TKO JE PRAVI GOSPODAR KAOSA U NAŠEM PRAVOSUĐU

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., publicist, Brtonigla 6.-12. srpnja 2005.

Uredništvu «Glasa Istre», Pula, «Hrvatskog lista», Zadar

Komu Treba: Saborskom odboru za pravosuđe

Gdje Treba: Ministrici pravosuđa

Predsjedniku Vrhovnog suda

Ambasadi S.R. Njemačke, Zgb.

Američkoj ambasadi, Zgb.

TKO JE PRAVI GOSPODAR KAOSA U NAŠEM PRAVOSUĐU

Već više od četiri mjeseca se spremam napisati ovaj moj pamflet (baš pamflet!), ali su me mnoge druge otežavajuće okolnosti i brojni privatni problemi (koji su završili na sudu), u tome kočili. Sada mi je sve ovo sudsko maltretiranje prevršilo svaku mjeru mog strpljenja i ugasilo mnoge uzaludne nade da se moji problemi s Općinskim sudom u Bujama i još više sa Županijskim sudom u Puli mogu riješiti redovitom pravnom «procedurom». Naprosto, uzalud proteklo vrijeme i nagomilani sudski problemi su me učvrstili u uvjerenju da u tom našem sudskom sustavu vlada – široj hrvatskoj javnosti nepoznat ili nedovoljno poznat – GOSPODAR KAOSA, kojega netko mora razobličiti, te ću u nedostatku hrabrosti našeg službenog i javnog novinarstva i zbog ponovo nametnute «hrvatske šutnje» to učiniti ja osobno!

UDBA je «gospodar kaosa» u cijelom našem sudskom sistemu, a posebno je to izraženo u našem Županijskom sudu u Puli, čiji je predsjednik dr.sci. Aldo Radolović (premda ni Općinski sud u Puli, čiji je predsjednik g. Bruno Čohilj umiješan u gotovo svaki zemljišno-knjižni kriminal i skandal na jugu Istre, nije mnogo bolji). To ja osobno vrlo dobro znam, jer još pamtim sva imena i prezimena onih koji su me «isljeđivali» i osudili na godinu dana zatvora 1983.g. u tom bivšem Okružnom sudu u Puli zbog političkog «delikta mišljenja» (po zloglasnom čl. 133. KZ SFRJ), premda je to bilo još daleke 1982/83. g. Sada po istim prezimenima vidim da se tamo ugnijezdio njihov brojni udbaški podmaladak (naročito u županijskom državnom odvjetništvu). Što onda očekivati od tog i takvog suda u Puli?!

Podsjetimo se malo: UDBA je bila čvrsto instalirana u bivši jugo-srpski sudski sistem, pogotovu u Hrvatskoj, a naročito u Puli. Hrvatska je bila tretirana kao srpska ratna stečevina, odnosno «bratska» srpska kolonija. Propašću njihove «Velike Srboslavije», koja se slabo prikrivala pod imenom «Jugoslavije», njihova UDBA (u kojoj su, nažalost, participirale i neke izrođene hrvatske marionete!) ostala je bez novčane baze. Kamo je onda nestao taj ogromni ljudski mehanizam? On uopće nije nestao, nego se «restrukturirao»! UDBA je, naime, bila visoko sofisticirana i visoko specijalizirana ustanova, koja je pri svom hijerarhijskom (uličarskom) dnu imala poseban odjel za bavljenje najunosni-jim kriminalom, dakle švercem i raspačivanjem droge, švercom oružja, prostitucijom, trgovinom «bijelim robljem», itd. To se ulično zvalo UDBOMAFIJA! Upravo to «dragocjeno» iskustvo je UDBI u Hrvatskoj poslužilo kao pojas za spašavanje! Evo kako.

UDBOMAFIJA je bila ta plodna grana koja je spasila UDBU u najtežim trenucima i godinama krvavog raspada Jugoslavije. Ona je na sebe preuzela financiranje cijele UDBE. Naime, UDBA je iskoristila ratnu pometnju, te je iz zatvora pustila svoje stare poznanike iz hrvatskog kriminalnog podzemlja. Oni su zajedno i hitno organizirali vrlo unosan šverc oružja (ali i pojačali sve druge grane unosnog kriminala), a na ruku im je išla činjenica što je Hrvatska bila pod embargom uvoza oružja, koji su nam nametnuli Englezi i Amerikanci. Dakako, bilo je tu i brojnih nesporazuma, te je znatan broj kriminalaca-udbomafijaša bivao «greškom» hapšen i zatvaran. Tada su na djelo stupali oni udbaši koji su se u međuvremenu bili pritajili po našim sudovima. Oni su spriječavali i opstruirali istrage protiv svojih udbomafijaša. Oni su poništavali i opstruirali presude. Oni su i oslobađali svoje bivše i sadašnje pajdaše. A vrlo često su i oni sami «kamatarili» druge «kamatare»! Usluga za uslugu. Dakle, kamata na kamatu!

E, upravo je to jedan od glavnih uzroka (namjerne) blokade, odnosno paralize našeg sudskog sistema (mrzim upotrebiti imenicu «pravosuđe», jer ona duboko vrijeđa naš zdrav razum!). UDBA je brzo uočila mogućnost za pljačkanje i običnih građana, koji se iz nekog trivijalnog razloga nađu na sudu! UDBA se sjetila svog starog (ujedno i «fiškalskog») zlatnog pravila: «zakompliciraj, pa vladaj»! I to je ponovo primjenila u našoj novoj sudskoj praksi. Najprije je krenulo visokostručno i višekratno kompliciranje pravosudnih zakona, a potom se u toj pravnoj prašumi prešlo na podmićivanje – svake vrste. Zato nam današnja sudska praksa toliko sliči nekim starim vremenima. Balkanskim. Turskim.

Tako je, zbog nedovoljnog prihoda od grubog i tzv. organiziranog kriminala, počelo i sudsko pljač-kanje običnih građana, koji su se iz nekog trivijalnog razloga našli na sudu. Sudovi uzimaju (odnosno sofisticirano pljačkaju) novac od građana, a zauzvrat se sudski predmeti odugovlače unedogled. Ostvarena «dobit» se onda dijeli unatar «pravne mafije» po sudovima, po načelu: «Koliko ti meni, toliko ja tebi!». Skoro da i nema suda u Hrvatskoju kojem ne postoji takav mračni centar moći, obično u vrhu suda (ili iza njegovih leđa), koji vedri i oblači na tom sudu. To pokazuju i sva ispitivanja javnog mnijenja u Hrvatskoj: po korupciji (po kojoj je Hrvatska nažalost na vrlo lošem glasu u Zapadnim demokracijama) naš se sudski sistem nalazi na zloglasnom prvom mjestu i to s vrlo visokim postotkom od čak 83 posto!

