Sudjenje generalu Glavašu jasno potvrdjuje ono čega smo svjesni već godinama, a to je da su hrvatski branitelji u državi koju su stvorili postali divljač za odstrjel
Nakon nekoliko godina istrage, optužbi, pokretanja nekoliko procesa, spajanja procesa, sudjenja, prekida sudjenja pa nastavaka sudjenja, 8. svibnja će sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu donijeti nepravomoćnu presudu protiv šestero hrvatskih branitelja, optuženih za kaznena djela ratnog zločina: Branimira Glavaša, Ivice Krnjaka, Gordane Getoš Magdić, Dine Kontića, Tihomira Valentića i Zdravka Dragića.
U iščekivanju presude generalu Branimiru Glavašu i ostalima svatko tko je taj nečuveni proces pratio od početka mora si postaviti jedno bitno pitanje:
Kako to da riječ osudjivanih kriminalaca, kao i dokazanih mrzitelja Hrvatske i svega što je hrvatsko vrijedi više od riječi hrvatskih branitelja čija je prošlost inače besprijekorna?
Da je u Hrvatskoj tako nešto postala uobičajena praksa, govori i sudjenje generalu Norcu, protiv kojeg su kao relevantni svjedoci nastupili ljudi koji su po našoj zemlji palili i ubijali, od kojih su neki već osudjeni za svoja zlodjela, a neki su izvan dohvata hrvatskog pravosudja.
Na sudjenju generalu Glavašu imamo još veće apsurde.
Kada bi se čovjek kojim slučajem našao u društvu nekog od svjedoka optužbe, prva pomisao bi mu bila kako i na koji se način zaštititi od istih.
Imamo tu lopove, osudjene ubojice, JNA simpatizere, bivše funkcionere UDBA-e, duševne bolesnike, nositelje antihrvatske propagande i masovne ubojice.
Da se ne radi o sudbini hrvatskog branitelja i generala, čovjek bi pomislio kako je to izvrsni scenarij za neku holivudsku komediju koja bi vjerojatno dobrano napunila džepove svojim tvorcima zahvaljujući izuzetnoj gledanosti.
Na žalost, nije riječ o vicu niti o komediji, nego o stavu Hrvatskog državnog odvjetništva koje po svojim postupcima čini se baš i ne zaslužuje onaj pridjev hrvatsko.
Prisjetimo se samo „zvijezde“ optužbe, Krunoslava Fehira.
Prema svojim vlastitim izjavama, Fehir je masovni ubojica.
Kako se DORH odnosi prema masovnim ubojicama najbolje govori činjenica da je general Glavaš radi svih mogućih i nemogućih razloga bio pritvoren, dok je taj isti masovni ubojica u isto vrijeme bio na slobodi i radio ni manje ni više nego u hrvatskoj policiji.
Čovjek bi još pomislio kako je jedan od uvjeta za rad u policiji taj da si posmicao što više ljudi, ako je suditi po postupcima DORH-a.
Uz to što je masovni ubojica, čini mi se da Fehir ne puca baš od istinoljubivosti, jer je svoje iskaze nekoliko puta mijenjao, očito u nemogućnosti da ih zapamti u obliku u kojem je trebao, usput pobrkavši identitete dvije žrtve od kojih je jednu čak i poznavao, pa čak i identitete suboraca.
No, DORH to nikako nije obeshrabrilo, pa je Fehir postao krunski svjedok sa mogućnošću da konačno da jedan jedinstveni iskaz i dovoljno vremena da ga uspije naučiti napamet.
Od ostalih svjedoka takodjer bi trebalo čuvati ledja.
Jedan je počinio niz kaznenih dijela, uključujući i ubojstvo vlastite supruge, drugi je bio visoki funkcioner zloglasne UDBA-e koja je Hrvate ubijala na svakom koraku, treći se plače nad tim što je netko vrijedjao oficire JNA u vrijeme dok su isti razarali hrvatske gradove i sela, a četvrti je, kao slučajno, u trenutku počinjenja kaznenih djela za koje se sudi bila novinarka beogradske Politike, tada vodećeg miloševićevskog ratnohuškačkog glasila….sve jedan bolji od drugoga.
