HRVATSKI PROSTOR NADE

Mladen Schwartz 29. rujan 2009.

HRVATSKI PROSTOR NADE

Uvodna napomena:

O ovom tekstu: Zagrebački je dnevni „Večernji list“, pod očitim dojmom neprestalnih javnih jadikovki i zapomaganja izazvanih tekućom krizom, u broju od petka, 28. kolovoza 2009, došao na originalnu ideju: „SOS ZA HRVATSKU“ – koči se veleslovima na naslovnici mu. Riječ je, kaže nadnaslov, o „Akciji: Dajmo domovini viziju bolje budućnosti“. U podnaslovu pak precizira se kako VL poziva uglednike „iz svijeta znanosti, kulture, gospodarstva, sa sveučilišta, iz instituta, iz HAZU-a, a naravno i čitatelje...“ (nedostaju još samo prolaznici, ali na njih je pretplaćena TV!), eda bi odredili kakva nam Hrvatska treba i kako do nje.

Odmah u istom izdanju lista, vrlo kratke odgovore na upit o nacionalnom spasu pružaju časni suvremenici poput nezaobilazivih Puhovskog i (Ive) Goldsteina, žene Mani Gotovac, pisaca Brešana (s lijeva) i Aralice (s „desna“), znanstvenika Radmana i Đikića, rektora Bjelice, ministra Primorca, „desnog“ predsjedničkog kandidata Josipa Jurčevića... Tako je stvoren dojam da se spas očekuje od različitih članova društva, pa sve do (umjerene doduše, da umjerenija ne može biti) – desnice.

Imajući tu neuobičajenu širinu na umu, odlučih i sam poslati sastavak na zadanu temu, držeći ga poštenim i iskrenim, pametnim i relevantnim, štoviše, uistinu spasonosnim. Očito sam ipak precijenio liberal-demokratsku toleranciju, slobodu i otvorenost. Nakon bezbrojnih brzoglasnih naziva, eda bih se uvjerio da su mjerodavni urednici uopće dospjeli u posjed poslanog im napisa, te prateći mjesec dana objavljene uzvrate na SOS-vapaj, zaključio sam, naime, kako se golema ambicija postupno olinjala. Prilozi više nisu bili objavljivani u dnevnim izdanjima (gdje su bili predviđeni i obični „čitatelji“), nego samo u subotnjem dodatku „Obzor“......

...... tu su se počeli redati ekonomisti, „znanstvenici“ i „stručnjaci“, dakle oni od kojih se spas, kako pišem u svojemu napisu, upravo ne može očekivati.

Za mislioce, za proroke, tu nije bilo mjesta. Umjesto velikih vizija i smionih rezova – žablja perspektiva, sitničavo cjepidlačenje, puka kozmetika.

Još jednom pokazalo se da je moj način mišljenja i djelovanja – predobar za vladajuće šupljoglavce, mediokritetske mikropolitikante i konformističke pristaše „okvira sistema“.

Ali, ako autori Večernjakova vapaja raspolažu nad-vizijama, koje im omogućuju već unaprijed iz natjecanja isključiti upravo spasonosce, valjda kao demokratski nepoćudne i odveć radikalne, kakvoga smisla još može imati njihov poziv upomoć? I kakvih izgleda pod zadanim propozicijama mogu imati hrvatski državni spas i nacionalno ozdravljenje? Nikakvih. Styrijin austro-Večernjak time je, uz svoju SOS-akciju, ujedno i samu Hrvatsku, koliko do njega stoji, osudio na propast.

Kako bi moj prijedlog ipak dospio do općinstva kojemu su ga večernjakovci, po prokušanoj metodi liberal-demokratske despocije, samovoljno uskratili, donosim ga u nastavku, na prosudbu prijatelju i neprijatelju.

* * * * * *

HRVATSKI PROSTOR NADE

Mladen Schwartz

PREAMBULA.

Da se „Večernji list“, dva desetljeća nakon obnove hrvatske države, osjetio ponukanim u paničnoj SOS-poruci zavapiti za formulacijom nacionalne vizije (cilj) i strategije (sredstvo), te uspostavom „konsenzusa“ (nacionalno jedinstvo oko ciljeva i sredstava), zorno svjedoči o bespućima na kojima smo se našli, i kojima su, umjesto eufemističke „krize“, primjerena imena tek „katastrofa“ i „propast“.

Uzroci ovoga neslavnog stanja mogu se, za sadašnju prigodu, samo naznačiti: mediokritetska demokratska rutina lišena imalo stvaralačkih poriva; posvemašnja marginalizacija i kriminalizacija uistinu spasonosnih elita; susljedno jačanje ropskoga mentaliteta u hrvatskom narodu, sa svim pripadajućim mu učincima: pesimizam i apatija, pasivizam, defetizam, indiferentizam; grizodušje, malodušje, praznodušje; srljanje u nova nadnacionalna samoiščeznuća, u ralje novih i najnovijih gospodara...

SVE NOVO!

Da bi u Hrvatskoj išta uopće krenulo nabolje, materijalno i moralno, duhovno i gospodarski, potrebne su dubinske političke promjene. Potrebno je odvažiti se na razbijanje sakrosanktnog političkog okvira, predstavljenog u vladavini sterilnog parlamentarizma i začaranog kruga partitokracije, u ubogom životarenju od izbora do izbora, praćenom lažnim obećanjima uvijek istih, te ispraznim nadama nepopravljivo naivnih i, napokon, sve dubljim propadanjem u Ništa.

Osloboditi se toga usuda znači odvažno podvući crtu, prestati s mikropolitičkim zahvatima, s promatranjem iz žablje perspektive, s kozmetičkim popravcima i pretakanjem iz šupljeg u prazno.

Potrebna nam je nacionalna revolucija, potrebne su revolucionarne promjene, sveobuhvatne fundamentalne reforme, mora zaživjeti sve Novo!

Takvom rezu, dakako, nisu dorasli olinjali i potrošeni politikanti današnje samoreciklirajuće nomenklature.

PRIJE SVEGA: DRŽAVA. Većina prijedloga za izlazak iz sadašnjega stanja polazi od gospodarstva. Ali politika ima i mora imati primat nad gospodarstvom; ona uostalom i određuje vladajući gospodarski model.

Politike pak nema bez države; a koliko se god nama činilo da imamo državu, dok o Hrvatskoj odlučuju stranci, gospodari, unutarnji i vanjski neprijatelj, dok je hrvatsko pravosuđe u Haagu, zakonodavstvo u Brusselu i Strassburgu, a izvršna vlast posvuda diljem globusa, dok je hrvatsko etničko i povijesno tlo prepolovljeno, dok su nacionalna dobra rasprodana, granice se otvaraju bjelosvjetskim uljezima i stranim narodima i rasama, a ostatci ostataka suverene državnosti tek što nisu dokraja potonuli u EU – o državi ne može biti niti govora.