Što nam to pokazuje? To nam pokazuje da je naš pravni sistem postao kriminalan i kriminogen sam po sebi! On sam štiti kriminal i kriminalce, čime ustvari potiče rast kriminala u Hrvatskoj. Stoga kriminal u Hrvatskoj stalno raste, tako da već ugrožava i samu opstojnost države i naroda. I to čine ustanove koje bi po svojoj zakonskoj funkciji, odnosno dužnosti, morale goniti, kažnjavati i suzbijati kriminal. Gdje je tu logika zdravog razuma? Konačno, gdje je tu zdrav razum, općenito?

Nažalost, naša nova ministrica pravosuđa je samo malo zagrebala po koži tog našeg udbomafijaškog «pravosuđa». Počela je vrlo dobro i odlučno, a onda je zaustavljena. Taj se duboko korumpirani sistem pokazao u praksi daleko jačim od nje i od cijele Vlade g. Ive Sanadera. Njene nove «pravosudne inspekcije» su odjednom zamrle i vrlo vjerojatno su već raspuštene. To se već primjećuje i po činjenici da vrlo hitno uvedena «tajnost stegovnih postupaka protiv (korumpiranih) sudaca na Državnom sudbenom vijeću». A to je učinjeno tobože zbog «narušavanja ugleda i dostojanstva sudaca». Glupost! Ugled i dostojanstvo nekog suca može narušiti samo on sam osobno, a ne netko drugi sa strane! Pa nisu i ne mogu suci biti «svete krave» sistema, a nisu ni «Sveta Obitelj», da im netko drugi mora čuvati oreol poštenja i nepristranosti. Nažalost, «Suci su postali stalež za koji ne vrijede zakoni», upozorio je nedavno u «Vjesniku» od 28. travnja ove 2005.g. gosp. Krunislav Olujić, bivši predsjednik našeg Vrhovnog suda. Na to je u «Vjesniku» od 1. srpnja 2005.g. upozorio i gosp. Branko Šerić iz Zagreba: «Neovisnost sudaca i o zakonu». Još ranije, u veljači 2005.g. isti je gospodin u «Vjesniku» napisao: «Presude se donose u kafićima i birtijama, dok se u sudnicama samo glumata». To sam prošle godine i sam doživio: od čak 12 suđenja na Općinskom sudu u Bujama, četiri su moja suđenja prekinuta i odgođena već poslije deset ili najviše petnaest minuta, bez obzira što sam na neka od njih morao doći iz Pule (gdje radim kao profesor u Tehničkoj školi Pula), pa nazad, tako prostački nasamaren!

Dakle, zlo je mnogo veće nego što se vidi (na TV i u novinama). Nije li krajnje vrijeme da odlučno desakraliziramo naše suce i sutkinje, a i čitavo sudstvo koje se toliko profaniralo?!

Po svemu sudeći, našoj je ministrici pravosuđa, gospođi Vesni Škare-Ožbolt vjerojatno strogo «sugerirano» da se počne baviti manje konkretnim i manje opasnim stvarima, da se prije svega bavi perifernim problemima našeg sudskog sistema (broj sudova, broj sudaca prema broju stanovnika, itd.). Stoga bi iz naziva našeg današnjeg Ministarstva pravosuđa trebalo hitno izbaciti imenicu «pravosuđe» i upotrebu te imenice «pravosuđe» zabraniti najmanjejoš pet godina! Primjerenije bi bilo uvesti naziv «ministarstvo sudstva», a još bolje «ministarstvo pravde».

* * * * * *

A sad ukratko o mojim sudskim problemima s Općinskim sudom u Bujama i još više sa Županijskim sudom u Puli, odnosno s njegovim predsjednikom dr.sci. Aldom Radolovićem. Nikako ne mogu iseliti iz moje kuće jednog bivšeg hrvatskog «branitelja» iz Škabrnje. Godinama su ga, prije toga, iseljavali iz jednog privatnog stana u Maredi, u koji se bespravno i na silu uselio još 1992.g. Vlasnik stana je bio Srbin dr. Željko Radoić iz Švicarske, koji tamo radi već oko 25 godina. Vidjeći i shvatajući čitavu tu situaciju i tu priču, on je taj stan bud-zašto prodao agenciji «Euroturist» u Poreču (tel. O52/ 432-044), koja ga je preprodala Slovencu dipl. ing. Dragi Kompanu iz Ljubljane. Ovaj je odmah angažirao jednu poznatu odvjetnicu u Bujama, da ona zakonski iseli iz njegove kuće tog Škabrnjana i njegovu obitelj. Ali ne lezi Vraže! Škabrnjanin je njoj odmah zaprijetio fizičkom odmazdom, nakon čega je ona vratila punomoć svom klijentu ing. Kompanu. On je tada angažirao jednog poznatog i vrlo iskusnog odvjetnika iz Buja. I njemu je Škabrnjanin prijetio fizičkom odmazdom, ali se ovaj drugi nije dao time zaplašiti. Zakonski je gonio tog Škabrnjanina četiri i pol godine, sve dok taj sudski spor nije priveo uspješnom kraju. Tek tada, nakon te dodatne četiri i pol godine, Općinski sud u Bujama je izdao nalog Policijskoj postaji u Umagu da Škabrnjanina iseli iz kuće dipl. ing. Drage Kompana. Međutim je policija iz Umaga to na svaki način odugovlačila i odgađala učiniti(itd., ima toga još i još!).

Konačno je nesretni Slovenac, dipl. ing. Drago Kompan iz Ljubljane pristao na stalne ucjene, začinjene stalnim prijetnjama fizičke odmazde od strane Škabrnjanina, te mu je (is)platio čak 10.000 DEM da se Škabrnjanin «dragovoljno» iseli iz njegove kuće! (Taj su «običaj» u Maredi uveli lažni vukovarski «branitelji», to famozno «dragovoljno iseljavanje» i međusobno preprodavanje ključeva tuđih kuća u koje su se bespravno i na silu uselili!).

