalnim liderima, jer su svi prikrivali njegov hohštapleraj i njegovo prizemno šarlatanstvo. Traljavo se, krajnje traljavo, kupovalo socijalni mir na račun radikalnijih rezova i restrukturiranja našeg gospodarstva, a posebice naše brodogradnje, opterećene prekobrojnim radnicima (i prekobrojnim menadžerima!!), od koji su polovica neradnici, zabušanti i neznalice, koji su davno trebali biti otpušteni i prepušteni brizi naših jednako lijenih i zabušantskih socijalnih ustanova. Bolje je bilo ostati bez polovice loših radnika, nego sada – na kraju – ostati i bez svojih brodogradilišta. Izgubit ćemo najmanje polovicu odličnih radnika i solidne profite potencijalno restrukturiranih brodogradilišta. Stoga je bolje je da sada – dok još nije kasno – mi sami otpuštamo svoje (ne)radnike, nego da to čine buduće strane Gazde! Uostalom, nemojmo zaboraviti da sva naša brodogradilišta imaju najmanje dvostruko (pa i trostruko i četverostruko!) više radnika od sličnih brodogradilišta u Japanu ili Južnoj Koreji (bio sam tamo i znam to iz prve ruke!), koja su im direktni konkurenti na svjetskom tržištu novogradnji. A u konkurenciju je već ušla još i Kina, Vietnam i Indija. Dakle, perspektive postaju sve gore!
Nemojmo nipošto smetnuti s uma da naša brodogradnja ima ogromna opterećenja od čak 9 milijardi kuna gubitaka, te povrh toga još i 12,5 milijardi državnih garancija, koje ona neće moći platiti, pa će to nekako morati platiti Sanaderov ministar financija Ivan Šuker iz državne riznice. A na naplatu starih dugova samo do kraja ove godine dospijeva 4,5 milijardi kuna kredita, koje brodogradilišta ne mogu otplaćivati, a za koje je država jamac. A za sva reprogramiranja, koja će biti sve teže i sve skuplje izvediva trebat će ovoj kilavoj Vladi Ive Sanadera do 2.012. g. još najmanje 30-tak i više milijardi kuna. Dakle, Čista katastrofa!
Izlaz će biti jako teško naći. Možda ovako i nemoguće! Skupo će nas koštati ovih pet Sanaderovih izgubljenih godina! On je svih ovih pet njegovih godina stalno bježao od problema i stalno je varao sindikate svojim praznim obećanjima i odgađanjima povišica plaća (svake godine – dogodine!), koja su sada i njemu i nama mlinski kamen oko vrata. Stoga mu ja osobno – sada i ovdje - predlažem da lijepo i mirno ponudi svoju ostavku na mjesto predsjednika hrvatske Vlade, te svoju kapetansku kapu ponudi svom prvom časniku palube – ovog nesretnog i teško nasukanog broda!
Predlažem jedno od mogućih spasonosnih rješenja: moje osobno iskustvo bivšeg pomorskog časnika govori mi da je vrijeme za prijelaz u režim vožnje poznat kao economic speed – iz vremena Ronalda Reagana. Treba usporiti (ali ne i prekinuti!) sve započete infrastrukturne radove u cestogradnji, odrediti nove prioritete, a umjesto 55-metara visokog Pelješkog mosta treba prihvatiti deset puta jeftiniji projekt podmorskog tunela pomorskog kapetana Ive Rudenjaka, onako kako ga je on predlagao u Trezoru Novog lista dne 21. lipnja 2006.g., a isto je učinio i u Vjesniku – prije nego je Vjesnik totalno sanaderiziran. Taj projekt je olako odbačen, jer je ugrozio enormne provizije dr. Jure Radića i njegovog građevinskog (HDZ-ovog!) klana, koje su geometrijski rasle s povišavanjem visine njegovog projekta Pelješkog mosta! A on je to jedva čekao! Dakle, provizije dr. Juri Radiću treba smanjiti za najmanje deset puta, a još bolje bi mu bilo smanjiti ih za tridest puta! Sapienti sat!
Isto tako, treba otpustiti 40 posto državnih službenika, točno onako kako je bio najavljivao gosp. Slavko Linić 2001.g. – obećanje koje nikad nije ispunjeno, nego se dogodilo obrnuto – državna birokracija je u međuvremenu narasla za novih 15.000 do 20.000 državnih službenika (što se ne odnosi na tzv. javni sektor!). Posljednji je čas za nekoliko odlučnih carskih rezova i u našoj državnoj administraciji – koji su odgađani posljednjih sedam godina. Primjerice mnogo hvaljena Sanaderova regulatorna giljotina, od koje nije bilo ništa! Možda bi se tako (i jedino tako!) ovaj teško bolesni pacijent mogao nekako i spasiti - na kraju.
