Genocid nad Hrvatima Vojvodine

Davor Dijanović Svibanj 2011.

Genocid nad Hrvatima Vojvodine

Pred nešto više od dva mjeseca političko je i kulturno vodstvo bunjevačkih Hrvata uputilo otvoreno pismo visokim političkim čelnicima Republike Srbije i Republike Hrvatske u kojemu ih je upozorilo na brojne probleme s kojima se ta (‘mala, ali fina’) grana hrvatskoga naroda susreće u svakodnevnome životu.

U pismu je posebno upozoreno na problem asmilacije vojvođanskih Hrvata, odnosno na agresivno promicani projekt stvaranja tzv. bunjevačke nacije, mikronaroda koji bi, dakako, bio dugoročno osuđen na propast, odnosno na asimiliranje u većinski srpski narod.

Potpisnici su pritom napomenuli kako taj projekt ima osiguranu medijsku promidžbu, tj. kako su onim Hrvatima koji subetnonim stavljaju ispred etnonima otvorena vrata svih medija, dok se s druge strane onim Hrvatima koji ne žele pristati na takav (u biti genocidni) projekt uskraćuju sredstva i medijski prostor.

Potpisnici traže od institucija Srbije i Hrvatske zaštitu svojih manjinskih prava.

Pismo u hrvatskoj javnosti nije naišlo ni na kakav odjek, dok je hrvatska (?) Vlada najbolje pokazala što misli o njegovome sadržaju činjenicom da je pred oko mjesec dana u posjet vojvođanskim Hrvatima poslala Slobodana Uzelca. O tome što srbijanska politika misli o zahtjevima vojvođanskih Hrvata ne moramo posebno ni napominjati.

Hrvatski novinari također ne pokazuju previše zanimanja za život Hrvata u Vojvodini. Dok s jedne strane strasno i s puno žara pišu o malobrojnim hrvatskim zločinima u obrambenome Domovinskom ratu, s druge strane besramno šute o zločinima koji su u vrijeme rata počinjeni nad Hrvatima, i to ne samo onima u Hrvatskoj i BiH, nego i u onima Vojvodini.

Štoviše, neki od novinara falsificiranjem povijesnih činjenica žele u svojim novinarskim pamfletima dokazati kako je nad Srbima u Hrvatskoj počinjeno etničko čišćenje - a da je riječ o laži priznat će i svaki hrvatski Srbin s minimumom poštenja. Mi ćemo se u ovome članku ukratko pozabaviti stvarnim etničkim čišćenjem, etničkim čišćenjem divovskih razmjera, onome nad Hrvatima u Vojvodini.

Iako u Vojvodini nije bilo rata, velikosrpska je politika baš tamo nazornije pokazala svoje genocidno lice. Genocidni projekt uništenja hrvatstva u Vojvodini započeo je još za vrijeme Prvoga svjetskog rata, a devedesete je doživio svoje krvavo finale - čitava hrvatska sela izbrisana su s karte Vojvodine, a kako bi se zameo svaki trag hrvatstva nekim od njih su promijenjena i imena.

* * * * * *

Za početak, kao uvod u temu, navodimo rekonstrukciju tragedije hrvatskog naroda u Srijemu u 20. st., koju je u knjizi ‘Svršetak vražjeg stoljeća’ dao hrvatski književnik iz Srijema Vladimir Bošnjak: ‘Srijemski su Hrvati u XX. stoljeću dva puta okrutno kažnjeni.

Nakon I. Svjetskog rata, na silu uvučeni u Jugoslaviju pod srpskim kraljem, ali su nekako uspjeli očuvati identitet, tomu je pomoglo i stvaranje Banovine Hrvatske. No, nakon II. svjetskog rata, srijemski su Hrvati doživjeli od komunističkih vlasti kaznu koja ih je, gotovo zauvijek izbrisala s karte hrvatskog etničkog prostora. Pobijene su tisuće srijemskih Hrvata, rijetki su uspjeli pobjeći, a oni koji su ostali nisu se smjeli činiti živima.

Pogrešno se mislilo da su kažnjavani samo ustaše, ili oni Hrvati koji su aktivno sudjelovali u zločinima koje je ustaška vlast počinila u tih nekoliko godina NDH. Istina je da su poubijani mnogi koji nisu imali nikakve veze sa NDH, pa dakle ni sa ustašama, nego su zatirani po jednom kriteriju - zato što su Hrvati. Onom ne)sretnom ostatku hrvatskog roda u Srijemu, dopušteno je živjeti, ali ništa više od toga. Nisu mogli ući u vlast, mjesta u kojima su još uvijek bili većinski narod bila su na marginama društvene skrbi, a ako je netko htio uću u krug povlaštenih, morao se izravno odreći svog nacionalnog opredjeljenja, što praktično znači da je morao tajiti ili posve izgubiti sve hrvatske atribute: jezik, vjeru i ime.

