Klub hrvatskih povratnika/febr./veljača 2011
STJEPAN MESIĆ, - primjer političkog licemjerja i izopačenosti…
Kad su krajem 80-tih godina prošloga stoljeća zatitrali prvi valovi nacionalne slobode i državne samostalnosti, hrvatsko iseljeništvo zahvatila je euforija koja je rezultirala spremnošću da se domovinskim snagama, organiziranim u prvim političkim strankama pruži što je moguće veća podrška u radu. Među hrvatske iseljenike dolazili su izaslanici raznih političkih grupacija iz Hrvatske, kao i neki ugledni neovisni pojedinci – svi su bili objeručke dočekivani i ugošćavani.
Nakon prvih višestranačkih izbora i smjene komunističke vrhuške s vlasti, kad je vrh JNA i vodstvo pročetnički orijentiranih Srba u Hrvatskoj, podupirano od Slobodana Miloševića, počelo otvoreno davati do znanja da neće priznati rezultate višestranačkih izbora u Hrvatskoj i njeno osamostaljenje od ostalih jugoslavenskih republika, bilo je jasno da Hrvatsku očekuje rat. Hrvatsko iseljeništvo je prepoznalo taj tijek događaja te je mobiliziralo sve svoje snage kako bi u što je moguće većoj mjeri pomoglo domovinski osloboditeljski pokret u obrani od veliko-srpske agresije. Hrvatski iseljenici pokrenuli su sve svoje snage – od međunarodnih političkih i obavještajnih veza, gospodarsko-trgovinskih kontakata, osobnih prijateljstava s poznatim svjetskim znanstvenim i kulturnim djelatnicima, do najobičnijeg osobnog angažmana i financijskog doprinosa obrani Hrvatske.
MESIĆEVA DIJABOLIKA
Novostvoreni hrvatski politički establishment u Zagrebu ponio se je krajnje nezahvalno prema hrvatskom iseljeništvu (uostalom kao i prema svim ostalim dijelovima hrvatskog naroda koji su se najviše žrtvovali da bi Hrvatska postala slobodna i neovisna). Dijaboličnost ponašanja hrvatskih političara od početka 90-tih godina prošloga stoljeća do današnjih dana najbolje se oslikavaju u osobi Stipe Mesića, svojedobno glavnog tajnika HDZ-a, zatim hrvatskog premijera i predsjednika Hrvatskog sabora te na kraju predsjednika države u dva mandata.
Stipe Mesić je prilikom posjeta hrvatskim iseljenicima diljem svijeta, u nastupima pred njima proglašavao ih je „glavnim stubom hrvatskog naroda“, a pretpostavljajući da će im time ugoditi - predstavljao se praktički kao apologet NDH. Sve je to činio, kako će se kasnije pokazati, da bi od njih izvukao što više novaca.
Krajem svibnja i početkom lipnja 1992., Stipe Mesić je bio u posjeti hrvatskim iseljenicima u Australiji. U Sydneyu, u Klubu hrvatskog društva Panchbowl, primio je dva čeka za obranu Hrvatske, jednog u visini od 50.000,oo au$ kojeg mu je predao predsjednik tog Kluba Nikola Grubišić i drugog u visini od 100.000,oo au$ kojeg mu je predao predsjednik HDZ-a u Australiji Kosta Bosnić. Grubišić mu je, kao što se vidi iz video zapisa, predao i neutvrđeni iznos za podmirenje njegovih osobnih troškova dolaska u Australiju.