No, za hrvatsko pravosudje sve pouzdani svjedoci čijoj se riječi treba vjerovati.
Sudjenje generalu Glavašu jasno potvrdjuje ono čega smo svjesni već godinama, a to je da su hrvatski branitelji u državi koju su stvorili postali divljač za odstrjel.
Niti jedan hrvatski branitelj, potpuno neovisno o svojoj nevinosti više ne može biti siguran da se sutra neće pojaviti neki već deset puta osudjivani kriminalac ili neki četnik kojeg traže za ratne zločine i svjedočiti protiv njega u zamjenu za smanjivanje ili izbjegavanje kazne.
I da će hrvatsko pravosudje objeručke dočekati tako nešto.
U svemu tome, ne možemo zanijekati i vlastitu krivicu.
Mirno smo gledali kada su isporučivali naše ljude Haagu, zato što su nas uvjeravali kako je to neizbježno i potrebno radi ulaska u EU.
Mirno smo promatrali kada su hrvatske branitelje zatvarali u vlastitoj zemlji, dopuštajući da nas uvjeravaju kako su činili zločine, dok su u isto vrijeme pravi zločinci koji su u uniformama za koje smo plaćali svi mi ubijali po Hrvatskoj bili nedodirljivi za hrvatsko pravosudje.
Danas gradimo suživot sa aboliranim četnicima, dok se oni koji su stvarali ovu zemlju zatvaraju na sve strane, a za to je zatvaranje dovoljna riječ baš onih protiv kojih su se borili.
Doista, jednoga dana, ako dodju po nas, neće nas imati tko braniti.
Komercijalne televizije 'žive' od reklamnih poruka i raznih donacija, domaćih i tuđinskih-ponekad u zlonamjerne svrhe-pa su prema tomu ekonomski neovisne.
Dakle i komercijalna Nova TV ne podliježe nikakvoj pa ni ćudorednoj kontroli društva/države odnosno hrvatskog Sabora; grubo rečeno može emitirati što je volja!?
Međutim, i demokracija u koju nesumnjivo spada sloboda javne riječi-pisane i elektroničke-ima svoje donje granične vrijednosti ljudske tolerancije.
Ono što smo čuli i vidjeli na toj tv-kući, 3. studenog ove 2007.g., potvrđuje da je neovisna NOVA probila taj donji prag ljudske pristojnosti dozvolivši nekakvom magistru etnologije(?), Sandiju Blagoniću cinično vrijeđati veliku populaciju ove zemlje, nas umirovljenike; a vrijeđanje nije nikakva stečevina pa ni najliberalnije demokracije! Uz to, objavivši pravila za praćenje predizborne kampanje, Nova TV je preuzela određene obveze ponašanja pa bi morala poštivati barem načela objektivnosti a svojim gledateljima jamčiti vlastitu profesionalnost, stručnost i nadasve toleranciju kako prema sudionicima emisije u studiju tako i prema širem gledateljstvu. Novinarka Nove TV, Mirjana Hrgapozvala je u studio jednog nadasve oholog 'komentatora' Sandija Blagonića, koji, emancipiran i samodopadan na svoj 'ego', manirom notornog prostaka nimalo odgovorno vrijeđa Stranku umirovljenika, javno i otvoreno nazivajući PARAZITIMA više od milijun ljudi s pošteno stečenim mirovinama koje su jedva dovoljne za pristojan život tih ljudi!
Nečuveno!
Umjesto da je takvog ordinarnog prostaka promptno prekinula u nedopustivom vrijeđanju gledateljstva, Mirjana Hrga se tijekom emisije ironično smješkala tolerirajući njegov javni prostakluk prema sudioniku u emisiji, predsjedniku HSU-a Vladimiru Jordanu i nama umirovljenicima….ali samo do jučer i gledateljima Nove TV!
Nazivati PARAZITIMA ljude poodmakle životne dobi uistinu je morbidno a to samo pokazuje moralnu dekadenciju arogantnog Sandija Blagonića koji se i inače prepotentno ponaša kao da je popio mudrost cijelog svijeta.
