Autor
Damir Pešorda
|
|
Stankoviću se zalomilo da u dvije posljednje emisije dovede dva paradigmatična primjera otužne hrvatske javne scene. Prvo mu je u gostima bio Zdravko Mamić, paradigmatičan primjer nedosljednog, pomalo primitivnog, kerumovskog hrvatluka. Zatim je ugostio Dragana Markovinu, mladog splitskog povjesničara i tipičnog baštinika anakrone ideje jugoslavenstva.
Dok prvi tip Hrvatsku sagledava kroz prizmu vlastitog i klanskog interesa, drugi tip Hrvatsku vidi isključivo kao dio nekog šireg južnoslavenskog zajedništva.
No, zagrebemo li malo u obiteljsko zaleđe, brzo uviđamo da je i to jugoslavenstvo ustvari u podlozi ima osobni, obiteljski i klanski interes.
Otkrivamo tako da ova dva tipa imaju puno više
zajedničkoga nego bi to htjela priznati. To zajedničko je taj stanoviti
plemenski refleks i duboko nerazumijevanje smisla države.
Markovina zamjera
Tuđmanu da je bio vođen anakronom idejom nacionalizma. Misli da bi se Hrvatska
osamostalila i da ju je vidio netko drugi u tim turbulentnim vremenima, ali da
onda ne bi počinila grješke koje je, po Markovini, počinila.
Očito je da Markovina rado misli, kao i to da
uglavnom krivo misli.
Prvo, Tuđmanova sinteza hrvatske političke misli,
nacionalne pomirbe i demokratizacije društva bila je kudikamo modernija i
konkurentnija – nije li konkurentnost u suvremenom deidelogiziranom svijetu
zamjena za naprednost!? – od okoštale ideje tzv. samoupravnog socijalizma
i ''bratstva i jedinstva''.
Zato je, uostalom, i pobijedila.
Drugo, i nekomu tko nije povjesničar jasno je da
baš nije sasvim svejedno tko je na čelu države koja se nalazi na putu
osamostaljenja, a zatim i u ratu.
Da je tomu tako,
povijesne ličnosti uopće ne bi postojale, pa ni povijest u onom smislu kako je
danas poimamo i izučavamo
Govoreći o Orjuni i jugoslavenstvo danas,
Markovina se razotkrio kao um zarobljen konceptima devetnaestog i ranog
dvadesetog stoljeća.
On dobro karakterizira orjunaški pokret kao
inačicu fašizma, koji je
proistekao pak iz socijalizma, no iz toga ne izvlači nikakve korisne zaključke.
Jugoslavenski nacionalizam iz prve polovice
dvadesetoga stoljeća uistinu jest bio svojevrsna inačica fašizma i nacizma.
Kasnije je amalgamiran jugokomunizmom, koji se u
mnogočemu podudarao s njim.
Dakle, fašizam i komunizam su jedino povijesno
iskustvo i jedini ideološki oslonci jugoslavenstva.
Hrvatski
nacionalni razvitak pak ima drukčije povijesno iskustvo i prošao je manje-više
isti razvojni put kao i ostale srednjoeuropske nacije. Zato hrvatstvo jest dobar okvir za zasnivanje funkcionalne i održive
zajednice, a jugoslavenstvo nije.
I to je, zapravo,
jedino uistinu relevantno u cijelom tom sporu oko hrvatstva i jugoslavenstva. Pojedinac
može biti što mu drago, Hrvat, Jugoslaven ili Klingonac. To je njegovo neotuđivo
pravo. Međutim, jugoslavenstvo kao takvo
ne proizvodi funkcionalnu i na demokratskim načelima uređenu zajednicu. Dvaput
se pokušalo i oba puta je završilo u krvi.
Hrvatstvo kao
okvir taj potencijal ima, to jest ima onu potrebnu jezgru jednodušnosti i
solidarnosti koje su u temelju svake funkcionalne zajednice.
Kroz povijest
možda nije uvijek bilo tako, možda je čak bilo i perioda kada je jugoslavenstvo
imalo šansu, no razvoj nacionalne svijesti davno je završen.
To što su Jugoslaveni završili izgubljeni i
ozlojeđeni u slijepom rukavcu povijesti, ne daje im za pravo da, služeći se
manipulacijama, izazivaju nove sukobe.
Jer, kao što svojedobno reče Igor Mandić, samo
neki novo nasilje stvara šanse za neku novu Jugoslaviju. To nasilje najlakše je potaknuti
zloporabom socijalnih pitanja i podgrijavanjem mita o jugoslavenskom raju u
kojemu su tekli socijalistički med i mlijeko.
Taj mit sjajno je razobličio Marcel Holjevac u
svom nedavnom tekstu na Dnevno.hr , no to neće spriječiti jugonostalgičare da
se i dalje pozivaju na nj. Kao i svaki mit, i mit o ''dobroj Jugoslaviji'' imun
je na racionalne argumente.
Svejedno, razum i dalje ostaje jedino oružje
protiv svakog bjesnila i fanatizma. Što jugoslavenstvo u svom zakašnjelom
obliku jest.
Stoga je još jednom razumno upozoriti da je
jugoslavenstvo uzrok većine zala koja su pogodila ''ove prostore'' u
posljednjih stotinjak godina.
Hrvati i Srbi bi
svoje razmirice u tom periodu riješili ovako ili onako da nije bilo
jugoslavenstva, koje u ime vlastitog opstanka uporno opstruira taj proces.
Damir Pešorda
HRsvijet.net
* * * * * *
Komentari (2):
#2
2014-12-22 00:21
Ništa ovdje nije komplicirano - sve je jasno kao sunčan dan!
A meni osobno svaki novi članak gosp. Damira Pešorde donese još jedan sunčan dan - čak i u ovo mutno zimsko vrijeme!
A meni osobno svaki novi članak gosp. Damira Pešorde donese još jedan sunčan dan - čak i u ovo mutno zimsko vrijeme!
Odlična analiza,
ali za babu Mandu prekomplicirana .
Nema komentara:
Objavi komentar