Linić 'ruši Vladu': Glavni razlog moje smjene su INA, Petrović i kredit HBOR-a od 20 milijuna kuna

Dnevno.hr/ Linić 'ruši Vladu': Glavni razlog moje smjene su INA, Petrović i kredit HBOR-a od 20 milijuna kuna/29. svibnja 2014.

Autor: I.Galešić

Linić 'ruši Vladu': Glavni razlog moje smjene su INA, Petrović i kredit HBOR-a od 20 milijuna kuna

 Linić je govorio o 5 točaka razilaženja s predsjednikom vlade Zoranom Milanovićem. O Spačvi, o tome zašto Milanović brani Čavlović Smiljanec, o Ini , HBOR-ovom kreditu tvrtki Mali biskviti d.o.o. i o sprječavanju u provođenju reforma zacrtanih u planu 21.

U nastavku pogledajte kako je konferencija za medije izgledala kronološki:  

   

******

******

Komentari (8):

Orvil MacRiggs · Česti komentator

Pokoljite se međusobno...bando crvena nesposobna!

Odgovor · Sviđa mi se · 1 · Prati objavu · Prije 16 h

Nedeljko Kopac · Tehnička škola Sisak

Zlocinacka organizacija!

Odgovor · Sviđa mi se · 1 · Prati objavu · Prije 17 h

Gordana Šulc · Česti komentator

Savršeno! Savršen je bio nastup bivšeg ministra finacija. Od riječi do riječi osmišljen, protkan dokazima javnih i dostupnih dokumenata sa opsegom odnosa ograničenih između njega i premijera. Sad je jasno da je vrijeme o neiznošenju istine među njima do izbora za EU parlament imalo samo svrhu pripreme ovog savršenog nastupa. Kad vođa opozicije bude morao zatražiti javno glasovanje o podršci ovoj vladi u saboru, bit će zanimljivo tko će od predstavnika SDP-a smjeti dići ruku potpore premijeru, pred građanima ove države.

Ako su iznešeni podaci točni, onda je sadašnji premijer veći psihopat, perfidniji i od monstruma prethodnika. Ali zbog prvi puta viđenog javnog nastupa nekoga iz najvećih vrhova obnašatelja vlasti, ovo je put izlaska ove države iz katastrofe. Ovaj primjer pokazuje da stvarno nisu svi isti i da mnogi koji obnašaju važne funkcije i u javnom i u privatnom sektoru ne sasvijaju kičmu pred bolesnim zahtjevima političkih močnika, vlasnika i gazda, i ne žele kršiti zakon u svom opsegu rada. To je jedini spas za ovu zemlju i zato bivšem ministru financija veliko HVALA!

Odgovor · Sviđa mi se · 3 · Prati objavu · Prije 19 h

Ante Rokov Jadrijevic · Česti komentator · Brtonigla

    Mislim da ste došli do krivih zaključaka, gospođo Gordana Šulc (iako ja nisam gledao taj nastup Slavka Stečajka Linića- jer već godinu dana ne gledam njegovu partijsku TV).

    Ja OSOBNO poznajem S-Linića od 1989.g. A 1991. g. on je bio najodlučnije protiv osnivanja naše riječke 111. brigade i sve je činio da spriječi njen odlazak na ličko bojište.

Kao jedan od tada najmoćnijih u gradu Rijeki štitio je riječke četnike!

Bio je upleten u kriminalnu privatizaciju našeg brodogradilišta "Viktor Lenac", u kojem sam ja bio 2 godine predsjednik sindikata . Prvi je u gradu Rijeke iskoristio tzv. menadžerske kredite da se dokopa dionica vrijednih poduzeća u Rijeki, Voloskom, itd.

Već početkom 1992. g. tvrdio je da Hrvatskoj ne treba brodogradnja (???!), pa se umiješao u sudbinu velikog riječkog brodograditelja "3 Maj" i potom na sve načine kočio njegov rad... o čega se to veliko brodogradište nikad više nije oporavilo...

Nakon povratka na vlast, kao ministar gospodarstva u Račanovoj Vladi, sebi je prisvojio 20-tak Nadzornih odbora najprofitabilnijih poduzeća u Hrv. Primorju, itd. Upropastio je sve čega se primio posla... A mjesec dana prije kraja mandata Račanove Vlade prodao je našu INU Mađarima i to pod vrlo sumnjivim okolnostima !!