Tako je u Srijemu Stjepan posao Stevan, Josipa - Joca, Vjeko - Veka i slično, a kod izjašnjavanja je morao reći da je ili Srbin, ili (češće) Jugoslaven.

(...) Sve su hrvatske kulturne institucije u Srijemu ugušene nakon rata, a zgrade i imovina nacionalizirani, jedino je ostao Hrvatski dom u Slankamenu sačuvavši ime i zgradu’.

Do reprize je terora - kao i u mnogim drugim hrvatskim krajevima - došlo u vrijeme Domovinskog rata.

‘Svi će se Srijemci sjećati 1992. godine. Svi: od Šida do Slankamena, i od Petrovaradina do Zemuna. To je godina u kojoj su ponovno doživjeli teror poput onoga iz 1945. godine (...)

Srijem je napustilo više desetina tisuća Hrvata, a najčešći način odlaska bio je zamjena imanja sa Srbima iz Hrvatske. Milošević je to nazivao ‘humanim preseljenjem’, a zapravo se radilo o etničkom čišćenju. (...) U tom teškom času srijemski Hrvati nikoga nisu imali ni iza, niti ispred sebe! U tom teškom času bilu su prepušteni sami sebi, jer nisu imali vlastitu elitu koja bi zagovarala njihove interese kako pred Srbijom, tako i pred Hrvatskom, ali i međunarodnom zajednicom.

Sami na vjetrometini! (...) Srbija, dakako, nije htjela više trpjeti čak ni te, posrbljene Hrvate u Srijemu, koji bi se, jednog dana, ipak mogli nacionalno osvijestiti i zatražiti svoja prava u budućoj srpskoj državi>.


Rukopis velikosrpske politike po pojedinim mjestima


Hrtkovci

Na Jurjevdan 1991. četnički vojvoda Vojislav Šešelj prvi je puta javno pozvao na etničko čišćenje Hrvata iz mjesta Hrtkovci. Radilo se je, u biti, o nastavku genocidnog projekta započetog još znatno ranije. Još u vrijeme Prvoga svjetskog rata srpska je vojska popalila kuće u ovome mjestu, zapalila župni dvor i općinu s arhivom i grantirala crkvu. No, unatoč tome Hrvati su i dalje bili u mjestu najbrojniji narod sve do pred Drugi svjetski rat. U selu je tada živjelo oko 1400 Hrvata, 900 Mađara, 700 Nijemaca, te oko 40 Srba.

Nakon Drugoga svjetskog rata etnička slika je izmijenjena povećanjem broja srpskoga stanovništva. U mjestu je tako 1971. živjelo 1500 Hrvata, 700 Mađara, 700 Srba i 180 Jugoslavena. Prema popisu iz 1981. Hrvati su i dalje najbrojniji narod. Nakon 1991. etnička slika je potpuno izmijenjena. U selu danas živi samo oko 600 katolika, i to uglavnom Mađara. Hrvata u selu gotovo više nema. Dakle, od najbrojnijeg naroda još 1981. g. Hrvati su danas pretvoreni u postotak manji od statističke pogrješke.


Nikinci

Hrvati u mjestu Nikinci proživjeli su sudbinu većine vojvođanskih Hrvata. U ožujku 1993. minirana je crkva. sv. Antuna Padovanskog. Miniraju se dvorišta mjesnih Hrvata. Hrvati su prisiljeni na iseljavanje. Od predratnih 1600 Hrvata danas u ovome nekad većinski hrvatskom mjestu živi njih oko 200.


Ruma

Hrvatima Rume velikosrpska je genocidna politika pokazala što ih čeka ako se ne isele u Hrvatsku na samu Novu godinu 1994. Tada je provaljeno u crkvu Uzvišenja sv. Križa; razbijeni su kipovi svetaca, razbiti i demolirani sporedni oltari, devastiran glavni olar.

Poslije ‘Oluje’ izbjegli krajiški Srbi upadaju u hrvatske kuće, vrijeđaju, prijete, mlate i kradu. Ukratko: pokazuju svu onu kulturu kakvu su pokazivali i u Hrvatskoj za vrijeme okupacije hrvatskih krajeva. Iz Rume se je iselilo 148 Hrvata.


Irig

U Irigu je 10. lipnja 1992. miniran župni ured. Dakako, kao poruka lokalnim Hrvatima. Srbi se nasilno useljavaju u kuće Hrvata i Mađara demonstrirajući pritom svoju naširoko prepoznatljivu kulturu. Iz Iriga i okolice iselilo se je 13 hrvatskih obitelji.