Nažalost, umjesto svega toga, Sanader i dalje nudi svoje stare kozmetičke trikove i pokušava ponovo kupovati vrijeme, tako što opet u sve pokušava uvući i sindikate, na koje želi prebaciti najveći dio svoje odgovornosti za slom naše brodogradnje. S druge strane on uopće ne pokazuje ni najmanju namjeru da odlučno sreže, pa i ukine sve nepotrebna i nezaslužene privilegije, prije svega onih više od 180.000 privilegiranih mirovina, i da to počne od buduće privilegirane mirovine predsjednika Mesića, koju mu je on, Sanader osigurao posebnim zakonom o budućem ex-predsjedničkom uredu, stopostotnoj mirovinu u visini od 30.000 kuna, dva tajnika, vozačem i službenim automobilom, dva tjelesna čuvara, itd. Stegnut ćemo remen, ali ćemo početi od vrha! – poručio je Kapetan Sankara, nakon što je u svojoj Gornjoj Volti u Africi državnim udarom svrgnuo njihovu skroz korumpiranu Vladu. Tako to mora biti i u ovoj današnjoj Hrvatskoj: Najprije treba stegnuti remen predsjedniku Republike Stipi Mesiću i njegovim super rastrošnim Predsjedničkim dvorima na Pantovščaku, a potom i premijeru Sanaderu i njegovim rastrošnim Banskim dvorima na Markovom trgu. A ono što je jednako važno, stegnuti remen silno rastrošnom i previše privilegiranom Hrvatskom Saboru, kojeg treba prepoloviti u broju narodnih zastupnika! A umjesto njih osnovati Senat hrvatskog Sabora!
Ukratko, treba nam opet onaj stari recept: Na ljutu ranu – ljutu travu! Jer, nema nam više puta naokolo!
Da sam ja na toj poziciji, ja bih raspustio ovaj čudni parlament i poradio na formiranju Vlade nacionalnog spasa i to bez onih koji su u ovaj kilavi parlament ušli sa samo 306 ili samo sa 684 glasa ili sa samo 1348 glasa, kada je opća norma bila oko 19.000 glasova birača na izborima! Takve farse nema nigdje u našoj europskoj ekumeni! A sve slične farse su bile kratkog daha. Rekoh ovo na račun one pokvarene politike EU-a, a napose Londona, koji nam je sve to svojim podlim ucjenama i uvalio.
I svakako, trebaju nam potpuno novi sindikati. Ne ovi kvazi-socijalistički žuti sindikati, nego oni pravi anarhosindikalni: oni koji se bore štrajkovima i međusobno pomažu organicijom uzajamne pomoći. Onih koji znaju da nema i ne može biti trulog nagodbenjaštva između radničke klase i kapitalističkih Gazda! Ili rečeno na staro-latinskom: inter dominum et servum nulla amicitia est! Tako je to bilo sve dok se nije pojavio Spartakus! A on je sada i pred našim vratima!
O ZABRANI ULASKA MARKU PERKOVICU "THOMPSONU" U EUROPSKE DRZAVE POTPISNICE SCHENGENSKOG SPORAZUMA
Povodom skandalozne i sramotne zabrane ulaska g. Marku Pekovicu "Thompsonu" u europske drzave koje su potpisnice schengenskog sporazuma nanesena je velika nepravda
g. Perkovicu, njegovoj publici, te Hrvatskom narodu.
Tim cinom komisije EU-a preslo se je sve granice dobrog ukusa. Pokazalo se pravo lice te kulturocidne i antikrscanske nakane globalnog judeo-masonskog lobija i same EU i njezinog nasilnog nametanja "novog svjetskog poretka".
Apsurd je g. Perkovica i njegov prateci band prozivati zbog velicanja fasizma i podupiranje antisemitizma. Kao sto se primjerice moglo vidjeti prije nekoliko tjedana na njemackome televizijskom programu WDR u emisiji "Cosmo-TV" koja se bavi zivotom stranaca sa i bez njemackog drzavljanstva u SR Njemackoj. Urednistvo emisije je cak publiku g. Perkovica a posebno mladju generaciju hrvatskih iseljenika nazivala simpatizerima "ekstremnog fasizma".