Istu «formulu» već godinu i pol dana taj Škabrnjanin pokušava «prodati» i meni, ali i Općinskom sudu u Bujama, tvrdeći da je on i u moju kuću uložio velik novac, pa čak da mi je dao i nekakvu «kaparu» od 10.000 eura za moju dvorišnu kuću u kojoj stanuje s obitelji, čak i za zemlju iza kuće, koja uopće nije moje vlasništvo (!!), a koje sam preko dvadeset godina koristio u najmu. Dakako, našao je za to i dva lažna svjedoka, dva Bosanca (koja sam odmah prijavio policiji zbog lažnog svjedočenja, ali uzalud!. To je odmah blokiralo Općinsko državno odvjetništvo u Bujama!) A nigdje nikakvog ugovora, nikakve potvrde, nikakvog javnobilježničkog zapisa o tome! E, zato su mu u pomoć priskočila dva «diplomirana kriminalca» iz Umaga, odnosno Novigrada (od kojih je jedan bivši udbaš iz Doboja, a drugi navodno iz Osijeka), koji su se kao odvjetnici ubacili u krug Poglavarstva Općine Brtonigla, te od naše općine učinili «Udbomafijašku Općinu Brtoniglu»! Tako je Općina Brtonigla postala leglo najvećeg kriminala, prava mala «Ladrocitta di Verteneglio». Na sve to su reagirale sve političke stranke u Brtonigle, kao i sve nezavisne liste u općini Brtonigla. Uzalud, jer je sve štitila lokalna i županijska «UDBOMAFIJA». Zbog toga su posljednji izbori za lokalnu i regionalnu samoupravu, 15. svibnja ove 2005.g. u općini Brtonigla rezultirali izbornim podvalama i prijevarama, a na kraju završili podmićivanjem jednog oporbenog člana Općinskog vijeća, te je tako IDS ponovo «osvojio» vlast u Brtonigli. Ja sam se, kao predsjednik općinske organizacije HSD-a i nositelj njene izborne liste, na sve to žalio Županijskom izbornom povjerenstvu u Pazinu, ali moš' mislit: «Kadiji se žališ, kadija te tuži, kadija ti sudi», to jest opet istom dr. sci. Aldu Radoloviću, predsjedniku Županijskog suda u Puli! Dakle, svi putovi vode k Aldu Radoloviću. To je prije godinu i pol dana uočio i izvrsni puljski novinar, gosp. Dražen Majić, koji je u «Glasu Istre» objavio veliku reportažu o ogromnoj i vrlo luksuznoj kući dr.sci. Alda Radolovića u rodnom selu njegovih roditelja, kući koja je slobodnom procjenom procjenjena na dva miljuna eura !!

Logičan zaključak se nameće sam po sebi: otkud gosp. Aldu Radoloviću novac za tu ogromnu i luksuznu kuću (ostavljajući po strani njegovu ostalu pokretnu i nepokretnu imovinu u Puli i još negdje)? Bi li i ja bolje i bezbolnije prošao da sam i ja osobno ponudio veliko mito dr. sci. Aldu Radoloviću, predsjedniku Županijskog suda u Puli? Jedino se tako može razumjeti sva ova velika odugovlačenja u njegovom Županijskom sudu u Puli, koji ovog mog «nepoštenog stanara» (kvalifikacija iz Djelomične presude Općinskog suda u Bujama od 2. kolovoza 2004.g., posl. br. P-20/04-15, kojom je presuđeno iseljenje) štiti od iseljenja, štiti njegove lažne svjedoke (dvojicu Bosanaca), štiti ga od plaćanja dugova i štete koju mi je pričinio, itd. A povrh svega, ponovo su spojili dva moja sudska predmeta, koje sam ja uz pomoć ministrice Vesne Škare-Ožbolt uspio razdvojiti. I to unatoč mom protivljenju!! Sve to vrlo jasno ukazuje tko je glavni «Gospodar kaosa» u našem pravosuđu: tu je i dr. sci. Aldo Radolović samo jedna «mala riba». To je na višem stupnju UDBOMAFIJA, koja je u svoju paukovu mrežu zaplela cijelo naše pravosuđe. Međutim i ona nije najglavnija, jer je njena glava svemoćna UDBO-MASONERIJA, koja vlada Pantovščakom i Banskim dvorima!

A tko je meni kriv što nisam član te svjetske «sotonerije»? Tko mi je kriv što sam obični (sada već umirovljeni) diplomirani inženjer elektronike i telekomunikacija i bivši profesor, a nisam ni «diplomirani kriminalac», niti član Udbomafije?

I tko je kriv svima nama odraslim Hrvatima što nismo svi odreda diplomirani pravnici? A tko zna da li bi nam i to pomoglo!!

* * * * * *

Da na kraju zaključim: žalio sam se triput ministrici pravosuđa, gđi Vesni Škare-Ožbolt, dvaput predsjedniku Vrhovnog suda, dr. sci. Ivici Crniću, i triput predsjedniku Županijskog suda u Puli, dr. sci. Aldu Radoloviću. Uzalud! Dobivao sam dvaput odgovore od pomoćnika ministrice za građansko pravo, gosp. Borisa Koketija; jedan gluplji i indolentniji od drugog. Dobivao sam dvaput i odgovore od pomoćnice ministrice gđe Barice Novosel. Zvao sam, pisao i slao faksove načelniku Đorđu Maraviću. Sve uzalud! Sve isto! Indolencija i/ili neznanje? Možda. A vjerojatnije je da je na sve to svoju zabranu stavila spomenuta i opisana Udbomafija, ako već ne i Udbo-masonerija s Pantovščaka i Banskih dvora!

Nije mi mogao pomoći ni sam ministar (MUP-a) dr. Marijan Mlinarić, kome sam poslao važne informacije o «tajnim operacijama nekakvog krijumčarenja, koje su se cijelu zimu i noću odvijale u mojem dvorištu», dakako uz puno učešće ovog mog Škabrnjanina, profesionalnog švercera, a ne znam u čijoj režiji, i s čijom pomoći iz Policijske postaje u Umagu. Sve uzalud. Pokazalo se da je i sam ministar dr. Mlinarić u svemu tome «sitna riba», jer je glavni «Gospodar kaosa» znatno iznad njega!