Vjerujem da je svoje odgovornosti svjesna i Nova TV koja je dovela ovakvog bahatog prostaka na javnu tribinu, a i 'komentator' Blagonić bi mogao doći brzo pameti kad više od milijun umirovljenika podigne tužbu protiv njega, Nove TV i njene uprave, novinarke-voditeljice emisije, Mirjane Hrge zbog vrijeđanja(-i tolerancije tog vrijeđanja-)poštenih ljudi, umirovljenika. Mogli bi se svi zajedno vrlo lako priključili akciji bržeg povrata duga umirovljenicima! Svjedoka za sudsku tužbu ima na pretek!
Aleksandar-Sandi Blagonić umjesto da se bavi etnologijom(?), usput još i 'blog'-novinarstvom, treba uzeti u ruke etički priručnik 'bon-ton'-a, dobro ga proučiti, ispričati se gledateljstvu ako mu je iole pristojnosti ostalo iz očito veoma deficitarnog kućnog odgoja!
I to zajedno s upravom Nove TV i njenom novinarkom Mirjanom Hrga, dakako!
Damir Kalafatić, umirovljenik, Omiš
Comments (5)
07-11-2007 23:22
Sandi Blagonić
Gospodin Sandy i sam anacionalan mucavi tip sa uvijek posebnim mišljenjem kojom bi želio da se "odmakne" od masa, poštivalac ICTY-evog sudišta u više navrata je gostovao na svim kanalima "nacionalne" TV i uvijek izazivao mučninu svojim stavovima. Nema ni riječnika, ni širine obrazovanja niti ljudskih kvaliteta za poštovanog javnog djelatnika.
Lako se složiti sa gosp. D.Kalafatićem
Guest
bosanac
09-11-2007 11:56
Sandi Blagonić - nakupina bjelančevina
Tom stvorenju, čije postojanje uopće ne opravdavam, ne bih dala da čuva nacrtanu ovcu a kamoli da daje velevažna i veleumna mišljenja o bilo čemu, poglavito o našoj zemlji i našem narodu. Više je puta taj "dečec" pokazao gdje ga i na koju stranu "struja nosi"...egomanični, egocentrični napuhanko prema kojem, ako ima imalo kriterija, niti vlastita obitelj ne bi trebala osjećati posebnu naklonost.
Ante Rokov Jadrijević, publicist22. 0žujak/mart 2009.
Važna obavijest: od danas, dana Gospodnjeg 22. ožujka/marta 2009. moj blog OHRANA SEMPER PARATUS bit će proširen (i) na druge teme, a i na druge kolege i suradnike. Tako će na primjer biti proširen i na prešućenu i zatajenu hrvatsku povijest - onu koju nismo od 1945.g. nismo učili u školama, a bilo je opasno i znati nešto više o tome. Počinjemo s hrvatskim generalom Austro-Ugarske vojske Stjepanom Sarkotićem, posljednjim zemaljskim Poglavarem Bosne i Hercegovine, vojnim upraviteljem Dalmacije i Crne Gore u Prvom Svjetskom ratu.
Rođen je u Sincu kod Otočca kao jedno od četvero djece, a otac Matija također je bio vojnik, poručnik Otočke pukovnije. Stepan je nakon gimnazije, koju je pohađao u Senju, nastavio školovanje u Vojnoj školi u St. Pöltenu i Vojnoj akademiji u Bečkome Novome Mjestu. Nakon školovanja 1884. godine dodijeljen je Königgrätz regimenti kao poručnik, zatim je premješten u 16. pješačku regimentu stacioniranu u Trebinju. Sljedeće tri i pol godine služio je kao časnik sudjelujući u vojnim pohodima u Bosni i Hercegovini i u Krivošijama u Crnoj Gori. Kako je kao časnik obećavao, poslan je na daljnje školovanje u Ratnu školu, a po završetku dodijeljen je Ratnome stožeru i upućen u 1. brdsku brigadu u Mostaru. Njegova vojna karijera nezaustavljivo je tekla naprijed pa je nakon tri godine unaprijeđen u časnika regimentnoga stožera u Beču i promaknut u kapetana i dodijeljen Glavnome zbornom stožeru 1889. g. na obavještajne poslove za strane zemlje. Taj ga posao odvodi u Srbiju, Bugarsku i Makedoniju, a boravio je u Kazanu na rijeci Volgi u Rusiji kako bi naučio ruski jezik. Po povratku je služio u Obavještajnoj službi