Nakon gubitka vlasti, brže-bolje se vratio na svoje stare pozicije u gradu Rijeki i počeo svoju karijeru GANGSTERA... !!

Ostatak ove priče nastavio je nakon povratka SDP-a na vlast. Spretno se zaklonio iz leđa premijera Zorana Milanovića, misleć da će mu Milanović biti marioneta i PARAVAN za nastavak pljačke - ali tu se prevario!

Sada cvili, ali i sikće kao -Grobnička vlaška  zmija u procjepu !! 

A Vi biste gospođo Šulc sada tu grobničku vlašku zmiju sada pustili iz procjepa??

   

Odgovor · Sviđa mi se · Prije 38 min.

U spomen žrtvama Maršala Tita na Bleiburgu i križnim putovima !

Repetitio est mater studiorum !

U spomen žrtvama Maršala Tita na Bleiburgu i križnim putovima ! 

WWW. Semper Paratus Croatiae.com/Ante Rokov Jadrijević

Sunday, September 19, 2010

Alain de Benoist: KOMUNIZAM I NACIZAM

Alain de Benoist

KOMUNIZAM I NACIZAM

Uvodna napomena:

Benevolentnošću Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića iz Zagreba i urednika Prof. dr. Tomislava Sunića, počinjemo s objavljivanjem uvodnih dijelova knjige glasovitog i znamenitog francuskog intelektualca, publicista, esejista i filozofa Alaina de Benoista, 'glavnog predstavnika francuske „Nove desnice“, intelektualne struje koja je razvila opsežnu publicističku djelatnost.....bez kojih se ne može zamisliti duhovni život Pariza i Francuske' (iz predgovora znamenitog i velikog njemačkog profesora dr. Ernsta Nolte-a, kojega lijevičarski medijski huškači redovito etiketiraju kao glavnog revizionista povijesti nacizma i židovskog „Holokausta“ u Njemačkoj - u Europi i u svijetu. No, 'zub vremena' je već (o)davno nagrizao goleme komunističke laži, s kojima su nama kao djeci, omladini, i mladim ljudima ucijepili 'pranjem mozgova' ortdoksni komunistički i judeomasonerijski agitatori i progandisti, tijekom 45.-godišnje Staljinove i Titove epohe 'Velike laži'...

Knjiga Alaina de Benoista 'Komunizam i nacizam', osim opširnog predgovora Ernsta Nolte-a (na 9 stranica), sadrži 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917.-1989.), što je ujedno i podnaslov te knjige malog fomata, na 156. stanica. Osim toga, ta knjiga sadrži i brojne fusnote/futnote, koje ovdje neće biti prenijete, nego samo date u naznakama...

Knjiga se može naručiti direktno kod Nakladnika gosp. Zlatka Hasanbegovića, najbolje putem njegovog e-maila: zlatko.hasanbegovic@pilar.hr 

* * * * * * *

                                              * * * * * * *

1. ogled

Pojava Crne knjige komunizma skupine povjesničara pod vodstvom Stephanea Courtoisa, u povodu 80. obljetnice Oktobarske revolucije, potaknula je u Francuskoj, a potom i u drugim zemljama, veliku raspravu. Djelo, čiji je predgovor trebao napisati Francois Furet, koji je preminuo nekoliko mjeseci prije izlaska knjige, nastoji putem obavijesti kojima se danas raspolaže (opaska A.R.J.: knjiga je na francuskom jeziku tiskana 1998.g., a hrvatsko izdanje je iz 2005.g.), dati precizan i dokumentiran broj ljudskih žrtava, žrtava komunizma.

Procjenjuje se da broj žrtava komunizma iznosi 100 milijuna mrtvih, što je četiri puta više od broja mrtvih koje isti autori pripisuju nacional-socijalizmu.

Ove brojke zapravo i ne predstavljaju veliko otkriće. Od Antuna Cilige i Andrea Gidea do Kravčenka, od Borisa Souvarina do Roberta Conquesta i Solženjicina, mnogi su se autori već zanimali za sovjetski sustav koncentracijskih logora (Gulaga), i to počevši od namjerno izazvane gladi, ako ona već nije bila izravno potaknuta od strane Kremlja. U Ukrajini je od 1921. do 1922. i od 1932. do 1933. godine bilo isprva pet, a potom šest milijuna mrtvih.