Ocito je da njemackim sluganskim vlastima ne odgovara posjecivanje "Thompsonovih" koncerata mladih Hrvata iz Njemacke, i njihovo odrzavanje vlastite kulture i ocuvanje tradicionalnih obicaja svojih predaka. Urednistvu se cak zamjerilo masovno nosenje dresova Hrvatske nogometne reprezentacije na iseljenickim skupovima i koncertima Jer se time osporuje i sprijecava neprirodna integracija i asimilacija po judeo-masonskom patentu EU-a u njemacko drustvo.
Nepravda je jos veca sto se u Njemackoj, Austriji, Svicarskoj, (pa cak i Hrvatskoj) itd. bez zabrana odrzavaju koncerti sovinistickog srpskog pjevaca "Baja Mali Knindza" koji i u BiH, te Srbiji ima pravo nastupa na skupovima Seseljeve Srpske radikalne stranke. Moram napomenuti da se razlikuju hrvatski i srpski nacionalizam, jer se cestiti hrvatski nacionalizam ne sastoji od sovinisticke, poganske i imperijalne pozadine te mu nije judeo-masonstvo pokrovitelj kao u srpskom slucaju primjerice "Nacertanije" i velikosrpska ideologija.
Sami naslovi pjesama i repertoara "Baje Malog Knindze" govore o kakvom se umjetniku radi. Npr. pjesme poput "moj je cale ratni zlocinac", “oj, Seselju srpski spasitelju", "Bog je Srbin, nebesa su nasa",itd., sastoje se od ponizavanja, mrznje, rasizma, sovinizma i fasizma.
Isto tako bez vecih poteskoca nastupaju turski sovinsticki glazbenici okupljeni oko turske iseljenicke zajednice u Njemackoj i sovinisticki nastrojenih turskih nacionalista "Bozkurt"("Sivi vukovi") i turske sovinisticke stranke MHP. U redovima bozkurtovaca je bio i atentator na papu Ivana Pavla drugog, Mehmet Ali Agca. Pokret Bozkurt ima i izricito antihrvatske, antikrscanske i imperijalne temelje snivajuci veliku Tursku tojest Osmansko carstvo od Pozestine u Slavoniji, preko BiH, sve do Kine. Sam osnivatelj MHP-a i podupira- telj te vrste nacionalizma u Turskoj, pokojni g. Alparslan Türkes, govorio je da mu je Adolf Hitler politicki uzor.
Sumnjiv je i proslogodisnji dozvoljeni nastup "Bijelog Dugmeta" bas na dan Republike zlocinacke, komunisticke i darvinisticke SFRJ u Sindelfingenu. Uz mnostvo ateisticko i jugonostalgicnih obozavatelja "Titinog kulta".
Cak i sotonisticke i okultne rock skupine nastupaju u RH i sirom EU-a bez vecih poteskoca. Kao sto su Manson, Lordi, itd.
Marko Perkovic "Thompson" ne spada u tu kategoriju "umjetnika" i time je on, njegova glazba, njegova krscanska vjera i Hrvatstvo trn u oku vladajucem i mocnom judeo-masonskom sistemu u svijetu. Sumnjam da se radi osobno o "Thompsonu" kao izvodjacu, da se bilo tko od hrvatskih glazbenika odluci za takav glazbeni pravac isto bi bio kaznjen, bojkotiran, klevetan i kompromitiran kao on.
G.Perkovic i prateci band imaju podrsku A-HSP-a Njemacke, kao i svakog cestitog Hrvata i Hrvatice.
Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla6. listopad 2009.
Uredništvu „Dragovoljaca“
KRATKOROČNA VLADA JADRANKE KOSOR !
Uvodna napomena:
Da se u Hrvatskoj nije ništa promijenilo na bolje u posljednjih pet godina, neka posvjedoči i ovaj moj stari tekst „G. ROHATINSKI, IMA NAM ALTERNATIVE, ITEKAKO IMA !” koji je danas još aktualniji nego prije dvije godine kada je originalno napisan. Jedino što se promijenili jest to da je „sjašio Kurta, a uzjašila je Murta“! I dalje imamo naopaku Vladu diletanata, pretežito „fah-idiota“, u kojoj nam o brodogradnji odlučuju agronomi, o vojsci oni koji nisu bili vojnici (pogotovo ne na bojištu u Domovinskom ratu!), o pravosuđu oni koji nisu radili u sudnicama, o vanjskim poslovima oni koji nemaju nikakvo iskustvo u diplomaciji, itd.
