Mladen Schwartz
Veliki Ivica ponovno utekao
Hrvati Toronta i Kanade, obiju Amerika i svijeta, te hrvatskih država Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske!
Tko je Ivo Sanader, dezerter i veleizdajnik, koji je evo već drugi put neslavno utekao?
U našoj seriji negativnih heroja koje će izjesti crne vrane, eto, i on je dospio na red. Odmah napominjem: ne pada mi na pamet pridružiti se aktualnoj histeričnoj hajki, erupciji masovno-psihološke, plebejske pravde linča. Ne poistovjećujem se sa strvinarskim pljuvanjem po već srušenom, od onih istih koji ga nisu bili kadri rušiti kada je žario i palio.
Današnja, od vanjskog neprijatelja potaknuta protukorupcijska kampanja, spočitava mu grijehe daleko blaže od onih stvarnih. Zlobni ga puk štoviše stalno tereti za homoseksualizam, pripisuje mu kopnicu iliti „Aids“, pripisuje mu ljubavnicu Jacu Kosoricu ili slično. Ja se svemu tomu ne priključujem, samo uzimam kao povod za vlastiti sažetak onoga što uistinu ide našega tragičnog junaka, Velikog Ivicu.
Dotičnik potječe iz dalmatinskoga sela Dugobaba, rođen je, kako danas balavci vele, „davne“ 1953 u Splitu, obitelj katolička, brat svećenik, sestra časna, otac preživio Bleiburg, dočim mu je rođak Ante, kao jedan od nasljednika Branimira Lukšića, župan splitsko-dalmatinski. Uostalom, jedna mu je baka sestra glasovitog, s Udbom povezanog kolekcionara Ante Topića Mimare.
Dijete Sanader napušta ogavnu jugu, stacionira se u Austriji, od kuda za židovski Meyer Press lifra zagrebačkom polit-pornografskom „Startu“ svjetlopise tada konjunkturnih, u finalu jugo-propasti na gubitnike utješno djelujućih golih mačaka bez repa i na dvije noge. Usput, židova je Hansa Meyera upoznao na nekom od bečkih balova, koji su mu i kao premijeru ostali drago sastajalište, pa je tako jednom zgodom, vraćajući se (uz Madame Sanader i na vratu obješenoga malteškog križa), s bečkoga Opernballa, otišao gotovo incognito posjetiti mrtve ustaške kosti na Bleiburgu. Virtuozne li umjetničke geste: Bleiburg kao fusnota Opernball-a!
Diplomira s diplomskom radnjom o Jeanu Anouilhu, i taj uradak u Austriji, po starom akademskom običaju, odmah donosi doktorski naslov. (Uostalom je Anouilh kao dramatičar zagovornik klasičnog etičkog idealizma, Sanader ga od svojega odabranog auktora očito nije baštinio.) U Austriji, ni govora o nekoj nacional-političkoj djelatnosti; dok mi državotvorni nacionalisti unaokolo nosimo vlastite glave u torbi, a imena nam se počasno koče na jugo-listama odstrijelnim, on se bavi pornografijom.
Nadareni oportunist i karijerist, markantni, šarmantni i beskrupulozni hohštapler, snob, poliglot poput jednoga Vinka Sindičića, pravodobno je nanjušio kuda srlja juga, i koja će snaga podići Hrvatsku iz pepela. Namah se, naravno, našao uz HDZ, izrabio ga je virtuozno, i ta je sinergija potrajala sve do nedavna.
Karijera je uzorna: kao velestručnjak za dramu postaje intendant Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Potom na velika vrata u jako veliku politiku: ministar znanosti i tehnike, doministar vanjskih poslova uz grandioznoga Matu Granića, šef kabineta, dakle pročelnik ureda Vrhovnika Franje Tuđmana, glavni tajnik moćnoga i utjecajnoga VONS-a (Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost).
Nakon Tuđmanove smrti Ivo Sanader, dvorskom revolucijom u HDZ-u, uz pomoć Glavaševih pučista, domogao se stranačke vlasti, eliminirao svojega suparnika, do tada vrlo moćnoga dvoprezimenog aparatčika Ivića Pašalića.
Glavašu se poslije odužio tako da ga je pretvorio u progonjenu zvijer, navodnog ratnog zločinca, kojega je natjerao gotovo na smrt tijekom štrajka glađu, kada je on Glavašu ostao jedino sredstvo samoobranbenog otpora, a potom ga je prisilio na status bjegunca, emigranta u vlastitoj bosansko-hercegovačkoj hrvatskoj zemljici, osuđenika i robijaša.
Kako se ponio prema Glavašu, tako i prema drugim junačkim generalima – osloboditeljima. Tko se ne će u ovim danima prisjetiti Sanaderove žestoke retorike na Splitskoj rivi 2001! Svi smo mi Mirko Norac, vikao je veleskup, vikao je Ivo Sanader, čak mu je i junačka desnica slučajno odletila u zrak, u znak tradicionalnoga rimskog pozdrava, njemačkog, hrvatskog, pozdrava koji i danas simbolizira zajedništvo autentične europske desnice. A poslije se, kao baba iz Dugobaba, babski pravdao inkvizitorskom „Nacionalu“ ili „Globusu“ (valjda „Nacionalu“, koliko se sjećam, jer je Sanader, kao i globusovci, britanski agent, pa ga je „Globus“ štitio), pravdao se, dakle, da to nije bio fašistički pozdrav, valjda je bio demokratski.
I taj velehrvat, prijatelj ultralijevih anarho-jugoslavenskih piskarala Zlatka Galla i Ćiće Senjanovića, čim je dospio na vlast, izdao je generala Norca, započeo sa svojim MI6 nesmiljeni lov na pobjedničkoga generala Antu, slistio je, kako već rekoh, vjernoga mu generala Glavaša.
