Hrsvijet.net/
Konačni slom/ 05 Lipanj 2014
Benjamin Tolić
Konačni slom
Tako im je lijepo bilo! Čim su osvojili državnu
vlast, prionuli su na ostvarivanje obećanja da će „zacrveniti cijelu Hrvatsku“.
Akcija je počela vulgarno. Na provokativnu dvoumicu: Tuđman ili
Tito? novi su vlastodršci, SDP-ovci i njihovi klijenti, spremno odgovarali:
Tito. Obični ljudi nisu vjerovali svojim očima i ušima. Otkud tako nastrano pitanje?! Kako
Hrvatu može biti draža neprijateljska Jugoslavija nego njegova Hrvatska, obnovljena
u krvi?!
Takva razmišljanja nisu mučila „civilno društvo“
nove vlasti. Ono je, od Vesne Teršelič do Zorana Pusića, znalo što mu je
činiti. Udarnički je otkrivalo „ustaške kape“ i raskrinkavalo pogubnost
pokliča: „Za Dom!“.
Akcija je urodila plodom. „Civilno“ je „društvo“
pomoglo novoj vlasti ušutkati kosti Titovih žrtava, vratiti ih iz hrvatske
svijesti natrag u zabit i zaborav negdašnjih protutenkovskih i rudničkih
rovova, u šumska grobišta, u krške jame.
Tako je ponovno
uspostavljena stara crvena idila.
Tko je u toj idili najviše uživao? Teško je reći. No, zna se tko se najviše
oko nje trsio. Ponajprije pisci „korisne
povijesti“ Tvrtko Jakovina i dva
Goldsteina.
Njih je u stopu pratio, a katkada ih i pretjecao
pravnik, skladatelj i državnik – Ivo Josipović.
On je na četničko-partizanskom derneku u Srbu
humanistički biglisao o „partizanskoj kapi“; iz Tel Aviva je prijetio nekakvoj
„ustaškoj guji“ u Hrvatskoj; iz Vukovara je vodio srpskoga predsjednika Borisa
Tadića u Paulin Dvor; po Zapadnom je Balkanu za srpske osvajačke ratove
okrivljivao „konglomerat pogrješnih politika“; na Brijunima je o hrvatskomu
trošku tri dana tetošio Tadićevu ženu Tanju i njihove dvije kćeri; kao hrvatski predsjednik ponizno je
hodočastio u Banju Luku i tamo vlastoručnom glasovirskom svirkom častio
velikosrpskog satrapa Milorada Dodika.
Što je to? U biti
gnusna politička romanca s davno preminulim velezločincem Titom. Kako su to mogli razumjeti ljudi koji ne
tragaju za skrivenim motivima, kako veterani hrvatskoga Domovinskog rata, ratni
vojni invalidi i njihovi bližnji?
Izgledalo je kao bizarno mahnitanje ideološke
siročadi.
No, nije to bilo
ni bizarno ni mahnitanje. To je, upravo suprotno, u ovim krajevima – da ne
velim: „na ovim prostorima“ – vrlo obično i vrlo racionalno ponašanje političke
svjetine. U to se vrijeme u Haagu posmrtno sudilo Franji Tuđmanu. Mrtvoga su
Tuđmana predstavljala tri generala: Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak.
Očekivala se osuda hrvatske slobode, neovisnosti i suverenosti, kakva je dugo
pripremana u Londonu i Zagrebu. Na vidiku je bio samo „udruženi zločinački
pothvat“. A kada je u žalbenom postupku dignuta zločinačka stigma s Franje
Tuđmana i hrvatskoga Domovinskog rata, ni Partija se ni njezini klijenti nisu
posuli pepelom. U srcu su čuvali Tita.
A onda je, malo-pomalo, Vrag počeo dolaziti po
svoje.
Po Josipa Perkovića, po Zdravka Mustača, po Josipa
Boljkovca, po boljševičke krjeposti koje ti likovi utjelovljuju.
Partija međutim i dalje blebeće svoje
tradicionalne „lijeve fraze“, kao da se nije ništa dogodilo.
Ali više ne može
nikoga zavarati, ni piljarice na tržnici, a kamoli svoje sofisticirane
drugarice – Jelenu Lovrić i Mirjanu Kasapović.
Gospođa Lovrić vidi da se Partija ispraznila od ideja. Svatko misli samo
na svoj osobni ili skupinski probitak. Gospođa
Kasapović razglaba o izbornim porazima i gubitku legitimnosti. Partija je,
veli, izgubila dvoje europske i jedne lokalne izbore, zbog brojnih korupcijskih
afera drastično joj pada ugled kod
birača, a i Vladu podupire malen i sve manji broj državljana. To su, veli, tri
valjana razloga za odstup s vlasti i raspisivanje izbora.
Partijskomu se odstupu s vlasti protivi, naravno,
Ivo Josipović.
On se razložno
plaši da mu u tom slučaju ne bi imao tko organizirati kampanju za predsjedničke
izbore. Zoran Milanović drži da bi njegov odstup s vlasti prije isteka mandata
bio izdaja. On naime vjeruje da bi Partija pod njegovim vodstvom opet
pobijedila na redovnim parlamentarnim izborima. U toj vjeri čvrsto ga podupire
njegova najmoćnija klijentica Vesna Pusić.
A mi?
Što mi o svemu
tomu mislimo? I komu mi vjerujemo, Slavku Liniću ili Zoranu Milanoviću? Neka na
ta pitanja svatko sam sebi odgovori.
Mene inače ne uzbuđuju priče o lupežima. Ali volim
slušati kada pošteni partijski drugovi
pričaju jedan o drugomu. Oni najbolje poznaju jedan drugoga. A ja, kako ne
poznam ni jednoga ni drugoga, obojici
rado vjerujem.
Nipošto zbog oportunosti, nego samo stoga što je ugodno slušati kako napokon, sam
od sebe, poput gnojna čira, puca mit o
partijskom poštenju.
Žao mi je samo što će Partija, kako stvari stoje,
i nakon svoga konačnog sloma još godinu i pol dana mrcvariti naciju.
Benjamin Tolić
******
Komentari (2)
2.- Ante Rokov Jadrijevic · Top Commenter · Brtonigla
Bravo gosp.
Benjamine Toliću !
Nijedna rečenica u Vašem tekstu ovdje nije suvišna
i niti jedna ne nedostaje!
Reply · Like ·
Unfollow Post · 7 hours ago
1.- Goran Mufić · Top Commenter · Ekonomski fakultet Rijeka
odlično
Reply · Like · 1
· Follow Post · June 6 at 9:54pm