Glavnoga stožera, a potom je s trupama bio na terenu godinu dana. Postavši bojnik, Sarkotić je imenovan zapovjednikom stožera 7. pješačke divizije u Osijeku slijedeće četiri godine, a zatim je opet na godinu dana dodijeljen regimenti u Pragu u činu potpukovnika. Od 1900. do 1903. bio je načelnik stožera u Puli, u međuvremenu je promaknut 1901. u čin pukovnika. Iz Pule je premješten za zapovjednika stožera u XII. korpus u Nagyszeben u Mađarskoj. Godine 1907. preuzeo je zapovjedništvo 5. pješačke brigade u Linzu, da bi iste godine bio promaknut u čin general-bojnika. Nakon godinu dana dodijeljeno mu je zapovjedništvo nad 88. zemaljskom streljačkom regimentom, a 1910. preuzima zapovjedništvo 44. domobranske pješačke divizije. Unaprijeđen je u podmaršala 2. studenoga 1911. i naslijedio 10. travnja1912. Svetozara pl. Borojevića kao zapovjednoga generala VI. Kraljevskoga mađarskog domobranskog okruga, zapravo zapovijedao je hrvatsko-slavonskim domobranstvom sa sjedištem u Zagrebu.
Početkom Prvoga svjetskog rata, Sarkotić je zapovijedao 42. domobranskom pješačkom divizijom uključenom u sastav XII. korpusa generala baruna von Rhemen zu Bärensfelda. Pošto se iskazao u borbenim djelovanjima na srbijanskoj fronti, biva proglašen vitezom 2. Reda željezne krune 1914. Krajem te godine imenovan je vojnim guvernerom za Beograd. Pozvan je u Beč i promaknut u generala pješaštva, a car Franjo Josip imenovao ga je 22. prosinca1914. za zapovjednoga generala u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji s odgovornošću vojnoga guvernera. Tim postavljenjem Sarkotić je u biti držao cijelu vlast Bosne i Hercegovine i Dalmacije u svojim rukama. Kako je austro-ugarska vojska postizala rezultate u ratu sa Srbijom, 1915. organiziran je pohod na Crnu Goru. 7. siječnja1916. je iz baze u Bokokotorskome zaljevu general Sarkotić krenuo na Crnogorce koji su držali Lovćen. Uz potporu topništva Lovćen je osvojen, palo je i Cetinje, a srpski nacionalisti i dan danas mrze Sarkotića jer je: učestvovao u osvajanju Lovćena, rušenju Njegoševe zadužbine, prvom raskopavanju Njegoševa groba i gašenja srpske svece na Lovćenu, da bi na tom mestu podigao spomenik Franji Josifu I, zašto je dobio titulu "fon Lovćen". Za taj vojni uspjeh Sarkotić je odlikovan Leopoldovim odličjem prvoga reda s mačevima i brončanim vojnim odličjem za zasluge s mačevima. 1917. dobio je plemstvo, postavši barunom, a prezimenu je dodao "von Lovćen" Iste godine je 17. studenoga promaknut u general-pukovnika.
Sarkotić nije slučajno postavljen za osmoga po redu zemaljskoga poglavara Bosne i Hercegovine. Prethodni sustav uprave u toj zemlji nije se pokazao odgovarajućim. Krajem 1914. i početkom 1915. došlo je do smjena na ključnim položajima. Umirovljen je podmaršal Potiorek i postavljen Sarkotić, kao osoba od koje se očekivala učinkovitost, ali imalo i povjerenje u njegovu punu lojalnost Monarhiji. Sarkotić je već prilično rano postao svjestan političkih opasnosti koji prijete hrvatskim zemljama, a u to ga je uvjerio prvi veliki neuspjeh invazije na Srbiju pošto je i sam bio glavni zapovjednik u jugozapadnome dijelu fronte. Postavši izuzetno osjetljiv na nacionalno pitanje kod južnih Slavena, Sarkotić je promišljao o načinu rješavanja tih u Carevini gorućih pitanja. No kako je tekao Prvi svjetski rat, bio je svjestan da rat nepovratno mijenja raspoloženje naroda unutar Monarhije, a što se rat približavao samome kraju, uviđao je da austrijska i mađarska politika vode Monarhiju u propast.