Kratkoročna Vlada nove premijerke Jadranke Kosor se ponaša kao privremena vlada (dok njen Zloduh Vladimir Šeks ne smisli nešto drugo!). Ova nova Vlada se ponaša kao brzopleti vatrogasac koji gasi požar na jednom mjestu, a izaziva više novih požara na drugim mjestima, bez ikakvog smislenog plana ili programa što treba poduzeti nakon toga. Sve se svodi na beskrajne brbljarije o svemu i svačemu, umjesto da se Vlada lati pravog posla.
Umjesto da se pozabavi dubokim strukturalnim reformama, na što je upozoravao dosadašnji komesar EU-a u Hrvatskoj gosp. Vincent Degert, te da se pozabavi ogromnom korupcijom u našem „pravosuđu“, Vlada Jadranke Kosor se bavi sama sobom i svojim preživljavanjem po svaku cijenu. Nakon što je najprije namirila samu sebe, ona je stala na pola puta: umjesto da suzbija galopirajuću recesiju, nova Vlada je najveći generator nove recesije. Nema nikavih radikalnih reformi, nema nikakve prerspodjele narodnog dohotka u korist proizvodne sfere, i dalje se održava enormno visoka „javna“ potrošnja, u kojoj – primjerice – i dalje parazitira preko 38.000 tzv. nevladinih udruga ( od koji je najmanje polovica subverzivnih!!), država je sve skuplja i i skuplja, vuku se namjerno polovični potezi, jer je pravi cilj očuvanje i održanje postojećeg stanja!! Za to postoji samo jedna imenica: sabotaža !!
Jer, sve se zna (ZNA SE !!), ali se uporno ignorira i opstruira donošenje i sprovođenje bilo kakvih dubljih promjena, koje bi vodile ozdravljenju ove Države!
I da na kraju ove uvodne napomene citiram riječi našeg poznatog ekonomista dr. Žarka Primorca, iz intervjua izvrsne novinarke Novog lista Aneli Dragojević Mijatović (izvrsna su i lucidna njena pitanja u tom intervjuu!):
„Najnoviji primjer da lutamo u kreiranju instrumenata za izlazak iz recesije je uvođenje tzv. kriznih poreza i povećanje stope PDV-a. Novi porezi u doba krize, pada proizvodnje i recesije su, po svojoj prirodi, prorecesijski instrumenti. Oni omogućavaju nastavljanje visoke javne potrošnje, smanjuju kupovnu moć stanovništva, crpe likvidnost iz privrede i tako produbljuju krizu.
Moralo se postupiti upravo suprotno:smanjivati javnu potrošnju, omogućavati povećanu likvidnost privredi, poticati banke da kreditiraju, fiskalno podupirati ciljane proizvodnje, posebno izvozne i, na taj način, podizati privrednu aktivnost.
Umjesto takvog proturecesijskog programa MI BRANIMO INTERES POVLAŠTENIH SKUPINA korisnika inače pretjerano visokog budžeta, održavamo visoke javne investicije čiji je rentabilitet neizvjestan”.
Dakle, to je to! Međutim, fali još nešto što dr. Žarko Primorac nije rekao (ili je to odgovorni urednik Novog lista izostavio?): ništa nije rečeno o pogubnoj monetarnoj politici guvernera Hrvatske narodne banke dr. Željka Rohatinskog!
Možda i zato što sam ja (A.R.J.) sve to rekao još prije dvije godine u tekstu koji slijedi…
A.R.J.
* * * * * *
Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla18. stud. 2007.
G. ROHATINSKI, IMA NAM ALTERNATIVE, ITEKAKO IMA!
Pročitao sam prije četiri dana veliku reportažu u Novom listu, odnosno Glasu Istre, s konferencije za novinare guvernera Hrvatske narodne banke gosp. Željka Rohatinskog, održane 13. studenog 2007.g. Članak je bio naslovljen: «Hrvatskoj prijeti inflatorni udar». U njemu su bila dodana dva manja okvira s naslovima: «Šuker: Ne treba dizati paniku» i drugi: «Jurčić: U HDZ-ovom mandatu inflacija skočila 50 posto». A jučer sam na Internetu, odnosno na Amac-Hrvati mreži pročitao i izvrsan članak «Rohatinski – Kralj Artur i vitezovi u Busiji», autora koji se potpisao inicijalima AK.