SPASONOSNE SNAGE.

U njih posve sigurno ne spadaju kompromitirani političari iz zadnja dva desetljeća, bez obzira na stranačku pripadnost. Spas se ne može očekivati od „mladeži“, ali ni „stareži“: potrebni su nam svima mladenačka svježina i polet, kao i zrela mudrost i znanje. No znanje nije dostatno: država „znanja“ skončava iseljavanjem „znalaca“ u zemlje u kojima ih se više cijeni te u kojima bolje mogu razvijati svoje sposobnosti.

Osobito je nepromišljena doskočica o vladavini „stručnjaka“. Stručnjaci su svih profila svakako dobrodošli kao pripomoć zdravoj politici, ali državom moraju vladati stručnjaci druge vrste, muževi politike, nacionalističko-državotvorne elite, samozatajne i asketske, stegovne i poštene, čije napore potiče i usuglašava markantni, karizmatski, tek narodu, Bogu i povijesti odgovorni narodni vođa.

Takve je teško iznjedriti na „slobodnim i poštenim“ demokratskim izborima. Zato se spasonosne elite u prvoj fazi moraju ..... uspostaviti izvanrednim stanjem vladu nacionalnog spasa (zdravlja, sigurnosti...), prepuštajući narodu da im strogo i pravedno sudi tek nakon što su se predstavile svojim djelima. Da bi narodne elite mogle djelovati spasonosno, potrebne su im velike ovlasti, neometane stalnim izbornim prekidima političkog kontinuiteta te zanovijetanjima i ucjenama koalicijskih partnera, oporbe i izmanipulirane „javnosti“. Potreban im je i dostatno dugotrajan mandat, koji bi u našim uvjetima morao iznositi barem 10 godina.

GOSPODARSKI PREPOROD.

Država se ne smije sramiti „miješanja“ u gospodarsko, kao niti u druga područja. Gospodarska je kriza tek izvedenica one duhovno-ćudoredne i nacionalno-političke. Gospodarstvo ne će ozdraviti bez dubinskih zahvata. Uz politički primat, ono se mora potpuno preustrojiti na načelima općenarodne solidarnosti, razmjerne autarkije, oživljavanja proizvodnje i poticanja izvoza umjesto sada dominantne trgovine i uvoza. Narodno gospodarstvo mora služiti narodu, a ne lihvarima, tajkunima i profiterima. Pod okriljem države mora se uspostaviti harmonična sinergija rada i kapitala. Rasprodana se narodna dobra moraju nacionalizirati, a poljodjelstvo sustavno obnoviti na ekološkim temeljima (to predpostavlja postupnu revitalizaciju sela i seljačkog stališa). Tek jaka država bit će kadra, strogim zakonima i djelotvornim pravosuđem, stati na put svim oblicima gospodarskog kriminala, na koje brbljivi parlamentarizam sa svojim medijima ne može reagirati doli nemoćnim, plačnim zapomaganjem.

POLITIČKA OBNOVA.

Hrvatska obnova ne može ostati na planu gospodarstva. Hrvatsku naciju valja homogenizirati, osloboditi ju suvišnih i štetnih podjela svake vrste. Potrebno je, prema mogućnostima, postupno prionuti i zaokruživanju hrvatskoga nacionalnog prostora, etničkog, povijesnog i geopolitičkog, jer je nedopustivo da hrvatske granice ostanu rezultat povijesnih presizanja i otimačine naših neprijatelja. Hrvatska mora uspostaviti i suverenitet nad vlastitom poviješću, da o njoj prestanu odlučivati i procjenjivati ju stranci i neprijatelji, sukladno svojim protuhrvatskim probitcima.

Hrvatska se mora osloboditi pomodnog utopijskog pacifizma, mora za vlastite potrebe obnoviti svoju poniženu i uništenu vojsku, i mora prestati u neslavnoj hrvatskoj tradiciji slati topovsko meso u tuđe, recimo američke ratove, nepotrebno time kvareći i odnose s velikim islamsko-arapskim svijetom. Hrvatska vojska nema što tražiti u postrojbama Nato-pakta kao produžene ruke američkog imperijalizma.

Hrvatska vanjska politika mora biti neutralna, oslonjena na bilateralne odnose sa što većim brojem država, i mora se odreći ulaska u Europsku Uniju, jer dok god ova ostane tehnobirokratska mašinerija za uništavanje zbiljskih naroda, velikih i malih, članstvo u njoj pogotovu za, na žalost malu, Hrvatsku, koja u njoj ne će brojiti ništa osim što će biti adresa za primanje ultimativnih zapovijedi, ravno je nacionalnom samoubojstvu.

Unutarnja sigurnost mora se graditi na strogim i pravednim zakonima, ponovnom uvođenju smrtne kazne za najteže zločine, brzim i učinkovitim pravosuđem, povratkom redarstva na ulice hrvatskih gradova, na kojima ljudski život danas vrijedi manje od lule duhana.

Obitelj valja obnoviti, odgoj novih naraštaja izvući iz zaborava, i kada sve zaživi, doći će čas i za spontanu demografsku obnovu, bez koje su sva rješenja bespredmetna.

DUHOVNO OZDRAVLJENJE.

Nova država mora svome narodu vratiti samopouzdanje, čast, ponos i dostojanstvo. Svojom snagom, djelotvornošću i autoritetom nova će država morati i moći poraditi na postupnom razgrađivanju ropskog nacionalnog karaktera koji se uvriježio u hrvatskoj narodnoj duši. Morat će stvoriti preduvjete za procvat nove, velike kulture, te za uklanjanje ogavnih naslaga hedonizma, bordelizacije, dekadencije. Pogibelj je golema, no gdje prebiva pogibelj, tamo raste i ono spasonosno (Hölderlin, Heidegger), a kineski ideogram wei-ji, kojim se označava kriza, sadrži dva sastojka: „pogibelj“ i „prigodu“ (izgled za nadvladavanje krize).

Činimo što nam je ljudski moguće, a ostalo prepustimo Božjoj svemoći, koja se ne će oglušiti ako iskreno djelujemo pod njezinim okriljem i u dosluhu s njom.

Ne zdvajajmo, dakle, ali doista, zadnji je čas!

Mladen Schwartz

Napomena urednika Bloga:

ovaj tekst je na dva mjesta neznatno cenzuriran, odnosno skraće. ( .... ).

A.R.J.

Izvrsno, prof. Marko Obućina !

AMAC-Hrvati:

(Prof. Marko Obućina vs Miroslav Tuđman) 28 Rujan 2009

Miroslav Tuđman na Patrijaršijskim jezerima

Kada krvoločni komunisti, među kojima su jugoslovenski (hrvatski?) najgori, nisu u prilici likvidirati neku osobu, kakvog svojega možebitnog protivnika, tada ga prešućuju, ignoriraju. Kao da ga nema. To je prva faza, potom ide demonizacija kroz njihovu štampu, zatim ide sud ili likvidacija; svejedno. Jedan od najboljih pisaca XX. stoljeća, sovjetski/ruski pisac Mihail Bulgakov, napisao je remek-djelo svjetske književnosti, roman “Majstor i Margarita”, koji je zasjenio ostalo njegovo književno djelo. U uvodnom dijelu romana, kada se pojavljuju Đavli (Voland i društvo) u komunističkoj Moskvi, ima jedan prizor u parku Patrijaršijska jezera. Na jednoj klupi sjedi mladi pjesnik-komsomolac Bezdomnij i sekretar Udruženja moskovskih pisaca, Berlioz. Pjesnik Bezdomnij je upravo je napisao jedan žestok pamflet u staleškom časopisu moskovskih pisaca protiv Isusa Krista. Kao mlad i napredan pjesnik nada se stanu i pita druga Berlioza mišljenje o svojemu članku protiv Isusa Krista. Za vrijeme razgovora, kako sam rekao, u parku se muhaju Đavli, na čelu s Volandom, a tu je crni mačak-đavao Behemot. Berlioz prvo malo šuti, zatim kaže: «Da, članak je dobro napisan, napisao si kako je Isus bio lopov, preljubnik, kurvar, pijanica, varalica, lažni prorok itd itd. S te strane nema zamjerke, ali... Članak ti temeljito, u biti, ne valja. Ne valja ti zato što pišući da je Isus bio lopov, preljubnik, kurvar, pijanica, varalica itd itd., povlači zaključak da je Isus postojao. Na taj način si priznao da on postoji. U tomu je grješka, moj druže, treba pisati članak kako Isus nije nikada postojao..., jer za nas - komuniste - Isus nikada nije postojao. On je popovska izmišljotina, kako bi lakše pljačkali radni narod. Eto to je...». Bezdomnij je ostao zaprepašten činjenicom kako je pogriješio, kako je izgubio stan. Odlazeći sa sastanka, sretne Berlioz đavla Volanda, koji mu u prolazu reče: «Anuška je već prolila ulje». Berlioz se zamisli, ne shvaćajući rečenicu, i pomisli koliko u današnje vrijeme ima pijanih građana. A ovaj mi je i sumnjiv s druge strane, mora da je stranac. Kakva Anuška, kakvo ulje... Iziđe tako Berlioz na ulicu, hoteći ići na tramvaj, kad tamo neka trudbenica, Anuška, vraćajući se iz trgovina, razbila je bocu ulja: Berlioz se okolizne na ulje i padne pod tramvaj koji mu je odsjekao glavu. * * * * * * U subotu navečer, na agramerskoj komunističkoj televiziji (tzv HTV), koju prisilom moraju plaćati svi građani (zašto ju ne bi plaćali samo komunisti, jugosloveni, srbi, mesićevci?), vidio sam ankete građana o podršci predsjedničkim kandidatima-komunistima. Popisani (popišani) su svi kandidati, ali nema Miroslava Tuđmana. Čak je na popisu onaj jugosloven-hercegovac, koji se još nije izjasnio, mafiozo Bandić. Nalazimo se u prvoj fazi: PREŠUĆIVANJE. Nu! Nije mi jasno misle li oni ozbiljno, to jest smatraju li oni da im je Miroslav Tuđman opasnost. Ne znam. Mislim da ne misle tako jer znaju oni dobro da je sve u njihovim rukama. Njih smeta bilo kakva opozicija njima. Znaju li oni da Miroslav Tuđman nije nikava opozicija NJIMA. Naime, Mirek je i za EU, i za zločinački NATO, Tuđman je i za haaški sud - kao ONI. Svaki put kada ga pozovu na onu svoju televiziju, to su rijetki petci, uvijek Miro kaže kako je «hrvatska vojska činila brojne ratne zločina nad srpskim civilima u tzv. Domovinskom ratu». U čemu je to on onda različit od Josipovića Ive, pokojnog Ante, dalmatinskog partizana? Vjerojatno je u pitanju prenešena mržnja s oca na sina. Oca mrze kao osnivača hrvatske države, a dobro znaju da nikakva hrvatska država u tom smislu riječi trenutno ne postoji. Ovo je samo karikatura bivših Jugoslavija. Sve je u njihovim rukama. Rugaju li se oni? Ne vjerujem, oni su uvijek vrlo ozbiljni! Ili misle da bi Miro Tuđman, eventualnim izborom za predsjednika, mogao nešto promijeniti? Što? Predsjednik nema takve prerogative, a i sumnjam da bi Tuđman Jr htio tako nešto učiniti. Jesu li čitali Bulgakova? Sumnjam, oni stariji u to vrijeme su čitali Statut KPJ ili romane o Simi Šolaji, Titova Sabrana djela, a Bulgakova su mrzjeli kao sovjetskog disidenta, koji to nije bio. Oni mlađi u svojoj neukosti, s fondom riječi ne većim od 500 (u kojem su najviše zastupljene fak ju, brend, stejdž, gej, piar, definitivno, super...), nisu ni čuli za Bulgakova. Mašallah! Prof. dr. Marko H. Obućina, Konjsko Brdo * * * * * Prošireni komentar: Ante Rokov Jadrijević Izvrsno, prof. Marko Obućina ! Sviđa mi se ova stvar! Iako sam odlučni simpatizer gosp. Miroslava Tuđmana, ipak mi se kod njega ne sviđa to što se uvijek samo brani, povlači se, umjesto da napada! Tako će teško pobijediti na predstojećim predsjedničkim izborima! Držim da gosp. Miro Tuđman treba radikaln promijeniti svoju predizbornu retoriku, treba je malo više radikalizirati, jer samo takva retorika pridobiva obične ljude i pobjeđuje na izborima. Dakako, iznimka je bio gosp. Ivica Račan, ali je taj dio posla za njega odradio američki ambasador William Dale Montgomery, njegove petokolonaške „nevladine udruge“ (njih u ono vrijeme čak 15.000 !!) i njegov „vučji čopor“u domaćim tiskanim medijima, kao i Sorošev “čopor hijena“, uz pomoć Pete kolone u domaćim medijima! Međutim, opskurni Stipe Mesić je povrh svega toga, iako u svemu drugom krajnje hendikepiran, pobijedio zahvaljujući prije svega svojoj radikalnoj retorici!! To se moglo i očekivati, jer su njegovi protu-kandidati uglavnom bili cmizdravi (kao dr. Mate Granić) ili previše nejasni ili mlaki, ukratko rečeno - nedovoljno radikalni! Mudri Francuzi, još od vremena velikog filozofa Schopenhauera, imaju izreku: "Qui s'excuse, s'accuse"!!. Upravo to je glavna slabost predizbornih nastupa gosp. Miroslava Tuđmana. Nadam se da će naš dragi Miro Tuđman pročitati s pažnjom gornji maestralni tekst prof.dr. Marka Obućine i da će se složiti s ovom mojom dobronamjernom kritikom. On mora biti duboko svijestan da su mu najbliži „savjetnici“ ustvari neodlučni slabići ili ulizice – a to je isto što i najveći neprijatelji! Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. (hrvatski socijal-radikal)

Radnici MTČ-a preuzeli tvornicu, stavili lokot i organizirali straže

Barkun.hr/ Hrvatska 26. rujna 2009.

Radnici MTČ-a preuzeli tvornicu, stavili lokot i organizirali straže

Nakon četiri dana štrajka radnici MTČ-a preuzeli su tvornicu! Na ulazna vrata u petak navečer postavili su lokot i organizirali radničke straže da čuvaju imovinu te tekstilne tvrtke. - Ni metar konca ne može van iz tvornice. U četiri dana štrajka nije nam se obratio nitko od čelnih ljudi MTČ-a, a nisu niti isplaćene plaće za srpanj za svih 168 radnika. Plaće je zaključno s petkom dobilo 114 ljudi, no odlučili smo da ćemo biti solidarni s onima kojima novac još nije sjeo na račun. Očekivali smo da ćemo u petak od Uprave dobiti odgovor kad će biti isplata, ali nismo. Gazde očito nije briga za nas, pa smo preuzeli tvornicu – kaže predstavnik radnika Stanko Posavec. Kap koja je prelila čašu bile su, kaže, prijetnje otkazima članovima Radničkog vijeća i sindikalistima. Radnike je obilazio samo direktor MTČ-a Vlado Bošnjak, koji ih je zamolio za strpljenje jer da zbog recesije trenutačno nema novca za sve plaće. No, radnici su tražili da pred njih izađe vlasnik najvećeg udjela Branko Težak, u javnosti malo poznati varaždinski poduzetnik, koji je prije osam mjeseci, kupivši oko 20 posto udjela u MTČ-u, obećao bolje dane. - U tih osam mjeseci on je osigurao između 70 i 80 tona pređe za preradu, a naš je kapacitet 50 tona mjesečno. Ono čega smo se na početku najviše i pribojavali, a to je da ga zanima samo atraktivno zemljište u središtu Čakovca, sve je izglednije – prenosi stav radnika S. Posavec. - MTČ najviše duguje državi za poreze i doprinose pa bi bilo najbolje rješenje da nas država i preuzme – ističe B. Posavec. U tvorničkom krugu u ponedjeljak ujutro okupit će se svih 168 radnika. Kako doznajemo, uputit će zahtjev za stečaj jer žele da višegodišnjoj agoniji napokon dođe kraj. – Previše je stresno buditi se svakog jutra s pitanjem imamo li još uvijek radno mjesto – kaže Biserka, koja u MTČ-u radi 26 godina. Nikad, dodaje, nije bilo gore. U krugu tvornice radnici su prošlog tjedna vidjeli braću Ladini, talijanske poduzetnike poznate iz afere u tvrtki Dalmatinka Nova iz Sinja. Je li na pomolu nova promjena vlasništva u MTČ-u? Branko Težak i dalje je nedostupan za komentar. (Večernji.hr)

Komentari (1) anterokovjadrijevic, 27-09-2009 10:32 Gdje ste sada sindikalni paraziti iz Zagreba?! Očito je da se radnicama i radnicima MTČ-a ukazao sam Duh Sveti, koji više nije mogao čekati na naše gnjusne sindikalne centrale, odnosno središnjice! Gdje ste sada sindikalni paraziti iz Zagreba?! Ima pravo gosp. Stanko Posavec (kojeg se nimalo ne ustručavam nazvati - drugom!), kada traži da se njihovo nekoć sjajno poduzeće MTČ ponovo nacionalizira. No, ja bih predložio nešto bolje: neka Vlada Jadranke Kosor smjesta oformi jedan "krizni stožer", koji će se pozabaviti tom tvornicom (na koju su svoje kandže već pružili zloglasna braća Ladini iz Trsta, koji su upropastili sinjsku "Dalmatinku"!). Neka Država otkupi 25 posto dionica MTČ (s pravom veta!)i spriječi novi upad braće Ladini i novu privatizacijsku pljačku). To bi bila najbolja "sanacija" te tvornice i najbolje spašavanje radnih mjesta 168 radnica i službenika. Treba smjesta smijeniti najodgovornije za propast tog poduzeća i nipošto ne ponavljati farsu sa Leom Begovićem u HEP-u. Hvala Bogu, krenulo je krenulo! Tamo gdje ne pomaže Vlada, pomaže Duh Sveti! Tko vjeruje u Boga, lakše mu je u životu. Probudi se moj narode" Ante Rokov Jadrijević, dipl. ing. (hrvatski socijal-radikal)

Ubojstvo mlade Ivane Hodak je državno ubojstvo!

Ante Rokov Jadrijević, publicist, Brtonigla 7./8. okt./list. 2008.

(Semper Paratus Croatiae.com)

Repetitio est mater studiorum!

Ubojstvo mlade Ivane Hodak je državno ubojstvo!

Prekjučerašnje ubojstvo mlade Ivane Hodak, pravnice i odvjetničke vježbenice u Uredu svog oca Zvonimira Hodaka, jednog od najuglednijih hrvatskih odvjetnika i aktualnog branitelja generala Vladimira Zagorca u lažnoj Mesićevoj aferi krađe dragulja iz ministarstva obrane s početka 2000.g. je po svemu sudeći državno ubojstvo!

Zašto mislim i tvrdim da je to državno ubojstvo? Zato što je naređeno, organizirano, sprovedeno i plaćeno s državnog vrha i to iz super-tajnog podruma UDBE ispod Predsjedničkih dvora predsjednika Republike Stipe Mesića! I iz njihovog crnog fonda! Ukratko, nazovi s. M. radi ubojstva!

Zapravo je nevjerovatno kako se režimska štampa, Radio i Televizija, kako ona Mesićeva, tako i ona Sanaderova do iznemoglosti trude odvući pažnju hrvatske javnosti u krivom smjeru. Navest ću ovdje samo (domobranski) Večernji i (judeo-masonerijski) Jutarnji list, srpski Novi list i udbaški Glas Istre, te Hrvatski radio HR1, hrvatsku televiziju HTV, te još i petokolonašku Novu TV. Svi se oni svojski trude stavljati svoje naglaske na sporedne stvari i čisto tehničke okolnosti tog brutalnog ubojstva mlade Ivane Hodak, a nitko od njih ne poteže svoje jače ili najjače karte, iako sve indicije govore da se radi o nama dobro poznatom i već klasičnom državnom ubostvu!!

U Večernjem listu, primjerice, novinarke Deana Knežević i Mladenka Šarić nesuvislo i naširoko brbljaju o tome kako je (inače kilavi premijer!) Sanader „potegao jednako snažan potez dovevši dr. Ivana Šimonovića na mjesto ministra pravosuđa .... koji će ujedno biti prva doista nestranačka osoba u Sanaderovom kabinetu“ (tako brblja Deana Knežević), odnosno Sanader je smjenio Rončevića, ... Anu Lovrin ... Marijana Benka, te ih zamijenio ljudima za koje se čini da bi mogli biti pravi izbor. Vladimir Faber ... Tomislav Karamarko ... Ivan Šimonović ... prvorazredni pravni ekspert“ (tako brblja Mladenka Šarić). Dakle, vrlo se malo obraća pažnja na činjenicu da su u odsudnom trenutku samog ubojstva iz države bili odsutni, u ovom slučaju, svi ključni državni dužnosnici: Predsjednik Mesić na svom najnovijem u nizu čergarenja u Evianu (kao sudionik Prve Svjetske konferencije o politici – moš' mislit važne li face!?), premijer Sanader u Irskoj, na euro-putu i njihovim euro-dnevnicama, sa zadatkom lobiranja za račun EU-a, kako bi uvjerio „svoje irske prijatelje“ da Irci što prije ponište svoj irski referendum protiv Lisabonskog sporazuma, zatim podpredsjednica Vlade Đurđa Adlešić je bila u Londonu (valjda da kupi neke modne krpice!), a s njom i ministar unutarnjih poslova Berislav Rončević, također bio u Londonu, a šef policije Marijan Benko je bio u Americi, skupa s glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, a i novi šef policije, Šibenčan Peran nije bio u Zagrebu, navodno zbog obilaska terena?!

Dakle, okvir za državno ubojstvo mlade Ivane Hodak je bio gotovo perfektno postavljen. I to nimalo slučajno!

Slično je postupljeno i u Jutarnjem listu: zloglasna novinarka Ivanka Toma je naprosto prepričala, odnosno pobrojila sve već poznate sporedne činjenice – i to na bezbojan i nezainteresiran način, toliko netipičan za nju.. K tomu, još se je u svom drugom i paralelnom tekstu zloglasna (MI-6 novinarka!) Ivanka Toma snažno oslonila na tri mjeseca staru prljavu insinuaciju još zloglasnijeg Ive Pukanića iz njegovog i Manolićevog Nacionala da je sve to (ubojstvo Ivane Hodak) plod njene Ljubavi koja uništava posao od 300 milijuna kuna – u koji je navodno (prljavom insinuacijom!) uključen i njen otac, ugledni odvjetnik Zvonimir Hodak!!)

Dakle, nitko – ama baš nitko – osim možda lucidnog Milana Ivkošića u svom kratkom uvodnom osvrtu (pucanj u Državu) u svom Večernjem listu – nije dublje zaorao u mračnu i tajnu stranu tog brutalnog ubojstva. Jedva da je netko malo jače naglasio riječi Ivaninog oca Zvonimira Hodaka, da svi ovakvi zločini u posljednjih deset godine nose isti pečat!

Znači, i ovo je ubojstvo znalački pokrivala tajna politička policija! Drugim riječima, i ovo ubojstvo mlade Ivane Hodak nosi zajednički pečat Pantovščaka i Banskih dvora! Onih koji zajednički štite sve dosadašnje brojne zločine udružene kriminala,odnosno zagrebačke mafije. Logično, jer sve to u svojoj šaci drži sada već ponovo etablirana državna UDBOMAFIJA!!

Evo samo nekoliko dokaza: Mesić i Sanader su – preko svoje stare - pet godina stare Koordinacije između Banskih dvora i Pantovščaka – brzopotezno smjenili (odavno) evidentno nesposobnog Berislava Rončevića, aktualnog ministra unutarnjih poslova, smjenili anemičnu Anu Lovrin, ministricu pravosuđa, smjenili ni krivog ni dužnog a uz to i vrlo friškog šefa policije Marijana Benka (na čije mjesto žurno dovode zloglasnog Udbinog operativca Vladimira Fabera!!), a da istovremeno nisu ni prstom dirnuli u najvećeg krivca – Mladena Bajića, Glavnog kočničara i glavnog manipulatora u našem pravosuđu, dakle, nisu ga smjenili mjesta Glavnog državnog odvjetnika – zloglasnog Du-Bajića!!

Naime, Mladen Du-Bajić je produžena ruka predsjednika republike, opskurnog Stipe Mesića, koji već više od osam godina uzurpira svoje predsjedničke ovlasti i vlada u super-predsjedničkom sustavu, koji je sam uspostavio i to na autoritaran način, koristeći svoju tajnu paradržavnu Udbašku infrastrukturu, koju je postavio iznad službene državne vlasti. S druge strane, Mladen Du-Bajić potpuno kontrolira i USKOK, kojeg drži na vrlo kratkoj uzici: svezanih ruku i svezanih nogu! A nitko se ne buni javno, jer je sistem visokih plaća korumpirao čitavo naše pravosuđe, pod mottom: Maul halten und weiter dienen! Nažalost, rijetki su oni koji su svojom voljom napustili taj sistem!

U ovom slučaju je nama najinteresantniji upravo Vladimir Faber. On će jamačno opet imati isti zadatak: odvući (kako sada već govore) Aferu Hodak na sporedni kolosjek, kako bi odvukao pažnju (režimske!) javnosti od prljavih mafijaških sveza predsjednika Stipe Mesića sa (pravomoćno osuđenim) kriminalcem Hrvojem Petračom. Upravo onog na kojeg je gosp. Zvonimir Hodak jasno asocirao kao glavnog organizatora ubojstva svoje kćeri Ivane Hodak. Uostalom, još nismo zaboravili da je kriminalac Hrvoje Petrač financirao Mesićevu predsjedničku kampanju! A nije nepoznato ni to da je predsjednik Mesić jedan od glavnih zaštitnika mafije i Udbomafije u Hrvatskoj! I to kao oficijelno prvi zaštitnik!

Ne smetnimo s uma još nešto: novi ministar unautarnji poslova Hrvatske bit će gosp. Tomislav Karamarko, kojeg je na čelo SOE doveo upravo predsjednik Stipe Mesić. Dakako, uz sadejstvo premijera Sanadera. Nazire li se i tu jedna tajna veza? Uostalom, koja je bila druga alternativa Sanaderu? Prijetnja Mesićevog raspuštanja Sabora i proglašenja izvanrednog stanja? Ili raspisivanje novih izbora? Kakav je drugi izbor imao vlastoljubivi i slavoljubivi Sanader? A nije ni on sam sasvim čist: tu su brojne afere u kojima su bili i njegovi dugi prsti (sjećamo li se još „Stoke dugih prstiju“?). Hoće li N.N.

istražiti goleme provizije Sanadera i njegove klike na vlasti (i u sjeni vlasti, još više!), kako pri gradnji nekih lokalnih i preskupih prometnica, tako i pri gradnji Pelješačkog mosta, tek da ovdje spomenem one najveće i najpoznatije.

Konačno, što nam novog može donijeti novi ministar pravosuđa, ugledni dr. Ivan Šimonović? Ništa! Baš ništa! One djeluje premlako da bi energičnije zagrizao u naše korumpirano krivosuđe. Njega bi bilo bolje vratiti nazad u Ameriku, gdje je bio od najveće koristi za našu Državu Hrvatsku! A na to mjesto – sada već upražnjeno mjesto ministrice pravosuđa - Sanader je morao vratiti daleko uspješniju Vesnu Škare-Ožbolt! Ona je svojevremeno pokazala zube i veliku hrabrost da uvede red u naše pravosuđe. Ali u kilavom Sanaderu nije imala gotovo nikakvu podršku. Dakle, nije glavni problem bio ni u ministrici Ani Lovrin!

Ukratko i za kraj: Hrvatska nikako da ozdravi od svojih dječjih bolesti demokracije, i to stoga što je non-stop u tome spriječava UDBA, koja se restaurirala 3. siječnja 2000.g., uz pomoć ondašnjeg američkog ambasadora Montgomeryija. On je taj koji je svojim masivnim financijskim operacijama oživio golemu „Crnu Hobotnicu“ na Pantovščaku, kojoj je kao ispomoć pridodao svojih 15.000 petokolonaških nevladinih udruga, čiji se broj u međuvremenu udvostručio! Može li se – i kako – Hrvatska otrgnuti iz tog smrtonosnog zagrljaja? Teško. Na to ukazuja i ovo brutalno ubojstvo mlade Ivane Hodak. Ovo ubojstvo je ubojstvo pravne države, ali je to istovremeno i pucanj u Državu!

Krajnji je čas za lustraciju Udbaša!

Upravo stoga dižem svoj glas, kroz ovaj svoj J'accuse!

I za moj posljednji podsjetnik: prisjetimo se malo – zar ovo najnovije brutalno ubojstvo ne asocira na ubojstvo Milana Levara u Gospiću početkom 2001.g., a u režiji iste ove današnje Manolićeve Udbe? Ili se stari Manolić već davno umorio i bacio svoje koplje u trnje? A tko je onda danas novi nalogodavac ovog najnovijeg i brutalnog Udbomafijaškog ubojstva?? Ovog najnovijeg državnog ubojstva!

Ante Rokov Jadrijević

(hrvatski socijal-radikal)

P.S.: Upravo danas objavljujem na svom trećem blogu Semper Paratus Prometheus jedan moj stari članak o ubojstvu Milana Levara, 2001.g u Gospiću, pod naslovom Za kim zvoni Jelena Lovrić?

A.R.J.

P.S. (21. rujna 2009.): Sutra počinje suđenje navodnom ubojici Ivane Hodak, nekom odrpancu i skitnici iz Zaprešića, stanovitom Mladenu Šlogaru. Dakako, nitko normalan ne vjeruje u priču Faberove policije (Faber je u međuvremenu smjenjen, a još nitko u javnosti ne zna točno – zašto?!). Da je perfektno izvedeno ubojstvo učinio jedan odrpanac i skitnica i to u sred Zagreba i točno u podne – takvo što je mogao smisliti samo Faber. A što su u blizini Hodakovog stana, u trenutku ubojstva, radila ona dva automobila s bugarskim registracijskim oznakama? To smo, kao, zaboravili, jel'te „druže“ Faber?

Dakle, valja unaprijed sumnjati u ishod suđenja!

A.R.J.

Dr. Amiel Shomrony nažalost nije dočekao prijevod svojih sjećanja

HaKaVe.org (Portal hrvatskog kulturnog vijeća) 14. rujan 2009.

Dr. Amiel Shomrony nažalost nije dočekao

prijevod svojih sjećanja

Prije desetak dana u Izraealu je umro dr. Amiel Shomrony, rođen u Zagrebu kao Emil Schwarz. U teškim vremenima Drugoga svjetskog rata bio je tajnik zagrebačkog nadrabina dr. Shaloma Freibergera i njegov posrednik i veza s nadbiskupom Alojzijem Stepincem.

Kao izravan svjedok pomoći i skrbi koju je nadbiskup pružao židovskoj zajednici u Zagrebu i tadašnjoj NDH Shomrony se godinama u Izraelu neumorno zalagao za istinu o blaženom kardinalu. Dva puta je u Yad Vashemu pokretao postupak za priznavanje Alojzija Stepinca pravednikom među narodima i uvijek je isticao njegove zasluge za spašavanje velikog broja hrvatskih Židova.

U svojim sjećanjima citirao je riječi nadrabina Freibergera koje je izgovorio večer prije odvođenja u Auschwitz, a odnosile su se na Nadbiskupa Stepinca:

„Ne znam tko će od nas dvojice preživjeti ovaj rat, ti ili ja.

NIKADA NEMOJ ZABORAVITI ONE KOJI SU NAM POMOGLI“.

U svojim memoarskim zapisima u dva dijela „Moji korijeni“ i „Moj život i rad u Izraelu“ dr. Amiel Shomrony opisao je mladost i ratne godine u Zagrebu (posebno je istaknuo odnos Freibergera i Stepinca i pomoć koju je Nadbiskup pružao Židovskoj općini), hapšenje i odvođenje velike skupine Židova u svibnju 1943. te nevjerojatno smion bijeg s ocem, ženom i malom kćerkom kroz okupiranu Europu (od Zagreba do Budimpešte pa dalje kroz Rumunjsku i Bugarsku preko Carigrada do Palestine).

U drugom, opsežnijem dijelu, u kojem opisuje svoj život i doprinos napretku Izraela (bio je svjetski poznati veterinar i visoki dužnosnik Ministarstva zdravlja Izraela) navodi kako se ponudio za svjedoka obrane nadbiskupa Stepinca na suđenju 1947., ali su ga prijatelji odgovorili od puta, jer su ga uvjerili kako će ga u Jugoslaviji likvidirati.

Iako je dr. Shomrony pokazao zanimanje za tiskanje prijevoda svojih sjećanja u Hrvatskoj na žalost nije to dočekao. Njegova sjećanja na ratne godine i ulogu kardinala Alojzija Stepinca u spašavanju života Židova, Srba, Slovenaca za vrijeme NDH mogla bi biti vrijedan doprinos istini o tom vremenu. Prijevodom i tiskanjem njegovih memoara valjalo bi se odužiti dr. Amielu Shomronyju za istinu o časnim postupcima kardinala Stepinca u zlo doba holokausta. Osuđujući zlo Shomrony je pokazao da ono nije bilo opće već da su se mnogi ljudi u Hrvatskoj (o tome govori i poveći broj Hrvata pravednika među narodima) i posebice blaženi kardinal Alojzije Stepinac, znali za dobro založiti i u teškom času za druge žrtvovati.

dr.Miroslav Međimorec

The Beauty and the Beast: Race and Racism in Europe, Part IV

http://www.theoccidentalobserver.net/authors/Sunic-RaceIV.html#TS

Tom Sunic August 28, 2009

The Beauty and the Beast: Race and Racism in Europe

Part IV

The term ‘racism’ has a generic meaning today, denoting social ostracism of outgroups, or in the worst case scenario, depicting an act of savagery meted out by some race or some warring party to another race or ethnic group. In the standard usage today the word ‘racism’ is not necessarily a referent for a different skin color, or a depiction of someone’s high or low cognitive ability. As a result of constant semantic shifts the word ‘racism’ is used to describe a form of barbarism, generally viewed as despicable and contrary to the most basic norms of human conduct.

German Endtimes

If one accepts this very general and generic definition of racism, then the German people, shortly after WWII, became a prime victim of the most massive form of racism and racial discrimination — unseen and unheard of at any time in the history of mankind. The scope of terror inflicted to the German people during the Allied firebombing of German cities, the degree of suffering experienced by millions of German civilians in Eastern Europe in the aftermath of the war, goes beyond human imagination. By its scope and its sophistication this peculiar type of cruelty against Germans is hardly comparable to any earlier tragedy of any other race or ethnicity in Africa or Asia during colonial times. It had clear racial, linguistic and judicial overtones still awaiting an objective scholarly examination.

Numerous books have been published by prominent authors, including the well- known American legal scholar Alfred de Zayas, the German historian Franz W. Seidler, and the Canadian historian James Bacque on the expulsion of Germans, the policy of starving of hundreds of thousands of surrendered German soldiers along the Rhine river that was carried out by the Allied commander Dwight Eisenhower, the grand theft of German property, mass rapes of over 2 million German women by Soviet soldiers, slave labor of captured young German children, etc. Yet most of these books, although based on solid forensic research and physical evidence, are barely accessible, and they are never mentioned in higher education in the USA and in Europe.

Germany’s European allies, such as Hungary, or the wartime France, dearly paid their collaboration with Germany too. Few French students, let alone American students, know that over 70,000 French civilians perished under American bombs from 1942 to 1944. They cannot be blamed, as there are no sites of commemoration for the bombs’ victims in France. Tiny Croatia, which remained the loyal ally of Germany to the last day of WWII, paid a heavy price too, losing the best part of its gene pool, after its middle class had been wiped out by Yugoslav Communists. Although considered today the most beautiful country in Europe and a prime tourist destination, Croatia is essentially a huge graveyard. In 1945 it became the largest communist killing field of ethnic Germans and Croats in Europe (see here and here).

It is still common in the Karst area in the mountains of southern Croatia to stumble upon small ravines and pits with rusted German helmets, rosary beads and scattered bones. Beyond the carnage of WWII and its immediate aftermath, the root causes of the recent interethnic war in the Balkans are the direct outcome of forcible Allied creation at Yalta and Potsdam of the artificial multicultural entity known as Yugoslavia.

The question that comes to mind is: Why is this unique form of racism against Germans not debated in public as is for instance the plight of Jews during WWII? While acknowledging that others suffered greatly during WWII and that Germany also committed large-scale atrocities against others, one still wonders: Why are the enormous crimes against the Germans simply not discussed?

The answer may not be hard to find. We are still living in the period where history has been written by the victors. The topic of the war and postwar German losses cannot be debated in academe or in public life because the gigantic scale of German suffering would automatically and immediately eclipse all other competing victimologies combined.

What is striking is that there is still no official tally as to the number of German civilians and soldiers who perished in the period from 1938 to 1950. Why has the German government never released the exact casualty figure? One can only read in some marginal revisionist journals or hear occasional rumours that 6 to 12 million Germans perished during that that time span — but there is no official document endorsing this allegation. And this silence is very, very telling, indeed.

Crying Wolf

Racism against Germans had been well thought out and was brought to its academic perfection before the war’s end. An influential American Jewish businessman, Theodore Kaufman, published in 1940 a small pamphlet titled Germany Must Perish! In 1942 pamphlet Kill, his counterpart, the high Soviet-Jewish official Ilya Ehrenburg, unabashedly urged Soviets solders to spare no mercy against the Germans: “The Germans are not human beings. Henceforth the word German means to us the most terrible curse. From now on the word ‘German’ will trigger your rifle.”

The Morgenthau Plan, devised by two ethnic Jews — Secretary of the Treasury Henry Morgenthau, Jr. and Assistant Treasury Secretary Harry Dexter White — would have killed 10 million Germans by starvation and disease in the first two years after the war. (White has been named as a Soviet spy on the basis of the Venona documents.) This would have been in addition to the 1 million that had been killed in saturation bombing and 3 million in forced expulsions. As Secretary of War Henry L. Stimson wrote in his diary, “I found around me, particularly Morgenthau, a very bitter atmosphere of personal resentment against the entire German people without regard to individual guilt, of the Nazis.”

As recounted by Joseph Bendersky, American military officers commonly believed that there were many anti‑German Jews in the U.S. military government after World War II who were bent on de‑nazification and revenge. "Feeling inhibited from speaking publicly by alleged Jewish power, a number of officers, as well as some government officials, complained incessantly in private that Jewish 'refugees in American uniforms,' together with Jews in the U.S. government, unduly affected American policy toward Germany in a variety of detrimental ways" (p. 364). Refugee officers (i.e., German Jews returning as members of the U.S. military government) treated Germans brutally, including sadistic beatings and starvation (p. 365). In general, these Jews advocated harsh treatment, the concept of collective guilt, and trials for general staff officers. The reputation of these refugee officers was so bad that the Army ended up firing personnel who had entered the U.S. after 1933.

Although modern mainstream historiography and the media downplay Kaufmann’s little booklet and Ehrenburg’s hectoring of Soviet soldiers, their words had a significant psychological impact on the behavior of Allied soldiers.

Anti-German hatred did not stop when the war was over. It is still well alive and thriving, albeit by resorting to far more sophisticated methods. Over the last 70 years anti-German racism, under the guise of the fluid word ‘antifascism’ has been the pivot of the "negative legitimacy" of Western civilization in the eyes of intellectual elites. Anti-German hatred still represents the unavoidable pillar of the world order, including international law. Any dent in it would seriously harm the modern system and would possibly bring it down.

There is also a psychological dimension to a racist act. Usually the bigger the magnitude of a racist crime the more intellectual effort is needed by its perpetrator to hide it, or explain it away, either by propagandistic or by pedagogical tools. Perpetrators of huge racist crimes, such as those committed by the Allies against the German people, were subsequently obliged to project their own crimes on their German victims. By reversing the semantics of the word ‘racism,’ they were able to carry out their own racist policies, while at the same time naming the German victim as an exemplary role model of racism. Consequently, the victors of WWII had no other option but to trivialize or hush up their crimes, while simultaneously doctoring up the image of their own victimhoods while ascribing their own evildoing as a racially inborn trait of the defeated German side. The postmodern liberal “antifascist” and “antiracist” discourse of “crying wolf” — blaming the Other for one’s own dark and criminal secrets, can be traced to good old fable teller Aesop and his allegories about human duplicity.

Freda Utley, a former communist intellectual, who very early learned the meta-language of the Allied propaganda and who later turned into an anticommunist writer, observed the psychology of the victors and their usage of semantic pyrotechnics. As early as 1948 she knew what would become of Germany:

A thoughtful American professor, whom I met in Heidelberg, expressed the opinion that the United States military authorities on entering Germany and seeing the ghastly destruction wrought by our obliteration bombing were fearful that knowledge of it would cause a revulsion of opinion in America and might prevent the carrying out of Washington's policy for Germany by awakening sympathy for the defeated and realization of our war crimes. This, he believes, is the reason why a whole fleet of aircraft was used by General Eisenhower to bring journalists, Congressmen, and churchmen to see the concentration camps; the idea being that the sight of Hitler's starved victims would obliterate consciousness of our own guilt. Certainly it worked out that way.” (Freda Utley, The High Cost of Vengeance (Chicago: Henry Regnery Co. 1949)

Judicial Review or Racial Review?

There is also a judicial aspect of modern anti-German racism, well observed by the German legal scholar Carl Schmitt, who witnessed himself this unparalleled German drama. Wars declared “good” and specifically wars fought in the name of “democracy and human rights,” are the most barbaric ones. A democratic warrior is obliged to place his enemy below democratic standards, or simply set him outside the category of human beings. This was likely the image of Germans crossing the mind of American commanders when given orders to firebomb German cities. There were no longer “bad Krauts” residing in the crosshairs of the bombers, but monstrous beasts — a unique type of bacteria, a special form of disease that needed to be chemically removed in order to make the word safe for democracy.

Psychologically speaking American aircraft pilots or naïve GIs had perfect consciousness, being firmly convinced that some ugly telluric creatures from the Bible, some stray Gogs or Magogs, lived down under in the medieval cities of Cologne, Dresden, Bremen, and Munich. It is no accident that the largest Allied firebombing — of Hamburg in July 1943 — had a code name from the Old Testament: ‘Gomorrah.’

This pattern of demonization of the adversary was first used by the North against the South in legitimizing the Union aggression in 1863 and later on in brainwashing the Southerners. More recently it was used by George W. Bush and his neocon advisors in legitimizing military intervention in Iraq, notably by parroting the expression “Axis of Evil,” put together by his Canadian-American Jewish advisor David Frum in subliminal reference to Axis countries of WWII. In both historical instances, Deuteronomy, Chapter VII, with its prescriptions for genocide, was used as a handbook against unchosen ones. As Schmitt writes:

Hostility becomes so absolute that even the most ancient sacral differentiation between the enemy and the criminal disappears in the paroxysm of self-righteousness. To doubt one's own justice appears as treason; to show interest in the opponent's arguments is viewed as treacherousness, and the attempt to start discussion is considered as agreement with the enemy. (Ex Captivitate Salus, Erfahrungen der Zeit 1945/47 (Köln: Greven Verlag, 1950, p. 58).

After 1945, with the hindsight of the Allied terror bombing and fresh memories of immense suffering, the mimicry of political rectitude amidst the new German ruling class was comprehensible. Hundreds of thousands of German intellectuals had to be purged from schools and universities and newspapers and also obliged to fill out the demeaning Questionnaires (“Fragebogen”), while renouncing over and over again their “authoritarian personality.” The high priests of the Frankfurt School, specialists in “laundering the German character,” accomplished their work meticulously. (See Caspar Schrenck von Notzing; also my Homo Americanus.) In the decades to come German politicians had to prove that they could perform their liberal democratic tasks better than their American tutors. Given that all signs of nationalism, let alone racialism, had to be erased, the only form of patriotism allowed to Germans was “constitutional patriotism”: “The German people had to adapt itself to the constitution, instead of adapting the constitution to the German people,” writes the German legal scholar, Günther Maschke (Das bewaffnete Wort ("Die Verschwörung der Flakhelfer") (Wien und Lepzig: Karolinger Verlag, 1997) p. 74; my emphasis).

The word ‘German’ has become synonymous with evil. German studies in the US academe have been thoroughly neglected; any mentioning of “German culture” is still reminiscent of the time span stretching from 1933 to 1945. Today, the Germans are a thoroughly neurotic people, a case of the victor’s successful cultural (and genetic?) engineering — probably the most unique case in the history of mankind.

The peculiar hatred of German tormentors must be put into wider psychological perspective and possibly also described by an evolutionary psychologist. It was largely the subconscious knowledge of their low character in comparison to the Germans that tormentors of the German people acted in such a barbaric fashion.

The German people, as the synthesis of all European races and residing in the place where North and West meet South and East in Europe, are in many ways the most accomplished of all Indo-European peoples. Rising from the ashes of WWII, they have built the strongest, most productive economy in Europe. Germans have a special sense of space and order (Ordnung and Ortung), which other European peoples do not have to the same degree. There is a joke that even a German drug addict knows how to neatly dispose of his used needles.

In addition, the German language is the richest Indo-European language. It enables hundreds of thousands of neologisms and compound nouns; it is timeless and endless and ideal for philosophical speculation. Unlike the English language and even more so the highly contextual French language (which is full of antonyms and homonyms), the German language is a straight-forward and a very “earthbound” language, having in addition a solid normative grammar. Alas, unlike French, its major fault is that it does not give a speaker latitude for diplomatic weaselling.

The paradox of our postmodernity is that despite being the most demonized people on earth, Germans are the most welcome people anywhere. Unlike the French, the English, and let alone the Americans, who are resented, if not despised in foreign countries, German businessmen, tourists and even their politically correct elites, are welcome everywhere. From the Arabic casbahs to India’s bazaars, barefooted street kids yell in great respect when they spot Germans: “Alemani! Alemani!” Officially, even Germany’s former archenemies in Russia and Israel reserve to German diplomats a far more lavish treatment than they do to other foreign diplomats.

Subconsciously everybody knows that something terrible and unspeakable happened to Germans. But it’s not deserving loud and open discourse — at least not for now.

To be continued.

Tom Sunic (http://www.tomsunic.info/; http://doctorsunic.netfirms.com/) is an author, former political science professor in the USA, translator and former Croat diplomat. He is the author of Against Democracy and Equality: The European New Right (1990, 2002) . Email him.

Permanent link: http://www.theoccidentalobserver.net/authors/Sunic-RaceIV.html