Već 1917. g. počela su u rasprave i razmišljanja kako Slovence, Hrvate i Srbe u Austro-ugarskoj učiniti relevantnim političkim faktorom. Upravo je Sarkotić bio jedan od glasnijih zagovornika trijalističkoga uređenja Monarhije. Njegov zahtjev se temeljio na hrvatskome državnome pravu po kojemu je Monarhija 1878. g. dobila Bosnu i Hercegovinu na Berlinskome kongresu. Ali, i kao mnogo puta ranije, Austrija se ponašala prema Hrvatima i hrvatskim zemljama dvolično i nepošteno, koristeći Hrvatsko državno pravo kad joj je to trebalo i zanemarujući ga kada joj to nije odgovaralo. Upravo su se u Bosni i Hercegovini lomile najjače silnice političkih interesa: Srbi su bili u cijelosti naklonjeni Srbiji, Hrvati su težili ujedinjenju s Hrvatskom, dok su se muslimani kolebali.
Slomom Austro-Ugarske monarhije umirovljen je 1. prosinca1918. Završetkom vojne karijere Sarkotić nije ostao pasivan. Jedno kraće vrijeme po umirovljenju živio je u Hrvatskoj, ali se ubrzo trajno nastanio u Beču pošto beogradske vlasti nisu mogle na teritoriju sada svoje države trpjeti jednoga srboždera. Austro-ugarske vlasti su bile neodlučne u reformi Monarhije i nisu poduzimale ništa da ponešto od danih prijedloga i prihvate. Sarkotić je već imao problema u vojsci, u veljači 1918. pobunili su se mornari ratne flote u Boki kotorskoj, dezertera i sabotera je svakim danom bilo sve više. Cara Karla je izvještavao o postojanju Zelenoga kadra koji je imao podršku seljaka, a Kadar je imao kontrolu nad prostranim ruralnim područjima. Brigade Zelenoga kadra prkosile su vladinim naredbama i vršile antipropagandu. Sarkotić je imao nezahvalan posao kontrole nad buntovničkim područjima Monarhije. Da bi preduhitrio nemila događanja, započeo je u Bosni niz susreta i rasprava na kojima su pretresane sve političke opcije kako bi se vlast očuvala. U ožujku iste godine predložio je Caru da Bosnu i Hercegovinu pripoji Hrvatskoj. Kako reakcije nije bilo, u svibnju 1918. g. Sarkotić predlaže da se Bosni i Hercegovini dodijeli autonomija kao corpus separatum pod austrijskom krunom. Sarkotić je nastojao pošto-poto očuvati Monarhiju želeći da Bosna i Hercegovina ne potpadne pod srbijansku vlast. Zato je krajem svibnja nakon rasprave na Carevinskome vijeću ponovno predložio da se ova zemlja ujedini s Hrvatskom. Grof István Tisza poslan je u ime vlade u rujnu 1918. u Bosnu i Hercegovinu da procijeni političku situaciju. Sarkotić je nevoljko dočekao Tiszu, držeći da je njegov dolazak "neumjesan", no pokorio se je carevoj želji, jer je nakon smrti cara Franje Josipa, kod novoga cara Karla, bio glavni čovjek za pitanja južnih Slavena. Tiszin posjet Sarajevu, Sarkotić je ocijenio kao potpuno neuspio i kao žalostan kraj jedne pogrešne politike. Tiszine planovi uključenja Bosne i Hercegovine u Mađarsku lokalni su političari odbacili, što ne treba čuditi jer je razgovarao s prosrpski orijentiranim političarima iz sva tri naroda. Mađarski grof je potom predložio provođenje plebiscita kojim bi se odlučilo o Bosni i o Hercegovini, držeći da bi takav potez potisnuo ili barem odgodio srpski nacionalizam. Sarkotić je inzistirao da se ujedini Dalmacija s Hrvatskom i Slavonijom i Bosnom i Hercegovinom, što bi umirilo Hrvate i ohladilo ih od ujedinjenja južnih Slavena sa Srbijom. Tisza je bio još odranije isuviše krut protiveći se ikakvim povlasticama prije završetka rata, cijela madžarska politika Trijalizam nije prihvaćala.