Povjesničari su istraživali i deportacije, i to u razdoblju od 1930. i 1953., tijekom kojih je u Sovjetskom Savezu bilo sedam milijuna ljudskih žrtava (kulaci, Nijemci s Volge, Čečeni, Ingušeti i drugi narodi Kavkaza), pa sve do studija milijuna mrtvih u Kineskoj kulturnoj revoluciji i drugdje. Prema ranijim istraživanjima cijena koju nudi Crna knjiga čini se prilično mala: Bilo je čak i puno većih procjena glede žrtava (fusnote: dok Stephane Courtois samo u SSSR-u broj žrtava procjenjuje na 20 milijuna, Zbigniew Brzezinski ih je.... procijenio na 50 milijuna. Robert Conquest... na 40 milijuna, ne računajući još i one poginule u Drugom svjetskom ratu.... Dimitri Panin tvrdi 60 milijuna žrtava, Aleksandar Solženjicin.... govori o 66 milijuna žrtava......).

Zanimljivost knjige je u tome što se oslanja na vjerodostojnu arhivsku građu, većinom iz Moskve, a koja je danas dostupna istraživačima. Zato brojke koje se u njoj navode uopće nisu prijeporne, pa je određeni broj promatrača zaključio da cijena komunizma predstavlja 'najkolosalniji slučaj političkog pokolja u povijesti' (fusnota Martina Malia, 'The Lesser Evil?', ... 1998.), ili da se istina odsad zasniva na 'onom što predstavlja najveći, najkrvaviji zločinački sustav u povijesti'. (fusnota Pierre Chaunu-a.... ). Jednako tako, rasprava se nije toliko vodila oko samih činjenica, koliko oko njihova tumačenja.

Gdje god bili, primjećuje Stephane Courtois, svi su komunistički režimi 'masovni zločin pretvarali u pravi sustav vlasti'. Stoga bi iz toga bilo logično zaključiti da komunizam nije ubijao protivno svojim načelima, već u skladu s njima – drugim riječima, da komunistički sustav nije bio samo taj koji je činio zločine, nego sustav čija je sama bit bila zločinačka.

'Odsad više nitko, piše Tony Judt, neće moći dovesti u pitanje zločinačku narav komunizma' (fusnota: Tony Judt, International Herald Tribune, 23. prosinca 1997.). Tome se pridružuje činjenica da je komunizam ubijao mnogo više nego nacizam, da je ubijao mnogo dulje te da je počeo ubijati prije njega. 

'Metode koje je stvorio Lenjin, a usustavio Staljin i njemu slični, piše Courtois 'ne samo da podsjećaju na nacističke metode, nego su njima često i prethodile'. Samo ta činjenica, dodaje on, potiče na 'usporedna promišljanja o sličnosti režima koji je od 1945. smatran najzločinačkijim režimom stoljeća i komunističkog sustava, koji je do 1991. sačuvao svoju međunarodnu legitimnost, koji je u nekim državama i danas na snazi i ima svoje pristaše po cijelom svijetu'.

Upravo je autor tih dvaju pitanja potaknuo raspravu. Pomisao da bi se komunizam moglo smatrati apsolutno zločinačkim sustavom, i po svemu sudeći ugnjetačkim, i dalje nailazi na žestok otpor. To proizlazi iz moguće usporedbe komunizma i nacizma. Budući da je nastojao približiti ta dva pojma, Stephanea Courtoisa su žestoko napali autori koji su o njegovoj knjizi govorili kao 'intelektualnoj prijevari' i 'promidžbenom činu' (Gilles Perrault), 'poistovjećivanju' (Jean-Marie Colombiani), 'daru poklonjenom Nacionalnoj fronti u trenutku procesa Papon' (Lilly Marcou), 'groznoj proračunatosti velikog trgovca' (Daniel Bensaiid), 'ideološkom pamfletu' (Jean-Jacques Marie), 'prijevari' (Maurice Nadeau), 'nijekanju povijesti' (Alain Blum), pa čak i o 'negacionizmu' (Adam Rayski).

Pritom je znakovita činjenica da se Stephaneu Courtoisu zamjeralo što je napisao da je 'smrt od gladi djeteta ukrajinskog kulaka koji je namjerno natjeran u bijedu od strane staljinističkog režima, jednaka smrti od gladi židovskog djeteta u varšavskom getu, koga je na glad natjerao nacistički režim'.