Srijemska Mitrovica

Godine 1992. rimokatoličku župu Srijemsku Mitrovicu pod prisilom je (miniranje kuća) napustilo oko 700 Hrvata.


Petrovaradin

‘Hrvatski Gibraltar’, rodno mjestoga hrvatskoga bana Josipa Jelačića, hrvatski Petrovaradin, još je 1939. bio 100 % hrvatski grad. Nakon Drugoga svjetskog rata u taj se grad - u kojemu je inače najstarija čitaonica i jezuitska gimnazija u Vojvodini, a time i u Srbiji - planski doseljavaju Srbi i Crnogorci, mahom armija i milicija. Već 1984. plan je ostvaren - umjesto latinice u osnovnoj se školi uči ćirilica.

Početkom rata započinje etničko čišćenje Hrvata; oni Hrvati koji ostaju podvrgnuti su torturi i maltretiranju; mijenjaju se nazivi ulica, iskorjenjuje se sve povezano s hrvatstvom. Cilj je sakriti da su Hrvati ikada živjeli na prostoru Srijema.

U gradu danas živi manje od 10 % Hrvata. Od 1939. do 2011. plan je, dakle, ostvaren: broj Hrvata je smanjen za 90 %


SrijemskaKamenica

Srijemska je Kamenica također temeljito pročišćena od Hrvata. Dok
je nakon Drugoga svjetskog rata u njoj živjelo 40 % Hrvata, danas ih živi
manje od 5 %.


Srijemski Karlovci

Iz Srijemskih Karlovca od 1991.-1996. protjerano je 89. hrvatskih obitelji.


Slankamen

U Slankameu je 1991. silovana jedna Hrvatica i premlaćena jedna starica. Započinje premlaćivanje ljudi po kućama, postavljaju se bombe na hrvatske kuće.

U razdoblju od 26. do 30. listopada 1992., rimokatoličku župu Novi Slankamen je napustilo oko 1600 Hrvata. Od prijeratnih 65 % Hrvata, danas ih u ovom mjestu živi samo oko 20 %.


Novi Banovci

Nakon protjerivanja Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata Hrvati su u Novim Banovcima bili većinski narod.

Danas je njihov udio u stanovnštvu oko 3 %. Katolička je crkva 1995. uništena.


Beška

Prije srpske agresije na Hrvatsku, u Bešci je živjelo 23,5% Hrvata. Tijekom 1992. g. rimokatoličku župu Beška je zbog nasilja i pritisaka velikosrpskih ekstremista napustilo oko 850 Hrvata. Udio Hrvata u ukupnom stanovništvu danas je oko 8 %, dakle skoro tri puta manji nego prije rata.


Golubinci

Prije srpske agresije na Hrvatsku, u Golubincima je živjelo 39,5% Hrvata. Nakon etničkog čišćenja ovog sela od Hrvata, u selu je od prijeratnih 2500 ostalo samo 899 Hrvata. Njihov udio u stanovništvu je oko 15 %.


Zemun

Iseljavanje Hrvata iz Zemuna je krenulo za vrijeme Jugoslavije. Pripajanjem Beogradu, proces se ubrzao. Dolaskom na vlast Slobodana Miloševića, 1986. godine, iseljavanja dobivaju novi zamah, a za srbijanske agresije na Hrvatsku uvjeti za život su postali nepodnošljivi mjesnim Hrvatima.

U razdoblju od od 26. do 30. listopada 1992. godine, Zemun je napustilo oko 1200 Hrvata.

God. 1921. Zemun je imao oko 20 000 žitelja - oko 70% bili su Hrvati. Danas Zemun ima više od 200 000 žitelja, a procjenjuje se da Hrvata ima samo oko 5%.


Šid

Od 7000 Hrvata, tijekom rata iz Šida je protjerano njih 5000. Daljni komentar je nepotreban.


Kukujevci

Kukujevci su primjer totalnog uništenja hrvatstva u Vojvodini. Prije Domovinskog rata u selu su živjeli gotovo isključivo Hrvati. Hrvata danas u tome selu više nema. Naime, iz toga je sela istjerano cjelokupno hrvatsko stanovništvo! Naziv sela promjenjen je u "Lazarevo".


Gibarac

Selo Gibarac prije rata bilo je, kao i Kukujevci, naseljeno gotovo isključivo Hrvatima. Danas je udio Hrvata u ukupnom stan. manji od 7 %. Kako bi se uništio svaki trag hrvatstva u selu, novonaseljeno srpsko stanovništvo odlučilo je krajem 2007. promijeniti ime sela u Dušanovo.