Tek što je 2003 zasjeo u Banske Dvore, sramotno miče skromna, da skromnija ne mogu biti, spomen-obilježja velikom hrvatskom junaku Juri Francetiću u Slunju (podigao ga zaslužni domobran, domoljub dr. Dragan Hazler), i velikom hrvatskom književniku i državniku Mili Budaku u njegovom sv. Roku. Pod zaštitom mrkle noći.
Jedne od slijedećih noćiju nestaje i velebna slika generala Gotovine sa zadarske Rive, a onda nestaju i Generalove slike iz javnih ureda. Prednjači Sanaderova pripuznica, jugoslavenka Ana Lovrin, uz muževni otpor staroga nacionalističkog borca Davora Arasa.
Nakon što je bilo odzvonilo račanovskoj bandi, a na obzorju se pomolio revival bankrotiranoga Hadezea, nemali je bio broj naših dobrohotnih naivčina s umjerene desnice, koji su sanjali o osvajanju vlasti po Pašaliću, pa onda, kada se to pokazalo neizvodljivim, po našemu današnjem junaku, Ivi Sanaderu. Svima sam im iznosio argumente, sve sam ih upozoravao, govorio da će Veliki Ivica biti gori od maloga, da ga unutarnji i vanjski neprijatelj i hoće instalirati kako bi, kao tobožnji „desničar“, lakše odradio izdajničku zadaću, jer onaj se mali bojao takozvane desnice, koja će ovoga velikoga prepoznati kao svojega, i sve će mu odobriti što god činio, jer on je naš, zna što radi. Osim zdrave manjine, nisu me slušali, i vrlo brzo neugodno su se iznenadili. Većina ljudi ništa nije kadra naučiti, osim iz osobnog bolnog iskustva.
Od prvoga dana Sanader je sve svoje snage i čitavu svoju politiku usmjerio ubrzanom srljanju Republike Hrvatske u euro-propast. Već je počeo sazivati narodna slavlja na Jelačić-placu, okitio je državne ustanove euro-zastavama, dok je hrvatsko članstvo još lebdjelo u zvijezdama.
I dobro. Epilog je znan. Sanader se, prvoga srpnja 2009, misteriozno povlači, o tomu ima više hipoteza u koje sada ne ću ulaziti. Početkom ove godine pokušava puč kao nekakav doživotni, počasni predsjednik HDZ-a, ali se nasljednica mu Jadranka snalazi, energično zaustavlja svojega pajdu i učitelja, i Sanader ostaje čak bez članstva u stranki kojoj je predsjedao. U međuvremenu boluje, putuje, traži posao predavača, tko zna čega, u Americi i drugdje, osjeća se užurbana i nervozna aktivnost, redaju se optužbe za korupciju, organizirani kriminal, zloporabu položaja i ovlasti; fiktivni računi, prisvajanje desetaka milijuna državnoga novca, nezakonito stjecanje imovinske i neimovinske koristi, spominju se nepodopštine s Hepom, s Fimi-mediom, skupocjena zbirka satova itakodalje.
Sanader ovoga listopada oživljava zastupničko mjesto u Saboru, računajući vjerojatno da će mu trebati imunitet.
Njegov povratak u sabor postaje farsa sama po sebi. Sada mu evo oduzimaju imunitet,
on navodno bježi iz Hrvatske, istražni sudac traži uhitbu, jednomjesečni istražni pritvor, raspisuje se preko Interpola međunarodna tjeralica, čeka se dok ovo pišem ekstradicija iliti izručenje, najavljuje mu se i do 18 godina robije, redarstvenici mu u kući provode premetačinu. Uglavnom, po dobrom, uhodanom hrvatskom običaju, žutotisni, strvinarski, inkvizitorski, a i oni ostali mediji već su ga osudili. Svi su jalnuši, koji nisu bili tako spretni u pljački, nestrpljivi, hoće žurno suđenje, hoće spektakl, circenses.
Ali ova navodno hrvatska država nije ništa bolja negoli njezin dojučerašnji kancelar. A umirovljeni šef države Mesić nije ništa manji zločinac od našega Ive, dapače. Tko će njemu suditi u ovoj lažnoj Hrvatskoj? Nitko! Čuvaju ga unutarnji i vanjski dušmani hrvatskoga naroda i države. Tek kada stvorimo pravu državu, bit će u njoj i pravo pravosuđe, prava pravda, prava policija, pravi sudovi i prave, pravedne, drakonske kazne. U međuvremenu, ne ću plakati ako se Sanader neko vrijeme bude morao potucati po bijelomu svijetu u bijegu od nekakve, ove tobožnje pravde. On je to priredio beskrajno boljemu od sebe, junačkom, pobjedničkom generalu Anti. Neka sad malo ispašta. Valjda će vrlo brzo biti vraćen, koliko god se mnogi bojali njegovih otkrića. Ipak, ne želim mu izručenje u državu kojom vlada režim Joco-Jaco, vlast kojoj i samoj treba suditi. Sudit ćemo vam svima kad dođemo na vlast, popraćenu primjerenim ovlastima.
Doći će dan časti i slave, doći će dan kada ćemo se oni pravi okupiti u Zagrebu, bit će vas iz svih krajeva najljepše nam Domovine, iz svih krajeva u koje su vas prognali nenarodni režimi! I tu ćemo ponosno i muževno uzviknuti: Dosta je bilo!
Ne tužimo se, naprijed u boj! Tko se odlučno s uvjerenjem bori, taj izgubiti ne može! Tako nam veliki Bog pomogao!
Borba se nastavlja! Za Dom Spremni!
Mladen Schwartz