Može se pomisliti kako zapravo i nije skandalozna ta rečenica, već sama činjenica da se o njoj može raspravljati.

Philippe Petit je išao dotle da je napisao da 'niti svi mrtvi nisu jednaki' (Philippe Petit, Marianne, 10. studenoga 1997.). Međutim, nije precizirao mjerila za prosudbu koja bi omogućila razlikovati žrtve prvog i drugog reda. Već sama činjenica da je danas još uvijek potrebno razjašnjavati što zločin čini zločinom, ili pokazati da su sve žrtve jednake, puno govori o duhu vremena.

(obrada teksta za ovaj blog, A.R.J., 19. sept./rujna 2010.)

Objavio/la SEMPER PARATUS CROATIAE u 21:20 0 komentari Veze na ovaj post

POTREBNO JE ISTRAŽITI TROSTRUKI SABIRNI LOGOR U JASENOVCU

Dragovoljac.com/ Potrebno je istražiti trostruki logor u Jasenovcu/28 Travanj 2014

Autor: Dr. Stjepan Razum  

 POTREBNO JE ISTRAŽITI TROSTRUKI SABIRNI LOGOR

U JASENOVCU

 

Skupina povjesničara sastala se 15. travnja 2014. u Zagrebu, na Fratrovcu, kako bi se dogovorili o obliku zajedničkoga istraživanja trostrukoga logora u Jasenovcu.

Naime, iz literature je poznato da je ustaška vlast osnovala i vodila sabirno polje u Jasenovcu za vrijeme Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.), u kojem je zatvarala sve one koji su bili ugroza mladoj hrvatskoj držav....

i u kojem je, doduše, bilo nehumanih postupaka i pojedinačnih ili skupnih kažnjavanja smrću, ali koje je u biti bilo radno i prijelazno, tj. privremeno sabirno polje.

No, isto tako je poznato, ali tek manjem broju ljudi da je neposredno nakon rata logor u Jasenovcu nastavio postojati pod vlašću novih komunističkih vlastodržaca. Od 1945. do 1948. ondje su zatvarani hrvatski rodoljubi i u njemu su život završili mnogi iz kolona križnih putova.

I nakon 1948., sve do 1951. logor je postojao, ali tada za bivše komuniste, koji su kao informbiroovci postali opasni za Titovu diktatorsku vlast.

Kako je za vrijeme rata zatvor u Staroj Gradiški bio jedna od organizacijskih jedinica sveukupnog logora u Jasenovcu, tako je poslije rata logor u Jasenovcu bio organizacijska jedinica logora u Staroj Gradiški.

Posljednjih godina objavljeno je nekoliko značajnih djela i rasprava o Jasenovcu, te se razvila i široka novinska raspra o pitanju Jasenovca. Kako postoje manipulatori, mitomani i negatori nekih od tih triju susljednih logora u Jasenovcu, navedeni su povjesničari osjetili potrebu za zajedničkim nastupom u hrvatskoj javnosti u njihovu proučavanju i osvjetljavanju.

Tu potrebu osjećaju tim žurnije što je i nakon osamostaljenja Republike Hrvatske velikosrbski jasenovački mit nazočan još u mnogim hrvatskim, zapravo jugoslavenskim glavama, koje nisu uspjele shvatiti da je njihovo jugoslavenstvo zloupotrijebila velikosrbska politika. Stvorenim jasenovačkim mitom velikosrbi i jugoslaveni nastojali su ušutkati svako hrvatstvo, a nijekanjem komunističkoga logora u Jasenovcu žele sačuvati svoje povlastice koje su na tuđoj krvi stečene.

S obzirom na to da je jedna istina, a mnogo laži, navedena skupina povjesničara nastoji raditi na razodkrivanju istine o logoru u Jasenovcu. U tu svrhu osnovat će nevladinu udrugu za istraživanje trostrukog logora u Jasenovcu.

Polazište im nije režimsko, tj. ni ustaško ni komunističko stajalište, već istina koju treba odkriti. Žele nastupiti u javnosti sa zahtjevom prema vlastima da konačno poradi na povratu arhivskoga gradiva iz Beograda, te da izvrši iskapanje posmrtnih ostataka na području samoga Jasenovca.