Dakako, ima toga još i još. Ako ovo ne bude dovoljno, «računajte na nas»! Računajte na mene! Do smrti!

Brtonigla, Kovri 25, dovršeno 12. srpnja 2005.g. Semper Paratus

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

P.S. (23. travnja 2008.g.): sudski predmet P-20/04 još nije okončan, jer je dr.sc. Aldo Radolović ukinuo poštenu «Djelomičnu presudu» sutkinje Fabiane Kliman i vratio sve na početak. Od tada je prošlo već 18 mjeseci. A sudac Aldo Radolović je za nagradu izabran za suca ustavnog suda R.H. Naši AMAC-Hrvati na internetu već znaju moju priču o njemu. U međuvremenu je i sutkinja Fabiana Kliman dala otkaz u Općinskom sudu u Bujama. Dakle, nema kraja ni ovom slučaju. Ali nema ni predaje!! A.R.J.

U IŠČEKIVANJU PRESUDE

Diana Majhen Subota, 02 Svibanj 2009

www.dragovoljac.com

U IŠČEKIVANJU PRESUDE

Sudjenje generalu Glavašu jasno potvrdjuje ono čega smo svjesni već godinama, a to je da su hrvatski branitelji u državi koju su stvorili postali divljač za odstrjel

Nakon nekoliko godina istrage, optužbi, pokretanja nekoliko procesa, spajanja procesa, sudjenja, prekida sudjenja pa nastavaka sudjenja, 8. svibnja će sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu donijeti nepravomoćnu presudu protiv šestero hrvatskih branitelja, optuženih za kaznena djela ratnog zločina: Branimira Glavaša, Ivice Krnjaka, Gordane Getoš Magdić, Dine Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića.

U iščekivanju presude generalu Branimiru Glavašu i ostalima svatko tko je taj nečuveni proces pratio od početka mora si postaviti jedno bitno pitanje:

Kako to da riječ osudjivanih kriminalaca, kao i dokazanih mrzitelja Hrvatske i svega što je hrvatsko vrijedi više od riječi hrvatskih branitelja čija je prošlost inače besprijekorna?

Da je u Hrvatskoj tako nešto postala uobičajena praksa, govori i sudjenje generalu Norcu, protiv kojeg su kao relevantni svjedoci nastupili ljudi koji su po našoj zemlji palili i ubijali, od kojih su neki već osudjeni za svoja zlodjela, a neki su izvan dohvata hrvatskog pravosudja.

Na sudjenju generalu Glavašu imamo još veće apsurde.

Kada bi se čovjek kojim slučajem našao u društvu nekog od svjedoka optužbe, prva pomisao bi mu bila kako i na koji se način zaštititi od istih.

Imamo tu lopove, osudjene ubojice, JNA simpatizere, bivše funkcionere UDBA-e, duševne bolesnike, nositelje antihrvatske propagande i masovne ubojice.

Da se ne radi o sudbini hrvatskog branitelja i generala, čovjek bi pomislio kako je to izvrsni scenarij za neku holivudsku komediju koja bi vjerojatno dobrano napunila džepove svojim tvorcima zahvaljujući izuzetnoj gledanosti.

Na žalost, nije riječ o vicu niti o komediji, nego o stavu Hrvatskog državnog odvjetništva koje po svojim postupcima čini se baš i ne zaslužuje onaj pridjev hrvatsko.

Prisjetimo se samo „zvijezde“ optužbe, Krunoslava Fehira.

Prema svojim vlastitim izjavama, Fehir je masovni ubojica.

Kako se DORH odnosi prema masovnim ubojicama najbolje govori činjenica da je general Glavaš radi svih mogućih i nemogućih razloga bio pritvoren, dok je taj isti masovni ubojica u isto vrijeme bio na slobodi i radio ni manje ni više nego u hrvatskoj policiji.

Čovjek bi još pomislio kako je jedan od uvjeta za rad u policiji taj da si posmicao što više ljudi, ako je suditi po postupcima DORH-a.

Uz to što je masovni ubojica, čini mi se da Fehir ne puca baš od istinoljubivosti, jer je svoje iskaze nekoliko puta mijenjao, očito u nemogućnosti da ih zapamti u obliku u kojem je trebao, usput pobrkavši identitete dvije žrtve od kojih je jednu čak i poznavao, pa čak i identitete suboraca.

No, DORH to nikako nije obeshrabrilo, pa je Fehir postao krunski svjedok sa mogućnošću da konačno da jedan jedinstveni iskaz i dovoljno vremena da ga uspije naučiti napamet.

Od ostalih svjedoka takodjer bi trebalo čuvati ledja.

Jedan je počinio niz kaznenih dijela, uključujući i ubojstvo vlastite supruge, drugi je bio visoki funkcioner zloglasne UDBA-e koja je Hrvate ubijala na svakom koraku, treći se plače nad tim što je netko vrijedjao oficire JNA u vrijeme dok su isti razarali hrvatske gradove i sela, a četvrti je, kao slučajno, u trenutku počinjenja kaznenih djela za koje se sudi bila novinarka beogradske Politike, tada vodećeg miloševićevskog ratnohuškačkog glasila….sve jedan bolji od drugoga.

No, za hrvatsko pravosudje sve pouzdani svjedoci čijoj se riječi treba vjerovati.

Sudjenje generalu Glavašu jasno potvrdjuje ono čega smo svjesni već godinama, a to je da su hrvatski branitelji u državi koju su stvorili postali divljač za odstrjel.

Niti jedan hrvatski branitelj, potpuno neovisno o svojoj nevinosti više ne može biti siguran da se sutra neće pojaviti neki već deset puta osudjivani kriminalac ili neki četnik kojeg traže za ratne zločine i svjedočiti protiv njega u zamjenu za smanjivanje ili izbjegavanje kazne.

I da će hrvatsko pravosudje objeručke dočekati tako nešto.

U svemu tome, ne možemo zanijekati i vlastitu krivicu.

Mirno smo gledali kada su isporučivali naše ljude Haagu, zato što su nas uvjeravali kako je to neizbježno i potrebno radi ulaska u EU.