Svi Sarkotićevi napori pojašnjavanja političkih prilika u Bosni i Hercegovini nisu imali odjeka, lokalni političari su ga izvještavali da se njihova lojalnost mijenja s promjenom vojne situacije. Vojni slom Bugarske 24. rujna1918. Sarkotić je u suradnji s ministrom financija Spitzmülerom htio iskoristiti za učvršćenje položaja Monarhije na jugoistočnim granicama. Predstojniku careva vojnoga ureda, generalu Egonu Zeidler-Sternecku, poslali su brzojav u kojem su naveli da će na jugu Monarhije doći do posvemašnje destrukcije ako se ne ujedini Dalmacija te Bosna i Hercegovina s Hrvatskom i Slavonijom. Upozorili su da je to posljednji trenutak za provedbu toga rješenja: Ne bude li iskorišten taj posljednji trenutak, dinastiji i Monarhiji će vjerno hrvatstvo biti neopozivo otjerano u jugoslavensku kolotečinu, u kojoj će i ono propasti. U privatnome pismu ministru Spitzmülleru dao je i svoju konačnu prosudbu:
„Ja sam mnogo puta skretao pozornost na političke opasnosti koje prijete Monarhiji i tražio sam odgovarajuće protumjere. Ipak, pravi trenutak nije iskorišten pa nam sada prijeti opasnost da izgubimo i naše posljednje kohezijske dinastičke sile u južnoslavenskim zemljama Monarhije i da u južnoslavenskom rješenju doživimo katastrofu za Monarhiju. Naime, bojim se da je južnoslavenski pokret u Hrvatskoj zadobio takve dimenzije da će on odnijeti pobjedu nad silama vjernim dinastiji Habsburg-Lothringen, te bi mogao čak kod Hrvata dovesti do otklanjanja hrvatskoga rješenja u korist jugoslavenskih težnji. Držim svojom dužnošću da odlučno i jasno kažem da nam samo odmah provedeno rješenje južnoslavenskoga pitanja u hrvatskome smislu, u okviru Krune sv. Stjepana može donijeti jačanje i osnaženje na jugu!“
({{{2}}})
Držao je da su čak i Hrvati Tiszinim krutim stavovima u njegovoj misiji gurnuti u srbijanske ruke.
U Beču se s vremena na vrijeme raspravljalo o južnoslavenskome pitanju, tako je 2. listopada 1918. na sjednici zajedničke vlade, kojoj Car nije prisustvovao, nastavljena rasprava. Ministar Spitzmüller se suprotstavio dualističkome uređenju, zalažući se, kao i Sarkotić, trijalističkome. Spitzmüiller se dva dana kasnije kod Cara zauzeo za trijalističko rješenje, s čim se Car složio, ali se tome suprotstavio mađarski predsjednik vlade Weckerle. Neposredno iza toga s ministrom se sastao Sarkotić i obojica su ocijenila da je glavni krivac neuspjehu trijalističkoga koncepta upravo Weckerle. Za rješavanje pitanja unutar Monarhije bilo je suviše kasno jer se država već počela raspadati.
Bosna i Hercegovina je bila poseban svijet u kojemu su vrijedila druga pravila i vladao drugi mentalitet. Muslimani su smatrani lojalnim sarajevskoj vlasti, ali je Monarhija u ratu napravila više represivnih mjera i konačno ih udaljila, gurajući ih sve više u zagrljaj Srbijancima. Koliko god vodeći muslimanski političari prihvaćali Austro-Ugarsku, odnosno Hrvatsku, bilo u vidu pripojenja ili autonomije, dvije stvari su presudno djelovale na raspoloženje muslimana, a to je rekvizicija živeža i novačenje staraca i golobradih mladića u vojsku. Očito ni sam Sarkotić nije imao sluha za ova muslimanska traženja jer nije prestajalo rekviriranje stoke još 30. listopada, a ostavku je dao 1. studenoga i predao vlast Narodnome vijeću dva dana kasnije.