Dok god se to ne učini postojat će velika mogućnost manipulacija i stvaranja mitova.

Navedeni povjesničari odbacuju unaprijed govor o žrtvama u brojkama, već od vlasti zahtijevaju i sami će raditi na tome, da se žrtve popišu imenom i prezimenom,

i to tako da se jasno znade tko je samo prošao kroz logor, a tko je u njemu smrtno stradao.

Postojeći popis koji je učinilo Spomen-područje Jasenovac ne razlikuje te dvije skupine žrtava.

Dr. Stjepan Razum

Lustracija: Dvije karte za München najznačajnija EU investicija u Hrvatsku

Dragovoljac.com/ Lustracija: dvije karte za München najznačajnija EU investicija u Hrvatsku/ 21 Travanj 2014

Autorica Višnja Starešina  

Lustracija:

Dvije karte za München najznačajnija EU investicija u Hrvatsku   

 

 

Još jedan posebni „uzvanik“ njemačkog pravosuđa, bivši šef jugoslavenske Udbe Zdravko Mustač odletio je za München.

I ako danas procjenjujemo učinke hrvatskog članstva u EU u prvoj godini, moj odgovor je vrlo jednostavan: dvije karte za München najznačajnija su europska investicija u Hrvatsku.

Te dvije avionske karte, prva za Josipa Perkovića, a sada eto i druga za Zdravka Mustača, omogućile su da se u proteklih deset mjeseci jasno pokaže u kojoj mjeri stara komunistička oligarhija zapravo upravlja današnjom Hrvatskom.

U sljedećim mjesecima tijekom suđenja u Njemačkoj, te dvije karte za München omogućit će da se pred sudom prikaže i utvrdi kako je djelovao komunistički represivni sustav u bivšoj Jugoslaviji.

Iz Njemačke stižu najave da se istraga širi i za očekivati je nove europske uhidbene naloge. Uz daljnji njemački poticaj i poštivanje europskih standarda pravne države, dvije karte za München mogle bi postati uvod u proces lustracije sustava, bez kojeg europska Hrvatska nije moguća. Tehnički to i nije prezahtjevna misija. Na nekoliko pažljivo odabranih kaznenih predmeta može se razobličiti cijeli sustav i njegov modus djelovanja. Dakako, pod uvjetom da to čini politički neovisno i profesionalno kompetentno pravosuđe.

Ubojstvo bivšeg direktora INE Stjepana Đurekovića, kojeg je njemačko pravosuđe izabralo kao središnji slučaj kaznenog progona ubojstava počinjenih za račun komunističkog sustava od strane njegove tajne policije, kolokvijalno Udbe, pravi je primjer predmeta koji može razobličiti sustav.

Stjepan Đureković ubijen je u Njemačkoj 1983. godine pa će proces pokazati na koji je način jugoslavenska tajna policija djelovala u drugim državama, uključujući i uhođenja i likvidacije političkih protivnika režima.

Kako je Đureković u vrijeme ubojstva bio i politički emigrant, ali i osoba koja je bila iznimno upućena u financijske malverzacije zlatne komunističke mladeži, kroz postupak će se moći razobličiti i postupanje sustava prema političkim oponentima, ali i (tadašnje) financijske operacije komunističke oligarhije.

Josip Perković nije slučajno izabran kao ključna osoba ovog procesa i nije slučajno onaj zakon kojim je Vlada Zorana Milanovića nastojala u najbalkanskijoj maniri izbjeći izručenje nazvan lex Perković, a ne primjerice lex Mustač, iako je potonji bio u to doba više pozicioniran u Udbi.

Kroz sudski postupak moći će se pokazati ne samo tadašnje djelovanje Josipa Perkovića, koji je osumnjičen za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića, već i kontinuitet tog djelovanja do današnjih dana, kroz staru mrežu u novoj hrvatskoj državi.

I to ne samo obavještajno-policijski aspekti tog djelovanja, već i oni financijski, koji su obično u pozadini svakog djelovanja. Zbog svega toga slučaj Đureković je krunski predmet, a Josip Perković će biti ključna osoba na optuženičkoj klupi.