Mirno smo promatrali kada su hrvatske branitelje zatvarali u vlastitoj zemlji, dopuštajući da nas uvjeravaju kako su činili zločine, dok su u isto vrijeme pravi zločinci koji su u uniformama za koje smo plaćali svi mi ubijali po Hrvatskoj bili nedodirljivi za hrvatsko pravosudje.

Danas gradimo suživot sa aboliranim četnicima, dok se oni koji su stvarali ovu zemlju zatvaraju na sve strane, a za to je zatvaranje dovoljna riječ baš onih protiv kojih su se borili.

Doista, jednoga dana, ako dodju po nas, neće nas imati tko braniti.

A bolje nismo ni zaslužili.

Diana Majhen

Nova TV: sumrak tv-novinarstva!

AMAC-Hrvati: Damir Kalafatić

Četvrtak, 08 Studeni 2007
Nova TV: sumrak tv-novinarstva!

Komercijalne televizije 'žive' od reklamnih poruka i raznih donacija, domaćih i tuđinskih-ponekad u zlonamjerne svrhe-pa su prema tomu ekonomski neovisne. Dakle i komercijalna Nova TV ne podliježe nikakvoj pa ni ćudorednoj kontroli društva/države odnosno hrvatskog Sabora; grubo rečeno može emitirati što je volja!? Međutim, i demokracija u koju nesumnjivo spada sloboda javne riječi-pisane i elektroničke-ima svoje donje granične vrijednosti ljudske tolerancije. Ono što smo čuli i vidjeli na toj tv-kući, 3. studenog ove 2007.g., potvrđuje da je neovisna NOVA probila taj donji prag ljudske pristojnosti dozvolivši nekakvom magistru etnologije(?), Sandiju Blagoniću cinično vrijeđati veliku populaciju ove zemlje, nas umirovljenike; a vrijeđanje nije nikakva stečevina pa ni najliberalnije demokracije! Uz to, objavivši pravila za praćenje predizborne kampanje, Nova TV je preuzela određene obveze ponašanja pa bi morala poštivati barem načela objektivnosti a svojim gledateljima jamčiti vlastitu profesionalnost, stručnost i nadasve toleranciju kako prema sudionicima emisije u studiju tako i prema širem gledateljstvu. Novinarka Nove TV, Mirjana Hrga pozvala je u studio jednog nadasve oholog 'komentatora' Sandija Blagonića, koji, emancipiran i samodopadan na svoj 'ego', manirom notornog prostaka nimalo odgovorno vrijeđa Stranku umirovljenika, javno i otvoreno nazivajući PARAZITIMA više od milijun ljudi s pošteno stečenim mirovinama koje su jedva dovoljne za pristojan život tih ljudi! Nečuveno! Umjesto da je takvog ordinarnog prostaka promptno prekinula u nedopustivom vrijeđanju gledateljstva, Mirjana Hrga se tijekom emisije ironično smješkala tolerirajući njegov javni prostakluk prema sudioniku u emisiji, predsjedniku HSU-a Vladimiru Jordanu i nama umirovljenicima….ali samo do jučer i gledateljima Nove TV! Nazivati PARAZITIMA ljude poodmakle životne dobi uistinu je morbidno a to samo pokazuje moralnu dekadenciju arogantnog Sandija Blagonića koji se i inače prepotentno ponaša kao da je popio mudrost cijelog svijeta. Vjerujem da je svoje odgovornosti svjesna i Nova TV koja je dovela ovakvog bahatog prostaka na javnu tribinu, a i 'komentator' Blagonić bi mogao doći brzo pameti kad više od milijun umirovljenika podigne tužbu protiv njega, Nove TV i njene uprave, novinarke-voditeljice emisije, Mirjane Hrge zbog vrijeđanja(-i tolerancije tog vrijeđanja-)poštenih ljudi, umirovljenika. Mogli bi se svi zajedno vrlo lako priključili akciji bržeg povrata duga umirovljenicima! Svjedoka za sudsku tužbu ima na pretek! Aleksandar-Sandi Blagonić umjesto da se bavi etnologijom(?), usput još i 'blog'-novinarstvom, treba uzeti u ruke etički priručnik 'bon-ton'-a, dobro ga proučiti, ispričati se gledateljstvu ako mu je iole pristojnosti ostalo iz očito veoma deficitarnog kućnog odgoja! I to zajedno s upravom Nove TV i njenom novinarkom Mirjanom Hrga, dakako! Damir Kalafatić, umirovljenik, Omiš Comments (5) 07-11-2007 23:22 Sandi Blagonić Gospodin Sandy i sam anacionalan mucavi tip sa uvijek posebnim mišljenjem kojom bi želio da se "odmakne" od masa, poštivalac ICTY-evog sudišta u više navrata je gostovao na svim kanalima "nacionalne" TV i uvijek izazivao mučninu svojim stavovima. Nema ni riječnika, ni širine obrazovanja niti ljudskih kvaliteta za poštovanog javnog djelatnika. Lako se složiti sa gosp. D.Kalafatićem Guest bosanac 09-11-2007 11:56 Sandi Blagonić - nakupina bjelančevina Tom stvorenju, čije postojanje uopće ne opravdavam, ne bih dala da čuva nacrtanu ovcu a kamoli da daje velevažna i veleumna mišljenja o bilo čemu, poglavito o našoj zemlji i našem narodu. Više je puta taj "dečec" pokazao gdje ga i na koju stranu "struja nosi"...egomanični, egocentrični napuhanko prema kojem, ako ima imalo kriterija, niti vlastita obitelj ne bi trebala osjećati posebnu naklonost. Registered Nataša Vukić

VAŽNA OBAVIJEST

Ante Rokov Jadrijević, publicist 22. 0žujak/mart 2009.

Važna obavijest: od danas, dana Gospodnjeg 22. ožujka/marta 2009. moj blog OHRANA SEMPER PARATUS bit će proširen (i) na druge teme, a i na druge kolege i suradnike. Tako će na primjer biti proširen i na prešućenu i zatajenu hrvatsku povijest - onu koju nismo od 1945.g. nismo učili u školama, a bilo je opasno i znati nešto više o tome. Počinjemo s hrvatskim generalom Austro-Ugarske vojske Stjepanom Sarkotićem, posljednjim zemaljskim Poglavarem Bosne i Hercegovine, vojnim upraviteljem Dalmacije i Crne Gore u Prvom Svjetskom ratu.

A.R.J.