* * * * * *

Uz sve navedeno, valja napomenuti da je u skoro svim mjestima s većinskim hrvatskim življem počinjeno jedno ili više ubojstava:

u Hrtkovcima je masakriran mladi Hrvat Mijat Štefanac, u Moroviću braća Abijanovići, u
Kukujevcima tročlana obitelj Oskomić i Tomić, u kojoj je zaklana starica od 80 g., u Golubincima mlada djevojka Marija Purić, u Petrovaradinu - Marko Holik i Martinović.

Tijekom rata tako je samo iz Srijema protjerano više od 30 000 Hrvata, a iz cijele Srbije njih oko 45 000. A prema demografskoj studiji dr. Anđelka Akrapa, koja je 2008 g. objavljena u časopisu "Pilar", broj Hrvata u Vojvodini se je od 1961. do 2002. smanjio sa 145.341 na 56.546 ili čak za 61,1 %.

Takvo rapidno smanjenje broja stanovnika na prostoru gdje nije bilo rata ne može se označiti nikako drugačije nego kao genocid.

Nad Hrvatima u Vojvodini napravljen je genocid za kojega nitko nije odgovarao. A s obzirom da predsjedavajući sudac u procesu protiv Šešelja tvrdi da Šešelj nije poticao na iseljavanje Hrvata, moguće je nitko ni ne bude kažnjen, čak ni simbolički (s obzirom da haaški sud nije nadležan za kazneno djelo genocida).

Današnji projekt stvaranja bunjevačke nacije samo je nastavak genocidne politike drugim sredstvima.

S obzirom da je riječ o projektu kojega podržava i službena srbijanska politika (a ne treba sumnjati da i EU-ropske glaveštine znadu ponešto o tome genocidnom projektu, baš kao što su znale i za Miloševićeve planove devedesetih!), očekivano je da srpske institucije tamošnje Hrvate ne će uzeti pod zaštitu. No, pravo je pitanje: zašto odnosno za čiji račun šuti hrvatska vlast?

Zašto se jedino o srpskoj manjini govori kao o "mostu" između Hrvatske i Srbije, dok se o hrvatskoj manjini u Vojvodini šuti?

Je li razlog toj šutnji možda činjenica da hrvatskom politikom i dalje drmaju biološka i ideološka djeca Tita, Bakarića, Đilasa i njima sličnih protuha, koje su nakon 1945. teritorijalno osakatile Hrvatsku velikodušno darovavši Srbiji hrvatske krajeve Bačke i Istočni Srijem?

Ili se šuti radi činjenice što projekt "jugosfera" podrazumijeva samo usklađene tonove između hrvatskih i srbijanskih jugosferaša?

Kako bilo da bilo, račun po većoj ustaljenoj tradiciji plaćaju Hrvati.


Davor Dijanović

SUDE MI –u Udbomafijaškom hrvatskom „krivosuđu“ - 11.dio -

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing., Brtonigla 15. maja/svibnja 2011.

To all to whom it may concern!

SUDE MI –u Udbomafijaškom hrvatskom „krivosuđu“

- 11.dio -

Uvodna napomena:

Nakon punih godinu dana, naša ‘pravosudna-krivosudna’ imperija mi je uzvratila udarac: u jednom danu sam dobio dvije presude Općinskog suda u Bujama i obe porazne za mene. A što sam drugo i mogao očekivati od njih?!

Danas objavljujem svoju drugu Žalbu, koja je kraća i manje zamorna za čitatelje, a i pisana je u ležernijem publicističkom maniru. Tako ona može poslužiti kao uvod u prvu Žalbu, koja je ionako sastavni dio druge Žalbe, ali u njenom privitku, odnosno separatu.

A.R.J.

* * * * * *

OPĆINSKOM SUDU U BUJAMA 13. maj/svibanj 2011.

za: ŽUPANIJSKI SUD U PULI

Na posl. br. P-244/05-49

Pravna stvar:

Tužitelj-protutuženik: OPĆINA BRTONIGLA; zastupana po punomoćnici

Ivani Orkić, odvjetnici u Umagu

Tuženik-Protutužitelj: Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.,

iz Brtonigle, Kovri 25

Umješač: Vittorino Melon, Brtonigla, Kovri 23, zastupan po

Punomoćnici Ivani Orkić, odvjetnici u Umagu

Radi: predaje u posjed nekretnine i utvrđenja

Ž A L B A

u 3 primjerka

bez priloga

Protiv Djelomične presude Općinskog suda u Bujama, po sutkinji Jasni Gašparović, kao sucu pojedincu, posl. br. P-244/05-49 od 20. svibnja 2010.g., izjavljujem žalbu:

- zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka;