*** Video zapis nastupa Stipe Mesića u Australiji (7.45 min) ***
Međutim, ubrzo su se pojavile sumnje o sudbini tih čekova, odnosno novca koji je preko njih trebao biti unovčen. Irena Vukić, tadašnja tajnica HDZ-a u Australiji, u pismu saborskoj zastupnici Veri Stanić iznijela je optužbu da Mesić nije predao ček od 50.000,oo au$ na račun „Unterstuetzung Fonda Kroatien“, nego da ga je pokušao unovčiti na vlastito ime. Također, premda su mu australski Hrvati podmirili troškove turneje u Australiji, kao saborski zastupnik Mesić je iste dodatno „podmirio“ iz blagajne Hrvatskog sabora.Irena Vukić upravo završava knjigu u kojoj će jedno od glavnih poglavlja biti posvećeno iskustvu suradnje sa Stipom Mesićom i njegovom sudjelovanju u prikupljanju novca među hrvatskim iseljenicima u Australiji.
*** Fotokopija čeka na 50.000,oo au$ ***
*** Dopis Irene Vukić saborskoj zastupnici Veri Stanić ***
MESIĆEVO UDBAŠKO PONAŠANJE
Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Stipe Mesić postao predsjednik Hrvatskog sabora, došao je u sukob s Vicom Vukojevićem, dopredsjednikom Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Naime, Mesić je zamjeravao Vukojeviću što ozbiljno istražuje poslijeratne masovne grobnice i Udbine zločine u inozemstvu. U dogovoru s Josipom Manolićem pokušao je onemogućiti Vukojevića u radu. Čak je krajem 1992. nastala sumnja da Stipe Mesić preko tajnika Hrvatskog sabora Anđelka Sikirića i njegova savjetnika Ivana Grčića uhodi Vicu Vukojevića i ostale službenike Komisije. Stoviše, slijedeće godine, premda je Vukojević u međuvremenu bio imenovan voditeljem Sedme (obavještajne) uprave Ministarstva vanjskih poslova (MVP), pojavile i naznake da je Stipe Mesić dao protuzakonito ozvučiti njihove urede.
*** Zabilješka Ivana Grčića o „isljeđivanju“ ***
*** Zabilješka o sumnjama u prisluškivanje Vice Vukojevića ***
*** Zabilješka o zabrani protuprislušne detekcije ureda Vice Vukojevića ***
Takvo ponašanje Stipe Mesića i njegova bliskost s Josipom Manolićem, pobudili su sumnju da je i sam Mesić moguće odranije surađivao s tom zloglasnom organizacijom. Neki dokumenti pokazuju da je to na žalost istina, i to ne samo u pogledu Udbe – već postoje naznake da je imao i neke „bliske susrete“ s KOS-om.
*** Dokument o doušničkoj suradnji Stipe Mesića s Udbom ***
*** Jedan dokument o doušničkim informacijama Stipe Mesića ***
*** Drugi dokument o doušničkim informacijama Stipe Mesića ***
( Stjepan Mesić kao svjedok optužbe u sudnici Haškog tribunala ) MESIĆEVA ZLOPORABA ISELJENIČKOG NOVCA |
|
Sredinom 2008. hrvatski mediji objavili su vijest da je bivši saborski zastupnik i ustavni sudac Vice Vukojević podnio kaznenu prijavu protiv Stipe Mesića zbog manipulacija s iseljeničkim novcem koji je bio pohranjen na račun Generalnog konzulata RH u Münchenu. Vukojević je do tih podataka došao kao voditelj Sedme uprave MVP-a. Vice Vukojević je kaznenoj prijavi priložio niz dokumenata koji potvrđuju osnovanost njegove prijave.
*** Kaznena prijava Vice Vukojevića protiv Stipe Mesića i drugih ***
*** Dokumenti iz priloga Vukojevićeve kaznene prijave ***
*** “Indeks.hr“ o kaznenoj prijavi Vice Vukojevića ***
*** “Slobodna Dalmacija“ o kaznenoj prijavi Vice Vukojevića ***
Stipe Mesić, kao predsjednik države, 2008. uživao je imunitet, pa protiv njega nije mogao biti pokrenut postupak, ali se to nije dogodilo niti nakon što je izgubio pogodnosti tog instituta zaštite od progona. Znači li to da u Hrvatskoj ipak ima „nedodirljivih“?!