Advance.hr/ Aktualna izraelska politika i Holokaust kao pokriće/31. Siječanj 2012
Aktualna izraelska politika i Holokaust kao pokriće - analiza i transkript kolumne lista Haaretz
Mnogi autori do sada su istaknuli agresivnu i militantnu politiku koju provodi izraelska vlada na prostoru Bliskog Istoka.
Među njima je svakako i židovski profesor i autor Noam Chomsky.
Ipak, najbolju i najautentičniju kritiku bilo koje države mogu dati samo oni koji u toj državi i žive.
Upravo na tu temu osvrnula se autorica Merav Michaeli u najutjecajnijem i najstarijem židovkom listu "Haaretz".
U svojoj kolumni (30.1.2012.) "Izraelski beskrajni Holokaust" (eng. naziv: "Israel's never-ending Holocaust") direktno proziva izraelsku vlast za korištenje Holokausta u vlastite političke svrhe.
Donosimo vam tekst u slobodnom prijevodu s engleskog jezika:
Autorica teksta "Izraelski beskrajni Holokaust" za dnevni list "Haaretz"
Merav Michaeli je kolumnistica za list "Haaretz", profesorica na više fakulteta i jedna od najutjecajnijih autora/novinarki u Izraelu
"U listu Haaretz očito je zavladala panika nakon što je prošli tjedan objavljeno istraživanje centra "Guttman Center-Avi Chai Foundation" po pitanju religioznosti. U petak je tako osvanuo naslov: "Istraživanje pokazalo kako rekordan broj Židova vjeruje u Boga". Ali panika u listu je bila na krivom mjestu.
Da, prošlo desetljeće raste broj Izraelaca koji su vezani uz Judaizam, ali to samo znači da se situacija vratila tamo gdje je i bila prije 2 desetljeća.
Upravo ovo isto istraživanje je provedeno 1991. i tada su rezultati bili slični današnjim. Slijedeće istraživanje, 1999., nakon što su mnogi imigrirali iz bivšeg SSSR-a, ali se još nisu sasvim asimilirali - objašnjava pad religioznosti u tom periodu.
10 godina kasnije, ti imigranti su se stopili s kulturom koja vlada u izraelskom društvu. Pri tome treba uračunati i ortodoksne i ultra-ortodoksne Židove koji su stvarali protutežu većinom sekularnim imigrantima s ruskog govornog područja, možemo zaključiti kako je broj religioznih stanovnika ostao gotovo nepromijenjen zadnjih 20 godina.
Detalj koji je zapravo trebao izazvati paniku je istraživanje koje pokazuje kako se stvorio totalni konsenzus među izraelskim Židovima - bez obzira na vjerovanje, etničku ili političku pripadnost - kako bi "misao vodilja" po pitanju države, pa i samog Judaizma, trebala biti "sjećanje na Holokaust".
98% ispitanika smatra kako je sjećanje na Holokaust "važno" ili "jako važno" - taj detalj postao je važniji nego primjerice život u Izraelu, obilježavanje Sabata i osjećaj pripadnosti židovskom narodu.
Holokaust je postao primarni način na koji Izrael definira sam sebe. A ta definicija je bolna i esktremna, jer Holokaust se pamti samo na jedan specifičan način, kao i njegove lekcije.
Već dugo vremena Holokaust se koristi kao glavni argument za postojanje židovske države i navodi se kao dokaz kako je država pod stalnom opasnošću za svoju egzistenciju.
Holokaust je jedina prizma kroz koju naše vodstvo, a samim time i narod koji isto vodstvo podržava, sagledava bilo koju situaciju. Ta prizma iskrivljuje stvarnost i vodi neumoljivo prema krivim zaključcima - čak i do te mjere da vrhovni vjerski vođa Israel Meir Lau prije 3 godine, za vrijeme održavanja ceremonije sjećanja na Holokasut, izjavio kako je Mojsije bio prva žrtva Holokausta. Drugim riječima, svi naši životi su samo jedna duga Shoah (op.a. Shoa = židovska riječ za Holokaust).
Kao država, kao nacija, Izrael se nikada nije suočio s traumama Holokausta. Šok od strašne tragedije, osjećaj krivnje Yishuv vodstva (op.a. Yishuv - termin iz 19. stoljeća, židovsko vodstvo prije kreacije države Izrael) što nisu mogli spasiti europske Židove, kao i prisutnost muškaraca i žena koji su preživjeli Holokaust - stalna su uspomena na te traume. Ispočetka Izrael nije toliko spominjao Holokaust, da bi danas postala najvažnija nacionalna trauma kojom se održava konstantan strah za egzistenciju i agresivnost koja proizlazi iz istog tog straha.
Što se tiče samih osoba koje su preživjele Holokaust, o njima se nikada nije pretjerano brinulo. Upravo jučer je objavljena vijest kako pola živućih žrtava Holokasuta danas preživljava od socijalne pomoći koju je država, još jednom, ponovno srezala.
U isto vrijeme, "Hitleri" su stalno oko nas - samo prije tjedan dana, premijer Benjamin Netanyahu ponovio je po "n-ti" put kako ne nedostaje skupina koja nas žele potpuno uništiti.
Drugim riječima, ne manjka potrebe za daljnjim širenjem straha od Holokausta, koji - prema riječima njegovog oca, povjesničara Benzion Netanyahu-a, nikada nije niti prestao.
Pokušava se stvoriti dojam kako mi nemamo rivale, suparnike ili čak neprijatelje - samo Hitlere. Tako se o Holokaustu uči u školama, tako se studente odvodi da posjećuju kampove smrti.
Sukladno tome, kako je i list Haaretz objavio u petak, samo 2% izraelske mladeži osjeća potrebu za demokratskim principima nakon što izuče sve o Holokaustu. Nadalje, samo 2,5% istih navodi kako se suosjećaju sa žrtvama drugih nacija, ali zato čak 12% mladih osjeća potrebu i "važnost" služenja u izraelskoj vojsci.
Na taj način djeluju traume. Zbog ljudske ograničenosti, trauma koja se na vrijeme ne izliječi tjera nas da konstantno vidimo nove traume koje nadolaze - čak iako ono što nadolazi nema nikakve veze s prethodnom traumom, jer možda i nije trauma već nešto dobro po nas.
Trauma vodi u ratobornost i snažnu tendenciju stvaranja kaosa u okruženju, ali najveći kaos traumatizirana osoba provodi sama prema sebi.
Ono što mnogi smatraju kao racionalno zapravo je zastrašujući, obrambeni i agresivni obrazac.
Naši aktualni vođe stvorili su od Judaizma post-traumatski sindrom, dok nas u isto vrijeme vode ravno ka samouništenju."
Autor gornjeg teksta: Merav Michaeli
Datum objave: 30.1.2012. u listu Haaretz
Original na engleskom jeziku: Israel's never-ending Holocaust (kliknite za link)
Prijevod i uvod za advance.hr: D.Marijanović
Nema komentara:
Objavi komentar