Moj dojam je ostao da je u prvom članku dr. Željko Rohatinski malo previše branio inače vrlo konfuznu gospodarsku i financijsku politiku Sanaderove Vlade, a u drugom da je autor malo previše branio politiku dr. Željka Rohatinskog, za kojeg sam ja još prije tri godine tvrdio da je on samo revnosni «poslovođa» MMF-a i Svjetske banke u Hrvatskoj i ništa više.
Dakle, meni je posve očito da konačno puca čir argentinskog sindroma u Hrvatskoj. I dok se većina naših građana osjeća kao da smo u stanovitom predinfarktnom stanju, naš ministar financija g. Ivan Šuker nam poručuje «ne treba dizati paniku». A ja mislim da je krajnje vrijeme zvoniti na uzbunu! Stoga ovaj tekst ima upravo tu namjenu. Naime, ne samo da Hrvatskoj prijeti inflatorni val, nego je on već stigao još prije tri i pol mjeseca, točnije 1. kolovoza ovog ljeta 2007.g., kad su poskupili kruh, mlijeko i mliječni proizvodi, a onda je stigla i nova devalvacija američkog dolara, zbog koje je cijena barela nafte najprije skočila na 90 dolara po barelu, da bi ovih dana, nakon novog pada američkog dolara već probila i psihološku barijeru od 100 dolara po barelu nafte.
Guverner HNB g. Rohatinski tvrdi da se inflacija (koja, kakva inflacija?) u Hrvatskoj već popela na 4,7 posto, a da bi do kraja godine mogla dostići i pet posto. On, Rohatinski, vjerojatno misli na inflaciju novca, odnosno naše kune, a većinu nas mnogo više zanima inflacija cijena, i to ne toliko porast cijene kavijara u Banskim dvorima i na Pantovščaku, koliko inflacija cijena živežnih namirnica. A po tim životno najvažnijim mjerilima je inflacija cijena osnovnih namirnica već premašila 10 d0 15 posto. Dakle, dok mi mislimo na «unutarnju inflaciju cijena», dr. Rohatinski cilja na «uvoznu inflaciju» (njegove riječi!), odnosno porast deficita platne bilance Hrvatske, koji se povećao s lanjskih 7.7 posto na 8,6 posto ove godine.
Nažalost, dr. Željko Rohatinski je kazao: «Ali, nema nam alternative». Kako li to zvuči fatalis-tički beznadno. Međutim, to se odnosi samo na njegov osobni obzor, u kojemu je on zarobljenik MMF-a i Svjetske Banke. A u tom tijesnom okviru njemu doista «nema alternative», jer su naši političari, uključujući i Rohatinskog, rasprodali sve oblike našeg državnog suvereniteta, a prije svih bankarski, odnosno financijski. I ako nastavimo ovako, jedina nam je alternativa sigurni slom i propast.
Pa ipak, još nije sve propalo. Postoji jedan vrlo efikasan, premda gorak lijek i sve ovisi od doktora koji ga daje teško bolesnom pacijentu. Ako doktor bude dobar, onda će i pacijent ozdraviti. To je ponovno preuzimanje suvereniteta nad našom nacionalnom valutom – hrvatskom kunom. Svima nama na Zapadu je već dobro poznato je da je glavni cilj MMF-a i Svjetske bankeuništiti nacionalne ekonomije malih država, kako bi one postale totalne ovisnice o njihovom kapitalu i obvezne uvoznice američke, engleske i francuske robe. To je kolonizatorska politika MMF-a i Svjetske banke,koja upravo u dr. Rohatin-skom i njegovom zamjeniku dr. BorisuVujčiću ima svoje vjerne sluge. Zna se da jaka kuna već više od deset godina uništava naše gospodarstvo, a prije svega proizvodnju. Deprecijacijom kune (kao što je to ponovno uradio Japan nakon odlaska s vlasti američkog predsjednika Ronalda Reagana, a pogotovu Kina, koja je svoj juan namjerno postavila 40 posto ispod svoje realne vrijednosti), mi bismo potpuno preokrenuli ovu bezizlaznu situaciju, te od totalno uvozničke postali zdrava izvoznička država. Pogledajmo samo zdrave primjere oko sebe. Nije nimalo slučajno da SAD već šest godina vrši veliki pritisak na Kinu da revalvira (aprecira) svoj juan, kako bi se ogromni kineski izvoz u Ameriku i u Europu nekako obuzdao, smanjio i prestao gušiti njihovu proizvodnju. Dakle, ima nam alternative, gosp. Rohatinski, itekako ima, samo treba imati petlju oduprijeti se pritisku Zelene lihvarske internacionale judeo-masonerijske osovine London-New York-Washington!