- zbog pogrešno, nepotpuno i tendenciozno utvrđenog činjeničnog stanja;

- zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

- jednostranog, odnosno pristranog manipuliranja procesuiranim činjenicama, kako bi se pogodovalo tužitelju-protutuženiku Vittorinu Melonu i njegovoj punomoćnici Biserki Radolović iz Pule;

Budući da je sutkinja Općinskog suda u Bujama Jasna Gašparović još prošle godine, točnije 20. svibnja 2010.g., tijekom čitanja dvije presude u dva odvojena, ali i skoro identična sudska predmeta: P-171/04 i P-244/05 koje je održano 6.maja/svibnja 2010.g. iznenada priopćila meni da je ustanovila neku grešku u predmetu P-244/05, jer tužitelj Općina Brtonigla nije (bila) vlasnik dijela mog dvorišta, koje je – pazite sad! – prodala mom susjedu Vittorinu Melonu (inače tetku našeg 'Velikog šerifa' Općine Brtonigla Franco-a Cattunara), te da je stoga odlučila donijeti samo DJELOMIČNU PRESUDU, konačno sam shvatio pravu dimenziju čitave te prljave sudske farse, odnosno te balkansko-turske lakrdije kojoj sam bio izložen u Općinskom sudu u Bujama punih pet godina !!

Dakle, kakav kolosalni sudsko-'krivosudni' OKSIMORON !!

Da netko moćan u Poglavarstvu naše Općine Brtonigla (a to je Franco Cattunar, polupismeni predsjednik Općinskog vijeća Brtonigle, inače član IDS-a) proda zemljište (dio mog dvorišta, ograđenog visokim i vrlo solidnim kamenim zidom starim 150 godina), zemljište koje u vrijeme podizanja ove Tužbe nije bilo općinsko, i to proda svom bliskom rođaku (svojem tetku Vittorinu Melon i svojoj teti Valeriji Melon, rođenoj Cattunar), a onda Općinski sud u Bujama presudi da ja za sve to moram još i nadoknaditi parnične troškove tužitelju OPĆINI BRTONIGLA ..... Kako se zove takvo 'krivosuđe'?

Takvo se 'krivosuđe' može zvati samo Udbo-mafijaško 'krivosuđe' !!

(to sam napisao prošle godine, 22. maja/svibnja 2010.g. – da se ne zaboravi! - i objavio na svom pomoćnom blogu OHRANA Semper Paratus pod naslovom: „SUDE MI – u UDBOMAFIJAŠKOM HRVATSKOM 'KRIVOSUĐU' – 9.dio“ i istog časa kao obavijest poslao Uredu Vlade R.H., ambasadoru EU gosp. Paulu Vandorenu, Njemačkoj ambasadi, Zgb., Američkoj ambasadi, Zgb, itd., ukratko: To all to whom it may concern! ).

Na kraju sam (na str.3. tog svog teksta dodao i ovo, citiram: 'U svom Rješenju P-244/05-47 sutkinja Jasna Gašparović mi nalaže da kao tuženik-protutužitelj ispravim svoju Protutužbu u točki III., na način da postavim jasan i određen protutužbeni zahtjev, u smisli čl.186., st.1. Zakona o parničnom postupku, u roku od 15 dana .... jer će u protivnom sud odbaciti protutužbu u tom dijelu...

E, pa ja to neću učiniti !! I to iz dva razloga: Prvo, ja sam nju, sutkinju već na početku prvog suđenja u identičnom (!!) predmetu P-171/04 odmah upozorio da je cijelo to suđenje potpuno bezpredmetno, jer je u zadnjih pet godina Melonov nećak Franco Cattunar izvršio (uz pomoć dva udbomafijaška odvjetnika, Slaviše Perovića i Ivice Senjaka, op.a.) niz izmjena u mojem dvorištu, a i u susjednom vrtu Vittorina Melona, pa potom i u njegovom 'dvorištu', da je čitava polazna situacija stubokom izmjenjena. Naime, svemoćni i samovoljni 'Veliki šerif' Brtonigle, Melonom nećak, polupismeni Franco Cattunar je još dva puta otkidao dijelove mog dvorišta, najprije za još 126m2, a onda i svih 196m2, pa nema smisla ni počinjati sa starim suđenjem! Dakle, oduzeli su mi ukupno 210m2 mog dvorišta, kojeg imam u svom posjedu od 1975. g. (35 godina!), a sada mi lakrdijaški sude za samo prvih 14m2, koje su mi oduzeli prije osam godina! No, sutkinja Jasna Gašparović se na to oglušila. Valjda: 'befehl ist befehl !'.

