Trpimir Gudar 9. kolovoz 2009.
Snjeguljica zbog gospodarske krize otpustila 4 patuljka
„Nekoć davno postojao je u zemlji Hrvatskoj jedan narod koji se zvao – gle čuda – Hrvati. Bio je to ratnički narod, ali narod koji nije znao prepoznati lukavost i opasnost koja mu je dolazila od svojih susjeda i onih koji to baš i nisu…“ Tako će možda jednog dana, dana bez Hrvata, pisati u bajkama i pričama o starim vremenima i nekim narodima koji svoju sudbinu i život nisu znali zadržati u svojim rukama. No, budući da ja nisam fatalist, a bome ne želim svoju sudbinu predati ni u ruke Božje ni „međunarodne zajednice“, preostaje mi samo obavljati svoje deržanstvo i dati barem mali obol hrvatskoj državotvornoj borbi koja, nažalost, još nije došla do tog trenutka da svoj cilj ostvari. A cilja, (Nezavisne) Države Hrvatske, ne će ni biti ako nam tzv. „javno mnijenje“ budu tvorila piskarala poput Jergovića, Butkovića, Pilsela, Tomića, Dežulovića i drugova. Jer, kako očekivati stvaranje Države, ako nema naroda koji bi ju stvorio, nastanjivao i izgrađivao? A kako očuvati narod od gospodarskog, moralnog i demografskog uništenja, ako nam gore navedene budale izgrađuju stav i govore što da mislimo?
Dobro je Mladen Schwartz, hrvatski filozof i političar, rekao: „Slobodni tisak mnogo je opširniji, brbljiviji od onog „neslobodnog“, mediji općenito neprestance diskutiraju, debatiraju, dijalogiziraju – ali velika većina sadržina što ih donose proizvedena je za makulaturu, za smetlište.“ („Laž, zločin i smrt demokracije“, Iuvenalis Samizdat, 2003.). Nije čudno što se sve dnevne tiskovine iz dana u dan sve više pune raznim komentarima čitatelja, kolumnama polupismenih novinarčića, osvrtima nevladinih organizacija, a ide se čak dotle da se komentari raznih nepismenih i politički neizgrađenih koristnika interneta prenose s internetskog izdanja dotičnih novina i objavljuju u tiskanom izdanju. U nedostatku pravih viesti ili, bolje rečeno, u nedostatku viesti koje čitatelj „treba znati“, novine se pune pornografskim uradcima hrvatske „estrade“, viestima o tzv. celebrityjima (ta koliko puta dnevno čujemo novosti o životnim i ljubavnim jadima Simonice i Ante?!), stalnim izvješćima s bezbrojnih nogometnih utakmica i ostalih športskih natjecanja, zatim raznim praznovjernim „astroložkim“ i „ezoteričnim“ sadržajima, i t.d. Naravno, konstanta medijske slobode u svim tiskovinama i medijima u RH je – laž. Bez toga ne ide, uostalom, ona i drži cieli sustav na okupu kako se sve ne bi - kao one, po njih zloslutne, 1941. godine - razpalo. Iako se svečano deklamira o nekakvoj trodiobi vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, novine bez imalo srama provode svoj utjecaj i na prvu i treću navedenu vlast. Zakoni, koje vlast donosi, detaljno se analiziraju te zatim lijevoliberalni oporbenjaci, koji imaju novinskom prostoru zajamčen pristup, iznose svoju jednostranu kritiku zakonodavnog pristupa vladajućih. Obtuženike, pa čak i osumnjičenike, osuđuje se prije nego i sud započne sa sudskim procesom (tako su, na primjer, Zagorec i Glavaš osuđeni za inkriminirano djelo već i prije početka samog procesa, a sada je Rončević kriv bio čak i prije podnošenja same kaznene prijave). Sudci koji ne udovolje medijskoj presudi, poput gospićkog sudca Milanovića, prikazuju se u tim medijima kao „luđaci“, „šovinisti“, kao ljudi koji ne znaju svoj posao (pritom nema veze što za taj posao imaju veću legitimaciju nego novinari koji o njima pišu). Sada dolazimo do te novinarske kvalifikacije koja se upućuje nepodobnim osobama u javnom životu. Njih se karakterizira kao nazadnjake koji se usuđuju ne prihvatiti progresivne (naprednjačke) ideje liberal-demokracije. Još 1944. George Orwell, britanski književnik i novinar, osvrnuo se na stalno kvalificiranje „fašistima“ svih političkih i inih neistomišljenika, pa tako on govori da „rieč „fašizam“, kad se koristi, je skoro uviek bez značenja. U razgovoru, naravno, ona je rabljena u još širem značenju nego u tisku. Čuo sam da ona upućuje na farmere, trgovce, davatelje kredita, (…) Rudyarda Kiplinga, Gandhija, Čang Kai-Šeka, homoseksualce, astrologe, žene, pse i što sve ne.“ („What is Fascism?“, Tribune, 1944.). Orwell kasnije u svojim romanima „Životinjska farma“ i „1984.“ provlači kritiku kako komunizma tako i prikrivenog totalitarizma liberal-demokracije. Hrvatski diplomat, politolog i bivši politički emigrant, dr.Tomislav Sunić (koji je, inače, u svietu cienjen kao teoretičar europske Nove Desnice) piše o tom fenomenu ovako: „Liberalni sistem po svojoj povijesnoj dinamici i intelektualnoj logici, izbjegava stvaranje političkih žrtava. On ne koristi represiju nego, nekad „vaudeville“, a danas televiziju i „non stop light-show“. Sve ono što komunizam nije mogao postići putem Gulaga, Lepoglave, Bleiburga, Urengoja, Dragača, itd., itd., liberalni sistem uspijeva na miran, mekan, smiren i „pluralistički“ način. U komunizmu je nekad postojala šačica disidenata; u liberalizmu je svaka pomisao na istinsku oporbu nezamisliva. Pojedinac koji danas sumnja u liberalne aksiome, tj. teologiju tržišta, ideologiju ljudskih prava, pojedinac koji dvoji u eklezijastiku kraja povijesti ili u dogmu o vječitom ekonomskom rastu, biva u liberalnom katekizmu proglašen luđakom. Takvog luđaka liberalni sistem ne ubija niti ne zatvara; njega se diskretno medijski izolira, ili još gore, njemu se oduzima mikrofon i javno liberalno glasilo.“ („Fragmenti metapolitike“, naklada K.Krešimir, 1998.). Svakome je poznato na koji način se danas Adolfa Hitlera sotonizira – naziva ga se luđakom. Slične izraze i razpoloženje mediji imaju i prema Mladenu Schwartzu koji, uz Dobroslava Paragu, zauzima prvo mjesto na popisu ljudi koji ne smiju imati pristup medijima u ovoj Republici Hrvatskoj.
Svoje manipulacije i senzacije, umanjivanja i preuveličavanja, mudrovanja i laži, novinar u većini slučajeva začinjava pretencioznim i lažnim naslovom (čija je veličina obrnuto proporcionalna njegovoj istinitosti) koji govori sve osim o – sadržaju članka. Zato ovaj svoj mali uradak i naslovih na taj način, i to šalom koja je izrečena u jednoj hrvatskoj humorističnoj emisiji.
Želimo li sve to stanje popraviti, da jednog dana ljudi ne bi mogli rabiti Thompsonovu sintagmu „bilo jednom u Hrvatskoj“, moramo se uistinu probuditi te hrabro i mudro, uz priznavanje pune istine (ovaj put i uz punu cienu), razmisliti kakvu budućnost želimo Hrvatskoj i Hrvatima. Kada će hrvatski narod postati Narod, a hrvatska država postati Država, ovisi o nama i našoj spremnosti za nacionalnu žrtvu, bez koje nema niti je ikad bilo obstanka za narodnu zajednicu.
Nema komentara:
Objavi komentar