* * * * * * * * * *

Stjepan Sarkotić

Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Stjepan Sarkotić
Biografske informacije
Datum rođenja	4. listopada 1858.
Mjesto rođenja	Otočac, Hrvatska
Datum smrti	16. listopada 1939.
Mjesto smrti	Beč, Austrija
Nacionalnost	Hrvat
Puno ime	Stefan Sarkotić Freiherr von Lovćen
Karijera
Čin	general
Ratovi	Prvi svjetski rat

Stjepan barun Sarkotić ili Stefan Sarkotić Freiherr von Lovćen (Sinac kod Otočca 4. listopada 1858. - Beč, 16. listopada 1939.) bio je hrvatski general Austro-Ugarske vojske, posljednji zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, vojni upravitelj Dalmacije i Crne gore. Ovu visoku dužnost preuzeo je 22. prosinca 1914. naslijedivši svoga prethodnika podmaršala Oskara Potioreka. Tu dužnost obnašao je gotovo pune četiri godine, boreći se za interese Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sve do 3. studenog 1918. kada je upravu tom zemljom predao Glavnome odboru Narodnoga vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu.

Sadržaj [sakrij] 1 Vojna karijera 2 Prvi svjetski rat 3 Mirovina 4 Kraljevina SHS 5 Vanjske poveznice

Vojna karijera [uredi]

Rođen je u Sincu kod Otočca kao jedno od četvero djece, a otac Matija također je bio vojnik, poručnik Otočke pukovnije. Stepan je nakon gimnazije, koju je pohađao u Senju, nastavio školovanje u Vojnoj školi u St. Pöltenu i Vojnoj akademiji u Bečkome Novome Mjestu. Nakon školovanja 1884. godine dodijeljen je Königgrätz regimenti kao poručnik, zatim je premješten u 16. pješačku regimentu stacioniranu u Trebinju. Sljedeće tri i pol godine služio je kao časnik sudjelujući u vojnim pohodima u Bosni i Hercegovini i u Krivošijama u Crnoj Gori. Kako je kao časnik obećavao, poslan je na daljnje školovanje u Ratnu školu, a po završetku dodijeljen je Ratnome stožeru i upućen u 1. brdsku brigadu u Mostaru. Njegova vojna karijera nezaustavljivo je tekla naprijed pa je nakon tri godine unaprijeđen u časnika regimentnoga stožera u Beču i promaknut u kapetana i dodijeljen Glavnome zbornom stožeru 1889. g. na obavještajne poslove za strane zemlje. Taj ga posao odvodi u Srbiju, Bugarsku i Makedoniju, a boravio je u Kazanu na rijeci Volgi u Rusiji kako bi naučio ruski jezik. Po povratku je služio u Obavještajnoj službi Glavnoga stožera, a potom je s trupama bio na terenu godinu dana. Postavši bojnik, Sarkotić je imenovan zapovjednikom stožera 7. pješačke divizije u Osijeku slijedeće četiri godine, a zatim je opet na godinu dana dodijeljen regimenti u Pragu u činu potpukovnika. Od 1900. do 1903. bio je načelnik stožera u Puli, u međuvremenu je promaknut 1901. u čin pukovnika. Iz Pule je premješten za zapovjednika stožera u XII. korpus u Nagyszeben u Mađarskoj. Godine 1907. preuzeo je zapovjedništvo 5. pješačke brigade u Linzu, da bi iste godine bio promaknut u čin general-bojnika. Nakon godinu dana dodijeljeno mu je zapovjedništvo nad 88. zemaljskom streljačkom regimentom, a 1910. preuzima zapovjedništvo 44. domobranske pješačke divizije. Unaprijeđen je u podmaršala 2. studenoga 1911. i naslijedio 10. travnja 1912. Svetozara pl. Borojevića kao zapovjednoga generala VI. Kraljevskoga mađarskog domobranskog okruga, zapravo zapovijedao je hrvatsko-slavonskim domobranstvom sa sjedištem u Zagrebu.

Prvi svjetski rat [uredi]

Početkom Prvoga svjetskog rata, Sarkotić je zapovijedao 42. domobranskom pješačkom divizijom uključenom u sastav XII. korpusa generala baruna von Rhemen zu Bärensfelda. Pošto se iskazao u borbenim djelovanjima na srbijanskoj fronti, biva proglašen vitezom 2. Reda željezne krune 1914. Krajem te godine imenovan je vojnim guvernerom za Beograd. Pozvan je u Beč i promaknut u generala pješaštva, a car Franjo Josip imenovao ga je 22. prosinca 1914. za zapovjednoga generala u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji s odgovornošću vojnoga guvernera. Tim postavljenjem Sarkotić je u biti držao cijelu vlast Bosne i Hercegovine i Dalmacije u svojim rukama. Kako je austro-ugarska vojska postizala rezultate u ratu sa Srbijom, 1915. organiziran je pohod na Crnu Goru. 7. siječnja 1916. je iz baze u Bokokotorskome zaljevu general Sarkotić krenuo na Crnogorce koji su držali Lovćen. Uz potporu topništva Lovćen je osvojen, palo je i Cetinje, a srpski nacionalisti i dan danas mrze Sarkotića jer je: učestvovao u osvajanju Lovćena, rušenju Njegoševe zadužbine, prvom raskopavanju Njegoševa groba i gašenja srpske svece na Lovćenu, da bi na tom mestu podigao spomenik Franji Josifu I, zašto je dobio titulu "fon Lovćen". Za taj vojni uspjeh Sarkotić je odlikovan Leopoldovim odličjem prvoga reda s mačevima i brončanim vojnim odličjem za zasluge s mačevima. 1917. dobio je plemstvo, postavši barunom, a prezimenu je dodao "von Lovćen" Iste godine je 17. studenoga promaknut u general-pukovnika.

Sarkotić nije slučajno postavljen za osmoga po redu zemaljskoga poglavara Bosne i Hercegovine. Prethodni sustav uprave u toj zemlji nije se pokazao odgovarajućim. Krajem 1914. i početkom 1915. došlo je do smjena na ključnim položajima. Umirovljen je podmaršal Potiorek i postavljen Sarkotić, kao osoba od koje se očekivala učinkovitost, ali imalo i povjerenje u njegovu punu lojalnost Monarhiji. Sarkotić je već prilično rano postao svjestan političkih opasnosti koji prijete hrvatskim zemljama, a u to ga je uvjerio prvi veliki neuspjeh invazije na Srbiju pošto je i sam bio glavni zapovjednik u jugozapadnome dijelu fronte. Postavši izuzetno osjetljiv na nacionalno pitanje kod južnih Slavena, Sarkotić je promišljao o načinu rješavanja tih u Carevini gorućih pitanja. No kako je tekao Prvi svjetski rat, bio je svjestan da rat nepovratno mijenja raspoloženje naroda unutar Monarhije, a što se rat približavao samome kraju, uviđao je da austrijska i mađarska politika vode Monarhiju u propast.

Već 1917. g. počela su u rasprave i razmišljanja kako Slovence, Hrvate i Srbe u Austro-ugarskoj učiniti relevantnim političkim faktorom. Upravo je Sarkotić bio jedan od glasnijih zagovornika trijalističkoga uređenja Monarhije. Njegov zahtjev se temeljio na hrvatskome državnome pravu po kojemu je Monarhija 1878. g. dobila Bosnu i Hercegovinu na Berlinskome kongresu. Ali, i kao mnogo puta ranije, Austrija se ponašala prema Hrvatima i hrvatskim zemljama dvolično i nepošteno, koristeći Hrvatsko državno pravo kad joj je to trebalo i zanemarujući ga kada joj to nije odgovaralo. Upravo su se u Bosni i Hercegovini lomile najjače silnice političkih interesa: Srbi su bili u cijelosti naklonjeni Srbiji, Hrvati su težili ujedinjenju s Hrvatskom, dok su se muslimani kolebali.

Mirovina [uredi]

Slomom Austro-Ugarske monarhije umirovljen je 1. prosinca 1918. Završetkom vojne karijere Sarkotić nije ostao pasivan. Jedno kraće vrijeme po umirovljenju živio je u Hrvatskoj, ali se ubrzo trajno nastanio u Beču pošto beogradske vlasti nisu mogle na teritoriju sada svoje države trpjeti jednoga srboždera. Austro-ugarske vlasti su bile neodlučne u reformi Monarhije i nisu poduzimale ništa da ponešto od danih prijedloga i prihvate. Sarkotić je već imao problema u vojsci, u veljači 1918. pobunili su se mornari ratne flote u Boki kotorskoj, dezertera i sabotera je svakim danom bilo sve više. Cara Karla je izvještavao o postojanju Zelenoga kadra koji je imao podršku seljaka, a Kadar je imao kontrolu nad prostranim ruralnim područjima. Brigade Zelenoga kadra prkosile su vladinim naredbama i vršile antipropagandu. Sarkotić je imao nezahvalan posao kontrole nad buntovničkim područjima Monarhije. Da bi preduhitrio nemila događanja, započeo je u Bosni niz susreta i rasprava na kojima su pretresane sve političke opcije kako bi se vlast očuvala. U ožujku iste godine predložio je Caru da Bosnu i Hercegovinu pripoji Hrvatskoj. Kako reakcije nije bilo, u svibnju 1918. g. Sarkotić predlaže da se Bosni i Hercegovini dodijeli autonomija kao corpus separatum pod austrijskom krunom. Sarkotić je nastojao pošto-poto očuvati Monarhiju želeći da Bosna i Hercegovina ne potpadne pod srbijansku vlast. Zato je krajem svibnja nakon rasprave na Carevinskome vijeću ponovno predložio da se ova zemlja ujedini s Hrvatskom. Grof István Tisza poslan je u ime vlade u rujnu 1918. u Bosnu i Hercegovinu da procijeni političku situaciju. Sarkotić je nevoljko dočekao Tiszu, držeći da je njegov dolazak "neumjesan", no pokorio se je carevoj želji, jer je nakon smrti cara Franje Josipa, kod novoga cara Karla, bio glavni čovjek za pitanja južnih Slavena. Tiszin posjet Sarajevu, Sarkotić je ocijenio kao potpuno neuspio i kao žalostan kraj jedne pogrešne politike. Tiszine planovi uključenja Bosne i Hercegovine u Mađarsku lokalni su političari odbacili, što ne treba čuditi jer je razgovarao s prosrpski orijentiranim političarima iz sva tri naroda. Mađarski grof je potom predložio provođenje plebiscita kojim bi se odlučilo o Bosni i o Hercegovini, držeći da bi takav potez potisnuo ili barem odgodio srpski nacionalizam. Sarkotić je inzistirao da se ujedini Dalmacija s Hrvatskom i Slavonijom i Bosnom i Hercegovinom, što bi umirilo Hrvate i ohladilo ih od ujedinjenja južnih Slavena sa Srbijom. Tisza je bio još odranije isuviše krut protiveći se ikakvim povlasticama prije završetka rata, cijela madžarska politika Trijalizam nije prihvaćala.

Svi Sarkotićevi napori pojašnjavanja političkih prilika u Bosni i Hercegovini nisu imali odjeka, lokalni političari su ga izvještavali da se njihova lojalnost mijenja s promjenom vojne situacije. Vojni slom Bugarske 24. rujna 1918. Sarkotić je u suradnji s ministrom financija Spitzmülerom htio iskoristiti za učvršćenje položaja Monarhije na jugoistočnim granicama. Predstojniku careva vojnoga ureda, generalu Egonu Zeidler-Sternecku, poslali su brzojav u kojem su naveli da će na jugu Monarhije doći do posvemašnje destrukcije ako se ne ujedini Dalmacija te Bosna i Hercegovina s Hrvatskom i Slavonijom. Upozorili su da je to posljednji trenutak za provedbu toga rješenja: Ne bude li iskorišten taj posljednji trenutak, dinastiji i Monarhiji će vjerno hrvatstvo biti neopozivo otjerano u jugoslavensku kolotečinu, u kojoj će i ono propasti. U privatnome pismu ministru Spitzmülleru dao je i svoju konačnu prosudbu:

„Ja sam mnogo puta skretao pozornost na političke opasnosti koje prijete Monarhiji i tražio sam odgovarajuće protumjere. Ipak, pravi trenutak nije iskorišten pa nam sada prijeti opasnost da izgubimo i naše posljednje kohezijske dinastičke sile u južnoslavenskim zemljama Monarhije i da u južnoslavenskom rješenju doživimo katastrofu za Monarhiju. Naime, bojim se da je južnoslavenski pokret u Hrvatskoj zadobio takve dimenzije da će on odnijeti pobjedu nad silama vjernim dinastiji Habsburg-Lothringen, te bi mogao čak kod Hrvata dovesti do otklanjanja hrvatskoga rješenja u korist jugoslavenskih težnji. Držim svojom dužnošću da odlučno i jasno kažem da nam samo odmah provedeno rješenje južnoslavenskoga pitanja u hrvatskome smislu, u okviru Krune sv. Stjepana može donijeti jačanje i osnaženje na jugu!“

({{{2}}})

Držao je da su čak i Hrvati Tiszinim krutim stavovima u njegovoj misiji gurnuti u srbijanske ruke.

U Beču se s vremena na vrijeme raspravljalo o južnoslavenskome pitanju, tako je 2. listopada 1918. na sjednici zajedničke vlade, kojoj Car nije prisustvovao, nastavljena rasprava. Ministar Spitzmüller se suprotstavio dualističkome uređenju, zalažući se, kao i Sarkotić, trijalističkome. Spitzmüiller se dva dana kasnije kod Cara zauzeo za trijalističko rješenje, s čim se Car složio, ali se tome suprotstavio mađarski predsjednik vlade Weckerle. Neposredno iza toga s ministrom se sastao Sarkotić i obojica su ocijenila da je glavni krivac neuspjehu trijalističkoga koncepta upravo Weckerle. Za rješavanje pitanja unutar Monarhije bilo je suviše kasno jer se država već počela raspadati.

Bosna i Hercegovina je bila poseban svijet u kojemu su vrijedila druga pravila i vladao drugi mentalitet. Muslimani su smatrani lojalnim sarajevskoj vlasti, ali je Monarhija u ratu napravila više represivnih mjera i konačno ih udaljila, gurajući ih sve više u zagrljaj Srbijancima. Koliko god vodeći muslimanski političari prihvaćali Austro-Ugarsku, odnosno Hrvatsku, bilo u vidu pripojenja ili autonomije, dvije stvari su presudno djelovale na raspoloženje muslimana, a to je rekvizicija živeža i novačenje staraca i golobradih mladića u vojsku. Očito ni sam Sarkotić nije imao sluha za ova muslimanska traženja jer nije prestajalo rekviriranje stoke još 30. listopada, a ostavku je dao 1. studenoga i predao vlast Narodnome vijeću dva dana kasnije.

Kraljevina SHS [uredi]

Sarkotić se nije pomirio s uspostavom Kraljevine SHS pod dominacijom Beograda pa je nastavio s političkim djelovanjem iz mirovine. Kremi hrvatskih emigracijskih državotvornih snaga u Beču pored Sarkotića pripadao je pukovnik Ivan Perčević i Stjepan Duić. Oni su utemeljili Hrvatski komitet na čijemu čelu je bio upravo Sarkotić. U ovome komitetu Sarkotić je djelovao sve do siječnja 1929. g. kada je liderstvo od njega preuzeo dr. Ante Pavelić. No pošto austrijska vlast nije bila sklona rješavanju hrvatskoga pitanja, jer je imala iznimno dobre odnose s Kraljevinom Jugoslavijom, svaka pomoć je izostala. Ipak Sarkotić nije ostao pasivan, u austrijskomu tisku se oglašavao, pišući protiv Jugoslavije i Karađorđevića u listu Reichpost i zalažući se za samostalnu Hrvatsku. Koliko je bio gorljiv borac za Hrvatsku govori i njegov sukob sa Stjepanom Radićem, kojemu je zamjerao svaku suradnju s Beogradom. Čak ga je proglasio "nenormalnim" zamjerajući mu političku metamorfozu od obožavatelja Habsburgovaca do poklonstva Karađorđevićima. Već u godinama i duboko razočaran politikom europskih zemalja umro je 16. listopada 1939. u Beču na početku Drugog svjetskog rata.

Sarkotić je u hrvatskim zemljama svakako bio izuzetno ugledna osoba. 1916. g. proglašen je počasnim građaninom grada Zagreba. Također je bio počasni predsjednik austrijske Carske udruge strijelaca, a o njegovim zasluženim odličjima mogao bi se napisati poseban članak. General Stjepan Sarkotić je bio čovjek blistave vojne i visoke političke karijere s dubokom sviješću o sudbini hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini u Austro-ugarskoj monarhiji, sluteći njegovu zlu sudbinu u nadolazećim državno-pravnim svezama sa Srbijom i Crnom Gorom. Osobno se trudio preduhitriti nepovoljne povijesne događaje za svoj narod, no bio je nemoćan sam se suprostaviti egoističnim političkim interesima, prije svega, Mađara, a dijelom i Austrijanaca. Bio je to čovjek kojemu je bilo sasvim jasno da je hrvatska budućnost vezana za istok bila loša politička opcija i da bi svaka srednjoeuropska inicijativa bila kud i kamo bolja, naravno reformirana i prilagođena političkim težnjama Hrvata i ostalih naroda u državi. Nažalost, njegova nastojanja nisu dala konkretna ploda, ali njegovo političko djelovanje prožeto brigom za dobro svoga naroda određuje ga kao izuzetno važnu i trijeznu osobu koja se snalazila i u najtežim trenutcima rata i promjene politke.

Žalosna je činjenica da je ovaj velikan hrvatskoga naroda u domaćoj javnosti ostao nepoznat, a do posljednjega časa svoga života ostao je odan ideji slobodne Hrvatske. S. Klein je 1969. doktorirao u Beču s temom: Freiherr Sarkotić von Lovcen - Die Zeit seiner Verwaltung in Bosnien-Herzegowina 1914.-1918. (Barun Stjepan Sarkotić Lovćenski - Vrijeme njegove uprave u Bosni i Hercegovini), a Ernst Bauer 1988. g. objavio knjigu pod naslovom: Die letzte Paldin des Reiches - Generaloberst S. Freiherr Sarkotić von Lovcen (Posljednji upravitelj Carstva - general-pukovnik S. barun Sarkotić Lovćenski).

Vanjske poveznice [uredi]

Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Stjepan_Sarkoti%C4%87"

Kategorije: Hrvatski vojni zapovjednici | Povijest Hrvatske 1790.-1918. | Austro-Ugarski vojni zapovjednici u Prvom svjetskom ratu