Dugogodišnja nezainteresiranost za njegov kazneni progon u Hrvatskoj, opstrukcija njemačke istrage, a na kraju i pokušaj sprečavanja njegova izručenja Njemačkoj pod cijenu sukoba s EU, već su pokazale sveprisutnost i kontinuitet te stare mreže u hrvatskoj državnoj vlasti, pravosuđu, medijima. Ali zahvaljujući upravo tom grčevitom pokušaju da se proces protiv Perkovića ne vodi u Njemačkoj, mnoge maske već su pale na domaćoj političkoj sceni.

Prije tog odlučnog „ne“ europskom uhidbenom nalogu, možda ste i mogli vjerovati da Vladu uistinu vodi Zoran Milanović, a ne ljudi koji su ga stvorili.

Možda ste i mogli vjerovati da „nova pravednost“ stanuje na Pantovčaku, dok niste saznali da je ideja o tajnoj pripremi lex Perkovića potekla upravo iz miljea predsjednika Josipovića,

dok vam Predsjednik nije protumačio kako apsolutno nije sporno da sin najtraženijeg njemačkog osumnjičenika za državni terorizam Saša Perković bude njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost.

Bi li sin Saša rekao Predsjedniku da otac planira bijeg izvan EU, kao što su to njemačke službe predmnijevale i informacije o planiranom bijegu podijelio s našim i njemačkim obavještajnim sustavom? Ili bi možda vjerojatnije savjetnik Saša, koji po prirodi svoje funkcije svakodnevno dobiva izvještaje hrvatskih obavještajnih službi, prenio ta saznanja tati?

Kako istraga i dalje traje, nije li sin Saša kao savjetnik Predsjednika za nacionalnu sigurnost i dalje u poziciji da je opstruira?

U jeku operacije spašavanja osumnjičenika Perkovića u najklasičnijoj udbaškoj maniri zastrašivanja je provaljeno u stan Gisele Đureković, udovice likvidiranog Stjepana Đurekovića. To smo saznali iz njemačkih medija.

Za hrvatske medije to uopće nije bila priča. No i to je bilo korisno razotkrivanje hrvatskih medija. Baš kao i DORH-ovo odbijanje da se, kao zastupnik njemačkog državnog odvjetništva žali na presudu kojom je velikogorički županijski sud odbio izručenje Zdravka Mustača.

No s druge strane, presude Vrhovnog suda pokazuju da se najviša sudska instanca u državi može oduprijeti utjecaju stare mreže i da ipak, makar i pod pritiskom, EU pomalo useljava u hrvatski sustav.

Svim otporima i opstrukcijama unatoč, njemački proces za ubojstvo S. Đurekovića počinje i u Hrvatskoj otvarati neke procese koji su još prije godinu dana izgledali nemogući i nevjerojatni. Nevjerojatnim je izgledalo da Zoran Milanović krene u otvoreni politički obračun sa Slavkom Linićem, koji je u financijskom miljeu simbol starog kontinuiteta onoliko koliko je Josip Perković bio u obavještajnom.

Da DORH zakašnjelo i stidljivo ali ipak počinje pokretati istrage koje vode prema Slavku Liniću : najprije Lovrić-Merzel, potom vjerojatno Šegon pa Kalem…

Ono što će proces protiv Perkovića i ostalih značiti za demontažu obavještajne oligarhije bivšeg sustava, proces protiv Linića bi značio za demontažu njegove financijske oligarhije, uz koju hrvatsko gospodarstvo ne može funkcionirati kao europsko tržišno gospodarstvo, odnosno danas više ne može funkcionirati uopće.

Taj se proces danas više ne čini nedostižnim.

Saznanja iz njemačke istrage i njemačkog suđenja mogla bi ga učiniti još vjerojatnijim.

I to bi mogao biti uvod u lustraciju sustava koja je nužna ne samo za društveno već i najdoslovnije za gospodarsko ozdravljenje Hrvatske.

Uostalom, nije Njemačka tako ustrajno inzistirala na procesu protiv Perkovića i ostalih samo zbog pravde za žrtve, još manje zato da bi osudila optuženike. Njemačka je to učinila je to ponajviše zato što s tako premreženim sustavom nije moguće poslovati, nije moguće učiniti ga dijelom europskog gospodarskog prostora.

Zato su dvije karte za München iznimno značajna investicija u europsku Hrvatsku.

Malom pravosudnom intervencijom u prošlost može se osloboditi veliki prostor za budućnost.

Višnja Starešina

Narod.hr