Drugo, ja više ne želim učestvovati u ovakvim balkansko-turskim lakrdijama i sudskim farsama u Općinskom sudu u Bujama. Već sam na tom suđenju rekao sutkinji Jasni Gašparović da je Tužba protiv mene jedno obično političko suđenje (!!) i da to nema nikakve veze s pravosuđem, a još manje s pravdom, te da se taj predmet ne može razriješiti u sudnici Općinskog suda u Bujama, jer ja taj Sud odavno smatram i u svojim Žalbama i publicističkim člancima nazivam 'Udbomafijaški sud', jednako kao što i našu Općinu Brtoniglu uvijek i svuda nazivam 'Udbomafijaška Općina Brtonigla'! Rekao sam joj da ću ja to razriješiti na drugim mjestima, a za početak na svojim blogovima na Internetu....

.... jer tamo nema više UDBO-komunističke cenzure!

Ukratko, ne pada mi na pamet da ja prihvatim ulogu statista u toj njihovoj Udbo-mafijaškoj sudskoj farsi!

Sve ostalo sam već odavno rekao u svojoj 'Uvodnoj besjedi' za suđenje 2. listopada 2006.g. na Općinskom sudu u Bujama u ovom sudskom predmetu P-244/05, te još i u našem zajedničkom članku o istom problemu: 'Politizacija, medijska spekulacija ili kriminalizacija?', kao naš zajednički odgovor načelniku Općine Brtonigla Dorianu Labinjanu, objavljen u 'Glasu Istre' 24. veljače 2007.g.

Smrt Udbomafijašizmu – Sloboda hrvatskom narodu !

Semper Paratus Croatiae

Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

(poslano na 12 adresa!)

(završen citat)

* * * * * *

Držim da sam vrlo jasno pokazao o čemu se ovdje zapravo radi – o totalnom mješanju prljave udbomafijaške politike u naše pravosuđe (da ne bi bilo zabune i/ili zamjene značenja te stalno zloupotrebljavane riječi 'pravosuđe', dajem ovdje i englesku riječ 'justice', kao i italijansku riječ 'giustizia'. Naime, ja držim da je kod nas, kao i u većini bivših komunističkih država, odnosno 'republika' tzv. 'Pravo' sluga prljave politike, dočim je Pravda u službi vječnog Boga ! Drugim riječima, tzv. 'Pravo' je privremena i prolazna stvar političkih režima, koje se mijenjalo kao na tekućoj traci epoha, dočim je Pravda iskonski princip, odnosno počelo svijeta od svog ljudskog postanka!).

* * * * * *

Podvlačim ono što je sutkinja Jasna Gašparović napisala nastr.3. (sasvim pri dnu) i str. 4., alineji 2. i 3. svoje Djelomične presude P-244/05-49, od 20. svibnja 2010.g., a obrazložila tek godinu dana kasnije, a koju sam ja primio tek 02. maja/svibnja 2011.g. (!!):

'Budući da Vittorino Melon nije stranka u ovom postupku, sud nije prihvatio u istom postupku raspravljati o protutužbi u odnosu na njega, u smislu odredbe čl. 189., st.1. ZPP-a, pa je spomenutim Rješenjem od 21. svibnja (?) 2010. godine razdvojio postupak po protutužbi protiv umješača Vittorina Melona, dok je o protutužbenom zahtjevu u odnosu na tužitelja-protutuženika Općinu Brtonigla odlučeno raspravljati ZAJEDNO sa tužbom u ovom postupku'.

Ako sam dobro razumio ovu nejasnost, odavde pa naprijed smo raspravljali obe tužbe protiv mene ZAJEDNO, tim više što je Vittorino Melon ostao na toj sudskoj raspravi do kraja, a i njegova nova punomoćnica Biserka Radolović, odvjetnica iz Pule. Ako je tako, onda ja nemam potrebe za daljom elaboracijom ovog sudskog spora, nego ovdje i sada prilažem svoju ŽALBU na posl. br. P-171/04-19, koju sam dovršio jučer, 13. maja/svibnja 2011. koju dajem u privitku, odnosno separatu. U njoj je ova ista stvar mnogo podrobnije (a ne samo 'djelomično'!) obrađena.

* * * * * *

Budući da je sutkinja Jasna Gašparović U POSLJEDNI ČAS uočila golemu ZBRKU s ovim sudskim predmetom P-244/05, koja je vladala punih pet godina – to jest da u trenutku podizanja tužbe protiv mene Tužitelj-protutuženik OPĆINA Brtonigla NIJE BILA VLASNIK predmetne nekretnine, to ja skromno PREDLAŽEM da se Tužba OPĆINE BRTONIGLA naprosto – UKINE i čitav predmet PONIŠTI !