Uostalom, da je ovaj moj stari prijedlog (star više od deset godina, a posljednji put prije dva mjeseca u jednom mom tekstu kojeg čak ni Amac-Hrvati mreža nije htjela objaviti), itekako dobro utemeljen, pokazuje nedavna nova velika deprecijacija američkog dolara. Dakle, američki dolar je samo u proteklih četiri godine deprecirao više od šezdeset posto! O tome naši mediji uporno šute. Međutim, nema u tome ama baš nikakve tajne: SAD i njeni promašeni ratovi u Iraku i Afganistanu su jako povećali ionako ogromni američki državni dug (koji je prije tri godine bio premašio 9.000 milijardi dolara), a koji već prijeti velikom kolapsu SAD-a. Stoga se SAD spašava velikom deprecijacijom svoje valute i štampanjem nekoliko stotina milijardi novih novčanica dolara, kako bi tim sve bezvrednijim zelenim papirićima smanjila pritisak svojih vjerovnika, među kojima su najveći Japan, Europska unija i Kina (a sve više i Indija!). Svijet se približava propasti SAD-a, koja bi se mogla dogoditi u slijedećih tri do pet godina. Htjeli mi to ili ne, ali i Hrvatska će morati učiniti isto, te deprecirati pa čak i deval-virati svoju kunu. “Jer nema puta naokolo”!!Uostalom, bolje da propadne kuna nego Hrvatska!
Bilo je već prošle tri godine nekoliko uglednih hrvatskih ekonomista i financijskih stručnjaka koji su upozoravali da je Hrvatskoj potrebna veća deprecijacija kune, pa čak i devalvacija. Ali naše vodeće marionete na vlasti neće ni da čuju tako nešto. Umjesto toga, režimski mediji su zaduženi da za sve pitaju režimske stručnjake, koji svoja mišljenja mijenjaju čim se promijeni neka hrvatska Vlada. Spomenuo bih ovdje dr. Dražena Kalogjeru i dr. Branimira Lokina. Dobro se sjećam kako su oni 1998.g. snažno zagovarali devalvaciju kune, da bi dolaskom na vlast Račanove Koalicije 3. siječnja 2000.g.naglo “promijenili ploču” i počeli zagovarati jaku kunu. Naprotiv, dr. Vladimir Novotny i drugi su stalno ukazivali na pogubnost jake kune za naše hrvatsko gospodarstvo. Njih se nažalost nije slušalo, nego ih se ignoriralo i potpuno isključivalo iz javnosti.
A dr. Ljubo Jurčić, ugledni ekonomist i kandidat za budućeg predsjednika hrvatske Vlade nas “tješi” da je “u HDZ-ovom mandatu inflacija skočila 50 posto”, prešućujući da je i u prethodnom mandatu Račanove Vlade inflacija skočila i više od 50 posto, i to usprkos tada daleko nižim cijenama energenata na svjetskom tržištu! A i kod njega nije jasno o kojoj to on inflaciji govori? Svi izbjegavaju govoriti o inflaciji cijena i stalnom padanju životnog standarda hrvatskog stanovništva. Sanader se doduše ponaša kao pijani milijarder i predizborni kockar koji cijeli svoj budžet (naš državni proračun!) stavlja na kocku kako bi dobio i ove izbore, dijeljeći šakom i kapom ciljanim slojevima građana državni novac. U tomu mu priskače u pomoć njegov ministar Šuker sa svojim bezbrojnim lažnim statistikama, koje su krajnje selektivne, po znanom načelu: “statistika naša dika, što poželiš to naslika!”. A po podacima dr. Rohatinskog ove godine rast državnog duga je “samo” 10,6 posto, što njega osobno jako tješi, jer je “2006.g. rast duga bio 13,3 posto, što je “znatno usporavanje rasta duga”, koji bi do konca godine mogao iznositi 32,3 milijarde eura. Dakle, ne hvale se da su zaustavili rast duga ili da-Bog-da smanjili naš inozemni dug, nego smo, Bože moj, samo “smanjili stopu rasta duga”. To su, eto, glavni uspjesi Sanaderove Vlade. Doista “veličanstveno”.