Sarkotić se nije pomirio s uspostavom Kraljevine SHS pod dominacijom Beograda pa je nastavio s političkim djelovanjem iz mirovine. Kremi hrvatskih emigracijskih državotvornih snaga u Beču pored Sarkotića pripadao je pukovnik Ivan Perčević i Stjepan Duić. Oni su utemeljili Hrvatski komitet na čijemu čelu je bio upravo Sarkotić. U ovome komitetu Sarkotić je djelovao sve do siječnja 1929. g. kada je liderstvo od njega preuzeo dr. Ante Pavelić. No pošto austrijska vlast nije bila sklona rješavanju hrvatskoga pitanja, jer je imala iznimno dobre odnose s Kraljevinom Jugoslavijom, svaka pomoć je izostala. Ipak Sarkotić nije ostao pasivan, u austrijskomu tisku se oglašavao, pišući protiv Jugoslavije i Karađorđevića u listu Reichpost i zalažući se za samostalnu Hrvatsku. Koliko je bio gorljiv borac za Hrvatsku govori i njegov sukob sa Stjepanom Radićem, kojemu je zamjerao svaku suradnju s Beogradom. Čak ga je proglasio "nenormalnim" zamjerajući mu političku metamorfozu od obožavatelja Habsburgovaca do poklonstva Karađorđevićima. Već u godinama i duboko razočaran politikom europskih zemalja umro je 16. listopada1939. u Beču na početku Drugog svjetskog rata.
Sarkotić je u hrvatskim zemljama svakako bio izuzetno ugledna osoba. 1916. g. proglašen je počasnim građaninom grada Zagreba. Također je bio počasni predsjednik austrijske Carske udruge strijelaca, a o njegovim zasluženim odličjima mogao bi se napisati poseban članak. General Stjepan Sarkotić je bio čovjek blistave vojne i visoke političke karijere s dubokom sviješću o sudbini hrvatskoga naroda u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini u Austro-ugarskoj monarhiji, sluteći njegovu zlu sudbinu u nadolazećim državno-pravnim svezama sa Srbijom i Crnom Gorom. Osobno se trudio preduhitriti nepovoljne povijesne događaje za svoj narod, no bio je nemoćan sam se suprostaviti egoističnim političkim interesima, prije svega, Mađara, a dijelom i Austrijanaca. Bio je to čovjek kojemu je bilo sasvim jasno da je hrvatska budućnost vezana za istok bila loša politička opcija i da bi svaka srednjoeuropska inicijativa bila kud i kamo bolja, naravno reformirana i prilagođena političkim težnjama Hrvata i ostalih naroda u državi. Nažalost, njegova nastojanja nisu dala konkretna ploda, ali njegovo političko djelovanje prožeto brigom za dobro svoga naroda određuje ga kao izuzetno važnu i trijeznu osobu koja se snalazila i u najtežim trenutcima rata i promjene politke.
Žalosna je činjenica da je ovaj velikan hrvatskoga naroda u domaćoj javnosti ostao nepoznat, a do posljednjega časa svoga života ostao je odan ideji slobodne Hrvatske. S. Klein je 1969. doktorirao u Beču s temom: Freiherr Sarkotić von Lovcen - Die Zeit seiner Verwaltung in Bosnien-Herzegowina 1914.-1918. (Barun Stjepan Sarkotić Lovćenski - Vrijeme njegove uprave u Bosni i Hercegovini), a Ernst Bauer 1988. g. objavio knjigu pod naslovom: Die letzte Paldin des Reiches - Generaloberst S. Freiherr Sarkotić von Lovcen (Posljednji upravitelj Carstva - general-pukovnik S. barun Sarkotić Lovćenski).
Dana 28. veljače 2007.g. dobio sam od sutkinje Općinskog suda u Bujama Fabiane Kliman Rješenje kojim je odbijen moj Prigovor na Nalog za plaćanje sudske pristojbe, i to zbog Žalbe na P-532/05-16, od 07. 11. 2005. (na presudu koja je nakon toga ukinuta!) i Žalbe na P-45/06-27, od 15.5.2006. (na presudu koja je Rješenjem Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-1968/06-2 odbijena po sucu Zoranu Šariću), na što sam se ja upravo ovih dana žalio Vrhovnom sudu R.H. Po tom Nalogu sutkinje Fabiane Kliman ja sam navodno dužan platiti dva puta po 250 kuna, odnosno ukupno 500kuna.
Odakle meni toliki novac?! Nedavno sam u Općinskom sudu u Bujama imao svoje 24.-to suđenje u sudskom predmetu K-182/06 i to po ukinutoj apsurdnoj Presudi kaznene sutkinje Tanje Prenc K-263/06. Ma, što je previše, previše je! Općinski sud u Bujama i Županijski sud u Puli sude uglavnom otezanjem i opstrukcijom svih devet mojih (uglavnom izmišljenih, fabriciranih i multipliciranih) sudskih predmeta u Općinskom sudu u Bujama) a na kraju ne donose poštene, logične i moralne presude, a onda nam još to hoće i naplatiti?!
Ma, što da platim? Zar sva ona već bezbrojna i jadna glumatanja po sudnicama Općinskog suda u Bujama i pravosudne lakrdije po već davno donešenim presudama u nekim birtijama ili kafićima?
To nije moj dug Općinskom sudu u Bujama i Županijskom sudu u Puli, pa molim da njihovi predsjednici to plate iz svog dubokog džepa!
Budući da je čitav ovaj predmet ostao otvoren, navedeni Nalog za plaćanje sudske pristojbe bi morao sačekati pravorijek Vrhovnog suda R.H., tim više što to i nisu moji sudski troškovi, nego su to sudski troškovi koje je svojim neurednim obnašanja svoje sudačke dužnosti i namjernog odugovlačenjem mojih sudskih predmeta prouzročili bivša predsjednica Općinskog suda u Bujama Jasna Stupavsky-Stella i predsjednik Županijskog suda u Puli Aldo Radolović!
Uostalom, točno tako piše i u toj mojoj Žalbi na Gž-1968/06-2, upućenoj Vrhovnom sudu R.H. (i ne samo njima!), s mojim prijedlogom da sud to naplati od predsjednika Županijskog suda u Puli Alda Radolovića!
A da je to doista tako, prilažem ovom Prigovoru i svoju (novu) Žalbu Vrhovnom sudu R.H. od 16. veljače 2007.g. protiv Rješenja posl. br. Gž-1968/06-2 suca Županijskog suda u Puli Zorana Šarića.
Predlažem da me sud oslobodi od plaćanje sudskih pristojbi, kao što sam to već tražio i prije više od dvije godine, jer mi moja mala mirovina ne dostaje ni za minimalne životne potrebe. Tada je ova ista sutkinja Općinskog suda u Bujama Fabiana Kliman pokazala puno razumijevanje za moje teške materijalne prilike, uvjetovane otezanjem iseljenja iz moje kuće mog «nepoštenog stanara»Erlić Ivana, ratnog bjegunca iz Škabrnje, kojeg sam ja vrlo nesmotreno i naivno primio na stan u mojoj kući. A on se pokazao kao profesionalni prevarant, švercer, kamatar i besposličar, koji u svojih 44. godine života nije imao ni radnu knjižicu i ni jedan radni dan u njoj! Pa ipak je prvostupanjsku presudu za njegovo iseljenje P-20/04-15 ukinuo upravo predsjednik Županijskog suda u Puli Aldo Radolović!! I to na temelju izmišljenih i podmetnutih dokaza Erlić Ivana, njegovih odvjetnika Ivice Senjaka i Slaviše Perovića, i uz dva lažna svjedoka: Suada Aličajića iz Nove Vasi i Pere Mačinkovića iz Dajle, inače obojice došljaka iz Bosne!Čudna i krajnje sumnjiva rabota!!
Ostaje krajnje nejasno pitanje zašto predsjednik Županijskog suda u Puli dr.sci.Aldo Radolović toliko štiti jednog notornog kriminalca? Očito se ovdje u Istri na to pitanje ne može dobiti pravi odgovor, zbog čega taj odgovor treba potražiti izvan granica Istre, pa čak i Hrvatske!
To su razlozi zbog kojih sam se već žalio Vrhovnom sudu R.H. i ambasadoru EU u Zagrebu, gosp. Vincentu Degertu. Žalit ću se još jednom! I nipošto ne mislim stati samo na tome, odnosno samo na toj adresi!
.
Bilježim se sa štovanjem!
Brtonigla, 05. ožujka 2007.g.Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.