Sasvim privatno mislim da je SRAMOTA da je to Općinski sud u Bujama dokučio tek nakon 5 (pet) godina, a još je veća SRAMOTA da joj je to uspio podvaliti ZOU Slaviše Perovića iz obližnjeg Umaga!

Ono što mi još uvijek NIJE JASNO je to da meni sve to sada sutkinja Jasna Gašparović pokušava naplatiti, odnosno staviti na teret, svojom Odlukom o troškovima (na str 6, posljednji pasus/stavak).

I posljednje, ali ne i manje važno: dok se u Hrvatskom Saboru predsjednica hrvatskeVlade gospođa Jadranka Kosor svim snagama i žilavo bori da progura novi zakon o nezastarijevanju ratnog profiterstva i pretvorbeno-privatizacijske pljačke bivše društvene i državne imovine, bit će joj vrlo dragocjeno čuti kako se u Općinskom sudu u Bujama radi upravo suprotno tome – brani se pretvorbeno-privatizacijska pljačka Franco-a Cattunara i njegovog tetka Vittorina Melona, kao i njegove žene Valerie Catunar-Melon. A tu spada i Melonov zet Adriano Dešković. Onaj Dešković koji se skupa sa svojim 'kunjadom', odnosno šogorom Franco-om Cattunarom 1986.g. (kada sam ja završio u hitnoj pomoći i bolnici u Izoli - zbog iznenadne bolesti astme!) pokušao 'na brzaka' dočepati moje (bivše) štale i mog velikog vrta, koji sam imao u najmu još od 1976.g.). On je kao konobar pokušao u mojoj velikoj dvorišnoj kući k.č.br. 315/2 sa dvije velike štale otvoriti svoju oštariju-restoran

(O tome postoji pisani dokument u ovom spisu).

A koliko su samo u posljednjih desetak godina oni u našim Kovrima kod Brtonigle 'kupili' nekretnina: bilo kuća, štala, vinograda, oranica, itd., a sve to u bescijenje! I to nakon nekoliko poništenih natječaja. 'TKO JE JAMIO, JAMIO JE'! O tome mnogo zna i ministar poljoprivrede Petar Čobanković. I saborski odbor za predstavke i pritužbe (naše pismo od 20. rujna 2006.) I (bivši?) Ured za državnu upravu. A ovo je samo jedna mala priča o tome. Mnogo veće priče smo nas trojica opozicijskih političkih čelnika Općine Brtonigle ispričali javnosti još davno (od 2003 do. 2007.g.), naročito opširno smo dvaput to ispričali domaćoj javnosti na stranicama Novog lista iz Rijeke, koje je naknadno objavio i naš lokalni Glas Istre.

Međutim, ništa se nije dogodilo, jer sve štiti i pokriva Općinski sud u Bujama. Dvaput sam energično tražio smjenu i sadašnje predsjednice tog suda gospođe Margarete Vivode, ali i nju netko moćan štiti. Toga ću ovaj put izaći i u širu međunarodnu javnost. I kao i dosad, sve ću objaviti na svom pomoćnom blogu OHRANA Semper Paratus. Jer, 'javnost je smrt za mračne snage', zar ne?

Neka se zna da nas još ima i da i mi 'konja za trku imamo!'.

******

Slijedom izloženog, predlažem da se ovu moju Žalbu, zajedno sa cijelim spisom, proslijedi Županijskom sudu u Puli, kojemu predlažem da pobijanu Presudu i Rješenje preinači, na način da se tužitelja-protutuženika odbije s njegovim tužbenim zahtjevom, a udovolji protutužbenom zahtjevu tuženika-protutužitelja, podredno, istu ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odluku.

. Bilježim se sa štovanjem!

Brtonigla, 15. svibnja 2011.g. Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing.

DNA:

- Predsjedniku Vrhovnog suda R.H. gosp. Branku Hrvatinu;

- Predsjednici Vlade R.H. gospođi Jadranki Kosor:

- Ambasadoru USA, Zagreb;

- Ambasadoru Republike Njemačke Zagreb;

- Ambasadoru EU, Zagreb;

- Hrvatskoj javnosti;

- To all to whom it may concern !

Dr. Ružica Ćavar U kakvoj Hrvatskoj živimo

HaKaVe.org./U kakvoj Hrvatskoj živimo?/ Nedjelja, 01. svibnja 2011.

Dr. Ružica Ćavar U kakvoj Hrvatskoj živimo (Račanovoj ili Bobetkovoj?)

Kao što bi trebalo biti poznato 29. travnja, je bila 8. godišnjica smrti stožernog generala Hrvatske vojske Janka Bobetka, a također istoga datuma i 4. obljetnica smrti predsjednika SDP-a Ivice Račana. Dobro se sjećamo da između ova dva života, posebno vezano na smrt generala Bobetka, postoje i značajne uzročno-posljedične korelacije. Znamo da je Ivica Račan bio cijeloga života kamen temeljac komunističkoga sustava u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj i udarna šaka u slamanju Hrvatskoga proljeća 1971./72. godine, te da je u novom buđenju i javnom očitovanju hrvatskoga nacionalnog duha, u vidu vodeće uloge prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana pri osnivanju političke stranke HDZ-a, nazvao tu stranku "strankom opasnih namjera". Također znamo da nije htio sudjelovati sa svojom strankom SDP-om u donošenju Deklaracije, usvojene u Hrvatskom državnom saboru 25. lipnja 1991. godine, o suverenosti Republike Hrvatske. Tada je Ivica Račan, sa svojom partijom, napustio saborsku sjednicu. Nadalje, prijelomne 2000. godine, kada je na čelu koalicije preuzeo vlast 3. siječnja, osim masovnih čistki HDZ-ova kadra u svim institucijama i na svim područjima političkog, kulturnog i gospodarskog života u Republici Hrvatskoj, odmah ukinuo riječ "državni" iz naziva Hrvatskoga državnoga sabora, ukinuo Županijski dom i, što mu je najveći krimen protiv Republike Hrvatske, u Saboru donio pogubnu, nelegitimnu i međunarodno-pravno nelegalnu, Deklaraciju o nadležnosti Haaškoga suda nad unutarnjim vojno-redarstvenim akcijama "Oluja", "Bljesak" i drugima, prekinuvši prethodno iz 1999. godine započeti međunarodni pravni postupak za utvrđivanje nenadležnosti. Bespravno je otpustio iz policijskoga sustava oko 5.000 dragovoljaca, kako bi nesmetano počeo uhićivati generale Hrvatske vojske i druge hrvatske branitelje, na temelju montiranih i lažnih optužbi Haaga, a i pravosuđa u Republici Hrvatskoj, gdje je namjestio komunizmu odane dužnosnike i suce. Nadalje je, zajedno sa sebi odanim, proizašlim iz istoga udbaško-komunističkoga miljea, Stjepanom Mesićem, i sudjelujući u istim tajnim planovima zločinačkoga pothvata protiv države Hrvatske, u okviru plana tajnih službi takozvanih moćnika svijeta, započeo i proveo uništavanje fenomena respektabilne i u svjetskim razmjerima Hrvatske vojske. Preuzeli su i sve medije u Republici Hrvatskoj, te započeli provoditi totalnu detuđmanizaciju, uz sve ostale psihološke manipulacije i prevare hrvatskoga naroda. Uveli su i nove državne blagdane, kako bi izazvali totalnu zabunu i nesnalaženje u narodu. No, najstrašnije, dogovorili su montirane i monstruozne optužnice od strane Haaga. Prvi je bio na udaru stožerni general Hrvatske vojske Janko Bobetko, kad već nije bio na životu glavni zapovjednik Hrvatske vojske i obnovitelj hrvatske države dr. Franjo Tuđman. Dakle, takav i još puno gori, Ivica Račan, preminuo je u 64. godini, 29. travnja 2007. godine. Tko je bio ponosni i dostojanstveni general Hrvatske vojske Janko Bobetko O njemu nije potrebno puno govoriti. Tisuću devetsto sedamdeset i prve godine, kao general takozvane JNA, došao je među prvima pod najžešći udar. Oduzet mu je čin generala, te je bio stavljen u kućni pritvor i izolaciju, uz prismotru cijeloga života. Tisuću devetsto devedesete godine bio je glavni oslonac dr. Tuđmanu u planiranju strategije obrane i oslobođenja Republike Hrvatske. Optužnica od strane Haaga za "zločinački pothvat" zadala mu je najteži udarac u životu. Znamo da je donio odluku da po cijenu života neće dopustiti svoje uhićenje i otpremanje u Haag. Zbog svih tih stresova, preminuo je u 85. godini života, 29. travnja 2003. godine. Dvadeset i devetog travnja 2011., na obljetnicu njegove smrti, o stožernom generalu Janku Bobetku ni riječi ni u kojem mediju, kao da nikada nije ni postojao. O Ivici Račanu, koji je i posredni uzrok smrti generala Bobetka, svi talambasi u svim medijima. Vijence polažu razne delegacije, a i delegacija na čelu sa predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem, a da o hvalospjevima od strane njegove partije i ne govorimo. Hrvatski narode, otvori oči i probudi se! Ti ne živiš u Bobetkovoj, nego u Račanovoj Hrvatskoj! Dr. Ružica Ćavar, predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj